Ilarijeva verovanja o Trojstvu
U ovoj objavi citiraću dela još jednog ranog crkvenog oca, naime Ilarija iz Poatjea, u vezi sa njegovim verovanjima o Trojstvu.
Citati će pokazati da je Ilarije tvrdio da je Sin rođen izvan vremena, i stoga nije stvorenje, budući da je Sin večno bio Bog sa Ocem. Navodi će dalje dokazati da je Ilarije verovao da je Sin potčinjen ili podređen Ocu, ali ne kao Božje stvorenje, već kao Očev večno rođeni Sin od koga izvan vremena izvodi svoju božansku suštinu i vlast. Sav naglasak je moj.
X. I ako neko tvrdi da je Bog postao Otac Jedinorodnog Sina u nekom trenutku vremena, a ne da je Jedinorodni Sin došao u postojanje bez trpljenja izvan svih vremena i izvan svakog ljudskog računanja: pošto se protivi učenju jevanđelja koje je odbacilo svaki vremenski razmak između bića Oca i Sina i verno nas je poučilo da „U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog“ Jovan 1:1, neka bude anatema.
24. Pobožno je reći da Otac nije ograničen vremenom: jer pravo značenje imena Otac, koje je nosio pre nego što je vreme počelo, nadilazi razumevanje. Iako nas vera uči da Mu pripisujemo ovo ime Oca, kroz koje dolazi bestrasno poreklo Sina, ipak On nije vezan vremenom, jer se za večnog i beskonačnog Boga ne može shvatiti da je postao Otac u vremenu, a prema učenju jevanđelja Jedinorodni Bog Reč prepoznaje se već u početku pre kao Onaj koji je sa Bogom nego kao Onaj koji se rađa.
XI. I ako neko kaže da je Otac vremenski stariji od svoga Jedinorodnog Sina, i da je Sin mlađi od Oca: neka bude anatema.
25. Za suštinsku sličnost, saobraženu Očevoj suštini po rodu, uči se da je istovetna i po vremenu: da Onaj koji je slika Boga, koji je Reč, koji je Bog sa Bogom u početku, koji je sličan Ocu, umetanjem vremena između sebe i Oca ne bi u sebi u savršenstvu imao ono što je i slika, i Reč, i Bog. Jer ako se proglasi da je vremenski mlađi, izgubio je istinu slike i sličnosti: jer više nije sličnost ono što se pokaže nesličnim po vremenu. Jer sama činjenica da je Bog Otac sprečava da postoji ikakvo vreme u kome nije bio Otac: sledstveno, ne može postojati vreme u Sinovljevom postojanju u kome nije bio Sin. Stoga ne smemo ni Oca nazivati starijim od Sina niti Sina mlađim od Oca: jer pravo značenje nijednog od tih imena ne može postojati bez drugoga…
Prepis simvola vere koji su u Sirmijumu sastavili istočni oci protiv Fotina.
38. Verujemo u jednoga Boga Oca Svedržitelja, Tvorca i Sazdatelja, po kome se naziva svako očinstvo na nebu i na zemlji.
I u Njegovog jedinog Sina Isusa Hrista, Gospoda našega, koji je rođen od Oca pre svih vekova, Boga od Boga, Svetlost od Svetlosti, kroz koga je sve postalo na nebu i na zemlji, vidljivo i nevidljivo. Koji je Reč i Premudrost i Sila i Život i prava Svetlost: koji je u poslednje dane radi nas uzeo telo, i rodio se od Svete Djeve, i bio raspet, i umro i bio pogreben: koji je i vaskrsao iz mrtvih trećega dana, i uzašao na nebo, i sedi s desne strane Ocu, i doći će na kraju sveta da sudi živima i mrtvima; čije carstvo traje bez kraja i ostaje u vekove vekova. Jer On će sedeti s desne strane Ocu ne samo u ovome veku, nego i u veku koji dolazi.
