Mojsije o zarobljenicama i zavođenju
Komentari na Ponovljene zakone 21:10-14 i 22:28-29: postupanje prema ratnim zarobljenicama i zakon o zavođenju neverene device.
269 objava
Komentari na Ponovljene zakone 21:10-14 i 22:28-29: postupanje prema ratnim zarobljenicama i zakon o zavođenju neverene device.
Stihovi koje navodim i tumačim u prenosu uživo „Mizoginija u Sirahu? Božija ljubav prema svojim kćerima“.
Jovan vidi Hrista kako dolazi na oblacima kao Svemogući Bog koji sudi svetu — Alfa i Omega, Prvi i Poslednji, onaj koji jeste, koji beše i koji dolazi.
Bog je obećao da će slava drugog hrama biti veća od slave prvog i da će tu dati mir — ispunjenje toga jeste Hristos, hram u kome prebiva punina Božanstva.
Rabinska tradicija opisuje Toru kao Božju kći koja govori i žali se Bogu; Bog plače nad razorenim Hramom, a Pavle Hrista predstavlja kao novu Toru.
Talmudska priča o Sinaju: Izrailjci umiru čuvši Božji Glas, a sam Glas se žali Bogu — rabinsko hipostaziranje Božanskog Govora i hrišćanski Logos.
Atanasijeva 39. praznična poslanica iz 367. godine: spisak kanonskih knjiga Starog i Novog zaveta koje Crkva prihvata.
Nasuprot tvrdnjama pojedinih protestantskih apologeta, Atanasije je citirao deuterokanonske spise kao nadahnuto Sveto pismo. Primeri iz njegovih dela.
Atanasije je potvrdio da se Isus javljao kao Anđeo Božji, ali je klasične tekstove o Anđelu Gospodnjem tumačio kao stvorene anđele kroz koje Bog govori.
Da li je uklonjena? Katehizam i katolički prevodi Biblije pokazuju da Crkva nije izbrisala „drugu zapovest“.
Odeljak iz Katekizma Katoličke crkve o otkrivenju Hrista Reči i Svetog Duha tokom starozavetnog perioda.
Jevrejski izvori Mesiji daju imena JHVH, pravda naša (Jeremija 23:5-6) i Ilija (Malahija 4:5) — iz Targuma, Talmuda i midraša.
Hebrejska Biblija proriče Vladara zvanog Klica, potomka Davidovog čije je ime Jehova, pravda naša; rabinski izvori ga prepoznaju kao Mesiju.
Prema rabinskoj tradiciji jedna od Mesijinih titula je „Klica“, a Jeremija 23:5-6 daje mu sopstveno Božje ime: rabinski izvori o svešteničkom Mesiji.
Odlomak iz Katekizma Tridentskog sabora: zvaničan katolički stav je da je izveštaj o stvaranju u Postanju stvarna sveta istorija, a ne mitologija.
Biblijski dokazi da je Petoknjižje, prvih pet knjiga Starog zaveta, Tora ili Zakon koji je Bog dao Mojsiju i preko Mojsija.
Starozavetni tekstovi koje jevrejsko predanje tumači mesijanski pokazuju da je narodima zapoveđeno da obožavaju i služe Mesiji, Caru koji dolazi.
Jevrejska mistička knjiga Zohar tumači Postanje 1:26 kao reči koje je Šekina uputila samome Bogu, a Sveti Duh naziva Duhom Mesije.
U ovom članku navodim rana i drevna jevrejska i hrišćanska tumačenja Postanja 6:1-4, gde su sinovi Božji, koji su prilazili kćerima ljudskim radi telesnog odnosa, izričito poistovećeni sa anđelima. U
Rukopisni i prevodilački dokazi za čitanje „probodoše ruke moje i noge moje“ u Psalmu 22:16, nasuprot masoretskom čitanju „kao lav“.
Origen u odgovoru Celsu pobija tvrdnju jevrejskih sagovornika da se Isaija 53 odnosi na narod, a ne na jednu ličnost.
Hristova smrt na krstu prikazana je kao ispunjenje svih starozavetnih žrtava i kao Isaijino Jagnje koje svoju dušu prinosi za grehe sveta.
Svi jevanđeoski izveštaji smeštaju Isusovu izdaju, raspeće i smrt u praznik Pashe — a Pavle ga naziva našom Pashom, zaklanim Jagnjetom koje živi.
Odlomci iz komentara Waltkea i Houstona o Psalmu 22: patrističko tumačenje i tekstualna kritika spornog čitanja u 16. stihu.
Justin Mučenik u Dijalogu s Trifonom koristi Isaiju 53 i Psalam 22 da dokaže da Mesija mora stradati — Trifon i sam priznaje da Pismo to objavljuje.
Odgovor na tvrdnju da je Isusov poklič sa krsta pogrešno citiranje Psalma 22:1 — o hebrejskom, aramejskom i targumu Jonatan.
Nastavak: Singerovi dokazi da je Sluga iz Isaije 53 narod Izrailj ruše se o sam kontekst Isaijine knjige.
Unutrašnji dokazi iz Psalma 22: hijastička struktura psalma podržava čitanje „probodoše ruke moje i noge moje“, a ne „kao lav“.
Prema antihrišćanskim rabinskim polemičarima i drugim biblijskim kritičarima, Psalam 22:16 [17 u jevrejskim prevodima] predstavlja mesto na kome su hrišćani navodno iskvarili hebrejski tekst kako bi g
Rabinski judaizam uči da su svi proroci prorokovali o danima Mesije, a Novi zavet potvrđuje da su proroci znali za Hrista i verovali u njega.
Majmonid je, pod grčkim uticajem, starozavetna Božja javljanja tumačio alegorijski — kao Slavu, Reč ili Glas, a ne kao samog Boga.
Odlomak iz Moody Handbook of Messianic Prophecy: Zaharija 13:7-9 i udaranje Pastira-Cara kao direktno mesijansko proročanstvo.
