Ilarije: Trojstvo u Starom zavetu i Isus kao Anđeo
U ovom nešto dužem tekstu navodim reči još jednog velikog svetitelja, Ilarija iz Poatjea, iz njegovog spisa O Svetom Trojstvu, Knjiga IV.
Ovaj sveti čovek nije samo dokazivao da je Isus upravo onaj božanski Anđeo koji se javljao kroz ceo Stari zavet, već je navodio i tekstove poput Postanja 1, Psalma 45:6-7, Isaije 45:11-14, Osije 1:6-7, Rimljanima 9:5, itd., da bi dokazao Božje Trojedinstvo i suštinsko božanstvo Gospoda Hrista. Da bi izneo svoj dokaz za razlikovanje božanskih Lica, Ilarije je iz Postanja 1 dokazivao da je Bog koji je zapovedio da stvari postoje Otac, a Bog za koga se kaže da ih je potom načinio jeste Sin. Drugim rečima, Bog koji je rekao jeste Otac, a Bog koji je stvarao jeste Sin! Ilarije navodi Postanje 1:26 da bi dodatno potkrepio svoj argument, jer tamo Bog govori u množini. Još jedna zanimljiva pojedinost u Ilarijevoj odbrani Trojstva jeste to što navodi 2. Makavejsku 7:28 da bi dokazao da je Trojstvo stvorilo sve stvari ni iz čega. Ilarije takođe osuđuje upotrebu nesavršenog, ograničenog, pogrešivog i grešnog ljudskog rasuđivanja da bi se poreklo ili razložilo ono što je Bog o sebi rekao u nadahnutom Svetom pismu.
Sada prelazim na Ilarijevu majstorsku odbranu blaženog i svetog Trojstva i na njegovo tumačenje bogonadahnutog Svetog pisma. Sva naglašavanja su moja.
11. Pošto smo razotkrili njihovu nameru da umanje Sina pod izgovorom veličanja Oca, sledeći korak jeste da čujemo tačne izraze kojima oni iskazuju sopstveno verovanje o Sinu. Jer, budući da moramo redom odgovoriti na svaku njihovu tvrdnju i na osnovu svedočanstva Svetog pisma pokazati bezbožnost njihovih učenja, moramo onome što govore o Ocu pridodati i odluke koje su zapisali o Sinu, kako bismo, upoređujući njihovo ispovedanje Oca s njihovim ispovedanjem Sina, sledili jedinstven poredak u rešavanju pitanja kako se ona budu javljala. Oni kao svoj sud iznose da Sin ne potiče ni od kakve prethodno postojeće materije, jer je kroz Njega sve stvoreno, niti je rođen iz Boga, jer se Bogu ništa ne može oduzeti; nego da je načinjen iz onoga što nije postojalo, to jest, da je savršeno stvorenje Božje, premda različito od ostalih Njegovih stvorenja. Tvrde da je On stvorenje, jer je pisano: „Gospod me je imao u početku puta svojega“ Priče Solomonove 8:22; a da je savršeno delo ruku Božjih, premda različito od ostalih Njegovih dela, dokazuju, što se prve tačke tiče, onim što Pavle piše Jevrejima: „I toliko se pokaza veći od anđela koliko je slavnije Ime naslijedio nego oni.“ Jevrejima 1:4, i opet: „Zato, braćo sveta, zajedničari zvanja nebeskoga, poznajte Poslanika i Prvosveštenika vjere naše koju ispovjedamo, Isusa Hrista, Koji je vjeran Onome koji ga je postavio“. Za svoje omalovažavanje moći, veličanstva i Božanstva Sina oslanjaju se ponajviše na Njegove sopstvene reči: „Otac moj veći je od mene“ Jovan 14:28. Ali priznaju da On nije jedno od običnih stvorenja, na osnovu svedočanstva: „Sve kroz njega postade“ Jovan 1:3. I tako sažimaju celokupno svoje bogohulno učenje u ovim rečima koje slede:—
12. Ispovedamo jednoga Boga, jedinog nestvorenog, jedinog večnog, jedinog bez početka, jedinog istinitog, jedinog koji ima besmrtnost, jedinog dobrog, jedinog moćnog, Tvorca, Ustanovitelja i Upravitelja svega, nepromenljivog i neizmenljivog, pravednog i dobrog, Boga Zakona i Proroka i Novog zaveta. Verujemo da je taj Bog rodio Jedinorodnog Sina pre svih vekova, kroz koga je načinio svet i sve stvari; da Ga je rodio ne prividno, nego u istini, po sopstvenoj volji, tako da je nepromenljiv i neizmenljiv, savršeno Božje stvorenje, ali ne kao jedno od ostalih Njegovih stvorenja, delo Njegovih ruku, ali ne kao ostala Njegova dela; ne, kao što je Valentin tvrdio, da je Sin razvoj Oca; niti, kao što je Manihej izjavio o Sinu, jednosuštni deo Oca; niti, kao Savelije, koji od jednoga čini dvoje, u isti mah Sina i Oca; niti, kao Hijerakas, svetlost od svetlosti ili svetiljku sa dva plamena; niti kao da je pre toga postojao, pa je potom rođen ili iznova stvoren da bude Sin — pojam koji si i sam često osuđivao, blaženi papo, javno u Crkvi i u sabranju braće. Nego, kao što smo potvrdili, verujemo da je stvoren voljom Božjom pre vremena i vekova, i da svoj život i postojanje ima od Oca, koji mu je dao da učestvuje u sopstvenim slavnim savršenstvima. Jer, kada mu je Otac dao nasledstvo svega, nije time sebe lišio svojstava koja poseduje bez ikakvog početka, budući da je On izvor svega.
- Dakle, postoje tri Lica: Otac, Sin i Sveti Duh. Bog, sa svoje strane, jeste uzrok svega, potpuno bez početka i odvojen od svega; dok Sin, koga je Otac izneo izvan vremena, i koji je stvoren i utvrđen pre vekova, nije postojao pre nego što je rođen, nego je, rođen izvan vremena pre vekova, nastao kao jedini Sin jedinoga Oca. Jer On nije ni večan, ni savečan, niti sa Ocem sanestvoren, niti ima postojanje uporedo sa Ocem, kao što neki kažu, koji pretpostavljaju dva nerođena počela. Ali Bog je pre svega, kao nedeljiv i kao početak svega. Stoga je On i pre Sina, kao što smo, doista, i od tebe naučili u tvojoj javnoj propovedi. Pošto, dakle, svoje biće ima od Boga, i svoja slavna savršenstva, i svoj život, i pošto mu je sve povereno, iz tog razloga je Bog njegov izvor i vlada nad njim, kao njegov Bog, budući da je pre njega. Što se tiče izraza kao što su od Njega, i iz utrobe, i izidoh od Oca i dođoh, ako se oni razumeju tako da označavaju da Otac pruža deo i, takoreći, razvoj te jedne suštine, onda će Otac biti složene prirode, deljiv, promenljiv i telesan, po njima; i tako će, koliko njihove reči sežu, bestelesni Bog biti podvrgnut svojstvima materije.
