Jovanova hristologija Logosa
Sledeći odlomak preuzet je iz knjige Majkla F. Berda (Michael F. Bird) Jesus Among the Gods: Early Christology in the Greco-Roman World, koju je 2022. objavio Baylor University Press, Vejko, Teksas], str. 137-144. Odlomak pripada odeljku II. Isus i posredničke figure, 4. Isus i „posrednici”: Poređenje ranih hristologija i posredničkih figura. Sav naglasak je moj.
(4) Jevanđelje po Jovanu.
Prolog Jevanđelja po Jovanu jedna je od Rubikovih kocki biblijskih nauka: skup zagonetki, slagalica i pitanja koja izazivaju tumače.51 Sve, doslovno sve u vezi sa prologom je sporno: religijska pozadina, poreklo, redakcija, struktura, intertekstualnost, književna analiza, narativna funkcija, teologija i recepcija. Nemam nameru da ih sve istražujem. Dovoljno je reći da su uvodni stihovi Jovana Jevanđeliste o Logosu bremeniti čitavim kosmosom teološkog značenja. Znamenite reči su, naravno, Jovan 1:1-5,14: „U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga. Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima. I svjetlost svijetli u tami, i tama je ne obuze.“ . . . „I Logos postade tijelo i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, pun blagodati i istine.“
Ukratko, Jovanov prolog je podvig hristološkog midraša na Postanje 1:1, namerno stopljen sa svedočanstvom Svetog pisma o Božjim stvaralačkim govornim činovima, sa ranim ispovedanjima preegzistentnog Sina Božjeg, sa jevrejskim helenističkim tradicijama mudrosti i sa mesijanskim diskursom, i oblikovan tako da namerno odzvanja toposima grčko-rimske filozofije.52 Zapravo, Jovan uzima Logos - podatan, ali popularan pojam grčko-rimske filozofije za kosmičku racionalnost - krštava ga u jevrejskim tradicijama mudrosti i prekodira ga hristološkim značenjem. Tvrdnja je zapanjujuća, kao što Šnele primećuje: „Jovan izriče univerzalnu tvrdnju: Logos Isus Hristos izašao je iz svog iskonskog jedinstva sa Bogom, on je sopstvena Božja stvaralačka sila, on je izvor i cilj svega bića, i u Logosu Isusu Hristu religije i intelektualna istorija antike dostižu svoj cilj.”53
U Jovanovom svedočanstvu Reč je više od posrednika sa neobičnom bliskošću Bogu; naprotiv, Reč je unutrašnja Božjem samootkrivenju, deli Božju božanskost, pokazuje Božje učešće u čovečanstvu i učestvuje u jedinstvenom Božjem identitetu Tvorca.
