Murray Harris o reči monogenes
Odlomak iz dela Murray J. Harrisa Jesus as God o značenju grčke reči monogenes u Jovanu 1:18 i njenom odnosu prema rađanju Sina.
162 objava
Odlomak iz dela Murray J. Harrisa Jesus as God o značenju grčke reči monogenes u Jovanu 1:18 i njenom odnosu prema rađanju Sina.
Jovan vidi Hrista kako dolazi na oblacima kao Svemogući Bog koji sudi svetu — Alfa i Omega, Prvi i Poslednji, onaj koji jeste, koji beše i koji dolazi.
Jevsevije o Papijevom svedočanstvu o Marku i Mateju, i Justin Mučenik o uspomenama apostola: rani svedoci o autorstvu jevanđelja.
Rabinska tradicija opisuje Toru kao Božju kći koja govori i žali se Bogu; Bog plače nad razorenim Hramom, a Pavle Hrista predstavlja kao novu Toru.
Jevrejima 2:16 ne uči da je Hristos postao anđeo, već da je uzeo ljudsku prirodu — seme Avraamovo — da bi nas izbavio od smrti i straha od umiranja.
Atanasijeva 39. praznična poslanica iz 367. godine: spisak kanonskih knjiga Starog i Novog zaveta koje Crkva prihvata.
Luterovi predgovori Jakovljevoj, Judinoj i Otkrivenju: kako je sopstveno tumačenje opravdanja pretvorio u merilo novozavetnog kanona.
Biblijski dokazi da je Petoknjižje, prvih pet knjiga Starog zaveta, Tora ili Zakon koji je Bog dao Mojsiju i preko Mojsija.
U ovom članku navodim razne hrišćanske pisce, teologe, apologete i crkvene oce rane Crkve i njihovo tumačenje stiha iz Jovanovog Otkrivenja u kojem Gospod Bog kaže da je Alfa i Omega, Onaj koji jeste,
Nastavljam sa izvodima iz Jevsevijeve istorije u vezi sa raspravama i neslaganjima oko kanona: Kanon kao Ahilova peta protestantizma – 1. deo. Knjiga VI, Poglavlje 14. Sveto pismo koje on pominje. 1.
Sveto pismo istinitog Boga naziva Bogom praotaca i Bogom Izrailja, a Novi zavet objavljuje da je Isus istinski Izrailj Božiji.
Ehrman priznaje da Pavle i rani hrišćani Hrista vide kao Anđela Gospodnjeg — ovaploćenog Jahvea jednakog Ocu. Drugi deo analize.
Prvi deo serije u kojoj dokumentujem protivrečnosti Barta Ermana, naročito one koje se tiču Hristovog božanstva i njegove jednakosti sa Bogom.
Svi jevanđeoski izveštaji smeštaju Isusovu izdaju, raspeće i smrt u praznik Pashe — a Pavle ga naziva našom Pashom, zaklanim Jagnjetom koje živi.
Citiram Knjigu Enohovu da bih pokazao da je ono što Enoh govori o Bogu upravo ono što Novi zavet govori o Hristu.
Filipljanima 2:5-11 prikazuje Isusa kao primer, a grčki glagol iz 9. stiha pokazuje da Bog nagrađuje poslušnost uzvišenjem i slavom.
N. T. Rajt, poznati novozavetni naučnik, objavio je svoj prevod Novog zaveta. Navodimo odlomke o opravdanju i o božanstvu Hrista.
Isusova parabola o gorušičinom zrnu nije greška u botanici: među semenima koja su palestinski zemljoradnici sejali, ono je bilo najmanje, a raslo je najviše.
Skeptici tvrde da Marko protivreči Mateju i Luki o štapu. Glison Arčer i Glen Miler pokazuju da razlika leži u značenju grčkih glagola ktaomai i airo.
Ponovo objavljujem tekst Džimija Akina: Sudbina Jude Iskariotskog — kako razumeti razlike između izveštaja Mateja i Luke o Judinom kraju.
Odgovor Glisona Arčera na navodnu protivrečnost o Judinoj smrti i na to zašto Matej 27:9 proroštvo iz Zaharije pripisuje Jeremiji.