14. Takva je njihova zabluda, takvo njihovo pogubno učenje; da bi ga potkrepili, pozajmljuju reči Svetog pisma, izvrćući njegov smisao i koristeći neznanje ljudi kao priliku da svojim lažima pribave poverenje. Pa ipak, upravo tim istim rečima Božjim moramo doći do razumevanja stvari Božjih. Jer ljudska slabost ne može nikakvom sopstvenom snagom dosegnuti poznanje nebeskih stvari; sposobnosti koje se bave telesnim stvarima ne mogu stvoriti nikakvu predstavu o nevidljivom svetu. Ni naša stvorena telesna suština, ni razum koji je Bog dao za potrebe svakodnevnog života nisu kadri da utvrde i izreknu sud o prirodi i delu Božjem. Naš um ne može da se uzdigne do nivoa nebeskog poznanja, našim moćima opažanja nedostaje snaga da obuhvate tu bezgraničnu silu. Moramo verovati Božjoj reči o Njemu samom i smerno prihvatiti onoliko uvida koliko nam On blagoizvoli dati. Moramo izabrati između odbacivanja Njegovog svedočanstva, kao što čine neznabošci, ili pak verovanja u Njega onakvog kakav jeste, i to na jedino mogući način — misleći o Njemu u onom vidu u kome nam se On sam predstavlja. Zato neka prestane privatno rasuđivanje; neka se ljudski razum uzdrži od prelaženja granica koje je Bog postavio. U tom duhu klonimo se svake bogohulne i nesmotrene tvrdnje o Bogu, i držimo se samog slova otkrivenja. Svaka tačka našeg ispitivanja biće razmotrena u svetlu pouke Onoga koji je naša tema; neće biti nizanja izdvojenih izraza čiji je kontekst prećutan, da bi se prevario i obmanuo neuvežbani slušalac. Značenje reči utvrdiće se razmatranjem okolnosti pod kojima su izgovorene; reči se moraju objašnjavati okolnostima, a ne okolnosti nasilno prilagođavati rečima. Mi ćemo, u svakom slučaju, obraditi svoj predmet u potpunosti; navešćemo i okolnosti pod kojima su reči izgovorene, i pravi smisao tih reči. Svaka tačka biće razmotrena redom.
15. Njihovo polazište je ovo: Ispovedamo, kažu, samo jednoga Boga, jer Mojsije kaže: „Čuj, Izrailju: Gospod je Bog naš jedini Gospod.“ Ponovljeni zakoni 6:4. Ali da li je iko ikada smeo da posumnja u ovu istinu? Ili je ijedan vernik ikada bio poznat po tome da ispoveda drugačije nego da postoji jedan Bog od koga je sve, jedno Veličanstvo koje nema rođenja, i da je On ona Sila bez početka? Pa ipak, ta činjenica jedinstva Božjeg ne pruža nikakvu mogućnost za poricanje božanstva Njegovog Sina. Jer je Mojsije, ili pre Bog kroz Mojsija, postavio kao svoju prvu zapovest tom narodu, odanom i u Egiptu i u pustinji idolima i obožavanju izmišljenih bogova, da moraju verovati u jednoga Boga. Bilo je istine i razloga u toj zapovesti, jer je Bog, od koga je sve, jedan. Ali da vidimo nije li ovaj Mojsije ispovedio da je i Onaj kroz koga je sve takođe Bog. Bog nije opljačkan, On je i dalje Bog, ako Njegov Sin deli Božanstvo. Jer reč je o Bogu od Boga, o jednome od jednoga, o Bogu koji je jedan zato što je Bog od Njega. I obratno, Sin nije manje Bog zato što je Bog Otac jedan, jer On je Jedinorodni Sin Božji; nije večno nerođen, tako da bi Oca lišio Njegove jedinosti, niti je opet različit od Boga, jer je iz Njega rođen. Ne smemo sumnjati da je On Bog na osnovu tog rođenja iz Boga, koje nama koji verujemo dokazuje da je Bog jedan; ipak, da vidimo da li je Mojsije, koji je objavio Izrailju: „Gospod je Bog naš jedini Gospod.“, objavio takođe i Božanstvo Sina. Da bismo utemeljili svoje ispovedanje božanstva Gospoda našega Isusa Hrista, moramo se poslužiti svedočanstvom tog istog svedoka na koga se jeretici oslanjaju za ispovedanje jednoga jedinog Boga, koje, kako zamišljaju, povlači poricanje Božanstva Sina.
16. Pošto, dakle, apostolove reči, „Ali mi imamo samo jednoga Boga Oca, od kojega je sve i za kojega smo mi, i jednoga Gospoda Isusa Hrista, kroz kojega je sve i mi kroz njega.“ 1. Korinćanima 8:6, čine tačno i potpuno ispovedanje o Bogu, da vidimo šta Mojsije ima da kaže o početku sveta. Njegove reči glase: „Potom reče Bog: Neka bude svod posred vode, da rastavlja vodu od vode. I stvori Bog svod, i rastavi vodu pod svodom od vode nad svodom; i bi tako.“ Postanje 1:6-7. Evo, dakle, imaš Boga od koga i Boga kroz koga. Ako to poričeš, moraš nam reći kroz koga je izvršeno Božje delo stvaranja, ili nam pak, radi objašnjenja, ukaži na neku poslušnost u još nestvorenim stvarima, koja je, kada je Bog rekao „Neka bude svod“, nagnala svod da se sam ustanovi. Takvi predlozi nisu u skladu sa jasnim smislom Svetog pisma. Jer sve je, kao što prorok kaže 2. Makavejska 7:28, načinjeno ni iz čega; to nije bilo preobražavanje postojećih stvari, nego stvaranje nepostojećega u savršen oblik. Kroz koga? Čuj jevanđelista: „Sve kroz njega postade“. Ako pitaš ko je to, isti jevanđelist će ti reći: „U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga. Sve kroz njega postade“ Jovan 1:1-3. Ako si namerio da pobijaš stanovište da je Otac rekao „Neka bude svod“, prorok će ti odgovoriti: „Jer on reče, i postade; on zapovjedi, i pokaza se.“. Zapisane reči, „Neka bude svod“, otkrivaju nam da je Otac govorio. Ali u rečima koje slede, „i bi tako.“, u tvrdnji da je Bog to učinio, moramo prepoznati Lice Izvršioca. „on reče, i postade“; Sveto pismo ne kaže da je to hteo i učinio. „on zapovjedi, i pokaza se.“ primećuješ da ne kaže da su došli u postojanje zato što Mu je bila volja. U tom slučaju ne bi bilo službe za Posrednika između Boga i sveta koji je čekao svoje stvaranje. Bog, od koga je sve, daje zapovest za stvaranje koju Bog, kroz koga je sve, izvršava. Pod jednim istim imenom ispovedamo Onoga koji je zapovest dao i Onoga koji ju je ispunio. Ako se usuđuješ da poričeš da se stvori Bog kaže za Sina, kako onda objašnjavaš „Sve kroz njega postade“? Ili apostolove reči: „jednoga Gospoda Isusa Hrista, kroz kojega je sve“? Ili: „on reče, i postade“? Ako ove nadahnute reči uspeju da uvere tvoj tvrdoglavi um, prestaćeš da onaj tekst, „Čuj, Izrailju: Gospod je Bog naš jedini Gospod.“, smatraš uskraćivanjem božanstva Sinu Božjem, jer je već pri samom osnivanju sveta Onaj koji ga je izgovorio objavio da je i Njegov Sin Bog. Ali da vidimo kakvu još korist možemo izvući iz ovog razlikovanja Boga koji zapoveda i Boga koji izvršava. Jer, iako se čak i našem prirodnom razumu protivi pretpostavka da se u rečima „on zapovjedi, i pokaza se.“ misli na jedno jedino i usamljeno Lice, ipak, radi otklanjanja svih sumnji, moramo izložiti događaje koji su usledili posle stvaranja sveta.