Prvo, tvrdnja da je Bog u arche, u večnosti pre vremena, oduvek imao Reč ukazuje na Božju suštinski samosaopštavajuću prirodu i na to da se Božje samosaopštavanje sastoji u njegovom Logosu. Logos se u stihovima 1-5 pomalja iz božanske transcendencije, čak i skrivenosti, da bi doneo prosvetljenje onima koji su ogrezli u noetičkoj obmani i moralnoj tami. Ponovljena slika „svetlosti” (phos) u stihovima 4-9 ukazuje na Logos kao izvor i predmet spasonosnog otkrivenja, analogno jevrejskim prikazima Mudrosti ili davanja Tore.55 Osim toga, provokativna poenta stiha 18 jeste da niko ne vidi Boga a da ne vidi njegovu Reč, kao što niko ne može razumeti nebeske stvari osim Sina Čovečjeg, koji je sišao s neba (3:11-13), kao što niko ne može čuti Božji glas, videti njegov lik niti u sebi zadržati njegovu reč a da ne veruje u Sina (5:37-38), kao što niko ne može doći Ocu osim kroz njega (14:6). Logos je sine qua non otkrivenja. Posle prologa hristologija Logosa se ne povlači; ona se, naprotiv, modulira u drami koja se razvija - u otkrivenju Božjeg mesijanskog spasitelja. To je očigledno u naglasku na Isusovim logoi, gde se Reč izražava u samim Isusovim rečima.55 Isusove reči usredsređene su na objašnjavanje tema života, svetlosti, istine i saznanja, uz poseban naglasak i na odnosu Oca i Sina, što bar delimično potvrđuje Bultmanovo zapažanje da je jovanovski Isus otkriveni Otkrivalac.56 „jednoga istinitoga Boga“ (17:4) je, dakle, „egzegetiran” (1:18) i obznanjen (17:4-8,26) u Isusu Hristu (20:31). Bog se otkriva kao Tvorac i Spasitelj samo tako što otkriva, stvara i spasava u svojoj Reči, svojom Rečju i kroz svoju Reč. Logos je, dakle, Bog u svom otkrivenju.57
Drugo, prolog nagoveštava ono što će biti ključni hristološki motiv Četvrtog jevanđelja - Isusovu preegzistenciju. „Tema preegzistencije postepeno se razvija tokom Jevanđelja”, kaže Friderike Kunat, „i dostiže vrhunac u Isusovoj oproštajnoj molitvi, u vezi sa njegovim odlaskom i njegovim proslavljenjem.”58 Dok Marko uvodi Isusa početkom jevanđelja Božjeg (Marko 1:1-15), Jovan uvodi svoje jevanđelje Logosom u središtu početka stvaranja (Jovan 1:1-3). Jovanov prolog i jevanđelje u celini ukazuju na daleko više od idealne ili relativne preegzistencije Reči, kao da je Reč bila zamisao ili plan koji je Bog izlegao u večnosti pre vremena.59 Konkretnije, ono što nalazimo jeste ono što Ruben Biner naziva „jovanovskim maksimalnim preegzistentnim hristološkim tvrdnjama”, gde Logos ima svojstva „nestvorenosti” i „učestvuje u suštini jedinog Boga”.60 Ova maksimalna i lična preegzistencija podrazumeva se u snažnoj bliskosti Reči sa Bogom i u njenom delovanju pri stvaranju (1:1-3), a zatim se ispunjava time što se Isus poistovećuje sa Božjim imenom kao onaj koji „jeste” iz Izlaska 3:14 (8:58), svojim nebeskim poreklom (1:15,30; 3:13,31; 6:32-58,62; 8:23,42; 16:27-28), slikovitošću Svetog pisma koja ga čini sponom između neba i zemlje (1:51) i svojim učešćem u božanskoj slavi pre stvaranja (17:5,24). Naglasak na preegzistenciji znači da Jovan opisuje nebeski silazak ličnog božanskog delatnika koji se ovaplotio kao ljudsko biće.
