Pomirenje u Luki i Delima apostolskim, 1. deo

Uvod

Ova serija je prvobitno trebalo da bude odgovor još jednom muslimanskom novajliji po imenu Basam Zavadi, kako bi se razotkrile njegove očigledne nedoslednosti i selektivno korišćenje izvora. Međutim, odlučio sam da to pretvorim u raspravu o Lukinom viđenju Hristove smrti. Nameravam da se na kraju pozabavim „odgovorom“ ovog muslimanskog žutokljunca, kako bih mu pokazao šta se dešava kada njegove sopstvene argumente i naučne izvore okrenemo protiv njegovog boga i proroka. Dovoljno je reći da neće biti naročito zadovoljan rezultatima.

U ovoj seriji nameravam da opovrgnem tvrdnju da Luka i Dela apostolska nemaju učenje o zamenskom pomirenju, to jest, da nadahnuti pisac ova dva kanonska dela ili nije naglašavao ili je odbacivao zamenički karakter Hristove žrtvene smrti čija je izričita svrha bila spasenje ljudi od njihovih grehova.

Najpre počinjem isticanjem istorijske pouzdanosti Luke i Dela apostolskih, kao i Lukinog ličnog poznanstva sa nekim od očevidaca istorijskog Isusa.

Lukina pouzdanost i veza sa apostolima, poput Pavla

U svom predgovoru nadahnuti pisac Luka izjavljuje da se njegov pisani izveštaj zasniva na obaveštenjima koja je lično primio od samih očevidaca istorijskog Isusa:

„Budući da su mnogi pokušali izložiti kazivanje o događajima koji su se dogodili među nama, Kao što nam predadoše oni koji su od početka bili očevici i sluge Riječi (Logosa), Namislih i ja, ispitavši tačno sve od početka, po redu pisati tebi, plemeniti Teofile, Da poznaš temelj onih riječi kojima si naučen.“ Luka 1:1-4

Luka dalje pripoveda događaje čiji je i sam bio očevidac:

„A kad prođoše Frigiju i Galatijsku zemlju, zabrani im Duh Sveti govoriti riječ u Aziji. Došavši do Mizije, pokušavahu da idu u Vitiniju, ali im Duh ne dopusti. I kad prođoše Miziju, siđoše u Troadu. I Pavlu se pokaza viđenje noću: bješe neki čovjek Makedonac, koji stajaše i moljaše ga govoreći: Pređi u Makedoniju i pomozi nam! A kad vidje viđenje, odmah gledasmo da iziđemo u Makedoniju, jer razumjesmo da nas je Gospod pozvao da im propovijedamo Jevanđelje. Kad se pak odvezosmo iz Troade, stigosmo pravo na Samotrak, i sutradan u Neapolj, A odande u Filipe, koje su prvi grad onoga dijela Makedonije, naseobina rimska. U tome gradu ostadosmo nekoliko dana, I u dan subotni iziđosmo van grada na rijeku, gdje se smatralo da je bogomolja; i sjednuvši govorismo ženama koje se bijahu sabrale. I neka bogobojazna žena, po imenu Lidija, prodavačica porfire iz grada Tijatire, slušaše; njoj Gospod otvori srce da pazi na ono što govori Pavle. A kad se krsti ona i dom njezin, zamoli nas govoreći: Ako smatrate da vjerujem u Gospoda, uđite u moj dom i ostanite. I prinudi nas. Dogodi se pak kad iđasmo na molitvu da nas srete jedna robinja koja imaše duh pogađački i gatajući donošaše veliki dobitak svojim gospodarima. Ova pođe za Pavlom i za nama, i vikaše govoreći: Ovi su ljudi sluge Boga Višnjega, koji nam javljaju put spasenja. I ovako činjaše mnogo dana. A kada se Pavlu dosadi, okrenu se i reče duhu: Zapovijedam ti imenom Gospoda Isusa Hrista, iziđi iz nje! I iziđe u taj čas.“ Dela apostolska 16:6-18