Studija o Zahariji 12:10-13:1 iz Mudijevog priručnika o mesijanskom proroštvu: gramatička analiza hebrejskog teksta pokazuje da je Probodeni sam Gospod, čime se otvaraju vrata novozavetnoj tvrdnji da
Odlomak dr Michaela L. Browna o Zahariji 12:10: probodeni Gospod, mesijansko tumačenje i nacionalno žaljenje i pomirenje Izraela.
Eikhah Rabbah 1:51 svedoči da su i rabini priznavali da će se Mesija roditi u Vitlejemu, uz mesijanska tumačenja starozavetnih odlomaka.
Kumranski fragment 4Q521 kaže da nebo i zemlja slušaju Mesiju, a Novi zavet ista ta čuda i vlast nad stvorenjem pripisuje Isusu Hristu.
Izreke iz hipotetičkog jevanđelja Q pokazuju da Isus sebe poistovećuje sa Jahveom Starog zaveta.
Svici sa Mrtvog mora otkrivaju iščekivanje dvojice Mesija — carskog Davidovog i svešteničkog Aronovog — i proroka poput Mojsija.
U ovom tekstu iznosim dokaze iz svitaka sa Mrtvog mora koji podupiru novozavetni prikaz Isusa kao božanskog mesijanskog Cara — jedinstvenog božanskog Sina Božjeg koji postaje čovek upravo zato da bi p
Navodim razne prevode i tumačenja Ponovljenih zakona 18:15-19 i 34:10-12 — Raši, Samarićansko Petoknjižje i targumi. Sav naglasak je moj.
U Danilu 7 prorok vidi viziju u kojoj se pojavljuju dve božanske Osobe: Starac danima i neko nalik Sinu čovečjem koji dolazi na oblacima.
Danilo vidi dve različite božanske Osobe – Starca danima i Sina čovečjeg – koje Sveto pismo naziva Najvišim Svetima.
Prorok Danilo vidi dve različite slavne božanske Ličnosti — Starca danima i Sina Čovečjeg — a Otkrivenje oba opisa primenjuje na vaskrslog Hrista.
U dijalogu s Trifonom Jevrejinom, sveti Justin Mučenik priznaje da Jevreji i hrišćani obožavaju potpuno istog Boga. Navodim relevantni deo tog razgovora.
Zašto se Isaija 52:13-53:12 ne odnosi na nacionalni Izrael: dr Majkl Braun o identitetu Sluge Gospodnjeg i zamenskom stradanju Mesije.
Neki tvrde da Sveto pismo nigde ne kaže da se faraon utopio; ovaj kratak tekst iznosi biblijske odlomke i prepušta čitaocima da procene.
U ovom tekstu prenosim odeljak iz knjige dr Gleasona L. Archera u kome se pobija tvrdnja da je Ramzes II bio faraon Izlaska.
Glison Arčer odgovara: da li imena za Boga u Postanju 1 i 2 dokazuju dva autora i dva različita izveštaja o stvaranju?
Gleason Archer objašnjava prividnu protivrečnost: da li je Golijata ubio David ili Elhanan? Prepisivačka greška u 2. Samuilovoj 21:19.
Da li je Matej pogrešio o Zahariji, sinu Varahijinom, ubijenom između hrama i oltara? Navodna nepodudarnost nestaje uz malo istraživanja.
Kuran izvrće susret Boga i Mojsija kod gorućeg grma: da li se štap pretvorio u zmiju, u živo biće ili u džina?
Kuran Mojsijevu ruku koja postaje bela navodi među devet znakova, dok Biblija kaže da je ruka postala gubava — protivrečnost koju Kuran ne izbegava.
U ovom tekstu navodim i rabinske jevrejske izvore i biblijske naučnike u vezi sa uvodnom rečju Postanja 1:1, naime bereshith. Navodim stih zajedno sa transliteracijom hebrejskog kako bi čitaoci mogli
Ibn Ezra u izlaganju Psalma 2 izraz „celivajte sina“ odnosi na Mesiju i njemu pripisuje obožavanje koje Zaharija namenjuje samom JHVH.
Islamska predanja se slažu sa Svetim pismom: Sara je bila Avramova sestra, a Agara Sarina sluškinja. Navodi iz Sahiha al-Buharija i al-Taberijeve istorije.
Rabinski izvori o velikoj gori iz Zaharije 4:7: prema njihovom tumačenju to je Car Mesija, veći od praotaca, povezan sa Postanjem 49, Danilom 2 i 7.
Svici s Mrtvog mora i Himna samoproslavljanja: najstarije sačuvano tumačenje Isaije 52:13-53:12 o stradajućem i uzvišenom Sluzi Gospodnjem.
Ramhal o dvojici Mesija — Mašijahu ben Josefu i Mašijahu ben Davidu — o Šehini, patnji Mesije i budućem iskupljenju Jisraela.
Ponovljeni zakoni 6:4, Šema, srce je jevrejske vere i temelj novozavetne objave Trojedinog Boga. Ibn Ezra: JHVH je i vlastito ime i pridev.
Da li „danas“ iz Psalma 2:7 označava Božji neprekidni dan? Poslanica Jevrejima, Psalam 110:3 i večno rađanje Sina — drugi deo.
Novozavetna upotreba Psalma 2:7 i egzegetski razlozi zbog kojih su rani crkveni oci u njemu videli dokaz večnog rađanja Sina od Oca.
Kuran zlatno tele pripisuje Samarjaninu, iako Samarjani u Mojsijevo vreme nisu postojali — još jedan promašaj koji razotkriva Muhameda.
Evsevije pobija Markelovo i arijansko tumačenje Priča Solomonovih 8:22-36 i pokazuje da Premudrost, Sin Božiji, nije stvorena nego rođena od Oca.
Zašto su jevrejski apostoli i dalje prinosili žrtve? Starozavetni prinosi bili su senka jedne savršene i jednokratne žrtve Isusa Hrista.
Rabinski izvori pokazuju da su Jevreji verovali u zagovor upokojenih proroka i pravednika: Rahilja, Jeremija, Ilija i molitve na grobovima cadika.