I u Svetoga Duha, to jest Utešitelja, koga je po svom obećanju poslao apostolima pošto je uzašao na nebo, da ih uči i da ih podseti na sve, kroz koga se i posvećuju duše onih koji iskreno veruju u Njega. I. A one koji kažu da je Sin nastao iz nepostojećega, ili iz druge suštine a ne od Boga, i da je bilo vreme ili vek kada Ga nije bilo, sveta saborna Crkva smatra tuđincima.
II. Ako neko kaže da su Otac i Sin dva Boga: neka bude anatema.
III. I ako neko kaže da je Bog jedan, ali ne ispoveda da je Hristos, Bog Sin Božji, služio Ocu u stvaranju svega: neka bude anatema… IX. Ako neko kaže da je Sin samo čovek rođen od Marije: neka bude anatema. Ne možemo objaviti da je Sin Božji rođen od Marije a da ne objavimo da je i Čovek i Bog. Ali da izjava da je On i Bog i Čovek ne bi dala povoda obmani, Sabor odmah dodaje:
X. Ako neko, premda kaže da su se Bog i Čovek rodili od Marije, pod tim razume Nerođenog Boga: neka bude anatema.
47. Tako se čuva i ime i sila božanske suštine. Jer pošto je anatema onaj koji kaže da je Sin Božji po Mariji čovek a ne Bog; a pod istu osudu potpada onaj koji kaže da je Nerođeni Bog postao čovek: Bogu koji je postao Čovek ne poriče se da je Bog, nego se poriče da je Nerođeni Bog, pri čemu se Otac razlikuje od Sina ne po prirodi niti po različitosti suštine, nego jedino po onom prvenstvu koje Mu daje Njegova nerođena priroda.
XI. Ako neko, čuvši „I Logos postade tijelo“, misli da je Reč pretvorena u Telo, ili kaže da je pretrpeo promenu uzimajući Telo: neka bude anatema.
48. Ovo čuva dostojanstvo Božanstva: tako da u činjenici da je Reč postala Telo, Reč, postajući Telo, nije kroz to što je Telo izgubila ono što je činilo Reč, niti se pretvorila u Telo tako da prestane da bude Reč; nego je Reč postala Telo da bi Telo počelo da bude ono što je Reč. Inače, odakle Njegovom Telu čudotvorna sila u delima, slava na Gori, poznanje misli ljudskih srca, spokojstvo u Njegovom stradanju, život u Njegovoj smrti? Bog, koji ne poznaje promenu, postavši Telo nije izgubio ništa od preimućstava svoje suštine.
XII. Ako neko, čuvši da je jedini Sin Božji raspet, kaže da je Njegovo božanstvo pretrpelo raspadanje ili bol ili promenu ili umanjenje ili uništenje: neka bude anatema.
XIII. Ako neko kaže da „Da načinimo čovjeka“ Postanje 1:26 nije Otac rekao Sinu, nego Bog samome sebi: neka bude anatema.
XIV. Ako neko kaže da se Sin nije javio Avraamu, nego Nerođeni Bog, ili deo Njega: neka bude anatema.
XV. Ako neko kaže da se Sin nije rvao sa Jakovom kao čovek, nego Nerođeni Bog, ili deo Njega: neka bude anatema.
XVI. Ako neko ne razume da je „pusti Gospod na Sodom i na Gomoru od Gospoda s neba dažd od sumpora i ognja“ rečeno o Ocu i Sinu, nego kaže da je Otac pustio kišu od sebe samoga: neka bude anatema. Jer je Gospod Sin pustio kišu od Gospoda Oca…
XVII. Ako neko kaže da su Gospod i Gospod, Otac i Sin, dva Boga zbog gore navedenih reči: neka bude anatema. Jer mi ne činimo Sina jednakim ili ravnim Ocu, nego razumemo da je Sin potčinjen. Jer On nije sišao u Sodom bez Očeve volje, niti je pustio kišu od sebe samoga, nego „od Gospoda“, to jest, po Očevoj vlasti; niti sedi Ocu s desne strane po sopstvenoj vlasti, nego zato što čuje Oca kako govori: „Sjedi meni s desne strane“.
