Mesijanski učenjak o Isusovom devičanskom rođenju
Sledeći izvodi preuzeti su iz dela Jewish New Testament Commentary mesijanskog jevrejskog učenjaka i prevodioca dr Dejvida H. Sterna, koje je objavio Jewish New Testament Publications, Inc. 1992. Sav naglasak je moj.
20 Adonai, doslovno, „moji gospodari“; ali gramatičari to smatraju „pluralom veličanstva“, pa bi nešto manje doslovan prevod bio „moj Gospod“. Međutim, mnogo pre Ješuinog vremena reč „Adonai“ je, iz poštovanja, u govoru i u čitanju naglas već bila zamena za lično ime Boga, četiri hebrejska slova yud-heh-vav-heh, koja se različito pišu kao „YHVH“, „Jahve“ i „Jehova“. Talmud (Pesahim 50a) je propisao kao obavezu da se Tetragramaton ne izgovara (reč znači „četvoroslovno ime“ Boga), i to ostaje pravilo u većini savremenih jevrejskih sredina. Iz poštovanja prema toj tradiciji (koja je, po mom mišljenju, nepotrebna ali bezopasna) JNT koristi „Adonai“ tamo gde se misli na „YHVH“. (Uzgred, ime „Jehova“ je moderna tvorevina, engleski hibrid zasnovan na četiri hebrejska slova transliterovana na nemački, J-H-V-H, sa pojedinačno transliterovanim hebrejskim vokalskim znacima reči „Adonai“, e-o-a.)
Grčka reč koja ovde stoji jeste „kurios“, a ona može značiti (1) „gospodine“, (2) „gospodar“ u ljudskom smislu, kao u „gospodar imanja“, (3) „Gospod“ u božanskom smislu, ili (4) lično ime Boga YHVH. JNT koristi „Adonai“ samo onda kada se sa sigurnošću može tvrditi da se misli na „YHVH“; ne koristi se ako postoji sumnja. Zasad su izdanja JNT-a u tom pogledu konzervativna; verovatno u tekstu postoje i druga mesta na kojima bi se „Adonai“ moglo bezbedno staviti umesto „Gospod“. Za više o „kurios“ vidi 7:21&N.
21 Ovaj stih je primer „semitizma“ (aluzije na hebrejski ili aramejski) doslovno prenetog u grčki tekst. On pruža snažan dokaz u prilog teoriji da je iza sačuvanih grčkih rukopisa stajala hebrejska ili aramejska usmena ili pisana tradicija, jer objašnjenje Ješuinog imena ima smisla jedino na hebrejskom ili aramejskom; na grčkom (ili engleskom) ono ne objašnjava ništa.
Hebrejska reč za „će on spasti“ jeste „yoshia‘“, koja ima isti hebrejski koren (yud-shin-’ayin) kao i ime Yeshua (yud-shin-vav-’ayin). Tako se ime Mesije objašnjava na osnovu onoga što će on učiniti. Etimološki, ime Yeshua‘ je skraćeni oblik hebrejskog imena Y’hoshua‘ (engleski „Joshua“), koje znači „YHVH spasava“. Ono je takođe muški oblik hebrejske reči „yeshu‘ah“, koja znači „spasenje“.
KJV ovaj stih prenosi ovako: „nadjeni mu ime Isus; jer će on spasti narod svoj od grijeha njihovih.“ Ali na engleskom, spasavanje ljudi od greha nije ništa veći razlog da se neko nazove Isus nego da se nazove Bil ili Frenk. Grčki nije ništa bolji; jedino na hebrejskom ili aramejskom objašnjenje zaista objašnjava.
U savremenom hebrejskom nevernici Yeshua obično nazivaju Yeshu (yud-shin-vav, bez ’ayina). Ovaj stih takođe pokazuje zašto ime „Yeshu“ nikako ne može biti ispravno — ono ne sadrži sva tri slova hebrejskog korena reči yoshia‘. Ipak, stvar zaslužuje dalje ispitivanje.
Prema profesorima Davidu Fluseru i Šmuelu Safraju, ortodoksnim Jevrejima, „Yeshu“ je bio način na koji su galilejski Jevreji u prvom veku izgovarali ime „Yeshua‘“. Iz 26:73 niže znamo da su Jevreji iz Galila imali drugačiji dijalekt od onih iz Judeje. Prema Fluseru (Jewish Sources in Early Christianity, str. 15) Galilejci nisu izgovarali hebrejsko slovo ’ayin na kraju reči, otprilike kao što Kokniji ispuštaju „h“ na početku. To jest, umesto da kažu „Je-šu-ah“ govorili su „Ješu“. Nesumnjivo, neki su počeli da to ime i pišu prema takvom izgovoru.