17. Kada je svet bio dovršen i kada je trebalo stvoriti njegovog stanovnika, reči izgovorene o njemu bile su: „Da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi“ Postanje 1:26. Pitam te: misliš li da je Bog te reči izgovorio samome sebi? Nije li očigledno da se obraćao ne sebi, nego Drugome? Ako odgovoriš da je bio sam, onda te Njegova sopstvena usta pobijaju, jer On kaže: „Da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi“ Bog nam je progovorio kroz Zakonodavca na način koji nam je razumljiv; to jest, upoznaje nas sa svojim delovanjem posredstvom jezika, sposobnosti kojom nas je blagoizvoleo obdariti. Postoji, doista, ukazivanje na Sina Božjeg, kroz koga je sve načinjeno, u rečima „Potom reče Bog: Neka bude svod“, i u „I stvori Bog svod“, koje slede: ali da ne bismo pomislili da su te Božje reči bile uzaludne i besmislene, pretpostavljajući da je samome sebi izdao zapovest za stvaranje i sam je poslušao — jer koja bi predstava mogla biti dalja od zamisli usamljenog Boga nego ta da samome sebi izdaje usmenu zapovest, kada ništa nije bilo potrebno osim napora Njegove volje? — odlučio je da nam pruži savršeniju potvrdu da se te reči odnose na Drugoga pored Njega samog. Kada je rekao: „Da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi“, Njegovo ukazivanje na Sudruga ruši teoriju o Njegovoj usamljenosti****. Jer usamljeno biće ne može biti sudrug samome sebi; i opet, reči Načinimo nisu u skladu sa samoćom, dok se Naše ne može upotrebiti osim prema saputniku. Obe reči, Mi i Naše****, nisu u skladu s pojmom usamljenog Boga koji govori samome sebi, a jednako tako ni s pojmom da se obraćanje upućuje strancu koji nema ništa zajedničko sa Govornikom. Ako taj odlomak tumačiš tako da je On usamljen, pitam te: pretpostavljaš li da je govorio sa samim sobom? Ako ne shvataš da je govorio sa samim sobom, kako možeš pretpostaviti da je bio usamljen? Da je bio usamljen, našli bismo Ga opisanog kao usamljenog; da je imao saputnika, onda kao ne-usamljenog. Ja i Moje opisivali bi prvo stanje; drugo je označeno sa Mi i Naše.
18. Tako, kada čitamo „Da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi“, te dve reči, Mi i Naše, otkrivaju da ne postoji ni jedan usamljeni Bog, niti opet jedan Bog u dva različita Lica; i naše ispovedanje mora biti oblikovano u skladu i s drugom i s prvom istinom. Jer reči naše obličje — a ne naša obličja — dokazuju da postoji jedna priroda koju Obojica poseduju. Ali dokaz iz reči jeste nedovoljan dokaz, ako se njegov ishod ne potvrdi svedočanstvom činjenica; i, u skladu s tim, pisano je: „I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga“ Postanje 1:27. Ako su reči koje je izgovorio, pitam, bile samogovor usamljenog Boga, kakvo ćemo značenje pripisati ovoj poslednjoj tvrdnji? Jer u njoj vidim trostruko ukazivanje: na Tvorca, na ono što je načinjeno i na obličje. Ono što je načinjeno jeste čovek; Bog ga je načinio, i načinio ga je po obličju Božjem. Da Postanje govori o usamljenom Bogu, svakako bi glasilo: i načini ga po svome sopstvenom obličju. Ali pošto je ta knjiga unapred pokazivala Tajnu jevanđelja, ona nije govorila o dva Boga, nego o Bogu i Bogu, jer govori o čoveku načinjenom kroz Boga po obličju Božjem. Tako nalazimo da je Bog sazdao čoveka po obličju i podobiju zajedničkom Njemu samom i Bogu; da nam pominjanje Izvršioca zabranjuje da pretpostavimo da je bio usamljen; i da to delo, učinjeno po obličju i podobiju koje je pripadalo Obojici, dokazuje da nema razlike u vrsti između Božanstva Jednoga i Drugoga.
19. Može izgledati kao gubljenje vremena iznositi dalje dokaze, jer istine o Bogu ne dobijaju na snazi ponavljanjem; jedna jedina tvrdnja dovoljna je da ih utvrdi. Pa ipak, dobro je za nas da znamo sve što je o toj temi otkriveno, jer, iako nismo odgovorni za reči Svetog pisma, ipak ćemo morati da položimo račun za smisao koji smo im pripisali. Jedna od mnogih zapovesti koje je Bog dao Noju glasi: „Ko prolije krv čovječiju, njegovu će krv proliti čovjek; jer je Bog po svojemu obličju stvorio čovjeka.“. Evo opet razlike između podobija, stvorenja i Tvorca. Bog svedoči da je čoveka načinio po obličju Božjem. Kada je nameravao da načini čoveka, pošto je govorio o sebi, a ipak ne sebi, Bog je rekao: „po svojemu obličju“ i opet, pošto je čovek bio načinjen: „I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga“. Ne bi bila jezička netačnost da je rekao, obraćajući se sebi: načinio sam čoveka po svome obličju, jer je već pokazao da su Lica jedno po prirodi rečima „Da načinimo čovjeka po svojemu obličju“. Ali radi savršenijeg otklanjanja svake sumnje u to da li je Bog usamljeno Biće ili nije, kada je načinio čoveka, načinio ga je, kako nam se kaže, „po obličju Božijemu“.
20. Ako i dalje želiš da tvrdiš da je Bog Otac u samoći izgovorio te reči samome sebi, mogu poći s tobom dotle da priznam mogućnost da je u samoći mogao govoriti sebi kao da razgovara sa saputnikom, i da je verovatno da je želeo da reči načinio sam čoveka po obličju Božjem budu jednake rečima načinio sam čoveka po svome sopstvenom obličju. Ali tvoje sopstveno ispovedanje vere pobiće te. Jer si ispovedio da je sve od Oca, ali sve kroz Sina; a reči „Da načinimo čovjeka“ pokazuju da je Izvor od koga je sve Onaj koji je tako govorio, dok „I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga“ jasno ukazuje na Onoga kroz koga je delo izvršeno.
21. I dalje, da bi svaka samoobmana bila nedopuštena, ona Premudrost, za koju si i sam ispovedio da je Hristos, izaći će pred tebe s rečima: „Kad je utvrđivao oblake gore i krijepio izvore bezdanu; Kad je postavljao moru među i vodama da ne prestupaju zapovijesti njegove, kad je postavljao temelje zemlji. Tada bijah kod njega hranjenica, bijah mu milina svaki dan, i veseljah se pred njim svagda; Veseljah se na vaseljeni njegovoj, i milina mi je sa sinovima ljudskim.“ Priče Solomonove 8:28-31. Svaka teškoća je uklonjena; sama zabluda mora priznati istinu. Kod Boga je Premudrost, rođena pre vekova; i ne samo prisutna kod Njega, nego i ona koja uređuje, jer je bila „Tada bijah kod njega hranjenica“. Zapazi to delo uređivanja, to jest raspoređivanja. Otac je svojim zapovestima Uzrok; Sin, svojim izvršavanjem zapovedenoga, uređuje. Razlika između Lica označena je delom koje je svakome dodeljeno. Kada kaže „Da načinimo“, stvaranje se poistovećuje s rečju zapovesti; ali kada je pisano „Tada bijah kod njega hranjenica“, Bog otkriva da to delo nije izvršio u samoći. Jer se Ona radovala pred Njim, koji se, kako nam kaže, radovao zauzvrat: „bijah mu milina svaki dan, i veseljah se pred njim svagda; Veseljah se na vaseljeni njegovoj, i milina mi je sa sinovima ljudskim.“. Premudrost nas je naučila razlogu svoje radosti. Ona se radovala zbog radosti Očeve, koji se raduje nad dovršenjem sveta i nad sinovima ljudskim. Jer je pisano: „Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, dobro bješe veoma.“ Ona se raduje što je Bog blagonaklon prema svome delu, koje je kroz Nju načinjeno, po Njegovoj zapovesti. Ona priznaje da njena radost proističe iz veselja Očevog nad dovršenim svetom i nad sinovima ljudskim; nad sinovima ljudskim, jer je u jednom čoveku Adamu ceo ljudski rod započeo svoj tok. Tako u stvaranju sveta nema pukog samogovora usamljenog Oca; Njegova Premudrost je Njegov sudrug u tom delu i raduje se s Njim kada se njihov zajednički trud okonča.
