Božanski Pastir-Car biva udaren
Sledeće je preuzeto iz The Moody Handbook of Messianic Prophecy: Studies and Expositions of the Messiah in the Old Testament, koji su uredili Michael Rydelnik i Edwin Blum, u izdanju Moody Publishers, 2019, str. 1300-1313. Svako isticanje je moje.
Zaharija 13:7-9
Udaranje Pastira-Cara
J. RANDALL PRICE
Prorok Zaharija se obraćao jevrejskom narodu koji se iz vavilonskog izgnanstva vratio u Judu. Cilj njegove službe bio je da podstakne zajednicu da dovrši obnovu Hrama i da se ponovo posveti Gospodu. Kao podsticaj, dao im je svoju proročku poruku o dolasku Mesije. Kada Mesija dođe, on će okončati vlast naroda i uspostaviti hiljadugodišnje carstvo na zemlji. Zaharija 13:7-9 jeste direktno mesijansko proročanstvo koje obuhvata prvi i drugi dolazak Mesije. To je ključan odlomak koji se u Novom zavetu navodi kao objašnjenje kako prirode Mesijine smrti, tako i konačnog (eshatološkog) ishoda za Izrael u božanskom planu.
KONTEKST ZAHARIJE 13:7-9
Iako eshatološkog sadržaja ima u Zahariji 1–8, najoštriji eshatološki fokus nalazi se u pogl. 9–14. Unutar tog odeljka postoji još veći naglasak na poslednja vremena u pogl. 12–14, gde se proročka eshatološka fraza bayom ha-hu’ („u onaj dan”) pojavljuje 17 puta (naspram četiri puta u ostatku Zaharije). U ovom poslednjem odeljku nalaze se početni sudovi nad Izraelom sa konačnim izbavljenjem, obnovom i blagoslovom. Poglavlja 12–13 tiču se nacionalnog pokajanja i duhovne obnove (očišćenja) Izraela, a pogl. 14 predstavlja nacionalnu obnovu Izraela sa dolaskom Mesijanskog Cara. Odnos između 12:10-14 i 13:1 nije samo logičan nego i hronološki. Kao što je Feinberg primetio: „Kada se Izrael jednom dovede u stanje pokajanja i suoči licem u lice sa svojim raspetim Mesijom, tada će Božje obezbeđenje očišćenja biti primereno.”1
Predskazujuće proročanstvo o nacionalnom očišćenju i o problemu obrednog oskvrnjenja u zemlji pojavljuje se na početku pogl. 13. Fokus je na očišćenju „doma Davidovog” i naroda Jerusalima,2 fraza koja se odnosi na ceo narod saveza. Mason u tome vidi odgovor na političku krizu, navodeći da „Zaharija 12:10 i 13:1 opisuju milenijumsko očišćenje i pranje doma Davidovog, ponovo iznoseći pozitivno davidovsko očekivanje naspram tadašnje korupcije unutar civilne vlasti Jehuda.”3 Bez obzira na to da li se u pozadini nalazi neka istorijska situacija, fokus teksta je očigledno eshatološki.
Priroda ovog očišćenja jeste obredno očišćenje vodom prema levitskom sistemu (Izlazak 30:17-21; Brojevi 8:5-7; up. Brojevi 19:9; Jezekilj 36:25). Očišćenje dolazi iz izvora, vrela vode koje izbija iz obronka brda (verovatno gore Siona) i pruža nepresušnu zalihu žive vode kako bi stanovnici Jerusalima ostali u trajnom stanju obredne čistote (Zaharija 13:1; 14:8). Deo potrebe za očišćenjem proizlazio je iz problema lažnih proroka koji u danu nacionalnog očišćenja nastoje da prikriju svoj identitet kako bi izbegli kaznu, govoreći: „Nijesam prorok“ (st. 4-6).
Većina komentatora tumači ovaj odlomak u svetlu 1. Carevima 18:28, kod Ilijinog sukoba sa Valovim prorocima. Ti lažni proroci koristili su samonanesene rane kao deo zanosne religijske prakse. U Zahariji, lažni prorok pokušava da izbegne prepoznavanje tvrdeći da su rane među njegovim rukama zadobijene u kući njegovih prijatelja, kao roditeljsko kažnjavanje radi discipline ili kao posledica porodične svađe (Zaharija 13:3). Međutim, jedan autor je nedavno tvrdio da mesijansko tumačenje 6. stiha ne treba isključiti, zbog jezičkih dvosmislenosti, strukturnih paralela i suptilnih veza između 6. i 7. stiha.4 Ipak, izdvajanje 7. stiha od 6. stiha u jevanđeoskim navodima i odsustvo bilo kakvog upućivanja na 6. stih u Novom zavetu, gde bi to bilo primereno (up. Matej 26:23; Luka 22:21; Jovan 13:18, gde se citira Psalam 41:9), govori protiv ovog gledišta.
Značaj ovih lažnih učitelja ima relevantnost i za poslednja vremena. Neki bi mogli tvrditi da se judaizam obračunao sa problemom idolopoklonstva i lažnih proroka u posleizgnaničkom periodu. Međutim, savremeni judaizam prepun je duhovnog kompromisa, i taj problem će se pogoršati u periodu nevolje, kada se pojave lažni proroci i lažni mesije (Matej 24:24; Otkrivenje 13:11-14); sa dolaskom Antihrista, budućeg lažnog mesije koji će polagati pravo na božanstvo, on će od sebe načiniti idola koji treba obožavati (2. Solunjanima 2:4; Otkrivenje 13:14-15).
