Ponovni pogled na Mateja 2:23
U ovom tekstu navešću nekoliko komentara koji objašnjavaju šta je tačno Matej mislio kada je napisao da Isus, prema prorocima, treba da bude Nazarećanin. Sav naglasak je moj.
23. Matej često kaže „došao je i učinio—"; ovde je Josif došao i nastanio se, a njegov novi dom bio je u Nazaretu.66 Luka smešta i Josifa i Mariju u ovaj grad (Luka 1:26-27; 2:4), ali Matej do sada nije rekao ništa o tome gde je iko od njih dvoje živeo; rekao je samo da je Isus rođen u Vitlejemu. Ne treba previše učitavati u reč grad; grčki jezik nema reč koja bi odgovarala našem „gradić", pa se zadovoljava rečima „grad" ili „selo". Treba da shvatimo da je Nazaret bio više od zaseoka, ali ne i da je bio užurbana metropola. Očigledno nije bio važno mesto; ne pominje se u Starom zavetu, Talmudu, midrašima, niti kod Josifa Flavija (tako BAGD). Matej u ovom izboru prebivališta nalazi još jedno ispunjenje proroštva. Živeli su tamo da bi se proroštvo ispunilo. Ovom prilikom postoje neke male razlike u odnosu na način na koji Matej obično navodi proroštvo; tako koristi množinu proroci, izostavlja „govoreći", i ubacuje reč koju sam preveo sa da (a koju mnogi tumači shvataju kao ekvivalent navodnika, dok je drugi shvataju u značenju „jer"). Sve ovo može biti povezano sa činjenicom da nije lako naći reči „da će se Nazarećanin nazvati“ ni u jednoj proročkoj knjizi, niti, uostalom, bilo gde u Starom zavetu.69 Nijedan odlomak ovome čak ni ne liči. Čini se da Matej skreće pažnju na osnovnu poruku starozavetnog proroštva o Hristu, a ne na neki pojedinačni odlomak. Isus je otišao u Galileju da bi se ispunilo ono što je o njemu pisano u prorocima, a to vidimo u tome što je nazvan Nazarećaninom, žiteljem neuglednog i nevažnog grada. Da je bio poznat kao „Isus iz Vitlejema", imao bi oreol onoga ko dolazi iz carskog grada; postojali bi prizvuci mesijanskog veličanstva. Ali „Isus Nazarećanin" nosio je sa sobom prizvuke prezira.71 Proroke treba da razumemo kao one koji ukazuju na onoga ko će biti prezren i odbačen, a Isusa kao onoga koji to ispunjava svojom vezom sa neuglednim Nazaretom.
Up. Knox: „Nijedno takvo proroštvo nije do nas sačuvano. Ali na neugledno selo njegovi važniji susedi često gledaju kao na tipičan primer nemodernog ili provincijskog pogleda na svet; up. Jovan 1:46. Proroštvo (Isaija 53:3) da će naš Gospod biti prezren od ljudi ispunilo se kada su njegovi savremenici o njemu podrugljivo govorili kao o ‚proroku iz Nazareta' (poput našeg izraza ‚mudraci iz Gotama')" (The New Testament, str. 2, nap. 4). Zahn ima donekle sličan stav, ali on ὅτι shvata kao uzročno, „jer". Lenski, Ridderbos i Plummer takođe ga shvataju kao uzročno. (Leon Morris, The Gospel according to Matthew, The Pillar New Testament Commentary [Grand Rapids, MI; Leicester, England: W.B. Eerdmans; Inter-Varsity Press, 1992], str. 48-49)