„I kako bi odlučeno da otplovimo u Italiju, predadoše i Pavla i neke druge sužnje kapetanu ćesareve čete, po imenu Julije. A kad uđosmo u lađu adramitsku s namjerom da plovimo u azijska mjesta, otisnusmo se; s nama bješe Aristarh, Makedonac iz Soluna. Drugi dan pristadosmo u Sidon. A Julije čovjekoljubivo postupajući prema Pavlu, dopusti mu da odlazi prijateljima da bi se starali o njemu. I odande krenuvši plovismo ispod Kipra, pošto vjetrovi bijahu suprotni. I preplovivši pučinu kilikijsku, i pamfilijsku, dođosmo u Miru Likijsku. I ondje našavši kapetan lađu aleksandrijsku koja plovi u Italiju, ukrca nas u nju. Plovivši pak mnogo dana sporo, i jedva došavši prema Knidu, jer nam vjetar ne dadijaše, doplovismo pod Krit kod Salmone. I s mukom ploveći pored obale prispjesmo u neko mjesto koje se zove Dobra pristaništa, blizu kojega bješe grad Laseja. Pa kako prođe dosta vremena i već plovljenje ne bješe bez opasnosti, jer i post već bješe prošao, savjetovaše Pavle Govoreći im: Ljudi, vidim da će plovljenje biti s mukom i velikom štetom, ne samo za tovar i lađu, nego i za živote naše. Ali kapetan više vjerova kormilaru i vlasniku lađe, negoli Pavlovim riječima. A pošto pristanište ne bješe zgodno za zimovnik, savjetovahu mnogi da se odvezu odande ne bi li kako mogli doći do Finiksa, da zimuju u tom pristaništu kritskom koje gleda prema jugozapadu i sjeverozapadu. I kad dunu jug, mišljahu da im se želja ispuni, pa podignuvši kotvu, plovljahu pokraj Krita. Ali ne zadugo po tom dunu nasuprot njemu buran vjetar koji se zove sjeveroistočnjak. I kad zahvati lađu i ona se ne mogaše vjetru protiviti, prepustismo se valovima da nas nose. A kad prođosmo mimo jednog ostrva koje se zove Klauda, jedva mogosmo uzdržati čamac, Koji izvukavši, upotrijebiše pomoćna sredstva i podvezaše lađu, pa bojeći se da ne udare na sprud, spustiše jedra i tako dalje plovljahu. A kad nam veoma dosađivaše bura, sutradan izbacivahu tovare. I trećeg dana svojim rukama izbacismo alat lađarski. A kad se ni sunce ni zvjezde za mnogo dana ne pojaviše, i bura ne mala navali, bijaše najzad izgubljena svaka nada da ćemo se spasti. Pošto se dugo nije jelo, to Pavle stade među njih i reče: Trebaše, dakle, o ljudi, poslušati mene, i ne otiskivati se od Krita, pa izbegnuti ovu muku i štetu. I evo, sada vam savjetujem da budete raspoloženi, jer ni jedna duša od vas neće propasti, osim lađe. Jer ove noći stade preda me anđeo Boga čiji jesam i kome služim, Govoreći: Ne boj se, Pavle! Ti moraš izići pred ćesara; i evo, Bog ti je darovao sve koji plove sa tobom. Zato, ljudi, budite raspoloženi, jer vjerujem Bogu da će tako biti kao što mi bi rečeno. Mi ćemo, dakle, biti izbačeni na neko ostrvo. A kad bi četrnaesta noć i mi plovljasmo po Adriji, oko ponoći pomisliše lađari da se približavaju nekoj zemlji. I izmjerivši dubinu nađoše dvadeset hvati. I malo prošavši, opet izmjeriše i nađoše petnaest hvati. Onda bojeći se da kako ne udare na podvodne stijene, baciše sa krme četiri kotve, pa se moljahu da svane dan. A kad lađari gledahu da pobjegnu sa lađe, i spustiše čamac u more izgovarajući se kao da hoće sa pramca da spuste kotve, Reče Pavle kapetanu i vojnicima: Ako ovi ne ostanu na lađi, vi se ne možete spasti. Tada vojnici odrezaše konope na čamcu i pustiše ga te pade. A još prije svitanja dana, moljaše Pavle sve da jedu govoreći: Danas je četrnaesti dan kako čekate, i bez jela provodite, ništa ne okusivši. Zato vas molim da uzmete hrane, jer je to za vaše spasenje. A ni jednome od vas neće pasti dlaka s glave. I rekavši ovo, uze hljeb, i zablagodari Bogu pred svima i prelomivši, stade jesti. Onda se svi oraspoložiše, pa i sami uzeše hranu. A u lađi bijaše nas duša svega dvjesta sedamdeset i šest.“ Dela apostolska 27:1-8, 12, 15-20, 27-29, 37

