Anđeli obožavaju Isusa kao JHVH

Sledeći odlomak preuzet je iz monumentalnog dela pod naslovom The Incarnate Christ and His Critics: A Biblical Defense, autora Roberta M. Bowmana Jr. i J. Eda Komoszewskog, koje je objavio Kregel Academic, Grand Rapids, MI, 2024, Poglavlje 5: Obožavanje Isusa, Deo 1: Ovenčajte Ga mnogim krunama: Isusove božanske počasti, str. 112–114.

Po mojoj proceni, ovo je NAJBOLJE i najsveobuhvatnije izlaganje i odbrana biblijskog temelja za božanstvo Hrista. Svaki ozbiljan hrišćanin trinitarac koji proučava Sveto pismo, svaki apologeta i/ili teolog mora imati ovu knjigu u svojoj biblioteci. Sav naglasak je moj.

JEVREJIMA: ANĐELI OBOŽAVAJU ISUSA

Ne samo da su ljudi obožavali Isusa dok je bio ovde na zemlji, nego se od svih Božjih anđela zahteva da ga obožavaju. Prema Poslanici Jevrejima: „I opet, kada uvodi Prvorodnoga u vaseljenu, govori: I neka mu se poklone svi anđeli Božiji.“ (Jevrejima 1:6). Ovu izjavu je teško objasniti tako da bi značila nešto manje od obožavanja koje pripada Bogu, i to iz dva razloga.

Prvo, ovo obožavanje Isusu prinose anđeli, a ne ljudska bića. S obzirom na činjenicu da su ljudi u drevnom mediteranskom svetu bili navikli da se klanjaju pred dostojanstvenicima i moćnim vođama, moguće je racionalizovati praksu klanjanja pred Isusom kao odraz tog običaja. (Videli smo, međutim, da takva objašnjenja ne odgovaraju bar nekim izveštajima.) Anđeli, s druge strane, nemaju takav običaj.7

Drugo, uputstvo anđelima da obožavaju Isusa jeste citat iz Starog zaveta koji se u svom izvornom kontekstu odnosi na obožavanje samog Gospoda Boga. Znamo da je tako iako se ispostavlja da postoji nesigurnost oko toga koji od dva teksta Poslanica Jevrejima citira. Dok manji broj naučnika8 citat izvodi iz Psalma 97:7 (96:7 LXX),9 **većina danas smatra da citat potiče iz neke verzije Ponovljenih zakona 32:43 poznate autoru Poslanice Jevrejima.**10 Evo tih tekstova11:

Psalam 96:7 LXX „Obožavajte ga, svi anđeli njegovi“ (97:7 u engleskim prevodima). proskynēsate autō pantes hoi angeloi autou

Ponovljeni zakoni 32:43 LXX „I neka ga obožavaju svi sinovi Božji. . . . I neka svi anđeli Božji budu jaki u njemu.“ kai proskynēsatōsan autō pantes huioi theou kai enischysatōsan autō pantes angeloi theou

Ode 2:43 „I neka ga obožavaju svi anđeli Božji.“ kai proskynēsatōsan autō pantes hoi angeloi theou

Jevrejima 1:6b „I neka ga obožavaju svi anđeli Božji.“ kai proskynēsatōsan autō pantes angeloi theou

Jevrejima 1:6b razlikuje se samo za jednu reč od jednog reda u Ponovljenim zakonima 32:43 LXX, gde stoji huioi („sinovi“) umesto angeloi („anđeli“). Moguće je da je autor Poslanice Jevrejima imao verziju Septuaginte koja je glasila tačno onako kako je on citira. Takođe je moguće da je reč „anđeli“ uzeo iz sličnog reda koji se javlja nešto kasnije u Ponovljenim zakonima 32:43. Jevrejima 1:6b je takođe gotovo istovetno (nedostaje samo određeni član hoi) sa istim redom iz Ponovljenih zakona 32:43 u Odama (tamo označenim kao 2:43), liturgijskoj zbirci biblijskih i apokrifnih molitava i pesama pridodatoj Psalmima.12 Ode 2 su u suštini hrišćansko grčko izdanje Ponovljenih zakona 32. Sklonost da se Ponovljeni zakoni 32, poznati kao Mojsijeva pesma, tretiraju kao psalam može objasniti zašto bi autor Poslanice Jevrejima citirao odatle u zbirci dokaznih tekstova preuzetih gotovo u celini iz Psalama.13 Štaviše, autor kasnije u knjizi jasno citira Mojsijevu pesmu (Jevrejima 10:30, citirajući Ponovljene zakone 32:35, 36).