KRITIČKA PROCENA ZAHARIJE 13:7-9
Ukratko, Zaharija 13:7-9 ukazuje na to da će Mesija biti udaren, da će sinovi Izrailjevi biti rasejani i da će, kada se vrate u svoju zemlju, dve trećine izginuti, ali će ostatak biti očišćen i vratiti se Bogu. Rečeno je da nijedna druga knjiga Starog zaveta nije toliko mesijanska kao Zaharija i da ona ima više da kaže o Mesiji nego svi ostali mali proroci zajedno.5
Kritički naučnici, međutim, primećujući ponovnu upotrebu slika pastira/ovaca iz pogl. 1–8 u pogl. 9–14, dovode u pitanje književno jedinstvo Zaharije i dele knjigu na Proto-Zahariju (1–8) i Deutero-Zahariju (9–14).6 Neki dalje sadašnji tekst (13:7-9) vide kao Trito-Zaharijin odeljak.7 Jedinstvo knjige branjeno je na osnovu sličnosti u jeziku i stilu8 i podudarnih aspekata između pogl. 1–8 i 9–14.9 Drugi problem jeste to što kritička perspektiva ometa dosledno doslovno tumačenje knjige, kao i mesijansko tumačenje koje podupire intertekstualna upotreba.
Imajući to u vidu, najbolje je Zahariju posmatrati kao celovit tekst koji je prorok napisao kao književnu celinu. Tako je knjiga i sačuvana u kanonu, i izgleda da ju je tako razumela i kumranska zajednica iz perioda Drugog hrama. Kumranski rukopisi sadrže grčki fragment Zaharije koji obuhvata kraj 8. i početak 9. poglavlja bez prekida u tekstu, što implicira jednog autora.
Drugo kritičko, nemesijansko tumačenje tvrdi da je udareni lik (13:7) jedan od judejskih careva davidovske loze čija se vladavina nasilno okončala u šestom veku pre Hrista, vavilonskim izgnanstvom. Zatim je jevrejski ostatak bio očišćen u Vavilonu i vraćen u svoju zemlju i nacionalni život posle izgnanstva.10 Kao odgovor na to, međutim, treba reći da je Zaharija sposoban da važne istorijske ličnosti imenuje poimence (up. Zaharija 1:7; 3:6-10; 6:9-14; 7:1-2). Štaviše, posleizgnanički period nije doživeo čišćenje jevrejskog naroda koje bi dovelo do trajne nacionalne čistote (Jezdra i Nemija, kao i posleizgnanički proroci, žale se na nacionalne grehe). Nakon povratka iz izgnanstva, pa kroz međuzavetni i novozavetni period, zemlja je bila pretežno pod neznabožačkom vlašću (uprkos privremenom periodu domaće jevrejske vladavine tokom hasmonejskog razdoblja). Potonja istorija bila je istorija neprekidne potčinjenosti i ničega nalik onome što Zaharija prikazuje kao pobedonosni rat protiv naroda. Stoga, pošto se to nije dogodilo, Zaharija ne može upućivati na neposrednu posleizgnaničku situaciju.
RABINSKO TUMAČENJE ZAHARIJE 13:7-9
Ni Mišna ni Talmud ne citiraju Zahariju 13:7, i taj stih je potpuno zanemaren u ostalim rabinskim spisima tanaitskog i amoraitskog perioda. Jedan izuzetak pojavljuje se na kraju Vavilonskog Talmuda, u legendarnom izveštaju o mučeništvu r. Ismaila i r. Simeona ben Gamalila. Kao počast r. Simeonu prilikom njegove smrti, r. Ismail eulogistički navodi deo Zaharije 13:7: „O tebi je rečeno: Probudi se, maču, na pastira mojega i na čoveka koji mi je blizak” (Abot R. Nathan §38). Međutim, to je toliko izolovano od svog konteksta da ne pruža nikakav uvid u rano rabinsko tumačenje našeg teksta. Savremeno ortodoksno jevrejsko tumačenje smešta kontekst u mesijansko doba i opisuje kaznu (mač okrenut protiv) neprijatelja Izraela. Vođe (neznabožačkih) naroda bile su pastiri (Božji saradnici), kojima je on poverio sudbinu svog naroda Izraela (stada). Međutim, kada ti pastiri tlače „stado”, mač se pušta na njih, a stado izmiče dok se Božja osveta okreće protiv potčinjenih koji su pomagali u tlačenju Izraela. Na osnovu njihovog shvatanja da se 6. stih odnosi na lažnog proroka, oni u onome ko je udaren u 7. stihu vide lažnog pastira i stoga odbacuju mesijansko tumačenje ovog lika.11
POTPORA ZA MESIJANSKO TUMAČENJE ZAHARIJE 13:7-9
Sagledavanje ovog teksta u eshatološkom kontekstu pruža bolje razumevanje događaja u Zahariji 13:7. Tumačenje u okviru poslednjih dana osnova je za ovo buduće pokajanje i konačnu obnovu saveza koju ono prikazuje (st. 9) pod Božanskim Carem (Zaharija 14:9). Kontekst zahteva šire tumačenje u skladu sa srodnim odlomcima kod drugih proroka, i stoga se argument da je ovaj odlomak direktno mesijansko predskazanje zasniva na nekoliko osnova.