„I kad se izbaviše s lađe koji bijahu s Pavlom, tada saznadoše da se ostrvo zove Malta. A mještani nam ukazivahu ne malo čovjekoljublje, jer naloživši vatru sve nas primiše zbog kiše koja padaše i zbog zime. I kada Pavle skupi gomilu granja i naloži na vatru, izađe zmija od vrućine i ujede ga za ruku. A kada vidješe mještani zmiju gdje visi o ruci njegovoj, govorahu jedan drugome: Svakako je ovaj čovjek ubica, jer ga izbavljenog od mora Pravda ne ostavi da živi. A on otrese zmiju u vatru, i ne pretrpje nikakvo zlo. A oni očekivahu da će on oteći ili odjednom pasti mrtav. No kad zadugo čekaše, i vidješe da mu ništa zlo ne bi, promijeniše se i govorahu da je on bog. Oko mjesta pak onoga bijahu imanja poglavara od ostrva, po imenu Publija, koji nas primi i ljubazno ugosti tri dana. A dogodi se da otac Publijev imaše groznicu i srdobolju i ležaše. Njemu Pavle uđe, pa pomolivši se Bogu i položivši ruke na njega, iscijeli ga. Kada se pak to dogodi, i drugi na ostrvu koji bijahu bolesni dolažahu, i iscjeljivahu se. I oni nam ukazivahu velike počasti, a kad pođosmo, spremiše što nam je bilo potrebno. A poslije tri mjeseca odvezosmo se na lađi aleksandrijskoj, koja je bila prezimila na ostrvu, i imaše oznaku Dioskura. I doplovivši u Sirakusu, ostasmo ondje tri dana. A odande obilazno prispjesmo u Rigiju; i posle jednoga dana, kada dunu jugo dođosmo drugi dan u Potiole. Ondje nađemo braću i oni nas zamole te ostanemo kod njih sedam dana, i tako dođosmo u Rim. I tamošnja braća, načuvši za nas, iziđoše nam u susret do Apijeva trga i Tri krčme. I kad ih vidje Pavle, zablagodari Bogu i ohrabri se. A kad dođosmo u Rim, kapetan predade sužnje vojvodi. Ali Pavlu se dopusti da živi zasebno s vojnikom koji ga čuvaše.“ Dela apostolska 28:1-16

Luka nije bio samo apostolov saputnik, već je u Jerusalimu lično sreo i Jakova, Gospodnjeg brata:

„A kada mi odvojivši se od njih otplovismo, idući pravo dođosmo na Kos, i drugi dan na Rodos, a odande u Pataru. I našavši lađu koja polazi u Finikiju, uđosmo i odvezosmo se. Kada se pak ukaza Kipar, ostavismo ga na lijevo, plovismo u Siriju, i pristadosmo u Tiru; jer ondje trebaše da se istovari lađa. I našavši učenike, ostasmo ondje sedam dana; oni Pavlu govorahu Duhom da ne ide gore u Jerusalim. A kad nam se navršiše dani, izišavši pođosmo praćeni od sviju sa ženama i djecom do iza grada, pa kleknuvši na obali pomolismo se Bogu. I oprostivši se jedni sa drugima, uđosmo u lađu; a oni se vratiše svojim kućama. A mi preplovivši od Tira, prispjesmo u Ptolemaidu, i pozdravivši braću ostadosmo kod njih jedan dan. A sutradan iziđosmo, Pavle i mi koji bijasmo sa njim, i dođosmo u Kesariju; i ušavši u kuću Filipa jevanđelista, koji bješe jedan od sedam đakona, ostasmo kod njega. I ovaj imaše četiri kćeri djevojke koje proricahu. Dok smo ondje boravili mnogo dana, siđe ozgo iz Judeje neki prorok po imenu Agav; I došavši k nama uze pojas Pavlov i veza svoje ruke i noge i reče: Tako govori Duh Sveti: čovjeka kojega je ovaj pojas, ovako će svezati u Jerusalimu Judejci, i predaće ga u ruke neznabožaca. A kada čusmo ovo, molismo ga i mi i mještani da ne ide gore u Jerusalim. A Pavle odgovori: Šta činite te plačete i cijepate mi srce? Jer ja sam gotov ne samo da budem svezan nego i da umrem u Jerusalimu za ime Gospoda Isusa. A kad ga ne mogosmo odvratiti, umirismo se rekavši: Volja Gospodnja neka bude. I poslije ovih dana spremismo se i iziđosmo u Jerusalim. A dođoše s nama i neki učenici iz Kesarije vodeći nas nekom Mnasonu sa Kipra, starom učeniku, da budemo njegovi gosti. I kada dođosmo u Jerusalim, primiše nas braća ljubazno. A sutradan otide Pavle sa nama Jakovu; i dođoše svi prezviteri.“ Dela apostolska 21:1-18

Reći da je sve prethodno navedeno zaista izuzetno bilo bi vrlo blago rečeno. Poznati hrišćanski filozof i apologeta Vilijam Lejn Krejg iznosi značaj činjenice da je Luka poznavao i ispitivao same Hristove učenike:

„… Pisci jevanđelja imaju dokazan učinak istorijske pouzdanosti. Pogledajmo opet samo jedan primer: Luku. Luka je pisac dvodelnog dela: Jevanđelja po Luki i Dela apostolskih. To je zapravo jedno delo, a u našim Biblijama razdvojeno je samo zato što je crkva jevanđelja grupisala zajedno u Novom zavetu.

„Luka je onaj pisac jevanđelja koji najsvesnije piše kao istoričar… Ovaj [Lukin] predgovor napisan je na klasičnom grčkom, kakav su koristili veliki grčki istoričari; posle toga Luka prelazi na uobičajeniji grčki. Ali on je svog čitaoca upozorio da može, ako želi, da piše kao učen istoričar. Govori o svom dugotrajnom istraživanju priče koju će ispričati i uverava nas da se ona zasniva na obaveštenjima očevidaca i da je stoga istinita.

„A ko je bio taj pisac koga zovemo Luka? Očigledno ni sam nije bio očevidac Isusovog života. Ali iz knjige Dela apostolskih otkrivamo jednu važnu činjenicu o njemu. Počev od šesnaeste glave Dela, kada Pavle stiže u Troadu u današnjoj Turskoj, pisac iznenada počinje da koristi prvo lice množine… Najočiglednije objašnjenje jeste da se pisac pridružio Pavlu na njegovom misionarskom putovanju po mediteranskim gradovima. Na kraju prati Pavla nazad u Izrael i konačno u Jerusalim. To znači da je pisac Luke i Dela apostolskih zapravo bio u neposrednom dodiru sa očevicima Isusovog života i službe u Jerusalimu.

