Jahve, Sin Svevišnjega! 2. deo

Još dokaza iz Starog zaveta za Božju trojedinost

Nastavljam odande gde sam stao u 1. delu (https://www.samshmnthelogy.net/post/yahweh-son-of-the-most-high-pt-1).

Dokazi

Evo šta neposredni kontekst odlomka iz Ponovljenih zakona kaže o Izrailjevom Bogu:

„Jer ću javljati ime Gospodnje; veličajte Boga našega. Djelo je te stijene savršeno, jer su svi putovi njegovi pravda; Bog je vjeran, bez nepravde; pravedan je i istinit. Oni se pokvariše prema njemu; njihovo nevaljalstvo nije nevaljalstvo sinova njegovijeh; to je rod zao i pokvaren. Tako li vraćate Gospodu, narode ludi i bezumni? Nije li on otac tvoj koji te je zadobio? On te je načinio i stvorio. Opomeni se negdašnjih dana, pogledajte godine svakoga vijeka; pitaj oca svojega i on će ti javiti, starije svoje i kazaće ti. Kad Višnji razdade našljedstvo narodima, kad razdijeli sinove Adamove, postavi međe narodima po broju sinova Izrailjevih. Jer je dio Gospodnji narod njegov, Jakov je uže našljedstva njegova. Nađe ga u zemlji pustoj, na mjestu strašnu gdje buči pustoš; vodi ga unaokolo, uči ga i čuva kao zjenicu oka svojega. Kao što orao izmamljuje orliće svoje, diže se nad ptićima svojim, širi krila svoja, uzima ih i nosi na krilima svojim, Tako ga Gospod vođaše, i s njim ne bješe tuđega boga; Vođaše ga na visine zemaljske da jede rod poljski, i davaše mu da sisa med iz stijene i ulje iz tvrdoga kamena, Maslo od krava i mlijeko od ovaca s pretilinom od jaganjaca i ovnova Vasanskih i jaraca, sa srcem zrna pšeničnih; i pio si vino, krv od grožđa. Ali se Izrailj ugoji, pa se stade ritati; utio si, udebljao i zasalio; pa ostavi Boga koji ga je stvorio, i prezre stijenu spasenja svojega. Na revnost razdražiše ga tuđim bogovima, gadovima razgnjeviše ga. Prinosiše žrtve đavolima, ne Bogu, bogovima kojih nijesu znali, novim koji iz bliza dođoše, kojih se nijesu strašili oci vaši. Stijenu koja te je rodila zaboravio si; zaboravio si Boga stvoritelja svojega. Kad to vidje Gospod, razgnjevi se na sinove svoje i na kćeri svoje, I reče: Sakriću od njih lice svoje, vidjeću kakav će im biti pošljedak, jer su rod pokvaren, sinovi u kojima nema vjere. Oni me razdražiše na revnost onijem što nije Bog, razgnjeviše svojim taštinama; i ja ću njih razdražiti na revnost onijem koji nije narod, narodom ludijem razljutiću ih. Jer se oganj razgorio u gnjevu mojem, i gorjeće do najdubljega pakla; spaliće zemlju i rod njezin, i popaliće temelje brdima. Zgrnuću na njih zla, strijele svoje pobacaću na njih. Glad će ih cijediti, vrućice i ljuti pomori proždiraće ih; i zube zvjerske poslaću na njih i jed zmija zemaljskih. Spolja će ih ubijati mač, a po klijetima strah, i momka i djevojku, dijete na sisi i sijeda čovjeka. Rekao bih: Rasijaću ih po svijem uglovima zemljaskim, učiniću da nestane spomena njihova između ljudi, Da mi nije do mržnje neprijateljeve, da se ne bi neprijatelji njihovi ponijeli i rekli: Ruka se naša uzvisila, a nije Gospod učinio sve ovo. Jer su narod koji propada sa svojih namjera, i nema u njih razuma. Kamo da su pametni da razumiju ovo, i gledaju na pošljedak svoj! Kako bi jedan gonio tisuću, a dvojica tjerala deset tisuća, da ih nije stijena njihova prodala i Gospod ih predao? Jer stijena njihova nije kao naša stijena; neprijatelji naši neka budu sudije. Jer je čokot njihov od čokota Sodomskoga i iz polja Gomorskoga; grožđe je njihovo grožđe otrovno, puca su mu gorka. Vino je njihovo otrov zmajevski, i ljuti jed aspidin. Nije li to sakriveno kod mene, zapečaćeno u riznicama mojim? Moja je osveta i plata, u svoje vrijeme popuznuće noga njihova, jer je blizu dan propasti njihove, i ide brzo što će ih zadesiti. Sudiće Gospod narodu svojemu, i žao će mu biti sluga njegovijeh kad vidi da je prošla snaga i da nema ništa ni od uhvaćenoga ni od ostavljenoga. I reći će: Gdje su bogovi njihovi? Stijena u koju se uzdaše? Koji salo od žrtava njegovijeh jedoše i piše vino od naljeva njihovijeh. Neka ustanu i pomognu vam, i neka vam budu zaklon. Vidite sada da sam ja, ja sam, i da nema Boga osim mene. Ja ubijam i oživljujem, ranim i iscjeljujem, i nema nikoga ko bi izbavio iz moje ruke. Jer podižem k nebu ruku svoju i kažem: Ja sam živ dovijeka. Ako naoštrim sjajni mač svoj i uzmem u ruku sud, učiniću osvetu na neprijateljima svojim i vratiću onima koji mrze na me. Opojiću strijele svoje krvlju, i mač će se moj najesti mesa, krvlju isječenijeh i zarobljenijeh, kad počnem osvetu na neprijateljima. Veselite se, narodi, s narodom njegovijem, jer će pokajati krv sluga svojih, i osvetiće se neprijateljima svojim, i očistiće zemlju svoju i narod svoj.“ Ponovljeni zakoni 32:3-8, 15-22, 39, 43 New Revised Standard Version Updated Edition (NRSVUE)