Prvo, postoji unutartekstualni odnos između odbačenog pastira iz pogl. 11, probodenog iz pogl. 12 i udarenog pastira iz pogl. 13. Dobri pastir iz 11:4, koji je omražen (11:8) i odbačen (11:12-13), jeste poput ranije odbačenog i probodenog iz 12:10, koji se izjednačava sa Gospodom („pogledaće na mene Kojega probodoše“), kao i udareni pastir iz 13:7 („čovjeka druga mojega“). Septuaginta ima „udari” (aorist imperativa, 13:7), ali Marko 14:27 to menja u „Ja (JHVH) ću udariti” (futur indikativa), kao i Matej 26:31. Na toj osnovi Jeremias tvrdi da ova promena povezuje motiv pastira sa motivom stradalnog sluge u Isaiji 53:6b: „Udareni Pastir jeste Sluga Gospodnji. Bog na njega zamenički polaže sud koji je trebalo da pogodi celo stado.”12
Od prvobitne publike se očekivalo da ove namerne veze razume kao uspostavljanje identiteta Božanskog Pastira; onoga koga je narod odbacio i posledično predao smrti. Isto tako, Zaharija 13:7 intertekstualno je povezana sa Jezekiljem 34, gde će dobri Pastir (za koga se kaže da je Gospod, st. 11) spasti i vratiti svoje ovce u zemlju Izraelovu (st. 13-14). Na sličan način, ovce, koje su iskusile bezvredne pastire (vođe) u vreme nacionalne discipline (Zaharija 13:8), biće prečišćene i obnovljene (st. 9). Konačno, to će biti „jednoga pastira koji će ih pasti, slugu svojega Davida“ (Jezekilj 34:23-24). Ovde je, kroz Jezekilja 34, intertekstualna veza sa Jeremijom 23:1-6, koji proširuje metaforu pastira na pravednu Mladicu Davidovu (st. 5), koja će vladati kao car, spasti Judu i obezbediti Izrael u njegovoj zemlji (st. 6). Juda je takođe predmet Zaharije 12, dok se pogl. 13 posebno usredsređuje na „dom Davidov” u svom predskazanju njegovog pokajanja i obnove. Jeremija 23:6 zaključuje povezujući davidovskog pastira sa Gospodom („ovo mu je ime kojim će se zvati: Gospod pravda naša“), slično Zahariji 12:10 i 13:7, gde je Gospod takođe i lik nad kojim on deluje.
Svi ovi odlomci smešteni su u kontekste eshatološke obnove. Opisani događaji određeni su svojim odgovarajućim kontekstima (Jezekilj 34–37; Zaharija 12–14) i poređenjem sa drugim prorocima koji daju pojedinosti o poslednjem vremenu, naročito sa 70. sedmicom Danilovom (Danilo 9:27) i „vremenom nevolje za Jakova (Izraela)” (Jeremija 30:7). Postoji i intertekstualna veza između Zaharije 13:7 i Isaije 53:10, gde je Gospod onaj koji je odgovoran za radnju protiv Pastira/Sluge. Proročanstvo o maču nalazi se i u Jeremiji 50:35-38, u vezi sa slikom pastira/ovaca. Pažljiv čitalac trebalo je da razume širu autorsku nameru i prepozna mesijansku vezu koja je implicitna u ovim tekstovima.
Jedan tekst pronađen u Kumranu citira Zahariju 13:7-9 i možda odražava rano jevrejsko mesijansko shvatanje. Kumranski tekst CD 19:6-11 glasi:
Kada Bog pohodi zemlju, kada dođe reč koja je zapisana rukom proroka Zaharije [Zaharija 13:7]: „Probudi se, maču, na pastira mojega i na muža koji je moj drug — reč je Božja — udari pastira, i neka se stado raspe, i okrenuću ruku svoju na male.” Oni koji ga poštuju jesu siromašni iz stada. Oni će umaći u vreme pohođenja; ali oni koji ostanu biće predani maču kada dođe Mesija Aronov i Izrailjev.
Tekst se može tumačiti kao da se odnosi na to da Bog pohodi zemlju kako bi uzvratio zlima koji preziru zakon (CD 19:5-7). Neki naučnici smatraju da ovaj tekst odražava gledište kumranske zajednice o nelegitimnoj jevrejskoj vlasti u Jerusalimu, pri čemu se koristi biblijska kraljevska davidovska tradicija, koja se nazivala „Mladica Davidova” i „knez” i takođe se povezivala sa metaforom pastira, kako bi se ustanovila eshatološka nada za njihovu zajednicu.13 Međutim, tumačenje takođe govori o „nevoljni od stada“ (Zaharija 11:11) kao o „onima koji ga/to čuvaju” (Božju zapovest?) i koji će „biti izbavljeni u vreme pohođenja” (CD 19:9-10). Lik pastira pomenut u kumranskom navodu možda se povezuje sa mesijanskim likom (sveštenički/davidovski mesija?), međutim, jasno je da oni taj događaj smeštaju u vreme kraja.14
Neki drugi u tome vide upućivanje na množinskog mesiju, ali predanje iz Jeremije 23:5 i Jezekilja 34:23-34 (36:24-25) stoji iza nade kumranske zajednice u jednog pastira. Kumranski tekst Q4266, fragment 4:11-13 (paralele: CD XX 33-34), kaže: „Bog će postaviti jednog pastira koji će ih pasti na paši i biće […] i izabraće sebi milost.” Geza Vermes primećuje da su redovi 11-12, iako loše očuvani, po njegovom mišljenju aluzija na Mesiju, i prevodi ih: „Bog [će postaviti] pas[tira za svoj narod] i on će ih pasti na [paši] …”15 Stoga kumransko tumačenje može ići u prilog mesijanskom tumačenju.