Biblija uči da vernici ne mogu služiti nijednom drugom nebeskom Gospodu osim JHVH — a prvi hrišćani su služili uskrslom Hristu.
Aramejski poziv Marana tha u 1. Korinćanima 16:22 svedoči da su Isusa kao JHVH obožavali njegovi jevrejski sledbenici u Jerusalimu.
Richard Bauckham o Isusovoj braći, stricu Klopi i rođacima koji su vodili palestinsko judeohrišćanstvo do drugog veka.
Zašto su jevrejski apostoli i dalje prinosili žrtve? Starozavetni prinosi bili su senka jedne savršene i jednokratne žrtve Isusa Hrista.
Odgovor na prigovor iz Dela apostolskih: spasenje dolazi verom u Hrista, a ne držanjem Zakona niti prinošenjem životinjskih žrtava u hramu.
Citati iz izlaganja o Gospodnjoj smrti i vaskrsenju: 1. Korinćanima 15, istorijska pouzdanost Luke-Dela, Kuran i hadisi o Isusovoj smrti.
Sveto pismo uči vernike da poštuju vlasti koje je Bog postavio — a još više duhovne pastire Crkve, koje je Sveti Duh postavio nad Hristovim stadom.
Tekst Tima Hegga o Mateju 28:19: rukopisi, prevodi, Evsevije i crkveni oci potvrđuju izvornost trodelne krsne formule.
Svedočanstva Evsevija Kesarijskog koji navodi Matejevu trojstvenu krsnu formulu — iz Teofanije i iz spisa protiv Markela.
U svojoj prvoj poslanici Korinćanima, napisanoj oko 55. godine, Pavle iznosi ispovedanje o jednom Bogu Ocu i jednom Gospodu Isusu Hristu. Nije preterivanje reći da konsenzus novozavetne nauke prihvata
U ovoj kratkoj objavi pokazujem kako Sveto pismo osobine i titule JHVH iz proroštva Avakuma pripisuje Gospodu Isusu Hristu.
Morey brani božanstvo Hrista iz Dela apostolskih 20:28, Rimljanima 9:5 i Jevrejima 1:8 — tekstualna kritika i gramatika protiv arijanskih izgovora.
Odlomak iz Bowman–Komoszewski: gramatika, interpunkcija i doksološki obrasci pokazuju da Rimljanima 9:5 naziva Hrista Bogom nad svima.
Odlomci iz knjige Roberta A. Moreja o teofanijama, imenima Božjim i novozavetnim dokazima za božanstvo Hrista.
Stihovi Starog i Novog zaveta u kojima se Izrael naziva Sodomom i Gomorom, ili gorim od njih, uz upozorenja da će mu kazna biti još teža.
Citati svetog Avgustina iz dela O Trojstvu, Knjiga 1: kako razumeti 1. Korinćanima 15:28 i podređenost Sina Ocu bez poricanja Njegove jednakosti.
Avgustin pokazuje da Isusove reči u Marku 13:32 ne znače neznanje Sina, već da nije obznanio dan i čas — uz Pavlovo „ne znati“ iz 1. Korinćanima 2:2.
Da li Jakovljeva 5:16 traži ispovedanje „pogrešaka“ ili greha? Grčka reč paraptoma u Novom zavetu i u samom prevodu kralja Džejmsa.
Jakovljeva 5:16, Didahi i 1. Jovanova 1:9 kao svedočanstvo o javnom ispovedanju grehova u ranoj Crkvi.
Apostol Pavle je učio da će Gospod Isus telesno sići s neba da vaskrsne mrtve i sudi svetu: večni život i slava ili gnev i večna propast.
Jovan u Otkrivenju govori o drugoj smrti — večnom uništenju u ognjenom jezeru; isti pojam nalazimo u Targumima i u Talmudu.
Svedočanstva tekstualnih kritičara i teologa pre Grenvila Šarpa o Titu 2:13, 2. Petrovoj 1:1 i božanstvu Hrista.
Kroz celo Sveto pismo Bog zapoveda ljudima da se pokaju kako bi živeli — pokajanje nije samo žaljenje, već odvraćanje od greha i poslušnost Bogu.