23. Matej, sa svojim tipičnim izbegavanjem nepotrebnih detalja, ne pominje da je Nazaret već bio porodični dom i pre Isusovog rođenja (Luka 1:26; 2:4). Njega zanima značaj izbora Nazareta u svetlu Svetog pisma. Od Mesije se očekivalo da dođe iz Vitlejema (2:4-6), a to što Isus dolazi iz Nazareta, beznačajnog sela sa delimično neznabožačkim stanovništvom i pogledom na svet, moglo je lako biti neprijatnost (up. Jovan 1:46; 7:41-42, 52); to se mora braniti Svetim pismom. A Nazaret se ne pominje u Starom zavetu (niti u bilo kojoj drugoj savremenoj jevrejskoj književnosti), a reči „da će se Nazarećanin nazvati“ ne javljaju se u Starom zavetu. Kako onda Isusovo odrastanje u Nazaretu ispunjava ono što je rečeno preko proroka? Matej to ne objašnjava, a izneti su brojni predlozi (vidi Gundry, UOT, str. 97-104). Dva najomiljenija starozavetna odlomka jesu Isaija 11:1, gde je Mesija opisan kao ‚izdanak' (nēṣer) iz korena Jesejevog (sličan prizor, mada ne i reč nēṣer, koristi se u drugim mesijanskim odlomcima, npr. Isaija 4:2; 53:2; Jeremija 23:5; 33:15; Zaharija 3:8; 6:12), i Sudije 13:5, gde je Samson predstavljen kao nazirej (jevr. nĕzîr, lxx naziraios). Nedostatak prvog je to što igra reči nije očigledna na hebrejskom i bila bi potpuno izgubljena na grčkom; a nedostatak drugog je to što Matej koristi Nazōraios, a ne naziraios, i što Isus ionako nikada nije bio nazirej. Nijedan odlomak ne daje Matejevu stvarnu formulaciju. (Izraz ‚biće' iz Sudije 13:5 dobro bi ovde pristajao; to što je Matej umesto toga napisao ‚biće nazvan' ukazuje da to nije bio njegov izvor.) Treba, međutim, primetiti da se formula koja uvodi navod razlikuje od uobičajenog obrasca (vidi str. 42-43) na dva načina: ne odnosi se na jednog proroka, nego na proroke, i ne završava se sa ‚govoreći' (legontos), nego sa ‚da' (hoti****). To ukazuje da nije reč o navodu određenog odlomka, već o sažetku jedne teme proročkog očekivanja. Stoga je predloženo da je Matej u neuglednosti Nazareta video ispunjenje starozavetnih nagoveštaja o poniznom i odbačenom Mesiji; to što je Isus bio poznat po pogrdnom epitetu Nazōraios (up. Jovan 1:46) nije bilo u skladu sa očekivanim carskim dostojanstvom Mesije, i tako je ispunilo odlomke poput Psalma 22; Isaije 53; Zaharije 11:4-14. (Gundry, UOT, str. 103-104, ističe da bi igra rečju nēṣer u Isaiji 11:1 takođe prenela istu poruku, budući da je mladica iz posečenog panja simbol niskog porekla [i up. sliku prezrene biljke u Isaiji 53:2], i da je tako bila shvatana u tadašnjem judaizmu.) (R. T. France, Matthew: An Introduction, tom 1, Tyndale New Testament Commentaries (Downers Grove, IL: InterVarsity Press, 1985), str. 93-94)
Poslednji od pet navoda o ispunjenju u Mateju 1-2 predstavlja jedinstven problem. Nijedan takav navod ne pojavljuje se u Starom zavetu. Matej možda priznaje tu činjenicu time što ovde po prvi put koristi množinu „proroci". Drugim rečima, možda ukazuje na to da ne navodi jedan određeni tekst, nego sažima širu biblijsku temu. Koja bi to tema mogla biti? Čest predlog povezuje Nazaret sa hebrejskom rečju nezer, koja znači izdanak i označava cara iz Davidove loze (up. npr. Isaija 11:1). Matej bi tada pravio tipičnu hebrejsku igru reči, jer sam naziv „Nazaret" ne potiče od nezer.