Drugi izvor ranog jevrejskog mesijanskog tumačenja nalazi se u apokrifnim Solomonovim psalmima (sredina prvog veka pre Hrista). U Pss Sol 17:21-22, 32, 40-42 psalmista izričito povezuje davidovskog Mesiju i metaforu pastira:
Gle, Gospode, i podigni im njihovog cara, sina Davidovog, u vreme koje je tebi poznato, o Bože, da bi vladao nad Izraelom, slugom tvojim. I opaši ga snagom, da satre nepravedne vladare i da očisti Jerusalim od neznabožaca koji ga gaze do uništenja … I biće im pravedan car, poučen od Boga. I neće biti nepravde u njegovim danima među njima, jer svi će biti sveti, a njihov car Gospod Mesija … verno i pravedno pasući Gospodnje stado, on neće dopustiti da iko od njih posrne na svojoj paši. Vodiće ih u svetosti i neće biti oholosti među njima, da bi iko bio potlačen. To je lepota cara Izraelovog, koju je Bog poznao, da ga podigne nad domom Izraelovim da ga vaspitava.
Ovaj tekst, i njegov širi kontekst (17:21-45), očigledno odražava krizu kada će Izraelom vladati neznabožačke sile, problem za koji se kaže da je prouzrokovan gresima naroda. Pa ipak, Bog nije napustio Izrael, jer će se ova božanska disciplina jednoga dana okončati i on će se ponovo smilovati Izraelu (up. Pss Sol 7:3-10; 9:9-11). Ova eshatološka nada izražena je u proročanstvu o davidovskom Mesiji, koji će, poput Davida, biti Božji pastir za njegov narod. Psalmista iščekuje dan kada će Mesija, sin Davidov, doći i osloboditi narod njegovih neprijatelja i vratiti Jerusalim i narod na njihovo pravo mesto (17:21-25, 45).
Drugo, kao što je gore pomenuto, udareni pastir je označen kao „druga mojega“ (st. 7). On je povezan sa JHVH („GOSPOD”). Hebrejski izraz geber ‘amiti („čovek blizak meni”) podrazumeva nekoga ko je sa drugim sjedinjen posedovanjem zajedničke prirode, prava i povlastica. Jedina druga upotreba ovog izraza jeste u svešteničkom kontekstu Levitske knjige (Levitska 18:20; 19:11, 15, 17; 24:19; 25:14-15, 17), gde ima značenje bližnjeg, sabrata, saradnika ili druga, i usko je povezan sa rečju ‘ah („brat”), kao u Levitskoj 19:17; 25:14. J. Baldwin ovo definiše kao onoga „koji stoji do mene”, što u suštini ukazuje na jednakog.16 U svim ranohrišćanskim raspravama o ovom odlomku pastir ima pozitivnu ulogu kao onaj koji je na Božjoj strani.17
Targum prevodi Zahariju 13:7 ovako: „O maču, otkrij se protiv cara i protiv kneza, njegovog druga, koji mu je ravan, koji je poput njega …”, što ukazuje na to da ta dva lika dele kraljevsku vezu. Pastir se često koristi kao slika vladajućeg cara, kao u 1. Carevima 22:17, gde prorok Miheja predskazuje da će odsustvo cara dovesti do toga da ovce (Izrael) budu rasejane po gorama. Istorijsko tumačenje stoga ovog „druga” razume kao člana davidovske dinastije koja propada (Zorovavelj ili Elnatan). Međutim, James Smith tvrdi: „Nije verovatno da bi Bog ovaj epitet primenio čak ni na najpobožnije među ljudima koje bi mogao postaviti za pastira nad narodom. Samo jedan čovek mogao bi se nazvati Bogu ravnim, a to je Mesija.”18 Pošto ovo izjednačava Gospoda koji je udario pastira sa samim pastirom, jedini pastir koji bi tome odgovarao bio bi božanski Mesija. Ovo poistovećenje je biblijski primereno (up. Isaija 9:6-7; Jeremija 23:6; Danilo 7:13; Psalmi 45:6-7; 110:1). U teološkom smislu, pastir je čovek, ali je i božanstvo, a takva osoba mogla bi biti jedino Bogočovek, Gospod Isus (up. Jovan 1:1; 8:58; 14:9-10; 17:24; Rimljanima 10:13; Kološanima 2:9; Titu 2:13; Otkrivenje 1:8; 22:12-13 sa Isaijom 44:6).
Treće, Novi zavet tumači Zahariju 13 kao mesijanski tekst i primenjuje ga kao direktno predskazanje na određeni istorijski događaj u stradanju Mesije Isusa, a takav postupak zahteva dalju raspravu.
MESIJANSKO TUMAČENJE ZAHARIJE 13:7-9 U NOVOM ZAVETU
Novi zavet citira Zahariju i aludira na nju oko 41 put. Jevanđelja citiraju Zahariju 9–14 (naročito u izveštajima o stradanju) više nego bilo koji drugi deo Starog zaveta. To je druga najcitiranija starozavetna knjiga u Otkrivenju, odmah iza knjige proroka Jezekilja. Stoga mesijansko tumačenje Zaharije 13:7 ne bi trebalo da bude neočekivano. Suština moguće intertekstualnosti između dva odlomka ukazuje na veze sa metaforom pastira/ovaca. Jeremija, Jezekilj i Zaharija saglasni su u upotrebi ove metafore ovce/pastir u mesijanskim terminima. Tako će, kroz ovu proročku tradiciju, uprkos prisustvu zlih pastira, Bog podići dobre pastire i naročito poslati Pastira-Mesiju da se stara o njegovom narodu.