Treće, Reč je više nego „prema” Bogu ili „blizu” Boga, jer Reč „Logos bješe Bog“ i stoga je u suštinskom jedinstvu sa Bogom (Jovan 1:1-2,18). Jovan ne kaže da je Reč pridevski theios („božanstvena”) kao neko manje božansko biće, ali ni ne kaže da je Reč apsolutno ho theos („taj Bog”), čime bi se Bog i Reč stopili u jedno. Naprotiv, Jovan Reči pripisuje theos tako da je Isus jedno sa Bogom, premda različit u odnosu Oca i Sina i u ostvarenju svoje misije.61 Upečatljivo je to što ova Reč izlazi iz jedinstva sa Bogom. Jovan ne iznosi ni biteizam ni modalizam, ni epifaniju anđela ni metamorfozu olimpskog boga, niti emanaciju neke niže nebeske sile.62 Naprotiv, ljudsko postojanje Reči svedoči o liku koji se u toku pripovesti proglašava jednakim Bogu (5:18; 10:33-34), jednim sa Bogom (10:30), onim koji se sa njim uzajamno prožima (10:38; 14:8-11,20; 17:11,21-23),63 koji se obožava uz Boga Oca (5:23) i koji učestvuje u Božjoj večnosti, slavi, ljubavi, sudu i izbavljenju (4:42; 5:22,27,30; 8:58; 12:47; 17:24,26).64 Odnos Reči prema Bogu nikada se ne izražava kao stvaranje, emanacija ili usinovljenje, već kao rođenost (1:14,18; 3:16,18). Rod sinovstva čini razumljivim jedinstvo i poslanost (8:29; 10:36; 13:16-20; 17:20-23), kao i jednakost i podređenost (5:18; 14:28).65 Uvodne reči prologa smeraju na jednostavnu, ali temeljnu tvrdnju: Bog ima večnu Reč, Reč koja je unutar Boga i koja je suštinski Bog, jer ono što važi za Boga važi i za njegovu Reč.66 Reč nije „obesnaženo božanstvo”, već je treba razumeti kao deo „božanskog samorazlikovanja”.67
Četvrto, sama Božja Reč ulazi u ljudsko postojanje i uvlači Boga u iskustvo ljudskog života. Na jednom nivou, u stihovima 1-5 nema ničega što bi helenistički Jevrejin poput Filona ili pisac Premudrosti Solomonove smatrao imalo spornim. To da je Božja stvaralačka Reč ili Mudrost bila uključena u stvaranje jeste legitimno čitanje Postanja 1:1 u svetlu Psalma 33:6 ili Priča Solomonovih 8:22-23.
Sve je u redu dok se ne dođe do stihova 14 i 18 i dok se stihovi 1-5 ne pročitaju ponovo u svetlu provokativnih hristoloških tvrdnji koje Jovan tu iznosi. Grčko-rimska „teologija” bila je alergična na zamisao da bogovi poprime pravi ljudski oblik; oni su mogli imati samo kvazi-telo i kvazi-krv (Ciceron, Nat. d. 1.18). Slično tome, jevrejska tradicija je mogla reći da je Božja Mudrost izašla ili da je Božja reč bila otkrivena, ali nikada da su postale telo; to nas odvodi izvan domašaja jevrejskih predstava o božanskim govornim činovima, imanentnosti Mudrosti i delotvornosti Reči.69
Ono što bi bilo zapanjujuće jeste partikularnost (st. 14) i isključivost (st. 18) hristologije (tj. Božji božanski Logos postao je ljudsko biće koje otkriva Boga na način koji nadmašuje Mojsija, proroke i mudrace). Jezik Jovana 1:14 preuzima jevrejsku tradiciju mudrosti da bi izneo upečatljivu tvrdnju o Isusu kao Božjoj Reči u ljudskom telu: „I Logos postade tijelo i nastani se“ [dosl. „razape šator”] „među nama“ [kai ho logos sarx egeneto kai eskenôsen en hemin], „i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, pun blagodati i istine.“ Vredno je pažnje da je metafora tela kao „šatora” (skenos) bila poznata jevrejskoj i hrišćanskoj tradiciji (Premudrosti Solomonove 9:15; 2. Korinćanima 5:4; Diogn. 6.8; 2. Petrova 1:13,14). Značajan je i jezik šatorovanja, jer aludira na: (a) šator kao mesto božanskog govora (Izlazak 33:9) i prisustva božanske slave (Izlazak 40:34); (b) proročko obećanje da će Bog razapeti svoj šator među svojim narodom tokom Izrailjeve obnove iz izgnanstva (Jezekilj 37:27; Joil 3:17; Zaharija 2:14-15 [LXX]; Jub. 1.17; 11Q19-20 29.7-8); i (c) Mudrost koja izlazi od Boga i razapinje svoj šator u Izrailju u obliku Tore (Sirah 24:1-23), ili „anđela Božjeg”, koji je „šatorovao među ljudima” u Jakovu-Izrailju (Pr. Jos. A 4).70 Tako je šatorovanje Logosa prebivanje Božjeg govora, Mudrosti i slave u ljudskom životu Isusovom, što je istovremeno i pricepljivanje čovečanstva u život Božji.