Bez obzira na to da li je Psalam 97:7 ili Ponovljeni zakoni 32:43 tekst koji se citira u Jevrejima 1:6, taj tekst govori o obožavanju Boga. U Psalmu 97:7–9 psalmista posramljuje one koji obožavaju idole i govori „bogovima“ da obožavaju Gospoda koji je uzvišen daleko iznad njih. Septuaginta je umesto jevrejskog „bogovi“ stavila „anđeli“, odražavajući shvatanje da su paganske religije ponekad pogrešno pripisivale božanstvo anđeoskim bićima. U Ponovljenim zakonima 32:34–43 Gospod tvrdi da je on jedini Bog (st. 37, 39; vidi i st. 12, 17, 21) i da će se osvetiti svojim neprijateljima i izbaviti svoj narod. Šira tema Mojsijeve pesme jeste upozorenje Izrailju da ne napusti Gospoda zarad nekog drugog boga (vidi uvod u pesmu u Ponovljenim zakonima 31:24–30). Budući da oba teksta u svom kontekstu govore o anđelima koji obožavaju Gospoda Boga, pisac Poslanice Jevrejima, primenjujući ovaj citat na Isusa, potvrđuje da je Bog zapovedio svojim anđelima da obožavaju Isusa.

Neki unitarijanci tvrde da Jevrejima 1:6 znači da se od anđela „nije očekivalo niti se zahtevalo da ga obožavaju pre njegovog uzvišenja“.14 Ovaj argument pretpostavlja da se izraz „kada uvodi Prvorodnoga u vaseljenu, govori“ odnosi na Hristovo uzvišenje na nebo nakon njegovog vaskrsenja. To nije jedino moguće tumačenje. Komentatori su Jevrejima 1:6a razumeli tako da se odnosi na Hristov drugi dolazak, na njegovo ovaploćenje ili na njegovo uzvišenje na nebo.15 U svakom slučaju, vreme kada je izdato uputstvo da se Sin obožava ne utiče neposredno na to kakva se vrsta obožavanja podrazumeva. Ako radi rasprave pretpostavimo da je Bog pozvao anđele da obožavaju Sina prilikom njegovog uzvišenja na nebo, to ne bi značilo da Sin ranije nije bio dostojan takve časti. U pravovernoj hristologiji, božanski, večni Sin ponizio je samog sebe da bi postao čovek kako bi umro na krstu (Filipljanima 2:6–8). Bilo bi sasvim primereno da Otac, uzvisujući svog Sina nakon tog poniženja, pozove sve svoje anđele da obožavaju sada vaskrslog i proslavljenog ovaploćenog Sina kao deo njegovog uzvišenja (Filipljanima 2:9–11).

7. BeDuhn, Truth in Translation, 41–49, uopšte ne obraća pažnju na Jevrejima 1:6.

8. Npr. Stephen Motyer, „The Psalm Quotations of Hebrews 1: A Hermeneutic-Free Zone?“ Tyndale Bulletin 50, br. 1 (1999): 18–19; Alan C. Mitchell, Hebrews, ur. Daniel J. Harrington, Sacra Pagina 13 (Collegeville, MN: Liturgical Press, 2007), 48.