22. Svestan sam da potpuno objašnjenje ovih reči povlači za sobom raspravu o mnogim i teškim pitanjima. Ne izbegavam ih, već ih za sada odlažem, ostavljajući njihovo razmatranje za kasnije stupnjeve ovog istraživanja. Za sada se posvećujem onom članu vere hulnika, ili bolje reći njihovog neverja, koji tvrdi da Mojsije objavljuje samoću Boga. Ne zaboravljamo da je ta tvrdnja istinita u smislu da postoji jedan Bog, od koga je sve; ali ne zaboravljamo ni to da ta istina nije izgovor za poricanje Božanstva Sina, budući da Mojsije kroz čitav tok svojih spisa jasno ukazuje na postojanje Boga i Boga. Moramo ispitati kako povest Božjeg izabranja i davanja Zakona objavljuje Boga naporedo sa Bogom.
23. Pošto je Bog često govorio sa Avramom, Sara se raspalila gnevom na Agaru, ljubomorna što je ona, gospodarica, bila nerotkinja, dok je njena sluškinja začela sina. Zatim, kada je Agara otišla ispred njenih očiju, Duh ovako govori o njoj: „A anđeo joj Gospodnji reče: Vrati se gospođi svojoj i pokori joj se. Opet joj reče anđeo Gospodnji: Umnožiću veoma sjeme tvoje da se neće moći prebrojati od množine.“, i opet: „Tada Agara prizva ime Gospoda koji govori s njom: Ti si Bog koji vidi.“. Anđeo Božji je Taj koji govori, i govori o stvarima koje daleko prevazilaze moći koje bi glasnik, jer to je značenje te reči, mogao imati. On kaže: „Umnožiću veoma sjeme tvoje da se neće moći prebrojati od množine.“. Moć umnožavanja naroda leži izvan službe anđela. Pa ipak, šta Sveto pismo kaže o Onome koji se naziva Anđelom Božjim, a govori reči koje pripadaju jedino Bogu? „Tada Agara prizva ime Gospoda koji govori s njom: Ti si Bog koji vidi.“. Najpre je On Anđeo Božji; zatim je Gospod, jer „Tada Agara prizva ime Gospoda“; zatim, kao treće, On je Bog, jer „Ti si Bog koji vidi.“****. Onaj koji se naziva Anđelom Božjim jeste i Gospod i Bog. Sin Božji je takođe, prema proroku, Anđeo velikog saveta****. Da bi se jasno razlikovala Lica, On se naziva Anđelom Božjim; Onaj koji je Bog od Boga jeste i Anđeo Božji, ali, da bi imao čast koja Mu pripada, naziva se i Gospodom i Bogom.
24. U ovom odlomku jedno Božanstvo je najpre Anđeo Božji, a zatim, redom, Gospod i Bog. Ali Avramu On je samo Bog. Jer kada je najpre bilo učinjeno razlikovanje Lica, kao zaštita od obmane da je Bog usamljeno Biće, onda se Njegovo istinito i bezuslovno ime moglo bezbedno izgovoriti. I tako je zapisano. „I reče Bog: Zaista Sara, žena tvoja, rodiće ti sina, i nadjećeš mu ime Isak; i postaviću zavjet svoj s njim da bude zavjet vječan sjemenu njegovu nakon njega. A i za Ismaila uslišio sam te; evo, blagoslovio sam ga, i daću mu porodicu veliku, i umnožiću ga veoma; i rodiće dvanaest knezova, i učiniću od njega velik narod.“. Postanje 17:19-20 Da li je moguće sumnjati da se o Onome koji je ranije nazvan Anđelom Božjim ovde, u nastavku, govori kao o Bogu? U oba slučaja On govori o Ismailu; u oba je isto Lice Ono koje će ga umnožiti. Da nas sačuvaju od pretpostavke da je ovo bio drugi Govornik od Onoga koji se obratio Agari, božanske reči izričito potvrđuju istovetnost, govoreći: „blagoslovio sam ga, i daću mu porodicu veliku, i umnožiću ga veoma“. Blagoslov se ponavlja iz ranije prilike, jer se Agari već bilo obratilo; umnožavanje se obećava za budući dan, jer je ovo prva Božja reč Avramu o Ismailu. Sada je Bog Taj koji govori Avramu; Agari je govorio Anđeo Božji. Tako su Bog i Anđeo Božji jedno; Onaj koji je Anđeo Božji jeste i Bog Sin Božji. Naziva se Anđelom zato što je Anđeo velikog saveta; ali se posle o Njemu govori kao o Bogu, da ne bismo pomislili da je Onaj koji je Bog samo anđeo. Ponovimo sada činjenice po redu. Anđeo Gospodnji je govorio Agari; govorio je i Avramu kao Bog. Jedan Govornik obratio se oboma. Blagoslov je dat Ismailu, i obećanje da će izrasti u velik narod.
25. U drugom slučaju Sveto pismo otkriva kroz Avrama da je Bog bio Taj koji je govorio. On prima dalje obećanje o sinu, Isaku. Potom mu se javljaju tri čoveka. Avram, premda vidi trojicu, obožava Jednoga i priznaje Ga za Gospoda. Trojica su stajala pred njim, kaže Sveto pismo, ali je on dobro znao koga treba da obožava i ispoveda. U spoljašnjem izgledu nije bilo ničega što bi ih razlikovalo, ali je okom vere, viđenjem duše, prepoznao svoga Gospoda. Zatim Sveto pismo nastavlja: „A jedan između njih reče: Dogodine u ovo doba opet ću doći k tebi, a Sara će žena tvoja imati sina.“ Postanje 18:10; a potom Gospod reče Njemu: „A Gospod reče: Kako bih tajio od Avrama šta ću učiniti,“ ; i opet: „I reče Gospod: Vika je u Sodomu i Gomori velika, i grijeh je njihov grdan.“. Zatim, posle dugog razgovora, koji će radi kratkoće biti izostavljen, Avram, ožalošćen uništenjem koje je čekalo i nevine i krive, reče: „eda li sudija cijele zemlje neće suditi pravo? I reče Gospod: Ako nađem u Sodomu pedeset pravednika u gradu, oprostiću cijelom mjestu njih radi.“. Potom, kada je opomena Lotu, Avramovom bratu, bila okončana, Sveto pismo kaže: „Tada pusti Gospod na Sodom i na Gomoru od Gospoda s neba dažd od sumpora i ognja,“ ; i, nakon izvesnog vremena: „I Gospod pohodi Saru, kao što bješe rekao, i učini Gospod Sari kao što bješe kazao. Jer zatrudnje i rodi Sara Avramu sina u starosti njegovoj u isto vrijeme kad kaza Gospod.“. A potom, kada je sluškinja sa svojim sinom bila oterana iz Avramovog doma i strahovala da joj dete ne umre u pustinji od nedostatka vode, isto Sveto pismo kaže: „A Bog ču glas djetinji, i anđeo Božji viknu s neba Agaru i reče joj: Što ti je, Agaro? Ne boj se, jer Bog ču glas djetinji odande gdje je. Ustani, digni dijete i uzmi ga u naručje; jer ću od njega učiniti velik narod.“.