Peto, Reč učestvuje u onome što je Boga činilo jedinstvenim kao Tvorca. Osim iznenađujuće zamisli da se Reč može poistovetiti sa Isusom, sinom Josifovim iz Nazareta (1:45; 4:5; 6:42), jednako je upečatljiva Jovanova tvrdnja da Isus Logos pripada onoj podeli između Tvorca i stvorenja koja Boga odvaja od kosmičkog poretka. Jovan izjavljuje da Bog daje da se upozna u Logosu ovaploćenom u samom onom kosmosu koji je Bog doveo u postojanje kroz taj isti Logos (1:1-3,10,14,18). Logos bi čak mogao biti i kriptogram za božansko ime, na šta upućuje upotreba u Jub. 36.7, gde se pominje „ime . . . koje je stvorilo nebesa i zemlju i sve stvari zajedno”.71 Iz toga sledi da je Isus Logos na Božjoj strani razlike između Tvorca i stvorenja. Reč je božanska u smislu da je nestvoreno oruđe stvaranja.72
To je izraženo tvrdnjom da „bez njega ništa ne postade što je postalo“ (1:3), što podvlači odsustvo viših, nižih i paralelnih likova koji bi pomagali u stvaralačkom činu - Bog je taj koji stvara jedino svojom Rečju.73 Isti izraz - „bez njega se ništa ne čini” - pripisuje se Jahveu u 1QS 11.11 i 1QH 9.20, a taj izraz „bez njega” imaće istaknut značaj u protoortodoksnim i gnostičkim kosmologijama, radi udaljavanja Logosa od drugih posredničkih likova.74 Bokam nudi pronicljiv rezime: „Prvih pet stihova Jovanovog prologa, dakle, čitani u svetlu kasnije tvrdnje u 1:14 da je Reč postala telo i nastanila se među nama kao Isus Hristos, uključuju Isusa u jedinstveni božanski identitet time što ga poistovećuju sa Rečju koja je u početku bila sa Bogom i koja je bila Božji delatnik u stvaranju svega.” Otuda sledi: „Te izjave nedvosmisleno smeštaju Isusa na božansku stranu apsolutne razlike između jednog Tvorca i svih ostalih stvari. Poistovećujući Isusa sa entitetom koji je unutrašnji božanskom identitetu - to jest, sa Božjom Rečju - one uključuju Isusa u taj identitet ne narušavajući monoteizam. Reč „Logos bješe u Boga“, ali nije bila neko drugi pored Boga - jer „Logos bješe Bog“ (1:1).” Bokam zaključuje: „Tako jevanđelje počinje time što se hvata ukoštac sa jednim od najvažnijih načina na koje su Jevreji određivali jedinstvenost jednog Boga - to jest, kao jedinog Tvorca svega - i koristi taj način razumevanja jedinstvenog Božjeg identiteta kako bi u njega uključilo Isusa.”75 Jovanov Logos jeste „Bog” i deli ključno svojstvo koje Boga čini jedinstvenim, naime, to da nije deo nebeske postave niti zemaljskog stvorenja.76
Jovanov prolog, dakle, funkcioniše kao operska uvertira, kao nagoveštaj muzičkih motiva koji tek dolaze: Isus kao Božja reč otkrivenja, jedinorodni Sin, svetlost, život, svedočanstvo, istina, znanje, slava, pa čak i njegovo odbacivanje. Isus je Božja Mudrost i Reč, demijurg i izbavitelj, sjedinjen sa ljudskim telom.
Dodatna literatura
JOVAN 1:1
NOVOZAVETNA NAUKA O JOVANU 1:1 I TITU 2:13, 1. DEO
MATERIJAL ZA DEBATU O JOVANOVOM JEVANĐELJU I BOŽANSTVU HRISTA, 1. DEO, 2. DEO