A evo i prevoda grčkog čitanja 43. stiha:

„Veselite se, narodi, s narodom njegovijem, jer će pokajati krv sluga svojih, i osvetiće se neprijateljima svojim, i očistiće zemlju svoju i narod svoj.“

Prema Novom zavetu, Bog koji se starao o Izrailju tokom izlaska iz Egipta, Stena koja ih je održavala u pustinji, zapravo je bio Gospod Isus Hristos u svom postojanju pre ovaploćenja:

„A neću da ne znate, braćo, da oci naši svi pod oblakom bijahu, i svi kroz more prođoše, I svi se u Mojseja krstiše u oblaku i moru; I svi isto jelo duhovno jedoše; I svi isto piće duhovno piše; jer pijahu od duhovne stijene koja ih je slijedila, a stijena bješe Hristos. Ali većina od njih ne bješe po Božijoj volji, jer biše pobijeni u pustinji. A ovo biše primjeri nama, da ne želimo zla kao što oni želješe. Niti bivajte idolopoklonici, kao neki od njih, kao što je napisano: Sjede narod da jede i pije, i ustade da igra. Niti da bludničimo, kao što neki od njih bludničiše, i pade ih u jedan dan dvadeset i tri hiljade. Niti da kušamo Hrista, kao što neki od njih kušaše, i od zmija izgiboše. Niti ropćite kao što neki od njih roptaše, i izgiboše od istrebitelja.“ 1. Korinćanima 10:1-10

I:

„Zato, ljubljeni moji, bježite od idolopoklonstva. Kao mudrima govorim; sudite vi šta kažem. Čaša blagoslova koju blagosiljamo, nije li zajednica krvi Hristove? Hljeb koji lomimo, nije li zajednica tijela Hristova? Jer jedan je hljeb, jedno smo tijelo mnogi, pošto se svi od jednoga hljeba pričešćujemo. Gledajte Izrailja po tijelu: koji jedu žrtve nisu li zajedničari žrtvenika? Šta, dakle, kažem? Da je idol nešto? Ili da je idolska žrtva nešto? Ne, nego da ono što neznabošci žrtvuju, demonima žrtvuju, a ne Bogu; a ja neću da ste vi zajedničari sa demonima. Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu demonsku; ne možete učestvovati u trpezi Gospodnjoj i u trpezi demonskoj. Zar da razljutimo Gospoda? Jesmo li jači od njega?“ 1. Korinćanima 10:14-22

Pavle ne samo da aludira na Ponovljene zakone 32, tačnije na st. 4, 15-17, nego ima na umu i sledeći starozavetni odlomak:

„Potom pođoše od gore Ora k Crvenom moru obilazeći zemlju Edomsku, i oslabi duh narodu od puta. I vikaše narod na Boga i na Mojsija: Zašto nas izvedoste iz Misira da izginemo u ovoj pustinji? Jer nema ni hljeba ni vode, a ovaj se nikakvi hljeb već ogadio duši našoj. A Gospod pusti na narod zmije vatrene, koje ih ujedahu te pomrije mnogo naroda u Izrailju. Tada dođe narod k Mojsiju i rekoše: Zgriješismo što vikasmo na Gospoda i na tebe; moli Boga neka ukloni zmije od nas. I Mojsije se pomoli za narod. I Gospod reče Mojsiju: Načini zmiju vatrenu, i metni je na motku, i koga ujede zmija, neka pogleda u nju, pa će ozdraviti. I načini Mojsije zmiju od mjedi, i metnu je na motku, i koga god ujede zmija, on pogleda u zmiju od mjedi i ozdravi.“ Brojevi 21:4-9

Reći da je ovo izuzetno bilo bi krajnje potcenjivanje, jer je blaženi apostol u suštini poistovetio Isusa sa Bogom Jahveom koga je Izrailj kušao i gnevio, i koji ih je potom kaznio poslavši otrovne zmije da ih pomore!

The New English Translation (NET) ima tekstualnu belešku uz 9. stih (https://net.bible.org/#!bible/1+Corinthians+10) koja je prilično zanimljiva i relevantna za našu tvrdnju:

6 tc Χριστόν (Criston, “Hristos”) posvedočeno je u većini rukopisa, uključujući mnoge važne svedoke aleksandrijskog (P****46 1739 1881) i zapadnog (D F G) tipa teksta, kao i druge rukopise i prevode (Ψ latt sy co). S druge strane, neki od važnih aleksandrijskih svedoka imaju κύριον (kurion, “Gospod”; א B C P 33 104 1175 al). Nekoliko rukopisa (A 81 pc) ima θεόν (qeon, “Bog”). Nomina sacra za ova čitanja veoma su slična (redom cMn, kMn i qMn), pa bi se različita čitanja mogla objasniti zabunom. Pri pažljivijem ispitivanju, izgleda da su varijante namerne izmene. Aleksandrijski prepisivači zamenili su veoma određen izraz “Hristos” manje određenim izrazima “Gospod” i “Bog”, jer u datom kontekstu deluje anahrono govoriti o tome kako je naraštaj izlaska iz Egipta kušao Hrista. Da je izvorno čitanje bilo “Gospod”, malo je verovatno da bi prepisivač svojevoljno stvorio teškoću stavljajući određenije “Hristos”. Štaviše, čak i da ga nije pokretala sklonost ka preteranom ispravljanju, prepisivač bi lako mogao da prilagodi reč “Hristos” reči “Gospod” saglasno Ponovljenim zakonima 6:16 ili drugim odlomcima. Svedočanstvo rane crkve o čitanju ovog stiha prilično je ubedljivo u prilog “Hristu.” Markion, antijevrejski jeretik iz drugog veka, prirodno bi se protivio svakom pominjanju Hristovog istorijskog udela u životu Izrailja, jer je Boga Tvorca iz Starog zaveta smatrao suštinski zlim. Uprkos toj snažnoj predrasudi, {Markion} je ipak čitao tekst sa “Hristom.” I drugi ranohrišćanski pisci potvrđuju prisustvo reči “Hristos”, među njima {Kliment Aleksandrijski} i Origen. Povrh toga, sabor u Antiohiji 268. godine po Hristu koristio je čitanje “Hristos” KAO DOKAZ HRISTOVOG PRETPOSTOJANJA kada je osudio Pavla Samosatskog. (Vidi G. Zuntz, The Text of the Epistles, 126-27; TCGNT 494; C. D. Osburn, “The Text of 1 Corinthians 10:9,” New Testament Textual Criticism: Its Significance for Exegesis, 201-11; contra A. Robertson i A. Plummer, First Corinthians [ICC], 205-6.) Budući da je “Hristos” u svakom pogledu teže čitanje, gotovo je sigurno izvorno. Uz to, “Hristos” je u skladu sa Pavlovim stilom u ovom odlomku (up. 10:4, tekst u kome {Markion} takođe čita “Hristos”). Ovaj tekst je i hristološki značajan, jer čitanje “Hristos” IZNOSI IZRIČITU TVRDNJU O HRISTOVOM PRETPOSTOJANJU. (Tekstualni kritičar se suočava sa sličnom dilemom u Judinoj 5. U sličnom kontekstu izlaska iz Egipta, neki od važnijih aleksandrijskih rukopisa [A B 33 81 pc] i Vulgata čitaju “Isus” umesto “Gospod”. Dva od tih rukopisa [A 81] jesu isti oni koji u 1. Korinćanima 10:9 imaju “Hristos” umesto “Bog”. Za više informacija vidi tc beleške uz Judinu 5.) Ukratko, “Hristos” ovde ima sva obeležja autentičnosti i treba ga smatrati izvornim čitanjem. (Podebljanje i velika slova su moji)

Ima još. Evo šta poslanica Jevrejima kaže o Hristu:

„Bog koji je iz davnine mnogo puta i raznim načinima govorio ocima preko Proroka, U ove posljednje dane govorio je nama preko Sina, kojega postavi nasljednikom svega, kroz kojega je i vijekove stvorio; On koji je sjaj slave i obličje bića Njegovoga i koji drži sve moćnom riječju svojom, pošto sam izvrši očišćenje grijehova naših, sjede sa desne strane Veličanstva na visinama, I toliko se pokaza veći od anđela koliko je slavnije Ime naslijedio nego oni. Jer kome od anđela ikada reče: Sin moj jesi Ti, ja te danas rodih? I opet: Ja ću njemu biti Otac, a on meni Sin. I opet, kada uvodi Prvorodnoga u vaseljenu, govori: I neka mu se poklone svi anđeli Božiji. A za anđele govori: Koji čini anđele svoje duhovima i sluge svoje plamenom ognjenim. Za Sina pak: Prijesto je tvoj, Bože, vavijek vijeka; žezal pravičnosti je žezal Carstva tvojega. Zavolio si pravdu i omrzao bezakonje; zbog toga te pomaza, Bože, Bog tvoj uljem radosti više nego drugove tvoje. I opet: Ti, Gospode, u početku osnova zemlju, i nebesa su djelo ruku tvojih; Oni će proći, a ti ostaješ, i sve će ostarjeti kao odijelo, I savićeš ih kao haljinu, i izmjeniće se, a ti si uvijek isti, i godine tvoje neće minuti.“ Jevrejima 1:1-3, 6-12

Nadahnuti pisac ne samo da je Božju zapovest anđelima da ga obožavaju iz Ponovljenih zakona 32:43 primenio na Sina u 6. stihu, nego je uzeo i sledeći psalam, koji Jahvea predstavlja kao nepromenljivog Tvorca i Održavatelja cele stvorene stvarnosti,

„Rekoh: Bože moj, nemoj me uzeti u polovini dana mojih. Tvoje su godine od koljena do koljena. Davno si postavio zemlju, i nebesa su djelo ruku tvojih. To će proći, a ti ćeš ostati; sve će to kao haljina ovetšati, kao haljinu promijenićeš ih i promijeniće se. Ali ti si taj isti i godine tvoje neće isteći.“ Psalam 102:1, 12, 24-27

i primenio ga na Gospoda Isusa, poistovetivši time Hrista sa Jahveom, Bogom Svemogućim!