Međutim, tu se priča ne završava. U jevrejskoj antihrišćanskoj polemici postalo je uobičajeno da se ne koristi Ješuino ispravno ime, već da se namerno i svesno koristi iskrivljeni oblik „Yeshu“, jer je u jednom trenutku neko uvideo da je „Yeshu“ takođe akronim sastavljen od prvih slova hebrejske uvrede „Yimach sh’mo v’zikhro“ („Neka mu se ime i sećanje izbrišu“; te reči prilagođavaju i proširuju poslednji izraz Psalma 109:13). Tako je „Yeshu“ bilo neka vrsta šifrovane bajalice protiv hrišćanskog evangelizma. Štaviše, budući da se u nemesijanskom judaizmu na Ješuu počelo gledati kao na lažnog proroka, bogohulnika i idolopoklonika koji se pogrešno obožava kao Bog, i budući da Tora kaže: „Ne pominjite imena bogova tuđih“ (Izlazak 3:13 [sic]), ime Mesije je namerno pogrešno izgovarano. Danas većina Izraelaca koji kažu „Yeshu“ pretpostavlja da je to čovekovo ispravno ime i ne namerava nikakvo omalovažavanje. JNT izbegava „Yeshu“ zbog istorije tog oblika, a i zato što u hebrejskom ono, poput „Jesus“ u engleskom, nosi prizvuk „boga kojeg obožavaju neznabošci“.
Ali Josef Vaktor (vidi 10:37N) tumači akronim iznova, tako da hvali Yeshua: „Yitgadal sh’mo umalkhutol“ („Neka se uzveličaju njegovo ime i njegovo carstvo!“)
22 „da se ispuni što je Gospod kazao preko proroka“ Novi savez se dosledno predstavlja kao ispunjenje proroštava i obećanja koja je Bog dao u Tanahu. Takvo poklapanje sa tvrdnjama i predskazanjima izrečenim stotinama godina ranije, uprkos svim razumnim verovatnoćama, van razumne sumnje dokazuje da Bog „zna kraj od početka“. Štaviše, u ovom slučaju to van razumne sumnje dokazuje da je Ješua Mesija. Ispunjenje proroštava je glavni racionalni razlog, zasnovan na empirijskom posmatranju istorijskih događaja — to jest, na činjenicama — da Jevreji i drugi prihvate Ješuu kao Mesiju.
U poslednje dve hiljade godina jevrejske istorije bilo je više od pedeset mesijanskih pretendenata, počev od Tode (Tevde) i Jude HaG’lilija (Dela 5:36–37&NN), preko Šimona Bar-Kosibe (umro 135. n.e.), koga je rabin Akiva prepoznao kao Mesiju promenivši mu ime u „Bar-Kohva“ („sin zvezde“; vidi 2 Kefa 1:19N o „jutarnjoj zvezdi“), a vrhunac dostižu Šabtaj Cvi (1626–1676), koji je postao musliman, i Jakov Frank (1726–1791), koji je postao rimokatolik. Ali nijedan od njih nije ispunio kriterijume koje Tanah postavlja u pogledu identiteta Mesije; dok je Ješua ispunio sve one koji se odnose na njegov prvi dolazak (ta ispunjena proroštva navedena su u 26:24N i u odeljku VII Uvoda u JNT). Od četvorice jevanđelista, Matitjahu se posebno bavi ukazivanjem na ta ispunjenja (vidi 2:5, 15, 17; 3:3; 4:14; 8:17; 11:10; 12:17; 13:14, 35; 21:4; 22:43; 26:31; 27:9). Njegov cilj je da pokaže da Ješuu treba prepoznati kao Mesiju zato što je ispunio ono što je Adonai o Mesiji rekao preko proroka Tanaha.
„što je Gospod kazao preko proroka“ O ovom izrazu vidi 2:15N, treći pasus od kraja.
23 „djevojka će začeti, i rodiće sina“ Ovaj stih uvodi veliku raspravu o upotrebi hebrejske Biblije u Novom zavetu. Slede tri prigovora koje nemesijanski Jevreji i drugi skeptici često upućuju Matitjahuovom navođenju Isaije 7:14b u ovom stihu, zajedno sa mesijanskim jevrejskim odgovorima.
(1) Prigovor: Devičansko rođenje je nemoguće.
Odgovor: U liberalnoj nauci čuda se po pravilu objašnjavaju kao prerušene prirodne pojave. Neko bi tim putem mogao da krene i ovde, ukazujući na zapažene slučajeve partenogeneze u životinjskom svetu ili na savremene eksperimente sa kloniranjem. Ali ne postoji nijedan slučaj ljudske partenogeneze. Stoga se devičansko rođenje mora smatrati natprirodnim.