Druga mogućnost, predložena bar još u vreme Jeronima (četvrti vek), jeste da je „Nazarećanin" bio žargonski ili idiomatski izraz za osobu iz veoma zabačenog ili neuglednog mesta (slično našim savremenim rečima seljačina ili čovek iz zabiti). Ovo tumačenje dobro bi se uklopilo sa stavom prema Nazaretu koji se ogleda u Jovanu 1:46 i možda mu treba dati prednost u svetlu konteksta Mateja 2. Matej je ukazao na izvorno beznačajan grad u kome je Isus rođen, na sramotu njegovog bekstva u Egipat i na žalost zbog smrti koja je okruživala njegovo detinjstvo. Bilo bi prikladno da se ovde pojavi pomen neuglednog i prezrenog grada njegovog detinjstva. Starozavetni presedan za Mesijinu neuglednost vrhuni u Isaiji 52-53. Treće objašnjenje povezuje „Nazarećanina" i „nazireja". Ali Isus nije bio nazirej, a nedostaju pravopisni dokazi za tu vezu. (Craig Blomberg, Matthew, tom 22, The New American Commentary [Nashville: Broadman & Holman Publishers, 1992], str. 70)
Po Božjem planu, nastanjuju se na neuglednom mestu (2:23)* Jevrejske vođe koje su se protivile Matejevoj zajednici nesumnjivo su vređale Isusa pitajući se kako veliki Mesija može doći iz politički beznačajnog Nazareta (uporedi Jovan 1:46). Nazaret je bio, kao i mnogi galilejski gradići, „sićušno poljoprivredno selo". Ranije procene ukazivale su na to da je imao čak hiljadu šest stotina do dve hiljade stanovnika (Meyers i Strange 1981:27, 56), ali novije procene govore o pet stotina (Stanton 1993:112). Bila je to vrsta zajednice u kojoj svako zna šta drugi radi, ali je to bio verski pravoveran grad (vidi Meyers i Strange 1981:27; Finegan 1969:29). Iako je Nazaret postojao u senci velikog, helenizovanog jevrejskog grada Seforisa, galilejska sela i gradići nisu bili naročito ekonomski zavisni od dva helenizovana grada (Goodman 1983:27, 60).
Ali iako je Nazaret ljudski gledano bio beznačajan, Matej naglašava da je božanski gledano bio značajan. Jevrejske vođe možda su bile sklone da pitaju: „Iz Nazareta može li biti što dobro?“ (Jovan 1:46 NASB), ali Matej preokreće njihov prigovor pokazujući božanski značaj izbora Nazareta za Isusov rodni grad. Matej ovaj postupak izvodi igrom reči, standardnim i prihvaćenim oblikom argumentacije i u jevrejskoj i u grčko-rimskoj retorici (Keener 1992b:54, nap. 101). Iako mi danas ne bismo koristili argument zasnovan na igri reči (u engleskom jeziku igre reči obično predstavljaju loše dosetke, a ne argumente), Matejev argument pokazuje da bi i mi, poput Mateja, trebalo da budemo spremni da na kulturno relevantne načine odgovorimo na prigovore i pitanja naše kulture u vezi sa našim Gospodom Isusom. Njegov argument o Nazaretu takođe nas podseća da Bog često koristi prezrene stvari ovoga sveta da bi ostvario svoje namere (1. Korinćanima 1:27).
Lakše je prepoznati da se Matej poigrava imenom Nazaret nego odrediti tačnu reč sa kojom se poigrava, i naučnici se ovde razilaze u mišljenjima. Dva gledišta su najčešća. Oni koji veruju da Matej ne bi koristio igru reči koja funkcioniše samo na hebrejskom obično smatraju da je Matej mislio na „nazireja" (Patte 1987:39-40; Meier 1980:16). Naučnici koji zastupaju ovo stanovište obično pretpostavljaju da je Matej izveo tipološku primenu iz Samsona u Sudijama 13:5 (deo ranijih proroka), koju je iz nekog razloga pripisao Mesiji.
Ali dok su se Matejevi manje vešti čitaoci morali zadovoljiti time da se tekst negde nalazi u njihovoj Bibliji, oni dovoljno vešti da prepoznaju da nijedan pojedinačni tekst to ne kaže prepoznali bi i Matejev metod; mnogi su možda znali i hebrejski. Stoga se drugi naučnici pozivaju na proročki mesijanski naziv „izdanak" (Isaija 4:2; Jeremija 23:5; 33:15; Zaharija 3:8; 6:12); Isaija 11:1 koristi isti izraz, koji je jasnije mesijanski nego „nazirej". (Craig S. Keener, Matthew, tom 1, The IVP New Testament Commentary Series [Downers Grove, IL: InterVarsity Press, 1997], Mt 2:23)
Pretnja mladom caru nije se okončala njegovim povratkom u Izrael nakon Irodove smrti. Gospod je potvrdio Josifove strahove od Irodovog okrutnog sina (2:22), pa je Josif odveo svoju porodicu dalje na sever, u svoj i Marijin rodni grad, Nazaret u Galileji (vidi Luka 1:26-27; 2:39). U to vreme Galileja je bila zabačena pokrajina, daleko od središta verske i političke moći u Jerusalimu. Otac je želeo da carevi počeci budu tihi i neprimećeni, tamo gde će odrasti među običnim ljudima koje je došao da spase.