Neki hrišćani u Isaiji 48:16 vide izričito svedočanstvo o Trojstvu. Razmatramo kontekst i prigovor da poslednje reči stiha izgovara prorok.
Zohar uči o dva Mesije: sinu Davidovom (lav) i sinu Josifovom (vo), i pripisuje Mesiji Isaiju 53, silazak s neba i javljanje u Galileji.
Rabin J. Immanuel Schochet o mesijanskom dobu — starozavetni stihovi u kojima sam JHVH dolazi na zemlju potvrđuju da Mesija nije puki čovek.
Rabin Bahja ben Ašer o anđelu iz Postanja 22: glas koji je zaustavio Avraama nije bio običan anđeo, već božanska emanacija.
Novozavetni spisi prikazuju Gospoda Isusa na potpuno isti način na koji je JHVH prikazan kroz čitavu knjigu proroka Isaije.
Isaija je prorekao da će sam JHVH doći da iskupi Izrael, a rabinski izvori Iskupitelja iz Isaije 59:20 poistovećuju sa Mesijom — kao i Novi zavet.
Ibn Ezra o Isaiji: gde srednjovekovni jevrejski komentator vidi Mesiju, a gde Jezekiju ili Jeremiju, uz osvrt na hrišćansko tumačenje.
U jevrejskom misticizmu Šehina je ženski parnjak JHVH-a; odlomci iz Zohara pokazuju kako je rabini opisuju kao Njegovu družicu i kao žrtvu prinesenu Njemu.
Navodi iz Heihalot Rabatija: Enoh kao mlađi JHVH Metatron i Mesija koga Izrael odbacuje kao ludaka pre nego što se pojavi u slavi.
Kratak prikaz kako izraz Ehyeh, kojim je Bog nazvao samog sebe pred Mojsijem, funkcioniše kao ime i titula za JHVH.
Aramejska parafraza Isaije 52:13-53:12 iz Targuma: i sama jevrejska parafraza ovo proročanstvo pripisuje Mesiji.
Engleski prevod aramejske parafraze Isaije 52:13-53:12 sa sajta Sefarija, sa istaknutim mesijanskim čitanjem stradalnog sluge.
Tabela mesta na kojima Pavle Gospodu Isusu Hristu pripisuje starozavetne tekstove o JHVH; čitati uz objavu 1. Korinćanima 8:6: hrišćanska Šema.
U ovoj kratkoj objavi pokazujem kako Sveto pismo osobine i titule JHVH iz proroštva Avakuma pripisuje Gospodu Isusu Hristu.
Odlomak iz Talmuda (Hagiga 12b) o sedam nebeskih svodova, stubovima zemlje i izvoru Muhamedove tvrdnje o rastojanju od pet stotina godina.
Nastavak razmatranja Psalma 110: Adonay s desne strane Jahvea i božanstvo Davidovog Gospoda, večnog Cara iz Davidove loze.
O božanskom identitetu Mesije, 1. deo: Gospod koga Jahve poziva da sedne s njegove desne strane jeste božanska Ličnost jedna s Jahveom po suštini.
Jevrejski izvori — aramejski Targum i Vavilonski Talmud — u kojima se drugi gospod iz Psalma 110:1 tumači kao David ili Avraham.
Isaija je video slavu Hrista pre ovaploćenja — odgovor arijanskom prigovoru Grega Staforda iz Jovana 12, Isaije 6, Targuma i Septuaginte.
Stihovi Starog i Novog zaveta u kojima se Izrael naziva Sodomom i Gomorom, ili gorim od njih, uz upozorenja da će mu kazna biti još teža.
U ovom tekstu razmatram dva starozavetna odlomka u kojima su rani hrišćani videli nagoveštaj Hristovog raspeća. Ti rani pisci koristili su upravo ove stihove kao proročanstvo ili praobraz Hristove smr
Komentar Mar Išodada od Merva (oko 850), episkopa Asirske crkve Istoka, o tome kako je Gospod citirao Psalam 110:1 i o neizrecivom Božjem imenu.
David Kimhi (RaDaK), srednjovekovni rabin, o Psalmu 2:12, Psalmu 45:1 i Malahiji 3:1 — mesijanska tumačenja i njihov značaj za hrišćansku egzegezu.
U ovom tekstu navodim dela trojice intelektualnih i duhovnih velikana vere kako bih pokazao na koji su način tumačili Postanje 1:26-27, posebno stih u kojem Bog koristi zamenice u množini govoreći o s
Citat iz Josifa Flavija, Judejski rat 5:5, u Vistonovom prevodu: Božansko ime sastoji se od četiri samoglasnika.
Citiram Sefarijino onlajn izdanje Midraša Tanhuma na mestima gde se pominje Mesija. Ovaj rabinski izvor je posebno važan jer sledeće starozavetne tekstove pripisuje Mesiji i/ili mesijanskom dobu: Post
Rabinski izvori — Targum, Radak, Pesikta Rabati i Talmud — koji Slugu iz Isaije 42 tumače kao Cara Mesiju i vezuju za vreme Mesijinog dolaska.
Enohova knjiga i 2. Makavejska svedoče da su duše pravednika i anđeli iznosili molbe pred Boga — zagovor svetitelja je jevrejski i biblijski pojam.
Biblijski i međuzavetni tekstovi na koje su hrišćani ukazivali kao dokaz da je Božja Mudrost božanska hipostas ovaploćena u Isusu Hristu.
Citiraću Varnavinu poslanicu, pismo koje se pripisuje Pavlovom saputniku i koje je nastalo negde između sredine i druge polovine prvog veka nove ere. Ona sadrži mnoštvo alegorijskih tumačenja zapovest
U ovom tekstu navodim dela Justina Mučenika i Tertulijana u vezi sa starozavetnim proroštvima i tipologijom koji ukazuju na Hrista. Sav naglasak je moj. Jedna zanimljiva tipologija koju obojica korist
Prorok Zaharija govori o Jahveu procenjenom na trideset srebrnika — a i rabini su to proročanstvo primenjivali na Mesiju.