Matej, izgleda, prilagođava tekst iz Marka da bude bliži Aleksandrijskom tekstu Septuaginte, koji naglašava odnos između stada i pastira. Navod počinje prvim licem jednine futura aktivnog indikativa („udariću”) umesto masoretskog drugog lica jednine imperativa („udari”). Ova promena je možda gramatički nužna, budući da navod obuhvata samo odeljak iz sredine Zaharije 13:7. On ne pominje „mač”, verovatno zato što mač samo personifikuje onoga ko njime zapoveda, otkrivajući da radnju protiv pastira i ovaca pokreće Gospod.19
Isus citira Zahariju 13:7 kao direktno predskazanje da će ga učenici napustiti u vreme njegovog hapšenja (Matej 26:31/Marko 14:27). To je bio početak „udaranja” „mačem” (sudske kazne od strane jevrejskih i rimskih vlasti). To da se radi o proročkom predskazanju jasno pokazuje uvodna izjava „u Pismu stoji“ (Matej 26:31/Marko 14:27; up. Jovan 16:32), kao i sažete izjave: „Kako bi se, dakle, ispunila Pisma da ovako treba da bude?“… „A ovo je sve bilo da se ispune Pisma proročka.“ (Matej 26:54, 56; Marko 14:49). Upotreba proroka (u množini) kod Mateja očigledna je u intertekstualnoj analizi: Matej 9:36 aludira na Jezekilja 34:48; Matej 15:24 na Jeremiju 50:6 i Jezekilja 24:23-25 (up. i Psalam 119:176; Isaija 53:6). Matej 25:32 oslanja se na Jezekilja 34:17, 20-24, a Matej 26:31-32 citira Zahariju 13:7 i intertekstualno je povezan sa Jezekiljem 34:11-13. Pored toga, metafora Izraela kao „rasejanih” ovaca u Zahariji 13:7, koja podrazumeva gubitak ili nedostatak pastira, aludira se ili podrazumeva i drugde u Starom zavetu (Brojevi 27:17; 1. Carevima 22:17 i 2. Dnevnika 18:16; a naročito u Isaiji 53:5-6 i Jezekilju 34:5).
Gospod Isus se poistovećuje sa udarenim pastirom iz Zaharije 13:7 i na rasejane ovce gleda kao na svoje učenike. Ovo razumevanje opravdava ponovnu upotrebu metafore pastir/ovce iz Zaharije 11 u pogl. 13. Isus iznosi dva predskazanja: prvo, otpadanje svih učenika (Matej 26:31), za koje napominje da je „zbog [njega]” (tj. biće sablažnjeni/šokirani njegovim hapšenjem); i drugo, predskazanje njegove potonje smrti i vaskrsenja i daljeg susreta sa učenicima u Galileji (Matej 26:32; Marko 14:28). Tako je njegovo predskazano „otpadanje” učenika (Matej 26:31; Marko 14:27) ispunjenje „rasejanja” ovaca (Zaharija 13:7). Ovo „otpadanje” dalje je određeno kao otpad od Mesije ili izdaja Mesije, kada Isus odgovara na Petrov prigovor izjavljujući da će Petar biti kriv za odricanje od njega baš te noći (Matej 26:33-35; Marko 14:30-31). Istorijska stvarnost ispunjenja nastupila je kada su učenici „ga svi učenici ostaviše i pobjegoše“ (Matej 26:56; Marko 14:50). Nacionalno odbacivanje Mesije rezultiraće rasejanjem za Izrael („zaplešće se i uhvatiće se“, Isaija 8:13-15), nacionalnom patnjom koju će iskusiti i jevrejski učenici.
Neki komentatori smatraju da jevanđeoski navod iz Zaharije 13:7 uključuje i st. 8-9, iako oni nisu prisutni u novozavetnom tekstu. Oni zatim tumače Isusovu smrt kao porođajne muke koje pokreću eshatološku nevolju (rasejanje učenika) i naposletku stvaraju (duhovno prečišćen) Božji narod u novom veku (Crkvu novog saveza).20 Ali ništa ne implicira da je upućivanje na te stihove bilo nameravano, budući da pisci jevanđelja ne citiraju niti čak aludiraju na ostatak odlomka iz Zaharije (Zaharija 13:8-9). Iako jevanđelja (Marko 13, kao i Matej 24) sadrže raspravu o eshatološkoj nevolji i drugom dolasku Mesije, to je dato kao objašnjenje na pitanje učenika povodom najavljenog razorenja Hrama (Marko 13:2; Matej 24:1-2; Luka 21:6). Njihovo pitanje je glasilo: „Kaži nam: kad će to biti? I kakav je znak kada će se to sve svršiti?“ (Marko 13:4; Luka 21:7).
Matej proširuje pitanje tako da uključi tri različita elementa: „A kada sjeđaše na gori Maslinskoj, pristupiše mu učenici nasamo govoreći: Kaži nam kad će to biti i kakav je znak tvoga dolaska i svršetka vijeka?“ (Matej 24:3). Isusovi odgovori u ovim poglavljima obrađuju blisko ispunjenje razorenja Hrama 70. godine po Hristu („Kaži nam kad će to biti“) i daleko (eshatološko) ispunjenje u poslednje vreme („kakav je znak tvoga dolaska i svršetka vijeka?“), koje uključuje nevolju i mesijanski dolazak u sudu nad narodima i obnovi Izraela. Potonja poglavlja koja sadrže upućivanje na Zahariju 13 nalaze se u drugačijem kontekstu Mesijinih stradanja, a mesijansko tumačenje u jevanđeljima ograničeno je na 7. stih.