Nastavak posta o tekstualnim varijantama: stihovi i reči kojih nema u mnogim modernim engleskim prevodima, a postoje u prevodima pre Biblije Kralja Džejmsa.
Novozavetni spisi opisuju Isusa kao Gospoda s neba — Jehovu Starog zaveta koji iskupljuje svoj narod.
Poređenje stihova iz Biblija nastalih u doba reformacije koji nedostaju u savremenim prevodima ili su stavljeni u zagrade.
Da li praksa krštenja podržava oneness/modalističku tvrdnju da je Isus ime Oca, Sina i Svetoga Duha? Analiza Mateja 28:19 i Dela apostolskih.
U Poslanici Rimljanima Pavle osuđuje obožavanje stvorenja umesto Stvoritelja, a Hrista slavi kao Boga kome pripada obožavanje, služba i molitva.
Gary M. Burge o hronologiji Jovanovog jevanđelja: da li se Jovan slaže sa sinopticima o danu Hristovog raspeća?
Dva mesta u Svetom pismu na kojima se Theos (Bog) i Soter (Spasitelj) primenjuju na Isusa: Titu 2:13-14 i 2. Petrova 1:1, uz analizu Daniela Wallacea.
Sveto pismo prikazuje Hrista kao Svemogućeg Boga koji večno caruje — poređenje carevanja JHVH u hebrejskoj Bibliji sa vlašću Hrista u Novom zavetu.
Granville Sharp i njegovo prvo pravilo o grčkom članu: zašto prevod Titu 2:13 i 2. Petrove 1:1 u KJV nije poricanje božanstva Hrista.
Kodeks Sinajski u 2. Petrova 1:1 ima „Gospod“ umesto „Bog“ — šta ta varijanta znači za Granvil Šarpovo pravilo i božanstvo Hrista.
Novozavetni spisi svedoče da je Isus Hristos Ho On — Biće koje večno jeste, u nedrima Očevim, jedini koji može objaviti Boga.
Dokazi iz Otkrivenja Jovanovog da Isus nije stvorenje, već večni, nestvoreni božanski Sin koji je postao čovek — ovaploćeni JHVH.
Holloway u komentaru na Filipljanima 2:5-11 vidi Hrista kao ovaploćenog Anđela Jahveovog, uzvišenog na Božji presto i nosioca božanskog imena JHVH.
Novi zavet naziva đavola zmajem i drevnom zmijom — isti prikaz demonskih sila već nalazimo u Starom zavetu: Levijatan, Rahab, tanin, serafimi.
Hebrejska Biblija objavljuje da je JHVH veliki Bog i veliki Car nad svim bogovima, Onaj koji je načinio i održava zemlju.
Odlomak iz The Expositor's Greek Testament (1897) o Filipljanima 2:6 — μορφή, ἁρπαγμός i jednakost sa Bogom.
Odlomak iz knjige Michaela Birda Jesus Among the Gods: apsolutno božanstvo pripisano Hristu u Novom zavetu i kod ranih hrišćanskih pisaca.
Kako BDAG i grčki tekstovi Jestire, 1. i 3. Makavejske pokazuju da pistis znači vernost, odanost i privrženost.
Prema literaturi Kule stražare, Isus je tek na krštenju postao Božji duhovni Sin i tada se setio svog preegzistentnog nebeskog života.
Iscrpna analiza snažnog, sarkastičnog i skatološkog jezika u Bibliji, stih po stih, sa originalnim jezicima i poređenjem prevoda.
Pregled biblijskih stihova koji svedoče da je spasavajuća vera vernost i poslušnost Božjim zapovestima.
Biblijski odlomci pokazuju da Sveto pismo pravu veru definiše kao vernost Hristu i poslušnost njegovoj reči.
Apostol Jovan u 1. Jovanovoj 5:20 poistovećuje Isusa sa istinitim Bogom i večnim životom — biblijski i patristički dokazi.
Odlomak iz gramatike Danijela Volasa o 1. Jovanovoj 5:20: da li se izraz „istiniti Bog“ odnosi na Isusa Hrista?