„Skeptični kritičari izvodili su prave akrobacije ne bi li izbegli ovaj zaključak. Kažu da upotrebu prvog lica množine u Delima ne treba shvatiti doslovno; to je tobože bio samo književni postupak uobičajen u drevnim pričama o pomorskim putovanjima. Nije važno što se mnogi odlomci u Delima uopšte i ne odnose na Pavlovo pomorsko putovanje, već se odigravaju na kopnu! Još je važnije to što se ova teorija, kada je proverite, pokazuje kao čista maštarija. U drevnom svetu naprosto nije postojao književni postupak pripovedanja pomorskih putovanja u prvom licu množine – pokazalo se da je cela stvar naučna izmišljotina! Ne može se izbeći zaključak da su Luka i Dela apostolska delo Pavlovog saputnika koji je imao priliku da u Jerusalimu ispita očevice Isusovog života.“ (Krejg, On Guard: Defending Your Faith with Reason and Precision [izdanje David C. Cook, 2010], Personal Interlude: A Philosopher’s Journey of Faith, Part Two, 8. Who Was Jesus?, str. 191–193)

I:

„Da li je pisac bio pouzdan u iznošenju činjenica? Knjiga Dela apostolskih omogućava nam da na to pitanje odgovorimo odlučno. Dela apostolska se u velikoj meri preklapaju sa svetovnom istorijom drevnog sveta, a njihova istorijska tačnost je neosporna. To je nedavno iznova pokazao Kolin Hemer, klasični filolog koji je prešao na novozavetne studije, u svojoj knjizi The Book of Acts in the Setting of Hellenistic History. Hemer prolazi kroz Dela apostolska češljem gustih zubaca, izvlačeći obilje istorijskih pojedinosti, u rasponu od onoga što je bilo opšte poznato do detalja koje bi znao samo neko meštanin. Iznova i iznova pokazuje se Lukina tačnost. Od plovidbi aleksandrijske žitne flote, preko obalskog reljefa mediteranskih ostrva, do neobičnih titula lokalnih zvaničnika – Luka sve navodi ispravno.

„Prema profesoru Šervin-Vajtu: ’Potvrda istoričnosti u Delima apostolskim je neodoljiva. Svaki pokušaj da se odbaci njihova istoričnost, makar i u pojedinostima, mora sada izgledati apsurdno.’ I dalje stoji sud ser Vilijama Remzija, svetski poznatog arheologa: ’Luka je istoričar prvog reda…. Ovog pisca treba svrstati među najveće istoričare.’

„S obzirom na Lukinu pažljivost i dokazanu pouzdanost, kao i na njegov dodir sa očevicima u prvom naraštaju posle samih događaja, ovaj pisac je vredan poverenja.“ (Isto, str. 193–194)

To me dovodi do moje sledeće tačke. Blaženi apostol Pavle potrudio se da potvrdi i naglasi zamenički karakter Hristove žrtvene smrti kao sredstva kojim Bog izmiruje svet sa sobom. To je tačka koju Pavle naglašava kroz sve svoje nadahnute poslanice, kao što dokazuju sledeći stihovi:

„Kojega odredi Bog da bude krvlju svojom žrtva pomirenja kroz vjeru, da pokaže pravdu svoju oproštenjem pređašnjih grijeha, U dugotrpljenju Božijem, da se pokaže pravda njegova u sadašnje vrijeme, da je On pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove.“ Rimljanima 3:25-26

„Ali Bog pokazuje svoju ljubav prema nama, jer još dok bijasmo grješnici, Hristos umrije za nas. Mnogo ćemo, dakle, prije biti kroz njega spaseni od gnjeva sada kada smo opravdani krvlju njegovom. Jer kada smo se kao neprijatelji pomirili sa Bogom kroz smrt Sina njegova, mnogo ćemo se prije, već pomireni, spasti životom njegovim. A ne samo to, nego se i hvalimo Bogom kroz Gospoda našega Isusa Hrista, kroz kojega sada primismo pomirenje.“ Rimljanima 5:8-11

„Jer nas ljubav Hristova obuzima pa ovako mislimo: da ako jedan za sve umrije, to svi umriješe. I On za sve umrije, da oni koji žive, ne žive više sebi, nego Onome koji za njih umrije, i vaskrse. Zato mi od sada nikoga ne znamo po tijelu; a ako i poznasmo Hrista po tijelu, no sada ga više ne poznajemo. Stoga, ako je ko u Hristu, nova je tvar, staro prođe, gle, sve novo postade. A sve je od Boga, koji pomiri nas sa sobom kroz Isusa Hrista, i koji nam dade službu pomirenja. Jer Bog bješe u Hristu koji pomiri svijet sa sobom, ne uračunavši im grijehe njihove, i metnuvši u nas riječ pomirenja. Umjesto Hrista, dakle, molimo, kao da Bog poziva kroz nas; molimo u ime Hristovo – pomirite se sa Bogom! Jer Njega, koji nije znao grijeha, učini grijehom nas radi, da mi postanemo pravda Božija u Njemu.“ 2. Korinćanima 5:14-21