Istoricistički i preteristički tumači željni su da čitavo proročanstvo (st. 7-9) čitaju kao ispunjeno navođenjem 7. stiha, što je praksa koju primenjuju i na druga takva upućivanja, tumačeći Zahariju 9:9-10 u Mateju 21:5 i Jovanu 12:15, gde se citira samo 9. stih. Međutim, Isus, a zatim i njegovi učenici, znali su kako da razlikuju koji se starozavetni tekstovi odnose na njegov prvi, a koji na njegov drugi dolazak, i pažljivo su navodili samo onaj tekst koji se odnosio na trenutak neposrednog ispunjenja. Shodno tome, u sinagogi u Nazaretu, Ješua je stao usred svog čitanja Isaije 61:1-2a i nije uključio ostatak odlomka (2b-3) u svoju objavu: „Danas se ispuni ovo Pismo u ušima vašim.“ (Luka 4:21).
Isto tako, Matej i Jovan bili su svesni da je samo Zaharija 9:9 primerena za ispunjenje u istorijskom kontekstu i nisu uključili 10. stih, koji ima eshatološko upućivanje. To se može argumentovati na osnovu šireg konteksta Zaharije 9–14: ovaj odeljak tiče se budućnosti Izraela i predstavlja svrhu mesijanskog dolaska kao duhovno spasenje naroda. To postaje osnova za njihovu konačnu nacionalnu obnovu. Ovaj kontekst takođe uključuje suprotstavljene elemente poniznog Mesije i Mesije osvajača (Zaharija 9:9-10; 12:10; 14:3-4), zajedno sa odbačenim i pokajanim Izraelom i iskupljenim i obnovljenim Izraelom (Zaharija 10:6-12; 12:8-13:1; 14:9, 20-21).
Ovi elementi izgledaju napeto sve dok se on ne prepozna u početnom ispunjenju sa prvim dolaskom kao Stradalni Mesija i nacionalnim odbacivanjem od strane Izraela, i u konačnom ispunjenju sa njegovim drugim dolaskom kao Mesija osvajač.21 Stoga, iako je Zaharija 13:7-9 direktno mesijansko proročanstvo, novozavetni pisci ga teleskopski sažimaju sa bliskim ispunjenjem u prvom Mesijinom dolasku (st. 7), a zatim dalekim ispunjenjem u drugom dolasku (st. 8-9). Izgleda da Petar razume daleko eshatološko upućivanje st. 8-9 kada aludira na „kušanje ognjem” (Zaharija 13:9 u 1. Petrovoj 1:7) kao na nešto što se ispunjava pre otkrivenja Mesije (tj. u iskušenjima nevolje).
POISTOVEĆENJE PASTIRA U ZAHARIJI 13:7-9
Druga glavna tema Zaharije 13:7 jeste njeno usredsređenje na sredstvo nacionalnog očišćenja. Ono dolazi najpre kroz pastira i pogađa ovce. Stoga je poistovećenje Pastira suštinsko za razumevanje ovog odlomka. U Svetom pismu Gospod je jedini konačni Pastir Izraela (npr. Postanje 48:15; 49:24; Psalmi 28:9; 80:1; Isaija 40:11), a proširenjem metafore, narod (Izrael) jesu ovce njegove paše (Psalam 100:3). Patrijarsi su bili pastiri (Postanje 13, 26, 30), a to što je Gospod Avrahamu obezbedio ovna umesto sina saveza (Isaka) predstavlja nagoveštaj Božjeg obezbeđenja zamenske žrtve u budućnosti (Postanje 22). Iz ove pozadine u Postanju izviru još dve tradicije koje kroz celo Sveto pismo oblikuju metaforu pastira/ovaca: izlazačka tradicija, u kojoj je Mojsije prototip pastira Izraela (Isaija 63:11), i kraljevska davidovska tradicija, u kojoj pastir postaje car da bi „Ti ćeš pasti narod moj Izrailja“ (2. Samuilova 5:2). Ista fraza upotrebljena je u Miheju 5:2 za nadu u eshatološkog Davida koji će biti Božji Mesija-Pastir. 22 Pastir, kao predstavnik Boga, treba da bude primer pobožnih vrlina.
Treća tradicija, o zlom pastiru, pojavila se kao tradicija o onome ko je odbacio te pobožne osobine i merila, odvodeći Izrael u zabludu. Takvi pastiri bili su predmet božanskog gneva (Jezekilj 34). Iako neki smatraju da je to slučaj sa pastirom kojeg Bog osuđuje u Zahariji 13:7, tekst to ne podupire. Pastir je označen kao „moj (Gospodnji) drug” (vidi gore). Ovo nije zli pastir koji se pojavio, to je i dalje dobri pastir, mada neshvaćen, budući da božanski sud nije bio prouzrokovan njegovim neuspehom, nego njegovim odbacivanjem od strane naroda. Ovaj pastir ne može biti zao lik budući da sarađuje sa Božjom namerom rasejanja ovaca kako bi one bile očišćene stradanjem.23 Postoji suprotnost između pastira ovde i „bezvrednog pastira” u Zahariji 11:17, gde mač ne nanosi smrtonosnu ranu, nego pogađa samo ruku i desno oko. U pogl. 11 dobri pastir (prorok) nije uspeo da narod okrene Gospodu, pa je sud pao na zle pastire i na narod.