Jehovini svedoci priznaju da je Isaija video slavu predljudskog Hrista uz Jehovu — što ruši njihovo učenje da je Hristos stvoreno biće.
U sinoptičkim jevanđeljima Isus sam šalje proroke u svoje ime, a izraz „Gospode, Gospode“ u LXX označava samog Adonaj JHVH.
Kroz celo Sveto pismo Bog zapoveda ljudima da se pokaju kako bi živeli — pokajanje nije samo žaljenje, već odvraćanje od greha i poslušnost Bogu.
Novozavetni spisi opisuju Isusa kao Gospoda s neba — Jehovu Starog zaveta koji iskupljuje svoj narod.
U ovom nešto dužem tekstu navodim reči još jednog velikog svetitelja, Ilarija iz Poatjea, iz njegovog dela O Svetom Trojstvu, Knjiga IV. Ovaj sveti čovek ne samo da je tvrdio da je Isus upravo onaj bo
Navodi koje ovde iznosim uzeti su iz Novatianovog Traktata o Trojstvu. Sve isticanje je moje. Novatian iznosi biblijske tekstove da bi opovrgao modalističku laž da je Isus Otac. Umesto toga dokazuje d
Nastavak Kiprijanovog spisa: proroštva o Hristovom božanstvu, čovečanstvu, smrti, vaskrsenju, vaznesenju, povratku na sud i braku s Crkvom.
U ovom tekstu citiram Traktate svetog Kiprijana, tačnije Traktat XII (Knjiga 2). Kiprijan opširno citira i Stari i Novi zavet da bi dokazao da je Isus Bogočovek, božanski Sin Božji, za koga su proroci
Sveto pismo prikazuje Hrista kao Svemogućeg Boga koji večno caruje — poređenje carevanja JHVH u hebrejskoj Bibliji sa vlašću Hrista u Novom zavetu.
Rabini navode Jezekilja 45 protiv Mesije, a sam Talmud priznaje da je Jezekilj zamalo sklonjen iz kanona jer protivreči Tori.
Tora nenamernog ubicu drži u gradu utočišta do smrti prvosveštenika; jevrejska predanja i Poslanica Jevrejima u tome vide pomirenje smrću.
Jevrejska predanja o vezivanju Isaka: njegova krv i spremnost na žrtvu kao pomirenje za grehe Izrailja, i novozavetna paralela sa Hristom.
Rabinski judaizam uči o dva Mesije: sin Josifov biva ubijen za grehe Izrailja radi pomirenja, a sin Davidov ga vaskrsava.
Rabinski izvori o Isakovoj smrti i vaskrsenju: Isakov pepeo, duša koja se vraća u telo i tri godine u Edenskom vrtu.
Odlomak iz članka o Akedi: midraši i srednjovekovni tumači o tome kako je Isak zaista umro i bio vaskrsnut.
Midraš Raba na Postanje povezuje žrtvovanje Isaka s raspećem: treći dan, drva kao krst i vezivanje kojeg se Bog seća radi milosti.
Rabinski izvori uče da smrt pravednika donosi pomirenje za grehe — svedočanstva saglasna sa novozavetnom porukom da Hristos umire za grehe sveta.
Dopuna članku o ljudskoj žrtvi: Ponovljeni zakoni 13 i Talmud pokazuju da Bog prihvata smrt zlih kao žrtvu paljenicu koja odvraća Njegov gnev.
Novi zavet naziva đavola zmajem i drevnom zmijom — isti prikaz demonskih sila već nalazimo u Starom zavetu: Levijatan, Rahab, tanin, serafimi.
Dokazi iz hebrejske Biblije o postojanju Satane kao duhovnog protivnika Božjeg naroda, koji se ondje javlja i pod imenom Velijal.
Prema hebrejskoj Bibliji, Bog je poslao Uništitelja da pobije prvence Egipta; u kasnijim tekstovima taj Uništitelj je anđeo Jahvin.
Hebrejska Biblija objavljuje da je JHVH veliki Bog i veliki Car nad svim bogovima, Onaj koji je načinio i održava zemlju.
Odlomak iz knjige Roberta A. Moreja o Psalmu 45:6-7: Bog pomazan od Boga i Car Mesija čiji presto traje doveka i doveka.
Biblijski stihovi o Danu — zmija, lav iz Vasana, izostavljeno pleme u Otkrivenju — koji su rane hrišćanske pisce naveli da u njemu vide pleme antihrista.
Biblijski tekstovi i jevrejska tumačenja pokazuju da je obećano Seme Avraamovo i Car koji blagosilja sve narode — Isus Hristos, Bog i čovek.
Još dokaza za Trojstvo: Jerovoamova telad, Vetilj i oblici množine koji otkrivaju JHVH, njegovog Anđela i Svetog Duha.
Iscrpna analiza snažnog, sarkastičnog i skatološkog jezika u Bibliji, stih po stih, sa originalnim jezicima i poređenjem prevoda.
Skriveni dragulj za Trojstvo u priči o zlatnom teletu: hebrejske i grčke množine otkrivaju JHVH-a, njegovog Anđela i Svetog Duha kao jednog Spasitelja.
Prema mormonskom učenju Otac je Elohim, a Isus Jehova — ali ta razlika postala je zvanična doktrina tek 1916. godine.
Mormoni priznaju da je Isus Jehova Starog zaveta — a Sveto pismo Jehovi pripisuje molitvu, prizivanje i obožavanje. Otuda mormonska dilema.
Započinjem niz objava u kojima učenja Svetog pisma suprotstavljam mormonskim verovanjima — počev od pitanja stvaranja i mnoštva mormonskih bogova.
Odlomak iz knjige The Incarnate Christ and His Critics: mormonsko učenje o mnoštvu bogova i razlika između Elohima i Jehove pred svedočanstvom Starog zaveta.