9. Brojevi poglavlja i stihova za mnoge Psalme u Septuaginti (LXX) razlikuju se od modernih izdanja. Uz nekoliko izuzetaka (Psalmi 115–16), brojevi poglavlja za većinu Psalama 11–145 su za jedan manji u LXX, npr. Psalam 97 je Psalam 96 LXX. Brojevi stihova su često, ali ne uvek, isti. Koristićemo standardne brojeve referenci koji se nalaze u modernim engleskim Biblijama, osim gde je drugačije naznačeno.

10. Vidi naročito Gareth Lee Cockerill, The Epistle to the Hebrews, NICNT (Grand Rapids: Eerdmans, 2012), 105–8; George H. Guthrie, „Hebrews“, u Commentary on the New Testament Use of the Old Testament, ur. Beale i Carson, 931–32.

11. Prevodi su naši. O problemu teksta Ponovljenih zakona 32:43 vidi str. 400–401 dole.

12. Ode, koje se ponekad nazivaju Biblijske ode, ne treba mešati sa Odama Solomonovim, hrišćanskim tekstom datovanim oko 100. godine n. e. Glavni svedok za tekst Oda jeste Aleksandrijski kodeks, hrišćanska grčka Biblija iz prve polovine petog veka n. e. Sasvim je moguće da je na čitanje u Odama 2:43 uticala formulacija citata u Jevrejima 1:6. S druge strane, praksa povezivanja Mojsijeve pesme sa Psalmima prethodi kodeksu iz petog veka, pa je stoga takođe moguće da to čitanje odražava pretshrišćansku tradiciju.

13. Od sedam citata u Jevrejima 1, najmanje pet je iz Psalama (Jevrejima 1:5a citira 2. Samuilovu 7:14): Jevrejima 1:5b = Psalam 2:7; Jevrejima 1:7 = Psalam 104:4 (103:4 LXX); Jevrejima 1:8–9 = Psalam 45:6–7 (44:7–8 LXX); Jevrejima 1:10–12 = Psalam 102:25–27 (101:26–28 LXX); Jevrejima 1:13 = Psalam 110:1 (109:1 LXX).

14. Chandler, The God of Jesus, 460.

15. Vidi Lozano, The Proskynesis of Jesus in the New Testament, 119, za spisak komentatora koji zastupaju ova različita gledišta.

Na drugom mestu isti autori pišu:

Treba takođe istaći da novozavetni pisci ne samo da Isusu pridaju božanske počasti, nego to često čine rečima koje namerno odjekuju starozavetnim jezikom o davanju takvih počasti isključivo Jahveu, Gospodu, Bogu Izrailja. Nije nam samo rečeno da Isus prima obožavanje, nego nam je to rečeno citatom iz Starog zaveta o obožavanju koje pripada Gospodu (Jevrejima 1:6, gde se citiraju Ponovljeni zakoni 32:43). Nije nam samo rečeno da se bojimo Hrista, nego nam je rečeno da se „bojimo Gospoda“, jezikom koji priziva istaknuti motiv straha Božjeg u Starom zavetu. (Isto, Poglavlje 8: Strah, vera, nada i ljubav, Deo 1: Ovenčajte Ga mnogim krunama: Isusove božanske počasti, str. 63–164; naglasak moj)

I još:

Teorija da je Isus Hristos prvi, najveći ili glavni anđeo jednostavno se ne slaže sa novozavetnim spisima. Na razne načine Novi zavet uzvisuje Hrista iznad anđela, i to ne kao glavnog anđela, nego kao božanskog Gospoda. Pavle je učio da su sva stvorena nebeska bića stvorena u Sinu, kroz njega i za njega (Kološanima 1:12–17). Ova misao je vrlo detaljno razrađena u Jevrejima 1–2, gde se božanski Sin suprotstavlja anđelima po svojim titulama i ulogama. Pitanje „Kome je od anđela Bog ikada rekao . . . ?“ (Jevrejima 1:5, 13) retoričko je pitanje na koje je podrazumevani odgovor „nijednom“. Sin nije jedan od anđela, nego ga oni, naprotiv, obožavaju (Jevrejima 1:6) i on je označen kao „Bog“ i „Gospod“ (1:8, 10). Sin je ponizio samog sebe postavši čovek i umrevši za naše spasenje, ali je pri svom vaskrsenju i vaznesenju sada ovaploćeni Sin uzvišen iznad celokupnog stvorenja, uključujući i sve anđele (Filipljanima 2:5–11; up. Efescima 1:20–22; Jevrejima 2:5–9; 1. Petrova 3:22; Otkrivenje 5:8–13).42

