Božanski Mesija biva proboden!
Sledeći odlomak o Zahariji 12:10 preuzet je iz knjige dr Michaela L. Browna Answering Jewish Objections to Jesus, tom 3: Messianic Prophecy Objections, u izdanju Baker Books Publication, 2003. godine. Svako isticanje je moje.
4.31. Zaharija 12:10 nema nikakve veze sa Isusom.
Iako u hebrejskom tekstu postoje dvosmislenosti, ovaj odlomak jasno govori o vremenu nacionalnog žaljenja u Izraelu nad jednim ubijenim, što dovodi do duhovnog očišćenja naroda (Zaharija 12:10–13:1). Jedno od najstarijih jevrejskih tumačenja ovog odlomka, sačuvano u Talmudu, odnosi Zahariju 12:10 na smrt Mesije sina Josifovog, stradalnog Mesije jevrejske tradicije. Zašto bi vas onda iznenađivalo to što Novi zavet tumači Zahariju 12:10 u odnosu na Ješuu?
Zaharija 12:10 se u Talmudu razmatra u b. Suka 55a. Stih — čitan sa subjektom u jednini, a ne u množini — najpre se tumači tako da znači da je ubijen zli nagon (tj. grešna sklonost u čoveku), a narod je plakao kada je video kako je lako mogao biti nadvladan. Drugo tumačenje kaže da je narod plakao nad Mesijom sinom Josifovim, koji je ubijen boreći se u poslednjem velikom ratu (tj. u poslednjem velikom budućem ratu) za svoj narod, nakon čega je Mesija sin Davidov zamolio Boga da ga podigne iz mrtvih, i njegova molba je uslišena. Iz ovoga učimo dve značajne stvari: (1) hebrejski tekst je shvatan tako da govori o pojedinačnoj osobi ili stvari, a ne o subjektu u množini (drugim rečima, o onome koji je proboden i ubijen, a ne o onima koji su probodeni i ubijeni); i (2) postojalo je drevno jevrejsko predanje koje je tekst tumačilo u smislu mesijanskog lika koji je umro, a zatim bio podignut iz mrtvih.
Nedavno su i Stone izdanje i NJPSV preveli Zahariju 12:10 sa subjektom u množini: „Gledaće prema Meni zbog onih koje su proboli; naricaće za njim” (Stone); 301 i: „Tužiće Meni zbog onih koji su pobijeni, naričući nad njima” (NJPSV).302 Ali ta tumačenja se ne odražavaju u nekim od najdrevnijih jevrejskih izvora (up. Septuagintu i Talmud, b. Suka 52a; targumski prevod sličan je onima koji su upravo navedeni), niti su gramatički prirodno čitanje teksta, koji je zapravo jednostavan. On prosto kaže: „Pogledaće na mene koga (hebrejski, ʾet ʾasher****) probodoše, i naricaće za njim.”303 Nije iznenađujuće to što Stone izdanje mora usred rečenice da menja glagolske objekte („zbog onih koje su proboli; naricaće za njim”, što je očigledno protivrečno), dok NJPSV mora da zanemari činjenicu da hebrejski u drugoj polovini rečenice kaže ʿalayw, „nad njim”, a ne „nad njima”.304 Ti prevodi se, dakle, mogu mirno odbaciti, što nas vodi ka dvama većim pitanjima: (1) Da li „oni” gledaju u Boga ili u onoga koji je proboden, ili je Bog taj koji je proboden, u koga oni gledaju? (2) Šta kaže širi kontekst? Da li on opravdava mesijansko tumačenje?