26. Kakvo je to slepo neverje, kakva tupost neverujućeg srca, kakva tvrdoglava bezbožnost — ostati u neznanju o svemu ovome, ili pak znati a ipak to zanemarivati! Zacelo je zapisano upravo zato da zabluda ili zaborav ne bi omeli prepoznavanje istine. Ako je, kao što ćemo dokazati, nemoguće izbeći poznanje činjenica, onda njihovo poricanje ne može biti ništa manje od hule. Ovaj zapis počinje govorom Anđela Agari, Njegovim obećanjem da će umnožiti Ismaila u velik narod i dati mu nebrojeno potomstvo. Ona sluša, i svojim ispovedanjem otkriva da je On Gospod i Bog. Priča počinje Njegovim javljanjem kao Anđela Božjeg; na njenom kraju On stoji ispovedan kao sâm Bog. Tako je Onaj koji je, dok vrši službu objavljivanja velikog saveta, Anđeo Božji, i sâm po imenu i po prirodi Bog. Ime odgovara prirodi; priroda se ne izvrće da bi se saobrazila imenu. Opet, Bog govori Avramu o toj istoj stvari; rečeno mu je da je Ismailo već primio blagoslov i da će biti umnožen u narod; „blagoslovio sam ga“, kaže Bog. Ovo nije promena u odnosu na Lice ranije naznačeno; On pokazuje da je On bio Taj koji je već dao blagoslov. Sveto pismo je očigledno svuda bilo dosledno u svom napredovanju od tajne ka jasnom otkrivenju; počelo je Anđelom Božjim, a nastavlja da otkriva da je sâm Bog bio Taj koji je govorio o toj istoj stvari.
27. Tok božanskog pripovedanja praćen je postupnim razvijanjem učenja. U odlomku o kome smo raspravljali Bog govori Avramu i obećava da će Sara roditi sina. Potom tri čoveka stoje kraj njega; on obožava Jednoga i priznaje Ga za Gospoda. Posle ovog obožavanja i priznanja od strane Avrama, Taj Jedan obećava da će se vratiti kasnije u isto doba i da će tada Sara imati svoga sina. Ovog Jednog Avram opet vidi u obličju čoveka, i On ga pozdravlja istim obećanjem. Promena je samo u imenu; Avramovo priznanje je u oba slučaja isto. Video je Čoveka, pa ipak Ga je Avram obožavao kao Gospoda; bez sumnje, on je u tajni gledao buduće ovaploćenje. Tako snažna vera nije ostala bez priznanja; Gospod kaže u jevanđelju: „Avraam, otac vaš, bio je rad da vidi dan moj; i vidje i obradova se.“ Jovan 8:56 Da nastavimo povest; Čovek koga je video obećao je da će se vratiti u isto doba. Zapazi ispunjenje obećanja, sećajući se pritom da ga je dao Čovek. Šta kaže Sveto pismo? „I Gospod pohodi Saru“. Dakle, ovaj Čovek je Gospod, koji ispunjava sopstveno obećanje. Šta zatim sledi? „i učini Gospod Sari kao što bješe kazao.“. Pripovedanje Njegove reči naziva rečima Čoveka, kazuje da je Saru pohodio Gospod, objavljuje da je ishod bio delo Boga. Siguran si da je govorio Čovek, jer Ga je Avram ne samo čuo, nego i video. Možeš li biti manje siguran da je bio Bog, kada Ga isto Pismo, koje Ga je nazvalo Čovekom, ispoveda kao Boga? Jer njegove reči glase: „Jer zatrudnje i rodi Sara Avramu sina u starosti njegovoj u isto vrijeme kad kaza Gospod.“. Ali Čovek je bio Taj koji je obećao da će doći. Veruj da nije bio ništa više od čoveka; osim ako, u stvari, Onaj koji je došao nije bio Bog i Gospod. Poveži događaje. Priznato je da je Čovek bio Taj koji je obećao da će doći da bi Sara mogla začeti i roditi sina. A sada primi pouku i ispovedi veru: Gospod Bog je bio Taj koji je došao da bi ona mogla začeti i roditi. Čovek je dao obećanje u sili Božjoj; istom silom Bog je ispunio obećanje. Tako se Bog otkriva i rečju i delom. Zatim, dvojica od tri čoveka koje je Avram video odlaze; Onaj koji ostaje jeste Gospod i Bog. I ne samo Gospod i Bog, nego i Sudija, jer je Avram stajao pred Gospodom i rekao: „Nemoj to činiti, ni gubiti pravednika s nepravednikom, da bude pravedniku kao i nepravedniku; nemoj; eda li sudija cijele zemlje neće suditi pravo?“ Postanje 18:25 Tako nas Avram svim svojim rečima poučava onoj veri zbog koje je bio opravdan; on prepoznaje Gospoda među trojicom, obožava jedino Njega i ispoveda da je On Gospod i Sudija.
28. Da ne bi pao u zabludu pretpostavljajući da je ovo priznanje Jednoga bilo odavanje časti svoj trojici koje je Avram video zajedno, zapazi reči Lotove kada je video onu dvojicu koja su otišla: „kad ih ugleda, ustade te ih srete, i pokloni se licem do zemlje, I reče: Hodite, gospodo, u kuću sluge svojega“. Ovde množina gospoda pokazuje da ovo nije bilo ništa više od viđenja anđela; u drugom slučaju verni patrijarh odaje čast koja pripada jedino Jednome. Tako sveto pripovedanje jasno pokazuje da su dvojica od trojice bili puki anđeli; ranije je objavilo Jednoga kao Gospoda i Boga rečima: „Tada reče Gospod Avramu: Što se smije Sara govoreći: Istina li je da ću roditi kad sam ostarjela? Ima li što teško Gospodu? Dogodine u ovo doba opet ću doći k tebi, a Sara će imati sina.“. Sveto pismo je tačno i dosledno; ne otkrivamo nikakvu takvu zbrku kao što je množina upotrebljena za Jednoga Boga i Gospoda, niti božanske počasti odate dvojici anđela. Lot ih, bez sumnje, naziva gospodom, dok ih Sveto pismo naziva anđelima. Jedno je ljudsko poštovanje, drugo doslovna istina.
29. A sada na Sodom i Gomor pada osveta pravednog suda. Šta iz toga možemo naučiti za potrebe našeg istraživanja? „pusti Gospod na Sodom i na Gomoru od Gospoda s neba dažd od sumpora i ognja“. To je „Gospod na Sodom i na Gomoru od Gospoda“****; Sveto pismo ne pravi razliku, razlikom imena, između Njihovih priroda, nego razlikuje Njih same. Jer u jevanđelju čitamo: „Otac ne sudi nikome, nego je sav sud dao Sinu“. Jovan 5:22 Tako je ono što je Gospod dao, Gospod primio od Gospoda.
30. Sada si imao dokaz o Bogu Sudiji kao Gospodu i Gospodu; nauči zatim da postoji isto zajedničko posedovanje imena u slučaju Boga i Boga. Jakov je, kada je bežao iz straha od svoga brata, video u snu lestvice koje se oslanjaju na zemlju i dosežu do neba, i anđele Božje kako uzlaze i silaze po njima, i Gospoda kako počiva nad njima, koji mu je dao sve blagoslove koje je podario Avramu i Isaku. Kasnije mu je Bog ovako govorio: „A Bog reče Jakovu: Ustani, idi gore u Vetilj i ondje stani; i načini ondje žrtvenik Bogu, koji ti se javio kad si bježao od Isava brata svojega.“. Postanje 35:1 Bog zahteva čast za Boga, i jasno pokazuje da je taj zahtev u korist Drugoga, a ne Njega samog. „koji ti se javio kad si bježao“ — to su Njegove reči: On se brižljivo čuva svakog mešanja Lica. Bog je Taj koji govori, i Bog je Taj o kome govori. Njihovo veličanstvo potvrđeno je sjedinjenjem Obojice pod Njihovim istinitim imenom Boga, dok reči jasno objavljuju Njihovo zasebno postojanje.