Obično prigovor da je devičansko rođenje nemoguće proizlazi kao logična posledica odbacivanja svakog i bilo kakvog natprirodnog. Ali Bog Biblije je doslovno „natprirodan“, iznad prirode, jer je stvorio prirodu i njene zakone. Stoga, ako to odgovara njegovoj nameri, on te zakone može staviti van snage. Biblija, i u Tanahu i u Novom zavetu, opetovano uči da Bog zaista interveniše u ljudskoj istoriji i da ponekad, iz sopstvenih razloga, menja prirodni tok događaja.
Često je njegov razlog, kao u ovom slučaju, da čovečanstvu da znak svoje suverenosti, prisutnosti i brige. Zapravo, Isaija 7:14a, neposredno pre navedenog dela, glasi: „Zato će vam sam Gospod dati znak“ Hebrejska reč za znak („’ot“) označava izuzetan događaj koji pokazuje Božje neposredno delovanje u ljudskim stvarima i skreće pažnju na njega. „Bog“ deizma, predstavljen kao neko ko pokreće svemir poput čoveka koji navije sat i pusti ga da sam radi, nije Bog Biblije.
(2) Prigovor: Isaija je, koristeći hebrejsku reč „‘almah“, mislio na „mladu ženu“; da je mislio „devica“, napisao bi „b’tulah“.
Odgovor: „‘Almah“ se u hebrejskoj Bibliji koristi sedam puta, i u svakom slučaju ili izričito znači devicu ili to podrazumeva, jer se u Bibliji „‘almah“ uvek odnosi na neudatu ženu dobrog glasa. U Postanju 24:43 odnosi se na Rebeku, Isakovu buduću nevestu, o kojoj se već u Postanju 24:16 govori kao o b’tulah. U Izlasku 2:8 opisuje stariju sestru odojčeta Mošea, Mirjam, devojčicu od devet godina i zasigurno devicu. (Tako ime Ješuine majke podseća na ovu raniju devicu.) Ostala mesta odnose se na mlade devojke koje sviraju na defovima (Psalam 68:25), na devojke kojima se udvara (Priče Solomonove 30:19) i na device sa carskog dvora (Pesma nad pesmama 1:3, 6:8). U svakom slučaju kontekst zahteva mladu neudatu ženu dobrog glasa, to jest devicu.
Štaviše, Matitjahu ovde navodi iz Septuaginte, prvog prevoda Tanaha na grčki. Više od dva veka pre nego što se Ješua rodio, jevrejski prevodioci Septuaginte izabrali su grčku reč „parthenos“ da njome prenesu „‘almah“. „Parthenos“ nedvosmisleno znači „devica“. To je bilo mnogo pre nego što je Novi zavet učinio ovo pitanje spornim.
Najčuveniji srednjovekovni jevrejski tumač Biblije, rabin Šlomo Jichaki („Raši“, 1040–1105), koji se odlučno protivio hristološkom tumačenju Tanaha, ipak je objasnio da u Pesmi nad pesmama 1:3 „‘alamot“ (množina od „‘almah“) znači „b‘tulot“ („device“) i da se metaforički odnosi na narode.
Viktor Buksbazen, hebrejski hrišćanin, u svom komentaru The Prophet Isaiah navodi Rašija kao da je napisao da u Isaiji 7:14 „‘almah“ znači „devica“. U prva četiri izdanja Jewish New Testament Commentary naveo sam tog Rašija. Ukazano mi je da Raši nije napisao ono što sam mu pripisao, pa sam taj navod uklonio iz glavnog dela JNTC-a i ovim se izvinjavam što nisam proverio izvorni tekst. Za više pojedinosti vidi Dodatak, str. 929.
Takođe, u ranijim izdanjima pozivao sam se na članak iz 1953. u časopisu Journal of Bible and Religion, u kojem je jevrejski učenjak Sajrus Gordon tvrdio da srodni jezici podržavaju prevođenje reči „‘almah“ u Isaiji 7:14 kao „devica“. Međutim, Majkl Braun, mesijanski jevrejski učenjak sa doktoratom iz semitistike, obaveštava me da su se Gordonova zapažanja zasnivala na ranom pogrešnom čitanju jednog ključnog ugaritskog teksta. U ovom slučaju moja greška je proistekla iz nepoznavanja novije nauke.