Kao odgovor na prvo pitanje, jasno je da se oni koji žale okreću Bogu, budući da je on jedini o kome se kroz celo poglavlje govori u prvom licu, počev od 2. stiha, gde Gospod objavljuje: „Evo, ja ću učiniti Jerusalim čašom za opijanje svijem narodima unaokolo, koji će opsjesti Jerusalim ratujući na Judu.“ Slični izrazi nalaze se u sledećim stihovima: 3. stih: „učiniti“; 4. stih: „učiniti da svi konji budu plašljivi i svi konjanici bezumni“; „otvoriću oči svoje na dom Judin“; „oslijepiću sve konje narodima“; 6. stih: „učiniti“; 9. stih: „tražiću da istrijebim“; a zatim u 10. stihu: „I izliću na dom Davidov i na stanovnike Jerusalimske duh milosti i molitava, i pogledaće na mene Kojega probodoše“ Savršeno je jasno, dakle, da je „mene” u ovom stihu sam Gospod — kako je i prevedeno u gore navedenim jevrejskim prevodima — što ukazuje na stvarnu mogućnost da hebrejski tekst tvrdi da je sam Gospod bio proboden. Čitano iz mesijansko-jevrejskog ugla, ovo ima savršenog smisla budući da je, kao što smo pokazali na drugom mestu (tom 2, 3.1–3.3; gore, 4.4 i 4.28), Mesija sam lik Boga, koji predstavlja njegovu puninu u telesnom obliku na zemlji. Tako je probadanje Mesije bilo isto što i probadanje Gospoda, kao što je odbacivanje proroka bilo isto što i odbacivanje Gospoda (vidi, npr., 2. Dnevnika 36:15-16; za srodan novozavetni pojam vidi Matej 10:14, 40).
Kako onda objašnjavamo drugu polovinu Zaharije 12:10, koja glasi: „i plakaće za Njim kao za jedincem, i tužiće za Njim kao za prvencem.“? Ili tekst prelazi iz prvog lica (doslovno: „pogledaće na mene“) u treće lice (doslovno: „plakaće za Njim“), što u biblijskim tekstovima nije neuobičajeno,305 ili bi trebalo da sledimo čitanje sačuvano u nekim masoretskim rukopisima, koje odražava najsitniju moguću varijaciju u hebrejskom, ali daje veoma drugačiji prevod, naime: „pogledaće na njega koga probodoše”.306 Ako je to čitanje ispravno, onda neki od tradicionalnih jevrejskih problema sa prevodom nestaju, budući da stih ne bi izričito tvrdio da je onaj koji je proboden bio sam Gospod, i izgleda da ne bi bilo prigovora prevodu „pogledaće na njega koga probodoše”.
Ovo nas vodi ka pitanju šireg konteksta, i ponovo pitamo: da li je mesijansko tumačenje ispravno? Talmudsko tumačenje, ranije navedeno, ispravno prati kontekst Zaharije 12, koja govori o bici za Jerusalim u poslednje vreme, koja se okončava velikom pobedom Jude i Jerusalima. Zašto onda ima tako velikog žaljenja (up. 12:11-12a: „U ono će vrijeme biti tužnjava velika u Jerusalimu kao tužnjava u Adadrimonu u polju Megidonskom. I tužiće zemlja, svaka porodica napose; porodica doma Davidova napose, i žene njihove napose;“)? Prema napomeni u Stone izdanju (koje je 10. stih prevelo: „Gledaće prema Meni zbog onih koje su proboli”), treba slediti Radakovo tumačenje, naime: „Spasenje će biti tako potpuno da će ljudi biti zapanjeni ako i samo jedan čovek bude ubijen od neprijatelja.” Ali ovde postoji veliki problem: ne samo da je množinski prevod veoma upitan (naime, „onih… koje su proboli”), nego je predloženo tumačenje kontekstualno neuverljivo, budući da su oni koji žale upravo oni koji su probadali! Drugim rečima, oni ne žale nad onim što je učinio neko drugi („neprijatelj”, prema Stone izdanju). **Oni su jedni te isti!**307
Pogledajte ponovo šta ceo stih kaže: „I izliću na dom Davidov i na stanovnike Jerusalimske duh milosti i molitava, i pogledaće na mene Kojega probodoše; i plakaće za Njim kao za jedincem, i tužiće za Njim kao za prvencem.“308 Hebrejski glagoli su svi u trećem licu množine, a subjekat tih glagola očigledno je isti, naime „dom Davidov i stanovnici Jerusalima”. Dakle, Sveto pismo kaže da će jevrejski narod žaliti za onim koga su proboli i ubili, a ne za nekim od svojih koga su ubili njihovi neprijatelji.309 Ponovo, tvrdim vam da je ovo najprirodnije i najočiglednije značenje teksta na hebrejskom i da nema dobrog razloga da se ono odbaci. Ne samo to, nego upravo mesijansko tumačenje ima kontekstualnog smisla.