Nazaret je bio sredina sumnjive reputacije (vidi Jovan 1:46). Bio je rimska vojna postaja sa svim pratećim i „nečasnim" obeležjima. Iako je Isus odrastao sa čvrstim uverenjima, čuvajući se da ne podlegne iskušenjima koja su ga okruživala, u toj sredini je naučio da razume bolesne i grešne ljude oko sebe i da ima samilosti prema njima (vidi Luka 2:40). Njegova sposobnost da obeduje sa odbačenima (Matej 9:10-13) nije se razvila preko noći. Iako se tok događaja pri Josifovom povratku sa porodicom u Izrael može činiti nasumičnim, Bog je imao nameru u svakom detalju.
Matej u svom jevanđelju trinaest puta koristi formulu „da bi se ispunilo". Među njima je Matej 2:23 jedinstven. Odnosi se na proroke. Ova upotreba množine pomaže da se objasni to što se ova izjava ne nalazi doslovno ni kod jednog pojedinačnog proroka u Starom zavetu. Pre bi se reklo da je posredi posredan navod koji sažima ton više proroka. Ono što je Matej nameravao da saopšti nije bio doslovan navod koji se nalazi na određenom mestu, nego tema potkrepljena na više mesta u Starom zavetu.
Zašto je Matej istakao ovo negativno iščekivanje Mesijine službe? Verovatna su dva razloga. Prvo, do vremena kada je Matej pisao svoj izveštaj, reč Nazarećanin postala je opštepoznat pridev kojim se opisuje sve što je prezreno i ismejano. Kada su neprijatelji Hristove sledbenike nazivali izrazom „nazarejske jeresi“ (Dela apostolska 24:5), taj izraz je bio zamišljen kao uvreda. (Stuart K. Weber, Matthew, tom 1, Holman New Testament Commentary [Nashville, TN: Broadman & Holman Publishers, 2000], str. 22-23)
„da će se Nazarećanin nazvati“: ispunjenje proroka. Teškoća koja je ovde posredi vrlo je jednostavna — ne postoje starozavetni tekstovi koji Isusa nazivaju Nazarećaninom, a kamoli da izričito kažu: „da će se Nazarećanin nazvati“. Gundry (1975:97-104) ima veoma temeljnu raspravu o ovom pitanju. Postoje dva glavna pristupa rešavanju te teškoće. Jedan pretpostavlja igru reči ili paronomaziju, u kojoj Matej povezuje ime mesta „Nazaret" i reč za stanovnika Nazareta, „Nazarećanin", bilo sa hebrejskom rečju za „izdanak" (netser [5342, 5342]; Isaija 11:1; up. sinonime u Isaiji 4:2; 53:2), bilo sa starozavetnim „nazirejem" [5139B, 5687], onim ko je posebno posvećen Bogu (Brojevi 6; Sudije 13:5, 7; 16:17; 1. Samuilova 1:11; Plač Jeremijin 4:7; Amos 2:11-12; up. Luka 1:15; Dela apostolska 18:18; 21:23-24). U svetlu Matejevog naglašavanja Isusovih davidovskih korena, igra reči sa „izdankom" je uverljiva. Ali igra reči sa nazirejem čini se malo verovatnom, s obzirom na to što Matej 11:18-19 insistira da Isus nije živeo asketskim načinom života.