Bogonadahnuto Sveto pismo određuje istinsku spasonosnu veru kao poslušnost Bogu, koja se pokazuje u vršenju njegovih zapovesti.
Petrova propoved na Pedesetnicu i značenje predloga eis u Delima 2:38: krštenje vodom kao instrumentalni uzrok oproštenja greha i spasenja.
Zašto nacionalni Izrael nije Avramovo seme koje blagosilja narode: uslovni blagoslovi, prokletstva saveza i reči Gospoda Isusa.
Kako novozavetni pisci prikazuju Isusa kao otelovljenje nestvorene Mudrosti i ovaploćenje večne božanske Reči.
Novi zavet prikazuje Isusa kao ovaploćenje Božje večne Mudrosti: monogenes, apaugasma, Reč kojom je sve stvoreno, Sila i Mudrost Božja.
Odlomci iz Jevsevijeve Crkvene istorije (Knjiga III) o tome koji su novozavetni spisi priznati, koji sporni, a koji odbačeni.
Nastavak istraživanja Lukine teologije pomirenja: nužnost Hristove smrti, upotreba Isaije 53 i prokletstvo onoga ko visi na drvetu.
Lukin izveštaj o Poslednjoj večeri i Dela 20:28: tekstualni dokazi za duže čitanje i žrtveni, zamenički značaj Hristove smrti.
Nastavak pobijanja tvrdnje da Luka i Dela apostolska nemaju teologiju zamenskog pomirenja: naučna gledišta, Makavejske knjige i Isus kao pravedni mučenik.
Uvod u seriju o Lukinom viđenju Hristove smrti: istorijska pouzdanost Luke i Dela apostolskih i Pavlovo naglašavanje zamenske žrtve.
Rukopisni dokazi u prilog dužem čitanju Luke 22:19-20 — svedočanstva tekstualnih kritičara i komentatora Novog zaveta.
Komentari koji objašnjavaju šta je Matej mislio kada je napisao da će Isus, prema prorocima, biti nazvan Nazarećaninom.
Skeptici tvrde da proročanstvo o Nazarećaninu ne postoji. Zašto Matej u 2:23 govori o prorocima u množini i kako Isaija 11:1 rešava problem.
Erman priznaje da su pisci jevanđelja verovali kako Isus sebe naziva Danilovim Sinom čovečjim, kosmičkim Sudijom zemlje.
Sveto pismo poziva vernike da se mole i zauzimaju za spasenje svih ljudi, jer imaju jednog Posrednika koji je sebe dao kao otkup za sve.
Odgovor na zloupotrebu 1. Timoteju 2:5 kod protestantskih apologeta: kako Novi zavet koristi reč heis („jedan“) i šta to znači za Hristovo posredovanje.
Poslanica Jevrejima opisuje Isusa kao nepromenljivog Stvoritelja i Održavatelja svega stvorenog, primenjujući na Sina starozavetne tekstove o JHVH.
Kako imena Jovana Krstitelja i njegovih roditelja, Zaharije i Jelisavete, otkrivaju Božji potpis u Lukinom jevanđelju.
Da li Sveto pismo osuđuje međurasne brakove? Biblijski tekstovi pokazuju da je zabrana bila verska, a ne rasna — Ruta, Rava i Mojsijeva žena Kušanka.
Novozavetni stihovi koji potvrđuju da je Isus telesni potomak cara Davida, iz plemena Judinog, uz svedočanstva svetog Ignjatija.
Hebrejski rukopisi Mateja 1:16 glase „Josif, otac Marije“. Zašto ta varijanta i sirijska Pešita ne dokazuju postojanje dva različita Josifa.
Rana i obilna svedočanstva latinske Crkve — Kiprijan, Fulgencije, Priscilijan i drugi — u prilog autentičnosti 1. Jovanove 5:7 (Comma Johanneum).
Odbrana učenja o večnim svesnim mukama: šta o kazni nevernika govore sinoptička jevanđelja i Otkrivenje, i odgovor na prigovore anihilacionista.
Novozavetni dokazi da anđeli pripadaju Isusu Hristu i da je on Gospod anđela, jedno sa suverenim Bogom Izrailja.
