Bart Erman, Isus i Danilov Sin čovečji

Bart Erman spada među nekolicinu marginalnih naučnika koji smatraju da Isusove apokaliptičke izreke o „Sinu čovečjem“ ne govore o njemu samom, nego se odnose na nekog drugog. Iako veruje da je tako, Erman ipak priznaje da to nije gledište pisaca jevanđelja, budući da uviđa kako su svi oni verovali da je Isus zaista sebe nazivao tim kosmičkim Sudijom zemlje o kome je govorio prorok Danilo.

Evo šta Erman piše u svojoj knjizi How Jesus Became God: The Exaltation of a Jewish Preacher from Galilee, koju je 2014. objavio HarperOne, 3. poglavlje: „Da li je Isus mislio da je Bog?“, str. 106–109. Sav naglasak je moj.

Nesličnost i Isusova poruka

Jedan broj apokaliptičkih izreka u našim najranijim sinoptičkim izvorima nije ono što bi rani hrišćani želeli da stave u Isusova usta. Navešću tri primera.

Prvo, u izrekama o „Sinu čovečjem“ koje sam gore naveo postoji jedna osobenost koju mnogi olako preskaču, ne razmišljajući o njoj. Stvar je donekle složena, ali suština je sledeća. Rani hrišćani, uključujući i pisce jevanđelja**, smatrali su da je Isus Sin čovečji, kosmički sudija zemlje koji je vrlo brzo trebalo da se vrati s neba. Jevanđelja zapravo na više mesta poistovećuju Isusa sa Sinom čovečjim**. Da li takva poistovećivanja prolaze kriterijum nesličnosti? Očigledno ne: ako smatrate da je Isus kosmički sudija, ne biste imali nikakvih teškoća da smislite izreke u kojima se Isus poistovećuje sa Sinom čovečjim. Ali šta ako imate izreke u kojima Isus zapravo nije poistovećen sa Sinom čovečjim? Još bolje, šta ako imate izreke u kojima izgleda da Isus, govoreći o Sinu čovečjem, govori o nekom drugom, a ne o sebi? To su izreke koje bi hrišćani manje verovatno izmislili, jer su smatrali da je on Sin čovečji.

Pogledajte ponovo gore navedene izreke. Ni u jednoj od njih nema ni nagoveštaja da Isus govori o sebi kada pominje Sina čovečjeg koji dolazi da sudi zemlji. Čitaoci prirodno pretpostavljaju da on govori o sebi bilo zato što veruju da je Isus Sin čovečji bilo zato što znaju da ga jevanđelja na drugim mestima poistovećuju sa Sinom čovečjim. Ali ništa u tim izrekama ne bi nekoga navelo na takvo poistovećenje. Te izreke nisu formulisane onako kako bi ih verovatno sročili rani hrišćani da su ih oni, a ne Isus, smislili.

Ili razmotrite drugu izreku, iz Marka 8:38. Obratite pažnju na formulaciju: „Jer ko se postidi mene i mojih riječi u rodu ovome preljubotvornom i grješnom, i Sin će se Čovječiji postidjeti njega kad dođe u slavi Oca svojega sa svetim anđelima.“ Svako ko već smatra da je Isus Sin čovečji može olako pretpostaviti da on ovde govori o sebi — ko se postidi Isusa, njega će se Isus postideti (to jest, sudiće mu) kada dođe s neba. Ali izreka zapravo ne kaže to. Umesto toga, ona kaže da će se onoga ko se postidi Isusa postideti Sin čovečji kada on dođe s neba. Ništa u ovoj izreci ne navodi na pomisao da Isus govori o sebi. Čitalac koji misli da Isus govori o sebi kao o Sinu čovečjem uneo je to razumevanje u tekst, a nije ga iz teksta izvukao.

Ovo verovatno nije način na koji bi rani hrišćanin izmislio izreku o Sinu čovečjem. Možete zamisliti da neko izmisli izreku u kojoj je kristalno jasno da Isus govori o sebi: „Ako meni ovo učinite, onda ću ja, Sin čovečji, vama učiniti ono.“ Ali manje je verovatno da bi hrišćanin izmislio izreku koja kao da pravi razliku između Isusa i Sina čovečjeg. To znači da je izreka verovatnije autentična.