Drugi pristup smatra teorije o igri reči previše suptilnim i umesto toga pretpostavlja da je Matej povezivao neugledno geografsko poreklo Mesije sa teološkom porukom Starog zaveta da će Mesija biti ponizan i prezren. Ovo gledište uočava neuglednost i poniznost Mesije kod Mateja i povezuje to sa opštim tonom Starog zaveta da će Mesija biti prezren i odbačen (Psalam 22:6-8, 13; 69:8, 20-21; Isaija 49:7; 53:2-3, 7-8; Danilo 9:26). Matejev pomen preobražaja neuglednog Vitlejema Isusovim rođenjem (2:6), zajedno sa njegovim naglašavanjem Isusove poniznosti (11:29; 12:19; 21:5) i odbačenosti (8:20; 11:16-19; 15:7-8), navode zastupnici ovog stanovišta (Carson 1984:97; Gundry 1975:103-104; Morris 1992:49; Tasker 1961:45; Toussaint 1980: 56-57). I drugi pomeni Nazareta kod Mateja podrazumevaju njegove neugodne neznabožačke veze i neuglednost — to jest, iz perspektive gradskog Jerusalima (4:13; 21:11; 26:71). Dodatna potvrda nalazi se u svedočanstvu na drugim mestima u Novom zavetu da je Nazaret bio prezreno mesto (Jovan 1:46-47; 7:41-42; 52) i da je „Nazarećanin" bio izraz podsmeha za rane Isusove učenike (Dela apostolska 24:5).
Iako je teško isključiti prvi pristup kao moguću sporednu aluziju, drugi pristup je bolji. Matejeva uvodna formula poziva se na proroke uopšte, pa se čini da je aludirao na opšte učenje proroka, a ne na igru rečima sa određenom rečju u jednom odlomku. Opšti ton proroka da će Mesija biti nizak i prezren višestruko odjekuje kod Mateja, iako je to očigledno bilo suprotno mesijanskim očekivanjima prvog veka. (David Turner i Darrell L. Bock, Cornerstone Biblical Commentary, tom 11: Matthew and Mark [Carol Stream, IL: Tyndale House Publishers, 2005], str. 54-55)
Treći navod, „da se ispuni što su rekli proroci da će se Nazarećanin nazvati“ (23), najizuzetniji je od svih. Nigde se ne nalazi u Starom zavetu, niti se Nazaret tamo uopšte pominje. Moramo pogledati malo dublje ako želimo da se odvažimo na pretpostavku o Matejevoj svrsi njegovog uključivanja. **Činjenica da Matej neodređeno govori o ‚prorocima' u množini može nam dati ključ za ovu složenu aluziju. Čovek iz Nazareta bio je prezren u Isusovo vreme: bio je to neugledan grad iz kojeg se nije očekivalo da dođe išta dobro, smešten u ‚Galileji neznabožačkoj',**19 a među prorocima je bilo mnogo nagoveštaja da će Mesija biti prezren. Reč ‚Nazarećanin' možda je Mateju pala na pamet i kao igra reči sa hebrejskom rečju za ‚izdanak' (nēṣer) u Isaiji 11:1, značajnom mesijanskom tekstu koji označava cara iz Davidove loze. Druga mogućnost je da je Matej mislio i na Isaiju 49:6, deo jedne od Pesama o Sluzi koje su u ranohrišćansko vreme primenjivane na Isusa. Tamo bi se izraz ‚one koje sam sačuvao' mogao, uz malu izmenu hebrejskih vokalnih znakova, protumačiti kao ‚Nazarećanin', što daje smisao: ‚Premalo je da mi budeš sluga da podigneš plemena Jakovljeva i Nazarećanin da vratiš Izrailj …' Ako je tako, onda već rano u jevanđelju imamo predstavu o Isusu, Božjem stradalnom Sluzi i detetu, koga on čuva, a narod odbacuje. To je svakako tema koja će nas zaokupljati kako se jevanđelje bude odvijalo, ali je nemoguće biti siguran koje su starozavetne aluzije bile najprisutnije u Matejevom umu. Sama nejasnoća te aluzije pokazuje da izveštaji o detinjstvu nisu izmišljotine sazdane na starozavetnim proroštvima. Istorija je bila primarna, a jevanđelist pretražuje Stari zavet, priznati izvor Božjeg otkrivenja, da bi je istakao. (Michael Green, The Message of Matthew: The Kingdom of Heaven, The Bible Speaks Today [Leicester, England; Downers Grove, IL: InterVarsity Press, 2001], str. 73)
Za dalje čitanje