U Zahariji 13:7 sud se ne zaustavlja na zlim pastirima (10:2-3; 11:15-17) nego pada i na dobrog Božjeg pastira, obezbeđujući očišćenje/prečišćenje naroda. Kao što Hedrick primećuje: „Pastir je voljan da plati najvišu cenu obezbeđujući spasenje i izbavljenje ovaca. U ovim uvodnim stihovima Zaharije 13:1-9 obećanje je da će Bog obezbediti očišćenje za ’dom Davidov.’”24 Jezik ovde, kao što je gore razmotreno, upućuje čitaoca natrag na Isaiju 53 radi objašnjenja, a ono glasi da je Sluga/Pastir bio osuđen za grehe Izraela i na njihovom mestu. Ovo je drugo pominjanje smrti Mesije (Zaharija 12:10; 13:7). Dobri pastir je najpre proboden (12:10), a sada je udaren mačem (13:7). To je, kao što primećuje S. Lewis Johnson Jr., „zabeleženo sa Božjeg stanovišta.”25 Štaviše, sam Bog je taj koji pogubljuje pastira, budući da je izraz „udari” u muškom rodu i slaže se sa „GOSPODOM nad vojskama”. Dva imperativa, „probudi se” i „udari”, paralelna su i oba ih Gospod upućuje maču, simbolu sudske vlasti (vidi Rimljanima 13:4). Stoga je Zaharija dosledan drugim prorocima u predstavljanju Mesijine smrti kao Božjeg božanskog delovanja (up. Isaija 53:10; Dela apostolska 2:23), kao i kao dela očišćenja Izraela (12:10-14; Dela apostolska 2:36; 4:10; 5:30).
Opisani su ishodi udaranja pastira (13:7b-9), kako za neposredni period oko njegove smrti (st. 7b), tako i za budući period u kojem će ostatak, proveden kroz vreme kušanja, biti vraćen u savezni odnos i označen kao „moj narod“, koji će reći „Gospod je Bog naš“ (st. 8-9). Proročanstvo prelazi na poslednja vremena (st. 8), nakon što se narod Izraela vrati u zemlju (u neverju), kada će se suočiti sa velikom nevoljom osmišljenom da i pročisti i pripremi ostatak. Intertekstualno upućivanje jeste Jezekilj 5:12-13, gde su dve trećine Izraela uništene, a jedna trećina rasejana kao ostatak, sa mačem za sobom, što ukazuje na nastavak discipline. Ovo je jasno predskazanje pustošenja, jer dve trećine „izginu” (hebr. gawa****, što se uvek odnosi na čin umiranja). Jezekilj upućuje na vavilonsko razaranje i izgnanstvo, ali je ovim tekstom postavljen obrazac za sačuvani, ali disciplinovani ostatak.
Zaharija objašnjava da će sud nad Izraelom u eshatološkoj budućoj nevolji slediti ovaj presedan i da će sačuvani ostatak biti doveden do pokajanja i obnovljen u poslednje vreme, pri dolasku Mesije (st. 9; up. Isaija 10:22-23). Konačni ostatak prizvaće Mesiju radi spasenja (Zaharija 12:10; up. Rimljanima 11:25-27). Izraz qara („prizvati”) uz ‘ana („odgovoriti”) označava i ljudski vapaj za pomoć u obliku molitve i Boga koji poziva ljudsko biće u 9. stihu. Ovde su nacionalno pokajanje Izraela prema Mesiji i božanski odgovor u njegovom povratku da oživi narod i obnovi ga u hiljadugodišnjem carstvu. Iz tog razloga upotrebljena je savezna formula vernosti „To je moj narod; a oni će reći: Gospod je Bog naš“ da bi se pokazalo da je Izrael u obnovljenom odnosu sa Bogom. Ovaj odlomak je kao mesijanski tekst predskazao čitav Božji plan za Izrael, od propasti do obnove. Odlomak se dobro uklapa u Zaharijino predstavljanje Mesijine početne ponizne uloge stradalnog cara (Zaharija 9:9) i njegove konačne pobedonosne vladavine kao suverenog cara (Zaharija 14:9).
1. Charles L. Feinberg, God Remembers: A Study of Zechariah (Multnomah, OR: Multnomah Press, 1977), 233.
2. Za poređenje svešteničkog očišćenja iz ovog odlomka sa očišćenjem prvosveštenika Isusa u Zahariji 3 vidi Daniel F. O’Kennedy, „Purification of Priest,” Old Testament Essays 27/1 (2014): 231–46.
3. R. Mason, The Books of Haggai, Zechariah and Malachi, Cambridge Bible Commentary (Cambridge: Cambridge University, 1977), 117.
4. Ingram London, „Messianic Allusions of Zechariah 13:6 Revisited” (Istraživački rad za kurs OTST 555 Prophets, Andrews University 2011). Merrill F. Unger je takođe zastupao mesijansko tumačenje Zaharije 13:6 u Zechariah: Prophet of Messiah’s Glory (Grand Rapids: Zondervan, 1963), 228–30.
5. George L. Robinson je opisao Zahariju kao „najmesijanskiji, najistinskije apokaliptičan i eshatološki od svih spisa Starog zaveta.” „The Book of Zechariah” International Standard Bible Encyclopedia, ur. James Orr, John L. Nuelson i Edgar Young Mullins (Chicago: Howard-Severance Company, 1915), V:3136.