Moj drugi primer potiče iz jednog od mojih omiljenih odlomaka u celom Svetom pismu, iz priče o poslednjem sudu nad ovcama i jarcima (Matej 25:31–46; ovo je iz M). Rečeno nam je da je Sin čovečji došao da sudi zemlji, u prisustvu anđela, i da seda na svoj presto. On sakuplja sve ljude pred sobom i razdvaja ih „kao pastir što razlučuje ovce od jaradi“ (25:32). „Ovce“ su s njegove desne strane, a „jarci“ s leve. Najpre se obraća ovcama i poziva ih u carstvo Božje koje je posebno za njih pripremljeno. A zašto im je dopušteno da uđu u to slavno carstvo? „Jer ogladnjeh, i dadoste mi da jedem; ožednjeh, i napojiste me; stranac bijah, i primiste me; Nag bijah, i odjenuste me; bolestan bijah, i posjetiste me; u tamnici bijah, i dođoste mi.“ (25:35–36). Pravednici su zatečeni i ne razumeju: oni to nikada nisu učinili za njega — zapravo, nikada ga ranije nisu ni videli. Sudija im kaže: „Zaista vam kažem: kad učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“ (25:40). Zatim se obraća „jarcima“ i šalje ih u „oganj vječni koji je pripremljen đavolu i anđelima njegovim“ (25:41), i kaže im zašto. Nisu ga nahranili kada je bio gladan, nisu mu dali da pije kada je bio žedan, nisu ga primili kao stranca, nisu ga odenuli kada je bio go, nisu ga posetili kada je bio bolestan i u tamnici. Ni oni ne razumeju — ni oni ga nikada ranije nisu videli, pa kako su onda mogli da odbiju da mu pomognu? A njima on kaže: „Zaista vam kažem: kad ne učiniste jednome od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.“ (25:45). I tako nam je rečeno da grešnici odlaze u večnu kaznu, a pravednici u večni život.

To je izuzetan odlomak. I gotovo je izvesno da je veoma blizak onome što je Isus zaista rekao. A zašto? Zato što to nikako nije ono što su rani hrišćani mislili o tome kako čovek zadobija večni život. Rana hrišćanska crkva je učila da čovek biva nagrađen spasenjem tako što veruje u Isusovu smrt i vaskrsenje. Apostol Pavle je, na primer, bio sasvim odlučan u tvrdnji da ljudi ne mogu zaslužiti svoje spasenje vršeći ono što zakon od njih zahteva, niti zapravo činjenjem bilo čega. Da je to bilo moguće, ne bi bilo razloga da Hristos umre (vidi, na primer, Galatima 2:15–16, 21). Čak i u Matejevom jevanđelju pažnja je usredsređena na spasenje koje Isus donosi svojom smrću i vaskrsenjem. U ovoj Isusovoj izreci, međutim, ljudi zadobijaju večni život ne zato što su verovali u Hrista (nikada nisu ni videli ni čuli za Sina čovečjeg), nego zato što su činili dobro ljudima u nevolji. Ovo nije izreka koju su izmislili rani hrišćani. Ona otelovljuje Isusove poglede. Sin čovečji će suditi zemlji, i oni koji su pomogli drugima u nevolji biće ti koji će biti nagrađeni večnim životom.

Moj treći primer izreke koja gotovo izvesno prolazi kriterijum nesličnosti jeste apokaliptička izreka koja će biti važna za našu raspravu kasnije u ovom poglavlju. U izreci koja nam je sačuvana u Q, Isus kaže svojoj dvanaestorici učenika da će u „u novom životu, kada sjedne Sin Čovječiji na prijesto slave svoje, sjesti i sami na dvanaest prijestola i suditi nad dvanaest plemena Izrailjevih“ (Matej 19:28; up. Luka 22:30). Nije potrebno mnogo razmišljanja da bi se uvidelo zašto je ovo nešto što je Isus verovatno rekao — to jest, zašto mu to nisu u usta stavili njegovi kasniji sledbenici posle njegove smrti. Pošto je Isus umro, svi su znali da ga je izdao jedan od njegovih sopstvenih sledbenika, Juda Iskariotski. (To se zaista dogodilo: nezavisno je posvedočeno na sve strane i prolazi kriterijum nesličnosti. Ko bi izmislio priču o tome da je Isus imao tako mali uticaj na svoje sopstvene sledbenike?) Ali kome se Isus obraća u ovoj izreci? Svoj Dvanaestorici (to jest, dvanaestorici učenika). Uključujući i Judu Iskariotskog. Govori im da će svi oni, i Juda s njima, biti vladari u budućem carstvu Božjem. Nijedan hrišćanin ne bi izmislio izreku koja ukazuje na to da će Isusov izdajnik, sam Juda Iskariotski, biti ustoličen kao vladar u budućem carstvu. Budući da hrišćanin tu izreku ne bi izmislio, ona gotovo izvesno potiče od istorijskog Isusa.