51. Prethodne i sledeće izjave potpuno uklanjaju svaki osnov za sumnju da ova definicija tvrdi različitost različitih božanstava u Gospodu i Gospodu. Poređenje se ne pravi zato što se videlo da je bezbožno reći da postoje dva Boga: ne zato što se uzdržavaju od toga da Sina učine jednakim i ravnim Ocu kako bi porekli da je On Bog. Jer, pošto je anatema onaj koji poriče da je Hristos Bog, nije zbog toga bezbožno govoriti o dva jednaka Boga. Bog je jedan zbog pravog karaktera svoje prirodne suštine i zato što se od Nerođenog Boga Oca, koji je jedan Bog, rađa Jedinorodni Bog Sin, i svoje božansko Biće izvodi jedino od Boga; a pošto je suština Onoga koji je rođen tačno slična suštini Onoga koji Ga je rodio, mora postojati jedno ime za tačno sličnu prirodu. To da Sin nije na istom nivou sa Ocem i da Mu nije jednak najviše se pokazuje u činjenici da Mu je bio potčinjen kako bi ukazao poslušnost, u tome što je Gospod pustio kišu od Gospoda a Otac nije, kako kažu Fotin i Savelije, pustio kišu od sebe samoga, kao Gospod od Gospoda; u tome što je tada seo s desne strane Bogu kada Mu je rečeno da sedne; u tome što je poslan, u tome što prima, u tome što se u svemu pokorava volji Onoga koji Ga je poslao. Ali podređenost sinovske ljubavi nije umanjenje suštine, niti pobožna dužnost uzrokuje izopačenje prirode, budući da, uprkos činjenici da je i Nerođeni Otac Bog i Jedinorodni Sin Božji Bog, Bog je ipak jedan, i potčinjenost i dostojanstvo Sina uče se u tome što je, time što se naziva Sinom, potčinjen onome imenu koje je, pošto podrazumeva da je Bog Njegov Otac, ipak ime koje označava Njegovu prirodu. Imajući ime koje pripada Onome čiji je Sin, On je potčinjen Ocu i u služenju i u imenu; ipak tako da podređenost Njegovog imena svedoči o pravom karakteru Njegove prirodne i tačno slične suštine.
XVIII. Ako neko kaže da su Otac i Sin jedna Ličnost: neka bude anatema…
XX. Ako neko poriče da je, kao što nas je Gospod naučio, Utešitelj različit od Sina; jer je rekao: „I ja ću umoliti Oca, i daće vam drugog Utješitelja da prebiva s vama vavijek,“: neka bude anatema…
XXII. Ako neko kaže da su Otac i Sin i Sveti Duh tri Boga: neka bude anatema…
XXVII. Još jednom učvršćujemo razumevanje hrišćanstva govoreći: ako neko poriče da je Hristos, koji je Bog i Sin Božji, lično postojao pre nego što je vreme počelo i pomagao Ocu u usavršavanju svega, nego kaže da je tek od trenutka kada se rodio od Marije zadobio ime Hristos i Sin i početak svoga božanstva: neka bude anatema. (O saborima, ili vera istočnih otaca)
5. Oni takođe misle da imaju sažeto pobijanje proroka, jevanđelista i apostola podjednako, u svojoj tvrdnji da je Sin rođen unutar vremena. Proglašavaju nas nelogičnima jer govorimo da Sin postoji oduvek; i, pošto odbacuju mogućnost Njegove večnosti, primorani su da veruju da je rođen u nekom trenutku vremena. Jer ako nije uvek postojao, bilo je vreme kada Ga nije bilo; a ako postoji vreme kada Ga nije bilo, vreme je bilo pre Njega. Onaj koji nije postojao oduvek počeo je da postoji unutar vremena, dok je Onaj koji je slobodan od granica vremena nužno večan. Razlog koji navode za svoje odbacivanje večnosti Sina jeste taj da Njegovo večno postojanje protivreči veri u Njegovo rođenje; kao da smo, ispovedajući da je postojao večno, učinili Njegovo rođenje nemogućim.