42. Up. Hannah, Michael and Christ, 158–61. (Isto, Poglavlje 19: Da li je Isus Hristos anđeo?, str. 375)

Ponovo:

Po tom merilu, dokazi za božanstvo Hrista prilično su ubedljivi. Sina treba poštovati isto kao što poštujemo Oca (Jovan 5:23). Njemu se pripisuje slava u doksologijama oblikovanim po starozavetnim doksologijama Bogu (1. Petrova 4:11; 2. Petrova 3:18). On je predmet obožavanja, izraženog rečima starozavetnih mesta koja govore o obožavanju JHVH (Jevrejima 1:6) ili u prizorima u kojima celo stvorenje obožava Hrista zajedno sa Bogom na samom nebu (Otkrivenje 5:8–14). On čuje i uslišava molitvu za spasenje, za očuvanje nečijeg duha u trenutku smrti i za druge potrebe (Jovan 14:14; Dela apostolska 7:59–60; Rimljanima 10:12–13; 2. Korinćanima 12:8–9). Njemu u čast pevaju se religiozne pesme (Efescima 5:19; Otkrivenje 5:9–10). On je predmet religiozne vere ništa manje nego Bog (Jovan 14:1; Rimljanima 10:11). Treba da ga se bojimo ili da ga poštujemo (Efescima 5:21; 1. Petrova 3:14–16), da mu služimo (Danilo 7:14; Otkrivenje 22:3) i da ga volimo (Jovan 14:15, 21; Efescima 6:24) kao što to činimo Bogu…

Na tom položaju, Isus vrši vlast nad svim stvarima (Matej 28:18; 1. Korinćanima 15:27–28). On je uzvišen daleko iznad svakoga i svega u stvorenom postojanju, uključujući i sve anđele na Božjem nebeskom dvoru (Efescima 1:21; 4:10; Filipljanima 2:9–10; Jevrejima 1:3–6). Isus ne samo da sedi na Božjem prestolu; taj presto je i njegov (Otkrivenje 22:1, 3). Sa tog uzvišenog položaja Isus šalje Svetog Duha (Dela apostolska 2:33), prima duh čoveka na samrti (Dela apostolska 7:59) i prima sveopšte obožavanje (Jevrejima 1:6; Otkrivenje 5:8–14). (Isto, Zaključak: Argument za ovaploćenog Hrista, str. 753, 756; naglasak moj)

Najzad:

Jevrejima 1:1–13

Kao i kod Jovana 1, kroz ovu knjigu smo imali mnogo prilika da se osvrnemo na izlaganje o božanstvu Hrista u uvodnom poglavlju Poslanice Jevrejima. Svi anđeli nebeski obožavaju Sina (Jevrejima 1:6), što predstavlja primer počasti koje on deli sa Bogom. Pisac nas obaveštava da je Sin večan i nepromenljiv (st. 11–12), pokazujući da Isus deli osobine Boga. Glavni naglasak u ovom poglavlju je na nadmoći Isusovog imena nad imenom anđela (st. 4); autor citira starozavetne tekstove koji Isusu pripisuju sve uzvišenije titule: Sin (st. 5), prvorođeni (st. 6), Bog (st. 8) i Gospod (st. 10). Očigledno je da Isus deli imena Boga. Pisac Sinu pripisuje dela stvaranja i promisli, kao i spasenja (st. 2–3, 10), ilustrujući time da Isus učestvuje u delima koja Bog čini. On takođe naglašava da Isus sedi Bogu s desne strane (st. 3, 13), ukazujući na to da Isus deli sedište Božjeg prestola. (Isto, str. 759; naglasak moj)