Mnoštvo biblijskih stihova koji svedoče da Bog ima milosrđe prema slomljenima u duhu i poniznima srcem — njih spasava i uzvisuje.
Nastavak rasprave o tome da li su hrišćani obavezni da svetkuju subotu: svedočanstvo Poslanice Galatima i tumačenja komentatora.
U poslanici Kološanima Pavle upozorava vernike na judaizatorski uticaj lažne braće koja su pokušavala da navedu neznabošce da svetkuju subotu i druge srodne propise Mojsijevog zakona; apostol takve po
Šta grčki izraz kecharitomene iz Luke 1:28 govori o Mariji: pozdrav koji je ujedno i titula, i milost koja čini svetom i besprekornom.
Katolički biblista Raymond E. Brown u komentaru na Jovana 2 i svadbu u Kani: Marija kao Nova Eva i evharistijska simbolika vina.
Nadahnuto Sveto pismo opisuje Isusa i kao Boga i kao Sina Božjeg: poseduje božansku prirodu u punoći jer je jedinorodni Sin Božji.
Odgovor Dejvida Alena Džejmsu Vajtu: gramatika 1. Jovanove 5:1 ne dokazuje da preporod prethodi veri.
Prema grckom tekstu Jevrejima 2:9 Isus okusi smrt za svakoga milošću Božjom — a varijanta „odvojen od Boga“ i njen odjek u sirijskim verzijama.
Unitarijanska dilema: u Otkrivenju glas sa prestola, glas samog Oca, poziva sluge da hvale „našeg Boga“. Šta to znači za poricanje Trojstva?
Pregled najsnažnijih biblijskih dokaza za božanstvo Hrista: božanski atributi, večno postojanje, titule, obožavanje i apostolsko svedočanstvo.
Da li Pavlove reči iz 1. Korinćanima 1 pobijaju preporod u krštenju vodom? Svedočanstvo Svetog pisma i rane Crkve o krštenju i spasenju.
U ovom tekstu iznosim stihove koji opisuju različite načine na koje su vernici opravdani ili učinjeni pravednima.
James Snapp, Jr. analizira rukopisne, patrističke i prevodilačke dokaze o spornom stihu Dela apostolska 8,37 i njegovoj krštenjskoj ispovesti vere.
Dokaz iz Svetog pisma da su pakao (geena) i ognjeno jezero jedno te isto mesto, i da se had od pakla razlikuje.
Završni deo: citati reformisanih kalvinista koji veruju u ograničeno pomirenje — Džon Pajper i Džon Makartur o 1. Timoteju 2:3-6.
Jovan o iskupiteljskoj smrti Hrista i Ron Rouds o stihovima koji govore o mnogima — nastavak argumenta za neograničeno pomirenje.
Nastavak debatnog materijala o obimu pomirenja: stihovi o nužnosti vere, Jevrejima 10:29, Luka 22, 2. Petrova 2:1 i Kalvinovi komentari.
Beleške za debatu sa Metom Slikom o ograničenom pomirenju i pobijanje njegovog tumačenja Kološanima 2:14 i 1:20.
Da li Jevrejima 2:16 potvrđuje ograničeno pomirenje? Analiza glagola epilambanomai, raznih prevoda, Zlatoustovog tumačenja i konteksta poslanice.
Odlomci u kojima je Isus opisan kao theos u punom i apsolutnom smislu: Jevrejima 1, Jovan 1, Jovan 20:28, Rimljanima 9, Titu 2 i 2. Petrova 1.
Grčki izraz theos javlja se oko 1.315 puta u Novom zavetu; šest puta odnosi se na nekog drugog osim Oca ili Hrista. Pregled tih mesta i Harisova analiza.
Jevrejima naziva Hrista ho theos: Otac slavi Sina kao večnog Stvoritelja koga anđeli obožavaju. Zaključci Mareja Harisa o theos kao hristološkoj tituli.
Treći deo serije: Pavle i Petar o Isusu kao Bogu — Rimljanima 9:5, Kološanima 1 i 2, Titu 2:13, 2. Petrova 1:1 i Grenvil Šarpova konstrukcija.