6. Kakvi bezumni i bezbožni strahovi! Kakva bezbožna zabrinutost u ime Boga! Značenje koje tvrde da otkrivaju u reči homoousion, i u tvrdnji o večnosti Sina, Crkva se gnuša, odbacuje ga i osuđuje. Ona ispoveda jednoga Boga od koga je sve; ispoveda jednoga Isusa Hrista, Gospoda našega, kroz koga je sve; Jednoga od koga, Jednoga kroz koga; Jednoga koji je Izvor svega, Jednoga koji je Delatnik kroz koga je sve stvoreno. U Onome od koga je sve ona prepoznaje Veličanstvo koje nema početka, a u Onome kroz koga je sve prepoznaje moć jednaku Njegovom Izvoru; jer su Obojica zajednički vrhovni u delu stvaranja i u vladanju nad stvorenim stvarima. U Duhu ona prepoznaje Boga kao Duha, bestrasnog i nedeljivog, jer je naučila od Gospoda da Duh nema ni tela ni kostiju Luka 24:39; opomena koja je čuva od pomisli da bi Bog, budući Duh, mogao biti opterećen telesnim stradanjem i gubitkom. Ona prepoznaje jednoga Boga, nerođenog oduvek; prepoznaje takođe i jednoga Jedinorodnog Sina Božjeg. Ispoveda Oca večnim i bez početka; ispoveda takođe da je Sinovljev početak od večnosti. Ne da On nema početak, nego da je Sin Oca koji ga nema; ne da je sam sebi izvor, nego da je od Onoga koji je nerođen oduvek; rođen od večnosti, to jest, primajući svoje rođenje od večnosti Oca. Tako je naša vera slobodna od nagađanja jeretičke izopačenosti; izražena je utvrđenim i objavljenim izrazima, iako još nije izneta nikakva obrazložena odbrana našeg ispovedanja. Ipak, da ne bi ostala ikakva sumnja oko smisla u kome su Oci upotrebili reč homoousion i oko našeg ispovedanja večnosti Sina, izložio sam dokaze kojima možemo biti uvereni da Sin večno prebiva u onoj suštini u kojoj je rođen od Oca, i da rođenje Njegovog Sina nije nimalo umanjilo onu Suštinu u kojoj je Otac prebivao; da sveti ljudi, nadahnuti učenjem Boga, kada su rekli da je Sin homoousios sa Ocem, nisu ukazivali ni na kakve mane ili nedostatke koje sam pomenuo. Moja je namera bila da suzbijem utisak da je ova ousia, ova tvrdnja da je On homoousios sa Ocem, poricanje rođenja Jedinorodnog Sina…
33. Nastavite svoje proučavanje svedočanstva koje daje Mojsije; zapazite s kolikom revnošću koristi svaku priliku da objavi Gospoda i Boga. Obratite pažnju na odlomak: „Čuj, Izrailju: Gospod je Bog naš jedini Gospod.“ Ponovljeni zakoni 6:4 Zapazite i reči njegove Božanske pesme: „Vidite sada da sam ja, ja sam, i da nema Boga osim mene.“. Iako je kroz celu pesmu Bog bio Onaj koji govori, on je završava rečima: „Veselite se, narodi, s narodom njegovijem“. Bog treba da bude proslavljen od Anđela Božjih, a On kaže: „da sam ja, ja sam, i da nema Boga osim mene.“. Jer On je Bog Jedinorodni, a naziv „Jedinorodni“ isključuje svaku zajednicu u tom svojstvu, kao što naziv „Nepočetni“ poriče da u tom pogledu postoji iko ko deli svojstvo Nepočetnog Oca. Sin je Jedan od Jednoga. Nema nikoga nepočetnog osim Boga Nepočetnoga, i isto tako nema nikoga jedinorodnog osim Boga Jedinorodnoga. Svaki od Njih stoji jedinstven i sam, budući da su, redom, Jedan Nepočetni i Jedan Jedinorodni. I tako su Njih Dvojica jedan Bog, jer između Jednoga i Onoga koji je