Poslanica Jevrejima čak opisuje Isusa kao Sina koga je Bog postavio za Naslednika svega.

Povrh svega, Novi zavet poistovećuje Isusa sa Sinom Boga Svevišnjega:

„I dođoše preko mora u zemlju Gadarinsku. I kad iziđe iz lađe, odmah ga srete iz grobova čovjek s duhom nečistim, Koji boravljaše u grobovima i niko ga ne mogaše svezati ni verigama; Jer je mnogo puta bio svezivan u okove i verige, pa je iskidao verige i okove izlomio; i niko ga ne mogaše ukrotiti. I stalno noć i dan on bješe u grobovima i po gorama, vičući i bijući sebe kamenjem. A kad vidje Isusa izdaleka, potrča i pokloni mu se. I povikavši iz sveg glasa reče: Šta hoćeš od mene, Isuse Sine Boga Višnjega? Zaklinjem te Bogom, ne muči me! Jer mu govoraše: Iziđi, duše nečisti, iz čovjeka! I pitaše ga: Kako ti je ime? I odgovori mu i reče: Legion mi je ime; jer nas je mnogo. I moliše ga mnogo da ih ne šalje iz onog kraja. A ondje po brijegu pasijaše veliko krdo svinja. I moliše ga svi demoni govoreći: Pošalji nas u svinje da u njih uđemo. I dopusti im Isus odmah. I izišavši duhovi nečisti uđoše u svinje: i navali krdo s brijega u more; a bijaše ih oko dvije hiljade; i utopiše se u moru.“ Marko 5:1-13

„A u šesti mjesec poslan bi od Boga anđeo Gavrilo u grad galilejski po imenu Nazaret, Djevojci zaručenoj za muža, po imenu Josif, iz doma Davidova; i djevojci bješe ime Marija. I ušavši k njoj anđeo reče: Raduj se, blagodatna! Gospod je s tobom, blagoslovena si ti među ženama! A ona vidjevši ga, uplaši se od riječi njegove i mišljaše: kakav bi ovo bio pozdrav? I reče joj anđeo: Ne boj se, Marija, jer si našla blagodat u Boga! I evo začećeš i rodićeš sina, i nadjenućeš mu ime Isus. On će biti veliki, i nazvaće se Sin Višnjega, i daće mu Gospod Bog prijesto Davida, oca njegova; I carovaće nad domom Jakovljevim vavijek, i Carstvu njegovu neće biti kraja. A Marija reče anđelu: Kako će to biti kad ja ne znam za muža? I odgovarajući anđeo reče joj: Duh Sveti doći će na tebe, i sila Višnjega osjeniće te; zato i ono što će se roditi biće sveto, i nazvaće se Sin Božiji.“ Luka 1:26-35

Prethodno jasno pokazuje da je, prema Novom zavetu, Isus Jahve, Bog Svemogući, koji je postao telo, i da je ujedno Sin Svevišnjega i Naslednik koji svoje nasledstvo prima od Boga. To pak potvrđuje stav koji zastupaju neki biblijski naučnici, da Ponovljeni zakoni 32:8-9 zapravo razlikuju Jahvea od Svevišnjega, poistovećujući ga sa njegovim Sinom.

O ovome ću više reći u sledećem delu svog izlaganja, gde ću se usredsrediti na implikacije Psalma 82.

Za dalje čitanje

Jahve, Sin Svevišnjega! Jahve je Svevišnji! (https://www.samshmnthelogy.net/post/yahweh-son-of-the-most-high-yahweh-is-the-most-high)