Hrišćanstvo je monoteističko kao i judaizam: jedan Bog postoji u tri ličnosti, o čemu svedoče Stari i Novi zavet.
Jevrejski odgovor na prigovor Trojstvu: šta rabini čine sa množinom u Postanju 1:26 i šta jevrejski izvori kažu o Božjoj složenoj jednosti.
Osvrt na debatu unitarijanca Dustina Smitha i trinitarca Kellyja Powersa: množinski Bog Starog zaveta, Psalam 110 i svedočanstvo jevrejskih targuma.
Jevrejski spisi — hebrejska Biblija, Premudrosti Solomonove, aramejski targumi i Filon — svedoče o Reči Božjoj kao izrazito božanskoj Ličnosti.
Zašto nacionalni Izrael nije Avramovo seme koje blagosilja narode: uslovni blagoslovi, prokletstva saveza i reči Gospoda Isusa.
Kako novozavetni pisci prikazuju Isusa kao otelovljenje nestvorene Mudrosti i ovaploćenje večne božanske Reči.
Citati iz Vavilonskog Talmuda (Sanhedrin 93b-94a i 96b) koji starozavetne tekstove primenjuju na Mesiju i odbacuju da je Jezekija Mesija.
Prema Svetom pismu, Bog je već ispunio obećanje dato praocima da će njihovo seme naslediti svu zemlju — i to davno pre Hristovog dolaska.
Zohar, Kabala i rabinski komentari svedoče o množini u Božjem imenu i o „tajni trojice“ u samom Svetom pismu.
Stari grčki prevod Danila 7,13-14: onaj nalik sinu čovečjem stiže kao Starac danima, prima kultsko obožavanje i pristup nebeskog mnoštva.
Izvodi iz jevrejskog teksta o slovu mem: zatvoreno mem, materica, mikve i broj četrdeset — te veza sa Isaijom i devičanskim rođenjem.
Tajna zatvorenog mema u Isaijinom proroštvu: zatvorena materica device i rođenje Deteta kome se daju božanski nazivi.
Elijuj se pitao postoji li posrednik koji može dati otkup za grešnike. Sveto pismo pokazuje da je taj Iskupitelj došao — Isus Hristos.
Cilj ove kratke objave jeste da pokaže kako su drevni i posthrišćanski prevodi i komentari, jevrejski i hrišćanski, tumačili Isaiju 42:1.
Arapski Danilo naspram Kurana: Sin čovečji prima obožavanje, jaše na oblacima kao Jahve, a rabinski judaizam ga vidi kao Cara Mesiju.
Prorok Danilo vidi dve različite božanske Ličnosti koje večno vladaju čitavim svetom i koje obožavaju svi narodi na svim jezicima.
U Izlasku Bog kaže Mojsiju da će ga učiniti bogom Aronu i faraonu. Da li to Mojsija čini božanskim bićem poput Isusa?
Odlomci iz 1. Enoha pokazuju da su neki Jevreji Danilovog Sina čovečjeg razumeli kao večno božansko biće uz Starca danima.
Poslanica Jevrejima opisuje Isusa kao nepromenljivog Stvoritelja i Održavatelja svega stvorenog, primenjujući na Sina starozavetne tekstove o JHVH.
Kuran Izrailjcima pripisuje reči „čuli smo i ne pokoravamo se“ — Muhamedova zabuna oko hebrejskog teksta iz Ponovljenih zakona 5:27.
Kuran tvrdi da se Avram prepirao s kraljem — muslimanski tumači kažu da je to bio Nimrod. Ali Petoknjižje o tome ne zna ništa.
Da li Sveto pismo osuđuje međurasne brakove? Biblijski tekstovi pokazuju da je zabrana bila verska, a ne rasna — Ruta, Rava i Mojsijeva žena Kušanka.
Hebrejska Biblija svedoči da Bog jednako voli sve narode, a ne samo Izrael: isti Zakon i ista ljubav važe i za stranca koji živi među Izraelcima.
Problemi oko izgovora Božanskog imena (YHWH): masoreti, Teodorit, samarićanski oblik Iabe i navodna veza sa Zevsom/Jupiterom.
Nastavak: dodatni primeri da se Hristu ukazuje isto obožavanje koje Stari zavet pripisuje jedino Jahveu.
Arijanci poput Jehovinih svedoka priznaju da je Bog u Starom zavetu o sebi govorio u množini jer se obraćao svom božanskom Sinu.
Zašto liberalno čitanje odlomka Ponovljeni zakoni 32:8-9 nije uverljivo: Jahve nije samo Sin Svevišnjega, on sam jeste Svevišnji koji je razdelio narode.
Još starozavetnih dokaza za Božju trojedinost: Ponovljeni zakoni 32, Stena koja je Hristos i Sin Svevišnjega u Novom zavetu.
Još starozavetnih dokaza Božje trojedinosti: Ponovljeni zakoni 32:8-9 i tvrdnja da je Jahve Sin Boga Svevišnjega.
Biblijski dokazi da je Isus Svevišnji Bog, a istovremeno i Sin Svevišnjega: Danilova vizija, Septuaginta i novozavetna primena tekstova o JHVH.
Poznati crkveni istoričar iz IV veka Jevsevije objašnjava značenje i važnost Isusovog jevrejskog imena; navodim ga u celini.
Kratak pregled mesta na kojima jevrejska Biblija uči da JHVH ima dušu (nefeš): Levitska, Sudije, Psalmi, Isaija, Jeremija i Amos.
Grčki tekst Postanja 2:18 i Tovita ima „načinimo“ u množini — svedočanstvo o Bogu koji stvara kroz svoju Reč/Mudrost i Svetog Duha.
Mnoštvo biblijskih stihova koji svedoče da Bog ima milosrđe prema slomljenima u duhu i poniznima srcem — njih spasava i uzvisuje.
U poslanici Kološanima Pavle upozorava vernike na judaizatorski uticaj lažne braće koja su pokušavala da navedu neznabošce da svetkuju subotu i druge srodne propise Mojsijevog zakona; apostol takve po
Psalam 45 nije pesma o davidovskom kralju, već proročanstvo ispunjeno jedino u Hristu — Očeva ljubavna pesma njegovom večno rođenom Sinu.