Nastavak: tekstovi u kojima Novi zavet naziva Hrista Bogom — Jovan 1:1, Jovan 1:18 i Tomino ispovedanje „Gospod moj i Bog moj“.
Pobijanje tvrdnje unitarijanaca da se reč „bog“ koristi fluidno: u Novom zavetu se theos gotovo uvek odnosi na jednog istinitog Boga.
Protiv duhoboraca (pneumatomaha): Sveti Duh kao Bog u hrišćanskom Svetom pismu (55–60. n. e.). Studija pokazuje verovatnu grešku u savremenim prevodima Svetog pisma, pre svega u Filipljanima 3:3, koji
Novozavetni dokazi da se Isusu odaje isto ono obožavanje koje pripada jedino Jehovi Bogu — tekst pripremljen za razgovor sa Dejvidom Vudom.
Novi zavet uči da se jedino Bog obožava — a ipak Isus prima isto obožavanje uz izričito odobrenje Boga. Dokaz božanstva Hrista.
Pregled novozavetnog svedočanstva o božanstvu Hrista prema Mareju Dž. Harisu: implicitna i eksplicitna hristologija sa nizom biblijskih referenci.
Odlomci iz knjige jednog od vodećih evanđeoskih bibličara u kojima se brane istorijsko postojanje, telesno vaskrsenje i božanstvo Hrista.
Odlomak iz knjige Bowmana i Komoszewskog: Jevrejima 1:6 primenjuje starozavetni poziv na obožavanje Gospoda upravo na Isusa.
Pavle u Rimljanima 8:3 i 2. Korinćanima 5:21 prikazuje Hristovu smrt kao žrtvu za greh, u skladu sa starozavetnim sistemom žrtvovanja.
Šta znači da je Hristos „postao greh“ za nas? Odgovor leži u grčkoj reči hamartia, koja označava i žrtvu za greh.
Aramejska parafraza Miheja 4:8 kaže da je Mesija bio sakriven od Izrailja zbog njihovih greha — uporedo sa učenjem Novog zaveta.
Prema Jovanovom jevanđelju, Gospod Isus je slavio Hanuku — praznik posvećenja hrama, čije poreklo opisuju knjige o Makavejima.
Protestanti citiraju Mateja 23:9 protiv nazivanja sveštenika ocem. Sveto pismo pokazuje suprotno — evo šta je Gospod zaista mislio.
Dodatni dokaz da Isus nije arhanđel: Jevrejima, Otkrivenje i Psalmi pokazuju da anđeli obožavaju Sina, pa Hristos ne može biti Mihailo.
Judina 1:4-5 i njene varijante: Isus je Gospod koji je izbavio Izrailj iz Egipta i potom kaznio neverne — izričito svedočanstvo o božanstvu Hrista.
Judina poslanica naziva Hrista Gospodom koji dolazi sa anđelima na sud — a Kuran svedoči da je to jedino Alah.
Dokazi iz Judine poslanice da je nadahnuti pisac verovao kako je Isus JHVH Bog Svemogući koji je postao telo.
Ovaj tekst proširuje ono što sam ranije pisao o Judinoj poslanici: ono što Juda kaže o Isusu i Mihailu jasno pokazuje da oni ne mogu biti jedno te isto Biće. Dok je Mihailo prikazan kao moćno duhovno
Jehovini svedoci tvrde da je Isus arhanđel Mihailo. Poslanica Jevrejima pokazuje da je Sin Božji uzvišeniji od anđela i da je sam Bog.
Judina poslanica pominje spor arhanđela Mihaila i Satane oko Mojsijevog tela; dva komentara objašnjavaju smisao tog neobičnog navoda.
Pobijanje prigovora Iglesia Ni Cristo: Sveto pismo svedoči da je Hristos i na zemlji znao sve, što potvrđuje njegovo božanstvo.
Jednoglasno svedočanstvo crkvenih otaca prva četiri veka: Marko je u Rimu zapisao Petrovu propoved jevanđelja kao tumač i duhovni sin apostola.
Prevod i jevrejski komentar dr Dejvida H. Sterna pokazuju da pistis znači vernost punu poverenja — veru koja se izražava u poslušnosti Bogu.