Gledajući još jednom širi kontekst, vidimo da 12. poglavlje opisuje konačni sukob između Jerusalima i naroda, u kojem Bog izbavlja svoj narod od njihovih neprijatelja. Pa ipak, poglavlje se završava dubokim, nacionalnim žaljenjem, poput žaljenja nad smrću prvenca ili jedinca, što vodi ka prvom stihu 13. poglavlja: „U taj će dan biti otvoren izvor domu Davidovu i stanovnicima Jerusalimskim za grijeh i za nečistotu.“ U onaj dan — u dan izbavljenja Jerusalima i u dan dubokog žaljenja njegovog naroda — nacionalno pomirenje dolazi Izraelu. Zašto? Zato što će se u onaj dan, u času svoje najveće krize, kada je naizgled ceo svet protiv njih, jevrejski narod okrenuti Bogu i vapiti za spasenjem, shvativši tada da je onaj za koga su mislili da je uzrok tolikih njihovih nevolja kroz vekove (taj prezreni Isus Hristos) zapravo bio njihov Mesija, Ješua, njihova jedina istinska nada, njihov izbavitelj. Kakav će to dan biti! Kako će gorko naš narod naricati i tugovati, i kako će divno Bog odgovoriti, očistivši svoj napaćeni narod od svakog greha i krivice.
Pre svoje smrti, Ješua je plakao nad Jerusalimom, želeći da su ga vođe našeg naroda prepoznale i videvši strašne posledice koje će zadesiti naš narod zato što smo odbacili Mesiju (Luka 19:41-44). Poslušajte pažljivo njegove reči: „Jerusalime, Jerusalime, koji ubijaš proroke i zasipaš kamenjem poslane tebi, koliko puta htjedoh da saberem čeda tvoja, kao što kokoš skuplja piliće svoje pod krila, i ne htjedoste! Eto će vam se ostaviti kuća vaša pusta. Jer vam kažem: Nećete me od sada vidjeti dok ne rečete: Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje.“ Drugim rečima, nećete me ponovo videti dok me ne dočekate kao Mesijanskog Cara.310
A šta je zapisano u Zahariji 14:1-5? Sam Gospod će sići i boriti se za svoj narod, i „I noge će njegove stati u taj dan na gori Maslinskoj koja je prema Jerusalimu s istoka, i gora će se Maslinska raspasti po srijedi“ (14:4a). Da, sam Gospod će doći na zemlju, u **Jerusalim****, i izbaviti svoj narod. Kada? U dan kada pogledaju na njega koga probodoše, u dan kada nacionalno pomirenje dođe narodu, u dan kada se Mesija — Sin Božji — vrati na zemlju!**311
Dakle, umesto da Zaharija 12:10 nema nikakve veze sa Isusom, ona ima sve veze s njim.312
301 Napomena uz prevod glasi: „Spasenje će biti tako potpuno da će ljudi biti zapanjeni ako i samo jedan čovek bude ubijen od neprijatelja (Radak).”
302 Napomena uz reč „tužiti” navodi da je značenje hebrejskog neizvesno, što je čudno, budući da hebrejsko wehibitu prosto znači „pogledaće”. Očigledno su prevodioci u tekstu videli nešto drugo, zbog čega su pomislili da je hebrejski ovde dvosmislen.