Premudrosti Solomonove, Septuaginta i Novi zavet pokazuju da tamjan vrši pomirenje, a da su molitve pravednika tamjan pred Bogom.
Psalam 91: Satana ga primenjuje na Isusa, a psalmista se obraća JHVH koji je Svevišnjeg učinio svojim utočištem.
Rabinski izvor pobija laž da je Rebeka imala tri godine kada se udala za Isaka — odgovor muslimanima koji se pozivaju na Rašija.
Dva proroštva iz Zaharije o Čoveku jednakom Bogu koji biva proboden, uz tekstualne dokaze za čitanje „gledaće na Mene“ i njihovo ispunjenje u Hristu.
Odgovor na dva glavna prigovora čitanju Zaharije 12:10 kao „gledaće na Mene“ — promena lica u Pismu i Jovanov navod.
Zaharija 12:10 proriče da će Izrailj naricati za Jehovom koga su proboli — proroštvo koje se ispunilo u Isusu Hristu.
Afrahatovo pobijanje jevrejske tvrdnje da je držanje subote nužno za spasenje: istinska subota je Božji dan počinka koji donosi Gospod Isus Hristos.
Dokazi iz Markovog jevanđelja da je Isus prikazan kao vidljivo pojavljivanje i samo fizičko otelovljenje Boga Izrailja.
Unitarijanci tvrde da se izraz ho Kyrios mou nikada ne koristi za Boga. Starozavetni tekstovi i Tomino ispovedanje pokazuju suprotno.
Petar u Delima 2 tumači Psalam 16:10 kao proroštvo o Hristovom telesnom vaskrsenju; Bruce Waltke brani značenje reči sahat kao „raspadanje”.
Prevod kralja Džejmsa rečju „pakao“ prenosi hebrejski Šeol (grčki Had) i grčku Gehenu — pregled starozavetnih mesta.
Mudrost iz Priča Solomonovih i Reč Božija — nestvorene, rođene pre stvaranja — u Novom zavetu se poistovećuju sa Hristom, Stvoriteljem i Iskupiteljem.
Odlomak iz knjige Bowmana i Komoszewskog o Pričama Solomonovim 8:22: da li je Hristos Božja stvorena mudrost ili je reč o personifikaciji?
Priče Solomonove 8:22 i jevrejski glagol qanah: da li Bog Mudrost stvara ili je poseduje? Drevni prevodi, crkveni oci i arijanski spor.
Seth D. Postell brani hristološko tumačenje Priča Solomonovih 8:22-31: Mudrost je nestvoreni, večno rođeni Sin Božji.
Bog je oduvek želeo da bude jedini Car Izrailja; Hristos, Sin Davidov, seda na Jahvin presto i tako ispunjava savez sa Davidom.
Materijal sastavljen povodom pokušaja Adnana Rašida da dokaže kako Kuran svedoči o iskvarenosti Starog i Novog zaveta.
Gnusoba zvana muhalil: Muhamedovo dopuštanje ponovnog braka posle braka s drugim čovekom sukobi se s Mojsijevim zakonom.
Komentari i drevni bliskoistočni zakoni pokazuju izuzetnu saosećajnost odredbi o ratnim zarobljenicama u Ponovljenim zakonima 21:10-14.
Odgovor na tvrdnju da Biblija odobrava silovanje: Sudije 19 u svom kontekstu i Muhamedovo dopuštanje silovanja zarobljenih žena.
Izvodi iz Jewish New Testament Commentary dr Dejvida H. Sterna o imenu Ješua, reči ‘almah u Isaiji 7:14 i devičanskom rođenju Mesije.
Rabinska tumačenja Isaije 7:14 — Raši i Ibn Ezra o devici, znaku i Emanuilu, i zašto njihova objašnjenja ne uspevaju.
Zaharija 1:12 ne otkriva neznanje Jahveovog Anđela, već njegovo posredovanje — odgovor arijanskoj polemici Grega Staforda.
Nekoliko komentara na Danila 8:11-14 i njihova veza sa praznikom Hanuke, oskvrnjenjem i ponovnim posvećenjem hrama.
Levitska 16 opisuje jarca koji na Dan pomirenja odnosi grehe Izrailja u pustinju — i njegovo ispunjenje u Hristu, Sluzi stradalniku iz Isaije 53.
Šta znači da je Hristos „postao greh“ za nas? Odgovor leži u grčkoj reči hamartia, koja označava i žrtvu za greh.
Prikaz teksta sa jewsforjesus.org o Mesiji kao Divnom savetniku, Silnom Bogu, Ocu večnosti i Knezu mira.
Ključni starozavetni tekstovi o večnoj božanskoj prirodi Mesije i rabinski izvori koji ih tumače mesijanski — odgovor muslimanskoj polemici.
Bog je Izraelcima obećao proroka poput Mojsija. Kako Isus Hristos ispunjava sve kriterijume Tore — i zašto je beskrajno veći od Mojsija.
Primeri iz hebrejske Biblije u kojima se JHVH vidljivo javlja ljudima — izazov rabinskoj tvrdnji da Bog ne može ući u svet i pojaviti se kao čovek.
Danilo istinitog Boga naziva Knezom vojske, Knezom nad knezovima i Bogom nad bogovima — a Novi zavet ta zvanja pripisuje Isusu Hristu.
Starozavetni prorok Malahija najavio je Svetim Duhom da će doći vreme kada će narodi po celom svetu prinositi Bogu čistu žrtvu. Prvi deo ispituje najranije nekanonske izvore i pokazuje da je Crkva od
Isaija 9:6 naziva Mesiju Ocem večnosti. Šta ta jevrejska fraza zaista znači i zašto ne izjednačava Isusa sa Bogom Ocem.