31. I ovde mi opet padaju na um razmatranja koja se moraju uzeti u obzir pri potpunoj obradi predmeta. Ali red odbrane mora se prilagoditi redu napada, pa ova preostala pitanja ostavljam za raspravu u sledećoj knjizi. Za sada, što se tiče Boga koji je zahtevao čast za Boga, biće mi dovoljno da ukažem na to da je Onaj koji je bio Anđeo Božji, kada je govorio sa Agarom, bio Bog i Gospod kada je o istoj stvari govorio sa Avramom; da je Čovek koji je govorio sa Avramom takođe bio Bog i Gospod, dok su dvojica anđela, koji su viđeni sa Gospodom i koje je On poslao Lotu, od proroka opisani kao anđeli, i ništa više. Niti se samo Avramu Bog javio u ljudskom obličju; javio se kao Čovek i Jakovu. I ne samo da se javio, nego se, kako nam se kazuje, i rvao; i ne samo da se rvao, nego ga je njegov protivnik nadvladao. Ni vreme kojim raspolažem, ni sam predmet, ne dopuštaju mi da raspravljam o praobraznom značenju ovog rvanja. Zacelo je Bog bio Taj koji se rvao, jer je Jakov nadvladao Boga, i Izrailj vide Boga.
32. A sada ispitajmo da li se i drugde, osim u slučaju Agare, otkrilo da je Anđeo Božji sâm Bog. Tako se i otkrilo, i nađeno je da On nije samo Bog, nego Bog Avramov i Isakov i Jakovljev. Jer se Anđeo Gospodnji javio Mojsiju iz kupine; a čiji glas, šta misliš, treba da pretpostavimo da se čuo? Glas Onoga koji je viđen, ili nekog Drugog? Nema mesta obmani; reči Svetog pisma su jasne: „I javi mu se anđeo Gospodnji u plamenu ognjenom iz kupine.“, i opet: „A Gospod, kad ga vidje gdje ide da vidi, viknu ga Bog iz kupine i reče: Mojsije! Mojsije! A on odgovori: Evo me. A Bog reče: Ne idi ovamo. Izuj obuću svoju s nogu svojih, jer je mjesto gdje stojiš sveta zemlja. Još reče: Ja sam Bog oca tvojega, Bog Avramov, Bog Isakov i Bog Jakovljev.“. Onaj koji se javio u kupini govori iz kupine; mesto viđenja i mesto glasa jesu jedno; Onaj koji govori nije niko drugi do Onaj koji je viđen. Onaj koji je Anđeo Božji kada Ga oko gleda jeste Gospod kada Ga uho čuje, a Gospod čiji se glas čuje prepoznaje se kao Bog Avramov, i Isakov, i Jakovljev. Kada se naziva Anđelom Božjim, otkriva se činjenica da On nije samodovoljno i usamljeno Biće: jer je Anđeo Božji. Kada se označava kao Gospod i Bog, prima puni naziv koji pripada Njegovoj prirodi i Njegovom imenu. Imaš, dakle, u Anđelu koji se javio iz kupine, Onoga koji je Gospod i Bog.
33. Nastavi svoje proučavanje svedočanstva koje daje Mojsije; zapazi kako marljivo koristi svaku priliku da objavi Gospoda i Boga. Zapažaš odlomak: „Čuj, Izrailju: Gospod je Bog naš jedini Gospod.“. Ponovljeni zakoni 6:4 Zapazi i reči one njegove božanske pesme: „Vidite sada da sam ja, ja sam, i da nema Boga osim mene.“. Iako je Bog bio Govornik kroz celu pesmu, on završava rečima: „Veselite se, narodi, s narodom njegovijem“. Boga treba da proslave Anđeli Božji, a On kaže: „da sam ja, ja sam, i da nema Boga osim mene.“. Jer On je Bog Jedinorodni, a naziv „Jedinorodni“ isključuje svako sudeoništvo u tom svojstvu, kao što naziv „Nerođeni“ poriče da u tom pogledu postoji iko ko deli svojstvo Nerođenog Oca. Sin je Jedan od Jednoga. Nema nikog nerođenog osim Boga Nerođenog, a isto tako nema nikog jedinorodnog osim Boga Jedinorodnog. Svaki od Njih stoji jedinstven i sam, budući da su, redom, Jedan Nerođeni i Jedan Jedinorodni. I tako su Njih Dvojica jedan Bog, jer između Jednoga i Onoga koji je Njegov porod ne postoji ponor razlike u prirodi u večnom Božanstvu. Stoga Ga moraju obožavati sinovi Božji i proslavljati anđeli Božji. Čast i poštovanje zahtevaju se za Boga od sinova i od anđela Božjih. Zapazi ko je Taj koji treba da primi ovu čast, i ko treba da je oda. On je Bog, a oni su sinovi i anđeli Božji. A da ne bi pomislio da se čast ne zahteva za Boga koji deli našu prirodu , nego da Mojsije ovde misli na poštovanje koje pripada Bogu Ocu — premda se, doista, Otac mora poštovati u Sinu — ispitaj reči blagoslova koji je Bog dao Josifu, na kraju iste knjige. One glase: „I blagom na zemlji i obiljem njezinijem, i milošću onoga koji stoji u kupini. Neka to dođe na glavu Josifu i na tjeme odvojenome između braće svoje.“. Ponovljeni zakoni 33:16 Tako Boga treba da obožavaju sinovi Božji; ali Boga koji je i sâm Sin Božji. I Boga treba da poštuju anđeli Božji; ali Boga koji je i sâm Anđeo Božji. Jer Bog se javio iz kupine kao Anđeo Božji, a molitva za Josifa jeste da primi takve blagoslove kakvi Njemu budu ugodni. On nije ništa manje Bog zato što je Anđeo Božji; niti ništa manje Anđeo Božji zato što je Bog. Jasno je dat pokazatelj božanskih Lica; jasno je povučena crta između Nerođenog i Rođenog. Darovano je otkrivenje nebeskih tajni, i učimo se da ne sanjamo o Bogu kao o Onome koji prebiva u samoći, kada Ga budu obožavali anđeli i sinovi Božji, Njega koji je Anđeo Božji i Njegov Sin.
34. Neka se ovo uzme kao naš odgovor iz knjiga Mojsijevih, ili pre kao odgovor samoga Mojsija. Jeretici umišljaju da mogu upotrebiti njegovu tvrdnju o jedinstvu Boga da bi oborili božanstvo Boga Sina; to je bogohuljenje koje prkosi jasnom upozorenju njihovog sopstvenog svedoka, jer kad god on ispoveda da je Bog jedan, nikada ne propušta da pouči o Sinovljevom božanstvu. Naš sledeći korak mora biti da navedemo mnogostruke izjave proroka o istome Sinu.
35. Znaš reči: „Čuj, Izrailju: Gospod je Bog naš jedini Gospod.“; kamo sreće da ih znaš ispravno! Onako kako ih ti tumačiš, uzalud tražim njihov smisao. U Psalmima je rečeno: „pomaza te, Bože, Bog tvoj“. Psalam 45:7 Utisni u um čitaoca razliku između Onoga koji pomazuje i Onoga koji je pomazan; razluči Tebe od Tvoj: učini jasnim kome se i o kome govore te reči. Jer ovo određeno ispovedanje jeste zaključak prethodnog odlomka, koji glasi ovako: „Prijesto je tvoj, Bože, vječan i nepokolebljiv; skiptar je carstva tvojega skiptar pravičnosti. Ljubiš pravdu i mrziš na bezakonje“ A zatim nastavlja: „toga radi pomaza te, Bože, Bog tvoj“. Tako Bog večnoga carstva, kao nagradu za svoju ljubav prema pravednosti i mržnju prema bezakonju, biva pomazan od svoga Boga. Zar se između ovih imena zaista povlači neka široka razlika, neki jaz preširok za doseg našega uma? Ne; razlika Lica označena je sa Tebe i Tvoj, ali ništa ne ukazuje na razliku prirode****. Tvoj ukazuje na Začetnika, Tebe na Onoga koji je Začetnikov porod. Jer On je Bog od Boga, kao što objavljuju iste ove reči proroka: „pomaza te, Bože, Bog tvoj“. A Njegove sopstvene reči svedoče da nema Boga pre Boga Nerođenog: „Vi ste moji svjedoci, veli Gospod, i sluga moj kojega izabrah, da biste znali i vjerovali mi i razumjeli da sam ja; prije mene nije bilo Boga, niti će poslije mene biti.“. Isaija 43:10 Tako se objavljuje veličanstvo Onoga koji nema početka, i čuva se slava Onoga koji je od Nerođenog; jer „pomaza te, Bože, Bog tvoj“. Ta reč Tvoj objavljuje Njegovo rođenje, a ipak ne protivreči Njegovoj prirodi; Bog tvoj znači da je Sin rođen od Njega da deli Božanstvo. Ali činjenica da je Otac Bog nije prepreka tome da i Sin bude Bog, jer „pomaza te, Bože, Bog tvoj“. Pominju se i Otac i Sin; jedno ime Boga daje uverenje da su Oni po svojstvu i veličanstvu jedno.