Ipak, sama Biblija nam pokazuje kako možemo znati kada je jedna ‘almah devica. Rivka se u Postanju 24:43 naziva ‘almah, ali se iz Postanja 24:16 („još je čovjek ne bješe poznao“) može zaključiti da je bila devica. Na isti način znamo da je ‘almah Mirjam bila devica iz Luke 1:34, gde ona pita anđela kako može biti trudna, „kad ja ne znam za muža?“ Mogući razlog zbog kojeg Isaija koristi reč „‘almah“ umesto b’tulah jeste to što u biblijskom (za razliku od kasnijeg) hebrejskom „b’tulah“ ne znači uvek nedvosmisleno „devica“, kao što učimo iz Joila 1:8: „Ridaj kao b’tulah opasana kostreti za mužem mladosti svoje.“ Ponovljeni zakoni 22:19 govore o ženi nakon njene prve bračne noći kao o b’tulah.
(3) Prigovor: Kod Isaije kontekst (st. 10–17) pokazuje da je Isaija kao znak caru Ahazu prorekao da će, pre nego što još nezačeto i nerođeno dete te ‘almah bude dovoljno staro da izabere dobro i odbaci zlo, Sirija i Severno carstvo izgubiti svoje careve, a Asirija napasti Judu. To proroštvo se ispunilo u osmom veku pre n.e. Prorok, dakle, nije predskazivao događaj oko 700 godina u budućnosti.
Odgovor (za koji dugujem zahvalnost jevrejskom verniku Arnoldu Fruhtenbaumu): Naprotiv, kontekst, koji obuhvata čitavo sedmo poglavlje Isaije, a ne samo osam stihova, pokazuje da „znak“ iz 14. stiha nije bio za cara Ahaza, koji se u st. 11 i 16–17 oslovljava sa „ti“ (jednina), nego za čitav „dom Davidov“, pomenut u st. 13, koji se u st. 13–14 oslovljava sa „vi“ (množina).
Znak za Ahaza bio je u tome da će se, pre nego što na‘ar („dete“, u najmanju ruku malo dete koje prohodava, nikako novorođenče) bude znao da izabere dobro i odbaci zlo, dogoditi ono što stoji u st. 16b–17. To dete bio je Isaijin sin Sh’ar-Yashuv (st. 3), koji je bio s njim dok je prorokovao i na koga je verovatno pokazivao, a ne sin (hebrejski ben) iz st. 14. Time 14. stih ostaje da pruži znak čitavom domu Davidovom, uključujući sve Davidove potomke od tog vremena nadalje pa sve dok se proroštvo ne ispuni — a ispunilo se Ješuinim devičanskim rođenjem.
Povremeno ljudi koji nisu upoznati sa hrišćanskom tradicijom, tačnije sa rimokatoličkom tradicijom, brkaju izraz „devičansko rođenje“ sa „bezgrešnim začećem“. Ješuino devičansko rođenje — to što je začet silom Svetog Duha Božjeg u Mirjam pre nego što je ona ikada imala polni odnos — prihvataju svi mesijanski Jevreji i hrišćani iz neznabožaca koji veruju Bibliji. Bezgrešno začeće, rimokatoličko učenje (koje su prvi učili crkveni oci) da je i sama Mirjam začeta bez greha, protestanti ne prihvataju jer ga Novi zavet nigde ne pominje.
Immanu’el je ime dato Mesiji u Isaiji 7:14, 8:8. Kao što i sam Matitjahu objašnjava, ono znači „S nama Bog“, što je način na koji se hebrejsko immanu El prevodi u Isaiji 8:10. Međutim, Ješua tokom svog zemaljskog života nije bio poznat pod tim imenom; pre će biti da to ime daje nagoveštaj (remez; vidi 2:15N) o tome ko je on, opisujući ga: on je Bog-s-nama. Božji narod doživljava konačno ispunjenje u Otkrivenju 21:3, gde u novom nebu i novoj zemlji „Bog-s-njima“ prebiva među njima.
U Tanahu imena često opisuju neku osobinu imenovane osobe. Zapravo, Tanah koristi nekoliko imena da označi Mesiju, uključujući „Šilo“ (Postanje 49:10), „Izdanak“ (Isaija 11:1), „Klica“ (Jeremija 23:5, 33:15), i najduže: „Divni, Savjetnik, Bog silni, Otac vječni, Knez mirni.“ (Isaija 9:5–6(6–7)). Sva ona opisuju Mesiju, a ipak je on bio poznat po samo jednom imenu — Ješua. (str. 36–42)
I:
DODATAK
Sledeći pasusi, dodati posle prvog štampanja 1992, predugački su da bi bili uvršteni u glavni deo komentara.