Njegov porod ne postoji ponor razlike u prirodi u večnom Božanstvu. Stoga Ga moraju obožavati sinovi Božji i slaviti anđeli Božji. Čast i poštovanje traže se za Boga od sinova i od anđela Božjih. Zapazite ko je Onaj koji treba da primi tu čast, i ko treba da je oda. To je Bog, a oni su sinovi i anđeli Božji. I da ne biste pomislili da se čast ne traži za Boga koji deli našu prirodu, nego da Mojsije ovde misli na poštovanje koje pripada Bogu Ocu — mada se, doista, Otac mora poštovati u Sinu — razmotrite reči blagoslova koji je Bog dao Josifu, na kraju iste knjige. One glase: „I blagom na zemlji i obiljem njezinijem, i milošću onoga koji stoji u kupini. Neka to dođe na glavu Josifu i na tjeme odvojenome između braće svoje.“. Ponovljeni zakoni 33:16 Tako Boga treba da obožavaju sinovi Božji; ali Boga koji je i sam Sin Božji. I Boga treba da poštuju anđeli Božji; ali Boga koji je i sam Anđeo Božji. Jer Bog se javio iz kupine kao Anđeo Božji, a molitva za Josifa jeste da primi takve blagoslove kakvi budu Njemu ugodni. On nije ništa manje Bog zato što je Anđeo Božji; niti je ništa manje Anđeo Božji zato što je Bog. Dat je jasan pokazatelj Božanskih Ličnosti; jasno je povučena granica između Nerođenoga i Rođenoga. Dato je otkrivenje nebeskih tajni, i učeni smo da ne sanjamo o Bogu kao o Onome koji prebiva u samoći, kada Ga budu obožavali anđeli i sinovi Božji, Njega koji je Božji Anđeo i Njegov Sin…
37. Činjenica je očigledna iz Njegovih sopstvenih reči. Jer On kaže proroku Osiji: „jer se više neću smilovati na dom Izrailjev, nego ću ih ukinuti sasvijem. A na dom Judin smilovaću se i izbaviću ih Gospodom Bogom njihovijem“ Osija 1:6-7 Ovde Bog Otac daje ime Boga, bez ikakve dvosmislenosti, Sinu, u kome nas je i izabrao pre bezbrojnih vekova. „Bogom njihovijem“, kaže On, jer dok je Otac, budući Nepočetni, nezavisan od svega, dao nas je u nasledstvo svome Sinu. Na sličan način čitamo: „Išti u mene, i daću ti narode u našljedstvo, i krajeve zemaljske tebi u državu.“. Niko ne može biti Bog Onome od koga je sve, jer je On večan i nema početka; ali Sin ima Boga, od koga je rođen, za svoga Oca. Ipak, nama je Otac Bog i Sin je Bog; Otac nam otkriva da je Sin naš Bog, a Sin uči da je Otac Bog nad nama. Ono što treba da zapamtimo jeste da u ovom odlomku Otac daje Sinu ime Boga, titulu svoga sopstvenog nepočetnog veličanstva. Ali dovoljno sam prokomentarisao ove Osijine reči. (O Trojstvu, Knjiga IV)
11. Ne poznajemo Hrista Boga ako ne poznajemo Boga Rođenoga. Ali biti rođen kao Bog znači pripadati prirodi Boga, jer ime Rođeni označava način Njegovog porekla, ali Ga ne čini različitim po vrsti od Roditelja. A ako je tako, Rođeni doduše duguje svome Začetniku izvor svoga bića, ali nije lišen prirode toga Začetnika, jer rođenje Boga može poticati samo iz jednoga izvora i imati samo jednu prirodu. Ako njegovo poreklo nije od Boga, to nije rođenje; ako je bilo šta drugo osim rođenja, Hristos nije Bog. Ali On jeste Bog od Boga, i stoga Bog Otac stoji prema Bogu Sinu kao Bog Njegovog rođenja i Otac Njegove prirode, jer je rođenje Boga od Boga, i u naročitoj prirodi Boga.