36. Ali da ove reči — „da sam ja; prije mene nije bilo Boga, niti će poslije mene biti.“ — ne bi postale povod za bogohulnu drskost, kao da dokazuju da Sin nije Bog, pošto posle Boga, kome nijedan Bog ne prethodi, ne sledi nijedan drugi Bog, mora se razmotriti svrha tog odlomka. Bog je sam sebi najbolji tumač, ali Njegov izabrani Sluga pridružuje Mu se da nas uveri da nema Boga pre Njega, niti će ga biti posle Njega. Njegovo sopstveno svedočanstvo o samom sebi zaista je dovoljno, ali je dodao i svedočanstvo Sluge koga je izabrao. Tako imamo združeno svedočanstvo Dvojice, da nema Boga pre Njega; prihvatamo istinu, jer je sve od Njega. Imamo i Njihovo svedočanstvo da neće biti Boga posle Njega; ali Oni ne poriču da je Bog u prošlosti rođen od Njega. Već je bio tu Sluga koji tako govori i svedoči o Ocu; Sluga rođen u onom plemenu iz koga je trebalo da potekne Božji izabranik. Istu istinu On iznosi i u jevanđeljima: „Gle, sluga moj, kojega izabrah, Ljubljeni moj, koji je po volji duše moje“. Matej 12:18 To je, dakle, smisao u kome Bog kaže: „prije mene nije bilo Boga, niti će poslije mene biti.“. On otkriva beskrajnost svoga večnog i nepromenljivog veličanstva ovom tvrdnjom da nema Boga ni pre ni posle Njega. Ali On daje svome Sluzi udela i u svedočenju i u posedovanju imena Boga.
37. Ta činjenica je očigledna iz Njegovih sopstvenih reči. Jer On kaže proroku Osiji: „jer se više neću smilovati na dom Izrailjev, nego ću ih ukinuti sasvijem. A na dom Judin smilovaću se i izbaviću ih Gospodom Bogom njihovijem“****. Osija 1:6-7 Ovde Bog Otac daje ime Boga, bez ikakve dvosmislenosti, Sinu, u kome nas je i izabrao pre nebrojenih vekova. Bog njihov, kaže On, jer dok je Otac, budući Nerođen, nezavisan od svega, On nas je dao u nasledstvo svome Sinu. Slično tome čitamo: „Išti u mene, i daću ti narode u našljedstvo, i krajeve zemaljske tebi u državu.“. Niko ne može biti Bog Onome od koga je sve, jer On je večan i nema početka; ali Sin ima Boga, od koga je rođen, za svoga Oca. Ipak, nama je Otac Bog i Sin je Bog; Otac nam otkriva da je Sin naš Bog, a Sin uči da je Otac Bog nad nama. Ono što treba da zapamtimo jeste da u ovom odlomku Otac daje Sinu ime Boga, naziv svoga sopstvenog nerođenog veličanstva. Ali dovoljno sam prokomentarisao ove Osijine reči.
38. Opet, kako je jasna izjava koju Bog Otac kroz Isaiju daje o našem Gospodu! On kaže: „Ovako veli Gospod Svetac Izrailjev i Tvorac njegov: Pitajte me što će biti; za sinove moje i za djelo ruku mojih naređujte mi. Ja sam načinio zemlju i čovjeka na njoj stvorio, ja sam razapeo nebesa svojim rukama, i svoj vojsci njihovoj dao zapovijest. Ja ga podigoh u pravdi, i sve putove njegove poravniću; on će sazidati moj grad i roblje moje otpustiće, ne za novce ni za darove, veli Gospod nad vojskama. Ovako veli Gospod: Trud Misirski i trgovina Etiopska i Savaca ljudi visoka rasta doći će k tebi i biti tvoja; za tobom će pristati, u okovima će ići, i tebi će se klanjati, tebi će se moliti govoreći: Doista, Bog je u tebi, i nema drugoga Boga. Da, ti si Bog koji se kriješ, Bog Izrailjev, spasitelj. Oni će se svi postidjeti i posramiti, otići će sa sramotom svi koliki koji grade likove.“. Isaija 45:11-16
Da li je ostao ikakav prostor za protivrečenje ili izgovor za neznanje? Ako se bogohuljenje nastavlja, zar ne opstaje u bezočnom prkosu? Bog od koga je sve, koji je sve načinio svojom zapovešću, tvrdi da je On Tvorac svemira, jer da nije progovorio, ništa ne bi bilo stvoreno. Tvrdi da je podigao pravednoga Cara, koji sebi, to jest Bogu, gradi grad i vraća iz ropstva svoj narod, bez cene i bez nagrade, jer smo svi mi spaseni besplatno. Zatim govori kako će posle trudova Egipta i posle trgovine Etiopljana i Savejaca ljudi visoka rasta preći k Njemu. Kako da razumemo te trudove u Egiptu, tu trgovinu Etiopljana i Savejaca? Prisetimo se kako su mudraci sa Istoka obožavali Gospoda i donosili Mu danak; odmerimo zamor onog dugog hodočašća u judejski Vitlejem. U mukotrpnom putovanju vladara-mudraca vidimo trudove Egipta na koje prorok aludira. Jer kada su mudraci, na svoj lažni, materijalni način, izvršili dužnost koju im je odredila sila Božja, ceo je paganski svet u njihovoj ličnosti prinosio najdublje poštovanje kakvog je njegovo obožavanje bilo sposobno. A ti isti mudraci prineli su darove zlata, tamjana i smirne iz trgovine Etiopljana i Savejaca; nešto što je prorekao drugi prorok, koji je rekao: „Pred njim će popadati divljaci, i neprijatelji njegovi prah će lizati. Carevi tarsiski i ostrvljani donijeće dare, carevi šavski i savski daće danak.“. Mudraci i njihovi prinosi predstavljaju trud Egipta i trgovinu Etiopljana i Savejaca; mudraci koji se klanjaju predstavljaju paganski svet i prinose najbiranije darove neznabožaca Gospodu kome se klanjaju.
39. Što se tiče ljudi visoka rasta koji će preći k Njemu i poći za Njim u okovima, nema sumnje ko su oni. Okreni se jevanđeljima: Petar, kada treba da pođe za svojim Gospodom, biva opasan. Čitaj apostole: Pavle, sluga Hristov, hvali se svojim okovima. Pogledajmo da li se ovaj „sužanj Isusa Hrista“ u svome učenju slaže sa proroštvima koja je Bog izrekao o Bogu, svome Sinu. Bog je rekao: „tebi će se moliti govoreći: Doista, Bog je u tebi“. A sada zapazi i usvoji ove reči apostolove:— „Bog bješe u Hristu koji pomiri svijet sa sobom“. 2. Korinćanima 5:19 A zatim proroštvo nastavlja: „u tebi, i nema drugoga Boga.“. Apostol tome smesta pridružuje „jednoga Gospoda Isusa Hrista, kroz kojega je sve“. 1. Korinćanima 8:6 Očigledno ne može biti nikoga drugog osim Njega, jer On je jedan. Treća proročka izjava glasi: „Da, ti si Bog koji se kriješ, Bog Izrailjev, spasitelj.“. Ali Pavle, nekadašnji progonitelj Crkve, kaže: „Čiji su i oci, i od kojih je Hristos po tijelu, koji je nad svima Bog“****. Rimljanima 9:5 Takva će biti poruka ovih ljudi u okovima; ljudi visoka rasta oni će zaista biti, i sedeće na dvanaest prestola da sude plemenima Izrailjevim, i ići će za svojim Gospodom, svedoci Njegovi u učenju i u mučeništvu.