Matitjahu (Matej) 1:23 (vidi str. 6–8). Kao što sam rekao na vrhu strane 7, neprijatno mi je zbog greške koja je ostala neispravljena u prva četiri izdanja ovog Komentara, u kojima sam pogrešno naveo Rašija kao da je napisao:
„’Gle, ‘almah će začeti i roditi sina i nadenuće mu ime Immanu’el.’ To znači da će naš stvoritelj biti s nama. A ovo je znak: ona koja će začeti jeste devojka (na‘arah) koja nikada u svom životu nije imala odnos ni sa jednim muškarcem. Nad njom će imati moć Sveti Duh.“
Dogodilo se to da sam se oslonio na komentar The Prophet Isaiah, koji je napisao hebrejski hrišćanin Viktor Buksbazen (The Spearhead Press, Collingswood, NJ, 1971). Pretpostavio sam da je u svojim primedbama na Isaiju 7:14 (strana 150) dao tačan prevod Rašijevog komentara i da je ispravno naveo Mikra’ot G’dolot kao izvor. (Mikra’ot G’dolot se smatra merodavnim izdanjem masoretskog teksta Tanaha; objavio ga je zajedno sa zbirkom komentara na njega, među kojima je i Rašijev, Danijel Bomberg 1525.)
U stvari, hebrejski tekst Rašija onako kako stoji u Mikra’ot G’dolot kaže nešto sasvim drugačije i mnogo manje ide u prilog tezi koju zastupam, da „‘almah“ u Isaiji 7:14 znači „devica“. Sledi doslovan prevod Rašijevih primedaba iz Mikra’ot G’dolot.
Isaija: Bog vam (množina) daje znak.
Raši: Daje ga vama (množina) sam od sebe, na vas, protiv vaše volje. Isaija: Trudna. Raši: U budućnosti će ona biti kao što nalazimo kod Manoahove žene, kojoj je anđeo govorio i ona je zatrudnela i rodila sina, i pisano je, i reći će joj: evo, trudna si, itd.
Isaija: Mlada devojka [‘almah].
Raši: Moja žena trudna ove godine? i to će biti četvrta godina cara Ahaza?
Isaija: I nadenuće mu ime.
Raši: Sveti Duh će sići na nju.
Isaija: Immanu’el.
Raši: To će značiti da je Bog s nama. A ovo je znak: da će posle na‘arah koja nikada u svom životu nije prorokovala, i s njim (sinom) doći Sveti Duh. A to je rečeno u [talmudskom traktatu] Sota: „i pristupi proročici“, itd. Nigde ne nalazimo da se proroková žena naziva proročicom ako nije prorokovala. A ima onih koji ovo razumeju kao da se odnosi na Chizkiyahua (Jezekiju). Ali to je nemoguće. Kad prebrojiš godine, naći ćeš da bi Chizkiyahu bio rođen devet godina pre nego što je počela vladavina njegovog oca. A ima i onih koji ovo tumače tako da je znak u tome što je bila ‘almah kojoj nije priličilo da rađa — ili, ako se hebrejsko r’uyah prevede drugačije, ‘almah nije bila podobna za rađanje, to jest, bila je premlada.
Suprotno Buksbazenovom navodu, Raši nigde izričito ne kaže da na‘arah nikada u svom životu nije imala odnos ni sa jednim muškarcem (to jest, da je devica). Pre će biti da on jednostavno definiše ‘almah kao na‘arah, a zatim kaže da neki to tumače tako da joj ili nije priličilo da rađa (verovatno zato što je bila neudata, u kom slučaju bi priličilo da bude devica) ili da je bila premlada da bi fizički mogla da rodi (u kom slučaju bi, osim ako nije bila zlostavljana, bila devica). Žalim što sam pogrešno predstavio Rašija. Ipak, i bez Rašijevog pasusa na početku ove beleške (na vrhu strane 7 u ranijim izdanjima), verujem da celokupna argumentacija koju sam izneo na str. 6–8 u prilog razumevanju ‘almah iz Isaije 7:14 kao device ostaje ubedljiva. (Jedan prijatelj kaže da je Raši ipak napisao taj pasus kako je naveden, ali da ga nema u Mikra’ot G’dolot. Međutim, dok me neko ne uputi na verodostojan Rašijev izvor za to, stvar ostaje onako kako sam je ostavio u ovoj belešci u Dodatku.) (str. 1413–1415)
DALJE ČITANJE
ISAIJA 7:1-16: IMANUEL JE DOŠAO!
Isaija 7:14: O kome govori ovo proroštvo?
Devica je začela i Bog je sada s nama!
Odgovor na tekst Džima Liparda „The Fabulous Prophecies of the Messiah“