Isaija je prorekao rođenje muškog Deteta koje nosi ista imena kao JHVH — Silni Bog, Otac večni. Novi zavet to proroštvo primenjuje na Isusa Hrista.
Sveto pismo uči da se Jahve lično javljao Avrahamu. Novi zavet otkriva da je to bio Hristos u svojoj pretovaploćenoj slavi.
Apostol Jovan tvrdi da je Isaija video slavu Hrista kada mu se Gospod Isus javio kao Jehova nad vojskama na prestolu.
Starozavetna javljanja Jehove Avrahamu i Isaiji bila su javljanja Gospoda Isusa Hrista, jedinog koji otkriva Oca.
Psalam 110:5 i Jehova s desne strane Jehove: zašto je Davidov Gospod sam Jehova koji postaje telo — završni deo serije.
Jehova se Avramu javlja kao tri čoveka; dva anđela u Sodomu kao Sin i Duh, uz Avgustinovo tumačenje Postanja 18.
Dokazi da se Trojstvo javilo Avraamu kao tri različita čoveka i da je David i Oca i Sina identifikovao kao Jehovu Boga Svemogućeg.
Primer kako rabinski judaizam izvrće jasno čitanje Postanja 18-19, gde se Jahve javlja Avramu kao čovek i jede ljudsku hranu.
Talmud citira Izlazak 23:2 da bi opravdao povođenje za većinom — iako stih kaže upravo suprotno. Čak i Raši priznaje da tumačenje ne odgovara kontekstu.
Judina 1:4 opisuje Hrista kao našeg jedinog Gospodara i Gospoda — isti izraz kojim Septuaginta prevodi Adonaj JHVH.
Dodatni dokaz da Isus nije arhanđel: Mihailo nije vladar Izraela, jer jedino Jehova caruje nad svojim narodom.
Kumranski svitak 11Q13 prikazuje Melhisedeka kao nebesko božansko biće — istovremeno Jahvea i Božijeg posrednika, jednu od „dve Sile na nebu”.
Odlomak o Melhisedeku iz knjige Džejmsa Kugela Tradicije Biblije: kako su ga tumačili drevni jevrejski i hrišćanski pisci.
Odgovor na muhamedanske prigovore: množina Elyonin u Danilu 7 poistovećuje Sina čovečjeg sa Svevišnjim, uz Starca dana.
Odgovor na uobičajene muhamedanske prigovore: Danilo 7:27 govori o Svevišnjem, a ne o svetima, i potvrđuje božanstvo Sina čovečjeg.
Odgovor na muhamedanske prigovore hrišćanskom tumačenju Danila 7:13-14 i Sina Čovečjeg koji dolazi na oblacima nebeskim.
Danilo nije video mirijade prestola, nego samo dva – jedan za Starca danima (Oca) i jedan za Sina čovečjeg, Gospoda Isusa Hrista.
Nastavak teksta o identitetu sinova Božjih u Ponovljenim zakonima 32:8: šta Targumi zaista kažu i zašto ne podupiru Heiserovu tezu.
Da li se „sinovi Božji” iz Ponovljenih zakona 32:8 odnose na anđele nebeskog saveta ili na same sinove Izrailjeve?
Šta Sveto pismo zaista uči o nebeskom saboru: da li su sinovi Božji posebna klasa bića iznad anđela ili su to sami anđeli?
Nastavak rasprave: starozavetni prvosveštenik prinosio je žrtve za spasenje celog sveta, a ne samo za Izrailj.
Starozavetno učenje o prvosvešteniku zapravo pobija tvrdnju da je Hristos umro samo za izabrane, a ne za ceo narod.
Dopuna članku u kojem se iz hebrejske Biblije pokazuje da Bog prihvata smrt zlih kao žrtvu paljenicu koja odvraća njegov gnev.
Poređenje Isaijinih tekstova sa aramejskim Targumom, koji Reč (Memra) poistovećuje sa Bogom, a Slugu Gospodnjeg sa Mesijom.
Proroštva iz Premudrosti Solomonove i Psalma 22 koja se do detalja ispunjavaju u raspeću Isusa Hrista.
Dva manje poznata svedočanstva iz devterokanonskih spisa — Varuha i Premudrosti Solomonove — koja jasno ukazuju na Gospoda Isusa Hrista.
Rabinski izvori o Postanju 3:8: glas JHVH koji hodi vrtom nije puki zvuk, već Božansko prisustvo (Šekina) — Reč koja se javlja Adamu i Evi.
Citati iz Targuma Neofiti 1: Postanje pokazuju Memru, Slavu Gospodnju i Duha milosrđa u stvaranju, kao i Cara Mesiju u Postanju 3:15.
Nastavak članka o Targumu Neofiti: Postanje 1:1 kaže da je Sin Gospodnji mudrošću stvorio nebo i zemlju — šta o tome kažu naučnici.
Targum Neofiti, jevrejska aramejska parafraza Postanja, svedoči o Sinu, Reči i Slavi Gospodnjoj — mnoštvu božanskih Ličnosti u jednom Bogu.
Tora opisuje lažnog proroka Valama kako vidi Anđela JHVH i prorokuje o dolazećem Davidovom Kralju — i kako targumi to čitaju mesijanski.
Psalmi koje aramejski Targumi tumače kao mesijanska proroštva — Psalmi 18, 21, 45, 61, 72, 80 i 89 u prevodu Edvarda Kuka.
Navodi iz Midraša Tehilim koji sledeće starozavetne tekstove pripisuju Mesiji i/ili njegovim danima: Postanje 49:8-12; 1. Samuilova 2:10; Pesma nad pesmama 4:8; Isaija 4:5, 11:1-10, 16:5, 49:23, 57:19
Odgovor Jehovinim svedocima i rabinskom judaizmu: Postanje 19:24 zaista govori o dvema Osobama koje se nazivaju JHVH.
Dodatak: u Postanju 18–19 Jahve na zemlji spušta oganj od Jahvea sa neba — pokazatelj više božanskih Ličnosti koji pobija arijanstvo.