40. Tako je Bog u Bogu, i Bog je Onaj u kome Bog prebiva. Ali kako je „nema drugoga Boga“ istinito, ako je Bog u Njemu? Jeretiče! U prilog svome ispovedanju usamljenog Oca koristiš reči: „osim mene nema boga“; kakav smisao možeš dati svečanoj izjavi Boga Oca: „nema drugoga Boga“, ako je tvoje objašnjenje reči „osim mene nema boga“ poricanje Božanstva Sina? Kome je onda Bog mogao reći: „nema drugoga Boga“? Ne možeš tvrditi da je to ovo usamljeno Biće reklo samome sebi. Caru koga je pozvao rekao je Gospod, ustima ljudi visoka rasta koji su se klanjali i molili: „Bog je u tebi“ Činjenice se ne slažu sa usamljenošću. U Tebi podrazumeva da je Neko bio prisutan u dometu, ako tako smem da kažem, glasa Onoga koji govori. Potpuna rečenica, „Bog je u tebi“, otkriva ne samo Boga koji je prisutan, već i Boga koji prebiva u Onome koji je prisutan. Te reči razlikuju Onoga koji prebiva od Onoga u kome prebiva, ali to je razlika samo Lica****, a ne svojstva. Bog je u Njemu, a Onaj u kome je Bog jeste Bog. Boravište Boga ne može biti u prirodi stranoj i tuđoj Njegovoj sopstvenoj. On prebiva u Onome koji je Njegov, rođen od Njega samog. Bog je u Bogu, jer je Bog od Boga. „Da, ti si Bog koji se kriješ, Bog Izrailjev, spasitelj.“
41. Moja sledeća knjiga posvećena je pobijanju tvoga poricanja da je Bog u Bogu; jer prorok nastavlja: „Oni će se svi postidjeti i posramiti, otići će sa sramotom svi koliki koji grade likove.“ To je Božja presuda, izrečena nad tvojim neverovanjem. Postavljaš se nasuprot Hristu, i zbog Njega se Očev glas podiže u svečanom prekoru; jer On, čije Božanstvo poričeš, jeste Bog. A poričeš ga pod plaštom poštovanja prema Bogu, jer On kaže: „osim mene nema boga“. Podnesi sramotu i pometnju; Nerođenom Bogu nije potrebno dostojanstvo koje Mu nudiš; nikada nije tražio ovo veličanstvo osamljenosti koje Mu pripisuješ. On odbacuje tvoje nametljivo tumačenje koje bi izvrnulo Njegove reči, „osim mene nema boga“, u poricanje Božanstva Sina koga je rodio iz sebe. Da bi osujetio tvoju nameru da razoriš božanstvo Sina pripisujući Božanstvo u nekom posebnom smislu samo sebi, On zaokružuje slave Jedinorodnoga pripisivanjem apsolutnog božanstva: — „u tebi, i nema drugoga Boga.“. Zašto praviti razlike između tačnih istovetnosti? Zašto razdvajati ono što je savršeno usklađeno? Osobeno je svojstvo Sina Božjeg da nema Boga osim Njega; osobeno je svojstvo Boga Oca da nema Boga izvan Njega. Upotrebi Njegove reči o Njemu samom; ispovedaj Ga Njegovim sopstvenim izrazima i moli Ga kao Cara: „Bog je u tebi, i nema drugoga Boga. Da, ti si Bog koji se kriješ, Bog Izrailjev, spasitelj.“. Ispovedanje izraženo tako smernim rečima slobodno je od mrlje drskosti: njegovi izrazi ne mogu izazvati nikakvo gnušanje. Iznad svega, moramo pamtiti da ga odbiti znači sramotu i beščašće. Razmišljaj u sebi o ovim rečima Božjim; upotrebi ih u svome ispovedanju Njega i tako izbegni pretnju sramote. Jer ako poričeš božanstvo Sina Božjeg, nećeš uvećati slavu Božju obožavajući Ga u usamljenom veličanstvu; vređaćeš Oca time što odbijaš da poštuješ Sina. U veri i poštovanju ispovedaj o Nerođenom Bogu da nema Boga osim Njega; potvrdi za Boga Jedinorodnoga da izvan Njega nema Boga.
42. Kao što si već slušao Mojsija i Isaiju, tako slušaj sada Jeremiju koji utvrđuje istu istinu kao i oni:— „On je Bog naš, i nema drugoga koji bi se sravnio sa njim. On pronađe svaki put znanja i dade ga Jakovu, slugi svome, i Izrailju, voljenom od Njega;“. Jer je ranije rekao: „ko će ga poznati?“? Tako imaš Boga viđenog na zemlji i kako obitava među ljudima. Sada te pitam kakav bi smisao dao rečima „Boga niko nije vidio nikad: Jedinorodni Sin koji je u naručju Oca“ Jovan 1:18, kada Jeremija objavljuje da je Bog viđen na zemlji i da obitava među ljudima? Otac se, po priznanju, ne može videti osim od Sina; ko je onda Ovaj koji je viđen i koji je obitavao među ljudima? On mora biti naš Bog, jer je Bog vidljiv u ljudskom obličju, koga ljudi mogu dodirnuti. I uzmi k srcu reči prorokove: „On je Bog naš, i nema drugoga koji bi se sravnio sa njim.“. Ako pitaš kako to može biti, poslušaj ostatak rečenice, da ne budeš doveden u iskušenje da Ocu uskratiš Njegov udeo u ispovedanju. „Čuj, Izrailju: Gospod je Bog naš jedini Gospod.“. Ceo odlomak glasi: „nema drugoga koji bi se sravnio sa njim. On pronađe svaki put znanja i dade ga Jakovu, slugi svome, i Izrailju, voljenom od Njega;“. Jer jedan je Posrednik između Boga i ljudi, koji je i Bog i čovek; Posrednik i u davanju Zakona i u uzimanju našega tela. Zato niko drugi ne može biti Njemu upodobljen**, jer On je jedan, rođen od Boga u** Boga, i On je Onaj kroz koga je sve stvoreno na nebu i na zemlji, kroz koga su načinjena vremena i svetovi. Sve što, ukratko, postoji duguje svoje postojanje Njegovom delovanju. On je Taj koji poučava Avrama, koji govori sa Mojsijem, koji svedoči Izrailju, koji prebiva u prorocima, koji je rođen kroz Devicu od Svetoga Duha, koji na krst svoga stradanja prikiva sile koje su naši neprijatelji, koji ubija smrt u paklu, koji svojim vaskrsenjem učvršćuje pouzdanje naše nade, koji uništava trulež ljudskog tela slavom svoga Tela. Zato niko neće biti Njemu upodobljen. Jer to su osobene sile Boga Jedinorodnoga; jedino je On rođen od Boga, blaženi Posednik tako velikih prava. Nijedan drugi bog ne može Mu se upodobiti, jer On je Bog od Boga, a nije rođen iz nekog tuđeg bića. U Njemu nije stvoreno ništa novo, ni strano, ni skorašnje. Kada Izrailj čuje da je njegov Bog jedan i da se nijedan drugi bog, da bi ga ljudi smatrali Bogom, ne upodobljava Bogu koji je Sin Božji, to otkrivenje znači da su Bog Otac i Bog Sin sasvim jedno, ne mešanjem Lica nego jedinstvom suštine. Jer nam prorok zabranjuje, budući da je Bog Sin Bog, da Ga upodobljavamo nekom drugom božanstvu.
Dodatna literatura