6. Vidi James A. Hartle, „The Literary Unity of Zechariah” Journal of the Evangelical Theological Society 35/2 (jun 1992): 145–157. Neki evangelikalni naučnici takođe su prihvatili ovo gledište. Vidi Bruce K. Waltke, An Old Testament Theology (Grand Rapids: Zondervan, 2011), 846–47 i Kenneth L. Barker, „Zechariah,” u Daniel and the Minor Prophets, The Expositor’s Bible Commentary, ur. Frank E. Gaebelein (Grand Rapids, Zondervan, 1985), 7:597, koji je predložio da je Nemija napisao pogl. 9–14 kasnije u svom životu.
7. Stephen Cook, „The Metamorphosis of a Shepherd: The Tradition History of Zechariah 11:17 + 13:7-9,” Catholic Biblical Quarterly 55:3 (jul, 1993), 453–466.
8. Barker, „Zechariah,” 7:596.
9. Vidi B. C. Childs, Introduction to the Old Testament as Scripture (Philadelphia:
Fortress Press), 482–83, i Michael Rydelnik, „Zechariah,” u The Moody Bible Commentary, ur. Michael Rydelnik i Michael Vanlaningham (Chicago: Moody Publishers, 2014), 1413–14.
10. Vidi E. M. i C. L. Meyers, Zechariah 9–14, Anchor Bible 25C (New York: Doubleday, 1993), 385–87.
11. Zanimljivo je da popularni anti-misionar i osnivač organizacije Outreach Judaism, r. Tovia Singer, ne uključuje raspravu o Zahariji 13:7 ni u jednom tomu svog proširenog dela Let’s Get Biblical: Why Doesn’t Judaism Accept the Christian Messiah?, iako obrađuje Zahariju 13:1-6 i 8–9.
12. Joachim Jeremias_, Theological Dictionary of the New Testament_ (Grand Rapids: Eerdmans, 1966) 6:493, n. 78.
13. Za raspravu o ovom dokumentu sa nekim paralelnim tekstovima u CD A VII, 7-XIII, 21 i CD B XIX, 1-XX, 34, vidi Joseph M. Baumgarten i Daniel R. Schwartz, „Damascus Document (CD),” u James H. Charlesworth, ur., The Dead Sea Scrolls: Hebrew, Aramaic, and Greek Texts with English Translations, tom 2, Damascus Document, War Scrolls, and Related Documents, The Princeton Theological Seminary Dead Sea Scrolls Project, ur. James H. Charlesworth (Louisville: Westminster/John Knox, 1995), 25.
14. J. de Waard, A Comparative Study of the Old Testament Text in the Dead Sea Scrolls and in the New Testament, Studies on the Texts of the Desert of Judah 4 (Leiden, Holandija: Brill, 1965), 196.
15. Geza Vermes, An Introduction to the Complete Dead Sea Scrolls (Minneapolis: Fortress Press, 1998), 136 n. 9.
16. Joyce Baldwin, Haggai, Zechariah, Malachi: An Introduction and Commentary, Tyndale Old Testament Commentaries, ur. D. J. Wiseman (Downers Grove, IL: Tyndale, IVP), 197–98.
17. Maarten J. J. Menken, „Striking the Shepherd. Early Christian Versions and Interpretations of Zechariah 13, 7,” Biblica 92:1 (2011), 45.
18. James E. Smith, What the Bible Teaches About the Promised Messiah (Nashville: Thomas Nelson Publishers, 1993), 458.
19. Clay Alan Ham, „Zechariah in Matthew’s Gospel: Jesus as Coming King and Rejected Shepherd” (doktorska disertacija, Southwestern Baptist Theological Seminary, 2003), 112.
20. Vidi Paul Sloan, „The Return of the Shepherd: Zechariah 13:7–14:6 as the Interpretive Framework for Mark 13,” u Ancient Readers and their Scriptures: Engaging the Hebrew Bible in Early Judaism and Christianity, Ancient Judaism and Early Christianity, tom: 107 (Brill 2016), 128–58.
21. Vidi Won Jin Jeon, „The Chronology of the Events in Zechariah 12–14” (diplomski rad sa počastima, Andrews University, 2016). Autor je utvrdio da književne strukture, ključni izrazi, hebrejska gramatika i opšti teološki motivi doprinose celovitom razumevanju vremenskog rasporeda događaja u Zahariji 1214 i odvajaju vreme događaja iz pogl. 12–13 od onih iz pogl. 14. Slabost ovog tumačiteljskog pristupa jeste propust da se razlikuje da nacionalni Izrael ima budućnost u ovim tekstovima i da nije zamenjen Crkvom. Ovaj pristup primenjuje tekstove duhovno na sve vernike i time gubi značaj argumenta o vremenskom rasporedu koji predlaže.
22. Terry J. Hedrick, „Jesus as Shepherd in the Gospel of Matthew” (Durham e-theses, Durham University, 2007), 179.
23. Vidi C. Stuhlmueller, Rebuilding with Hope: A Commentary on the Books of Haggai and Zechariah (Grand Rapids: Eerdmans, 1988), 152–53.
24. Terry J. Hedrick, „Jesus as Shepherd in the Gospel of Matthew,” 177.
25. S. Lewis Johnson, Jr., „Israel’s National Cleansing” – Zechariah 13:1-9 (transkript, Dallas TX: Believer’s Chapel, 2008): 11.
Dodatna literatura
Starozavetni proroci svedoče da je Mesija jednak Bogu Ocu [1. deo], [2. deo]