Odgovor na antitrinitarnu tvrdnju da stvoreni anđeli govore kao Jehova: Sveto pismo poznaje samo jednog jedinstvenog božanskog Glasnika.
Dodatni dokazi iz nadahnutog Svetog pisma da je Hrist istiniti Bog, iako nije ni Otac ni Sveti Duh.
Ime Hiel („brat Božji“) i proroštva o Mesiji pokazuju kako Bog postaje naš brat da bi iskupio ljudske duše.
Teoforna imena u Svetom pismu: Avija i Ahija — „Jah je moj otac“ i „brat Jahov“ — i kako se to ispunjava u ovaploćenju Hrista.
Titu 2:13 i 2. Petrova 1:1 nazivaju Isusa velikim Bogom i Spasiteljem — a Stari zavet zna samo jednog takvog: Jehovu.
Muslimanska tvrdnja da se Taurat odnosi samo na otkrivenje dato Mojsiju — odgovor iz Kurana, hadisa i muslimanskih učenjaka.
Dva kuranska stiha koja dodatno potvrđuju da Kuran odlučno svedoči o neiskvarenosti ranijih Pisama, naročito Tore.
Danilova i Jovanova vizija pokazuju da Sin Čovečiji prima pelah/latreuo — obožavanje koje pripada samo Bogu.
Isaija 52:13-15 retko se navodi, a ukazuje na Božanstvo, slavu, svešteničku ulogu i zamensku smrt Gospodnjeg Pomazanika.
Prigovor o prokletstvu Jehonijinom pobijen: sami jevrejski izvori svedoče da je prokletstvo poništeno i da Mesija potiče od Zorovavelja.
Vavilonski Talmud pokazuje kako su rabini iste starozavetne odlomke primenjivali na Mesiju i verovali u njegovo lično pretpostojanje.
Jevrejski izvori — Talmud, midraši, Zohar i rabini — svedoče da je mesijansko tumačenje Isaije 52:13-53:12 ukorenjeno u ranoj jevrejskoj tradiciji.
U ovom članku navodim određene odeljke iz Vavilonskog Talmuda, posebno iz traktata Sanhedrin, koji govore o Mesiji. Pre samih navoda dajem sažetak onoga čemu ovaj deo Talmuda uči o dolasku Mesije, nje
Dodatni dokazi da nacionalni Izrael ne može biti napaćeni Sluga koji strada za grehe sveta i biva uzvišen do božanskog dostojanstva.
Da li je poštovanje ikona nebiblijska tradicija ili biblijska istina? Šta Sveto pismo zaista zabranjuje, a šta sam Bog zapoveda.
Sveto pismo prikazuje Gospodnju blaženu majku kao onu koja tipizira i personifikuje narod Izrailj.
Stihovi u kojima ljudi primaju poklonjenje i poštovanje uz izričito Božije odobrenje — hebrejsko shachah i grčko proskyneo u Svetom pismu.
Biblijski argument za poštovanje Marije: u Starom zavetu carica nije bila careva žena nego njegova majka — pa je Hristova Majka Carica Majka.
Zašto proroštva u „prošlom vremenu“ ne isključuju budućeg Mesiju: biblijski hebrejski nema glagolska vremena, nego aspekte.
Odabrani odlomci iz aramejskih Targuma u kojima Jevreji GOSPODA Boga poistovećuju sa Njegovom Rečju (Memra), posebnom božanskom Ličnošću.
Odlomak iz knjige dr Roberta A. Moreja o Bogu Sinu u Starom zavetu: Priče 30:4, Psalam 2 i Isaija 9:6 kao svedočanstvo o božanstvu Sina.
Jevrejski izvori — Zohar i Lubavičer Rebe — potvrđuju da Elohim i ehad ukazuju na pluralnost unutar Božanstva.
Starozavetni dokazi da jevrejski termin ehad ne isključuje, već potkrepljuje istinu o Bogu kao višeličnom Biću.
Muslimanski polemičar tvrdi da reč ehad, primenjena na Avrahama, obara trinitarni argument — ali biblijski tekst zapravo potvrđuje složeno jedinstvo.
Iz konteksta Postanja 3: GOSPOD Bog koji se javio Adamu i Evi bio je predovaploćeni Hristos — Glas i Reč Gospodnja.
Dokazi iz Postanja da je jedan pravi Bog mnoštvo božanskih Ličnosti, a ne jednolična monada.
Novozavetni dokazi da je Hristos bio lično prisutan kroz ceo Stari zavet i da se on javio Adamu i Evi u vrtu.
Odlomak iz mog odgovora Abdulahu Kundeu: starozavetni tekstovi u kojima se za jednog istinitog Boga koriste množinske imenice, glagoli i participi.
Gleason L. Archer o Ohozijinoj vladavini i uzrastu: 2. Carevima 8:26 kaže 22, a 2. Dnevnika 22:2 kaže 42 godine.
Hebrejska Biblija poistovećuje Božije Ime sa samim Bogom, a Novi zavet to isto Ime i njegove prerogative pripisuje Isusu Hristu.
Novi zavet prikazuje Isusa kao JHVH koji silazi i uzlazi u oblaku, uz zvuk trube i u ognju — istim izrazima kojima LXX opisuje Boga.
Tanah zabranjuje obožavanje stvorenja, ali Anđeo koji nosi Božje ime prima obožavanje — problem koji su rabini morali da reše.
Rabinski izvori otkrivaju Izraelovog drugog Boga i borbu rabinskog judaizma sa božanskom pluralnošću u hebrejskoj Bibliji.
Teodorit i Amvrosije u 1. Korinćanima 8:6 vide hrišćansku Šemu: Otac i Sin su jedan Bog i jedan Gospod JHVH.
Apostolski i pretnikejski oci o mestima gde Bog o sebi govori u množini: Postanje 1:26, 3:22, 11:7 i Isaija 6:8.
Sveti Irinej u Dokazu apostolske propovedi jasno potvrđuje večno božanstvo i ovaploćenje Gospoda Isusa Hrista.