12. Vidite u svemu što je rekao kako pažljivo Gospod odmerava pobožno priznanje svoga duga, tako da se ni ispovedanje rođenja ne bi moglo shvatiti kao odraz na Njegovo božanstvo, niti Njegova blagočestiva poslušnost kao zadiranje u Njegovu suverenu prirodu. On ne uskraćuje počast koja se duguje od Njega kao Rođenoga, koji je svome Začetniku dugovao samo svoje postojanje, ali svojim pouzdanim držanjem pokazuje svest o učešću u onoj prirodi koja Mu pripada na osnovu porekla kojim je rođen kao Bog. Uzmimo, na primer, reči: „Ko je vidio mene, vidio je Oca“ Jovan 14:9, i: „Riječi koje vam ja govorim ne govorim od samoga sebe“. On ne govori od sebe: stoga prima od svoga Začetnika ono što govori. Ali ako su Ga neki videli, videli su i Oca: oni su svesni, na osnovu ovog svedočanstva datog da pokaže da je Bog u Njemu, da je priroda, jedna po vrsti sa prirodom Boga, rođena od Boga da postoji kao Bog. Uzmimo opet reči: „Otac moj koji mi ih je dao veći je od sviju“, i: „Ja i Otac jedno smo.“. Reći da je Otac dao jeste ispovedanje da je primio svoje poreklo: ali jedinstvo Njega samoga sa Ocem svojstvo je Njegove prirode izvedeno iz toga porekla. Uzmimo drugi primer: „je sav sud dao Sinu, Da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca“. On priznaje da Mu je sud dat, i stoga ne stavlja svoje rođenje u pozadinu: ali zahteva jednaku čast sa Ocem, i stoga se ne odriče svoje prirode. Još jedan primer: „da sam ja u Ocu i Otac u meni“, i: „Otac moj veći je od mene“. Jedan je u Drugome: prepoznajte, dakle, božanstvo Boga, Rođenoga od Boga: Otac je veći od Njega: uočite, dakle, Njegovo priznanje Očeve vlasti. Na isti način On kaže: „Sin ne može ništa činiti sam od sebe nego što vidi da Otac čini; jer što On čini, to isto čini i Sin“. On ne čini ništa sam od sebe: to jest, u skladu sa svojim rođenjem Otac podstiče Njegova dela: ipak, štogod Otac čini, to isto tako čini i Sin; to jest, On postoji kao ništa manje od Boga, i, pošto Očeva svemoguća priroda prebiva u Njemu, može činiti sve što čini Bog Otac. Sve je izrečeno u saglasnosti sa Njegovim jedinstvom Duha sa Ocem, i sa svojstvima one prirode koju poseduje na osnovu svoga rođenja. To rođenje, koje Ga je dovelo u postojanje, učinilo Ga je božanskim, a Njegovo biće otkriva svest o toj božanskoj prirodi. Bog Sin ispoveda Boga svoga Oca, jer je rođen od Njega; ali takođe, pošto je rođen, nasleđuje celu prirodu Boga. (O Trojstvu, Knjiga XI)
DALJE ČITANJE
Ilarije: Bog je Trojstvo, 2. deo
Objava Ignjatija Antiohijskog o suštinskom božanstvu Hrista
Svedočanstvo Justina Mučenika o suštinskom i večnom božanstvu Hrista
JOŠ OD IRINEJA O BOŽANSTVU HRISTA
Tertulijan i učenje o Trojstvu
DA LI JE TERTULIJAN PORICAO VEČNU PRIRODU HRISTA?
Pretnikejsko svedočanstvo o božanstvu Isusa
DA LI SU RANI HRIŠĆANI BILI TRINITARCI?
Da li su pretnikejski oci obožavali Svetoga Duha kao Boga Svemogućega?