Treća Makavejska pripisuje Bogu jedinstvene titule i uloge — a Novi zavet iste te titule pripisuje Gospodu Isusu Hristu.
Dodatni dokazi da je spasonosna vera prema Svetom pismu definisana kao vernost Gospodu Isusu — na primeru same Hristove vernosti.
Muratorijev fragment iz oko 170. godine — najstariji poznati spisak novozavetnih knjiga, u dva engleska prevoda, sa napomenama.
Najranija sačuvana svedočanstva o autorstvu jevanđelja: Muratorijev fragment, Irinej, Tertulijan, Origen i Jevsevije o Mateju, Marku, Luki i Jovanu.
Odlomci iz eseja Vilijama Lejna Krejga o Hristu kao Kyriosu i o božanstvu Hrista u jovanovskim spisima.
Šarpovo prvo pravilo ponovo trijumfuje: gramatika 2. Solunjanima 1:12 Isusa naziva našim Bogom i Gospodom.
Da li Efescima 5:5 predstavlja još jedan primer prvog Šarpovog pravila i naziva Hrista Bogom? Svedočanstvo grčkih crkvenih otaca.
Odlomak iz eseja Vilijama Lejna Krejga o tome kako Novi zavet naziva Isusa Bogom: Rimljanima 9:5, Jevrejima 1:8, Titu 2:13 i 2. Petrova 1:1.
Kako prvo pravilo Granvila Šarpa u novozavetnoj grčkoj gramatici pokazuje da Titu 2:13 i 2. Petrova 1:1 nazivaju Isusa Bogom.
Pavle navodi himnu (Carmen Christi) koja svedoči o Hristovom postojanju pre ovaploćenja i o njegovom uzvišenju kao Gospoda kome se klanja celo stvorenje.
Odlomak iz knjige The Incarnate Christ and His Critics: Filipljanima 2:5–8 i preegzistencija božanskog Hrista.
Lingvistička kritika tvrdnje da prototokos sam po sebi nosi urođenu partitivnu vrednost u Kološanima 1:15.
Grčki oci, akatist i biblijski naučnici o izrazu kecharitomene iz Luke 1:28 i o tome zašto se Marija naziva punom milosti.
U ovom tekstu navodim egzegezu protestantskih tumača u vezi sa jezikom koji Luka koristi kada beleži navestenje i potonje reakcije na Isusovo devičansko začeće. Odavno je uočeno da Luka opisuje ovaj č
Ispitivanje Bauckhamove tvrdnje da Jovan pisac Jevanđelja nije apostol: šta Irinej zaista kaže o Jovanu, učeniku Gospodnjem, i o prezviteru Jovanu.
Irinej Lionski, učenik Polikarpov, svedoči o sadržaju i obliku Markovog jevanđelja: čitanje „u prorocima“ i duži završetak Marka 16.
Majkl F. Bird o 1. Korinćanima 8:6: Pavle deli Šemu iz Ponovljenih zakona 6:4 između Boga Oca i Gospoda Isusa Hrista.
Hebrejska Biblija poistovećuje Božije Ime sa samim Bogom, a Novi zavet to isto Ime i njegove prerogative pripisuje Isusu Hristu.
Novi zavet prikazuje Isusa kao JHVH koji silazi i uzlazi u oblaku, uz zvuk trube i u ognju — istim izrazima kojima LXX opisuje Boga.
Talmud o razaranju drugog hrama zbog bezrazložne mržnje i o prestanku prihvatanja žrtava potvrđuje svedočanstvo Novog zaveta.
Pavle u Kološanima 1:15-17 opisuje Isusa kao večnog Stvoritelja i Održavatelja svega stvorenog.
Zašto izraz „prvorođeni svega stvorenja“ iz Kološanima 1:15 ne znači da je Hristos prvo Božje stvorenje, već da je vrhovan nad svim.
Kološanima 1,15-20: Hrist kao slika nevidljivog Boga i Prvorođeni nad svim stvorenjem — večni Tvorac i Držalac svega.
Odlomak iz knjige Majkla F. Berda o prologu Jevanđelja po Jovanu: Logos, preegzistencija i božanstvo Hrista.