303 Keil primećuje da je „ʾet-ʾasher ovde izabrano, kao i u Jeremiji 38:9, umesto prostog ʾasher, da bi se ʾasher jasnije označilo kao akuzativ, budući da bi se prosto ʾasher moglo prevesti i ’ko je probo (mene)’”, uz upućivanje na standardnu hebrejsku gramatiku Ges. §123, 2, Not. 1, Zechariah, u C. F. Keil i F. Delitzsch, Commentary on the Old Testament, 922. Vidi dalje Clines, Dictionary of Classical Hebrew, 1:441, 1g.
304 Zbog toga su prevodioci Stone izdanja, kao što je primećeno, zamenili objekte usred rečenice.
305 To je zapravo toliko uobičajeno da predgovor NIV-a navodi da „hebrejski pisci često prelaze napred-nazad između zamenica prvog, drugog i trećeg lica bez promene antecedenta, pa ovaj prevod to često ujednačava, u skladu sa engleskim stilom i bez upotrebe fusnota” (navedeno u EBC endnoti uz Zahariju 7:13, koja za to daje primer). Primetimo takođe da u Zahariji 12 Gospod više puta govori u prvom licu, kao što je gore navedeno, ali naizmenično i jezikom trećeg lica — drugim rečima, prelazeći sa „ja” na „Gospod”; up. stihove 7-9.
306 Razlika u hebrejskom je od ʾelay („meni”) do ʾ**elayw** („njemu”). Ovo čitanje podupire i Jovan 19:37. Što se tiče toga zašto se to u Jovanovom jevanđelju navodi kao prošli događaj („Jer se ovo dogodi“ [tj. Mesijino raspeće] „da se ispuni Pismo: Kost njegova neće se prelomiti.“ i, kao što drugo Pismo kaže: „Pogledaće na onoga koga probodoše.“), up. George R. Beasley-Murray, John, Word Biblical Commentary (Dallas: Word, 1987), 355.
307 Up. Kaiser, The Messiah in the Old Testament, 224-25.
308 Ili „na njega koga probodoše”.
309 Naravno, razumem da moj narod nije zapravo razapeo Ješuu, nego ga je naše vođstvo odbacilo (nešto što tradicionalni Jevreji smatraju dobrom odlukom!) i predalo Rimljanima da bude razapet. Stoga je Petar bio potpuno u pravu kada je rekao: „Ovoga, po određenom savjetu i promislu Božijem predanog uzeste i rukama bezakonika prikovaste i ubiste.“ (Dela apostolska 2:23); i ponovo: „A vi se odrekoste Sveca i Pravednika i isprosiste čovjeka ubicu da vam pokloni. A Načelnika života ubiste, kojega Bog vaskrse iz mrtvih, čemu smo mi svjedoci.“ (Dela apostolska 3:14-15). Ali odmah dodaje: „I sad, braćo, znam da iz neznanja ono učiniste, kao i starješine vaše. A Bog ono što je predskazao ustima sviju svojih proroka, da će Hristos postradati, tako je i ispunio. Pokajte se, dakle, i obratite se da se očistite od grijehova svojih,“ (Dela apostolska 3:17-19). Za raspravu i pobijanje antisemitske optužbe da su „Jevreji” ubice Hrista, vidi tom 1, 2.7.
310 Više o tome vidi Michael L. Brown, Our Hands Are Stained with Blood (Shippensburg, Pa.: Destiny Image, 1992), 165-73.
311 Za upućivanja na relevantnu raspravu o proročkom značaju biblijskih praznika i svetih dana vidi isto, 39-41, 233-234, 81-84.
312 Vidi dalje Baron, Zechariah; up. takođe F. F. Bruce, The New Testament Development of Old Testament Themes (Grand Rapids: Eerdmans, 1968), 110-13.
Dodatna literatura