Na drugom mestu u knjizi Erman kaže sledeće u vezi sa Markovim gledištem o Isusovom božanstvu:

Isus kao Sin Božji na svom krštenju

Izgleda da je Braun u pravu kada kaže da su, u nekim vremenima i na nekim mestima, posle prvobitnog verovanja da je Bog uzvisio Isusa pri njegovom vaskrsenju, neki hrišćani počeli da misle kako se to uzvišenje dogodilo pre njegove javne službe. Zato je mogao da čini izuzetna dela, kao što su isceljivanje bolesnih, izgonjenje demona i podizanje mrtvih; zato je mogao da oprašta grehe kao Božji predstavnik na zemlji; zato je povremeno mogao da otkrije svoju slavu — već je bio usvojen za Božjeg Sina na samom početku svoje službe, kada ga je krstio Jovan Krstitelj.

Krštenje kod Marka

Čini se da je to gledište Markovog jevanđelja, u kome nema ni reči o Isusovoj preegzistenciji ni o njegovom rođenju od device. Sigurno je da bi ovaj pisac, da je verovao u bilo koje od ta dva gledišta, to i pomenuo; to su, uostalom, prilično važne ideje. Ali ne, ovo jevanđelje počinje opisom krstiteljske službe Jovana Krstitelja i pokazuje da je Isus, kao i drugi Jevreji, bio kršten od njega. Ali kada Isus izlazi iz vode, vidi kako se nebesa otvaraju, Duh Božji silazi na njega kao golub, a glas s neba govori: „Ti si Sin moj ljubljeni koji je po mojoj volji.“ (Marko 1:9–11).

Čini se da ovaj glas ne izriče neku već postojeću činjenicu. Izgleda da on donosi proglas. Upravo u tom trenutku Isus, prema Markovom jevanđelju, postaje Sin Božji.11 Odmah zatim Isus započinje svoju izuzetnu službu, ne samo objavljujući skori dolazak carstva Božjeg, nego i isceljujući sve bolesne, pokazujući da je moćniji od demonskih duhova u svetu — tako da on nije puki smrtnik — pa čak i podižući mrtve. On je Gospod života, već tokom svoje službe. On pokazuje da mu je data vlast da oprašta grehe koji nisu učinjeni protiv njega samog, nego bilo protiv drugih bilo protiv Boga. Njegovi protivnici izjavljuju da „Ko može opraštati grijehe osim jednoga Boga?“. Isus im kaže da on, Sin čovečji**, ima vlast na zemlji da oprašta grehe**.

Isusova slava vidi se i u njegovim velikim čudima — u umnožavanju hlebova i riba za mnoštva, u zapovedanju buri da se utiša, u hodanju po vodi. Na polovini jevanđelja Isus otkriva svoj pravi identitet trojici svojih učenika, kada odlazi na goru u prisustvu Petra, Jakova i Jovana i preobražava se u blistavo biće, dok se Mojsije i Ilija pojavljuju da bi razgovarali s njim (što simbolizuje činjenicu da je on onaj koji je prorečen u zakonu [= Mojsije] i prorocima [= Ilija]). Isus nije puki smrtnik. On je slavni Sin Božji koji je došao da ispuni Božji plan.

Ako se uvek mora pitati „u kom smislu“ je Isus božanski, za Marka je Isus božanski u tom smislu što je on onaj koji je usvojen za Sina Božjeg na svom krštenju, a ne kasnije, pri svom vaskrsenju. (Isto, 6. poglavlje: „Početak hristologije: Hristos uzvišen na nebo“, str. 237–239)

Dodatna literatura

Odgovor Bartu Ermanu, 1. deo, 2. deo

Bart D. Erman dokazuje da je Muhamed lažni prorok, 1. deo, 2a deo, 2b deo