„Blagodat vam i mir od Boga Oca i Gospoda našega Isusa Hrista, Koji dade sebe za grijehe naše da izbavi nas od sadašnjega vijeka zloga, po volji Boga i Oca našega,“ Galatima 1:3-4

„A živim – ne više ja, nego živi u meni Hristos; a što sad živim u tijelu, živim vjerom Sina Božijega, koji me zavoli i predade sebe za mene.“ Galatima 2:20

„Hristos nas je iskupio od prokletstva zakona postavši za nas prokletstvo, jer je napisano: Proklet svaki koji visi na drvetu; Da na mnogobošcima bude blagoslov Avraamov u Hristu Isusu, da primimo obećanje Duha kroz vjeru.“ Galatima 3:13-14

„Na pohvalu slave blagodati svoje, kojom nas oblagodati u Ljubljenome, U kome imamo izbavljenje krvlju njegovom, oproštenje grijehova po bogatstvu blagodati njegove“ Efescima 1:6-8

„I živite u ljubavi kao što je i Hristos nas ljubio i predao sebe za nas kao prinos i žrtvu Bogu na prijatni miris.“ Efescima 5:2

„Muževi, volite svoje žene kao što i Hristos zavole Crkvu i sebe predade za nju, Da je osveti, očistivši je krštenjem u vodi riječju, Da je stavi preda se, slavnu Crkvu, koja nema mrlje ni bore, ili što tome slično, nego da bude sveta i neporočna. Tako su dužni i muževi da vole svoje žene kao svoja tijela; jer koji voli svoju ženu, samoga sebe voli. Jer niko nikad ne omrznu na svoje tijelo, nego ga hrani i njeguje, kao i Gospod Crkvu. Jer smo udovi tijela njegova, od mesa njegova, i od kostiju njegovih.“ Efescima 5:25-30

„Koji nas izbavi od vlasti tame i prenese u Carstvo Sina ljubavi svoje, U kome imamo iskupljenje, oproštenje grijehova; Koji je ikona Boga nevidljivoga, Prvorođeni prije svake tvari, Jer Njime bi sazdano sve, što je na nebesima i što je na zemlji, što je vidljivo i što je nevidljivo, bili prijestoli ili gospodstva, ili načalstva ili vlasti; sve je Njime i za Njega sazdano. I On je prije svega, i sve u njemu postoji. I On je Glava Tijela, Crkve, koji je početak, Prvorođeni iz mrtvih, da u svemu On bude prvi. Jer (Otac) blagoizvoli da se u Njemu nastani sva punoća. I da kroz Njega izmiri sve sa sobom, učinivši mir njegovom krvlju na krstu, (pomirivši) kroz Njega i ono što je na zemlji i ono što je na nebesima. I vas koji ste nekada bili otuđeni i svjesno neprijatelji u zlim djelima, Sada vas izmiri smrću njegovog ljudskog tijela da vas izvede preda se svete, neporočne i nevine, Ako samo ostanete u vjeri utemeljeni i postojani, i ne odvajajući se od nade Jevanđelja, koje čuste, koje je propovijedano svoj tvari pod nebom, kojemu ja, Pavle, postadoh služitelj.“ Kološanima 1:13-14, 18-23

„Očekujući blaženu nadu i javljanje slave velikoga Boga i Spasa našega Isusa Hrista, Koji dade sebe za nas da bi nas iskupio od svakoga bezakonja, i da očisti za sebe narod izabrani koji revnuje u dobrim djelima.“ Titu 2:13-14

Sada, kada je jasno da je Luka bio saputnik ovog blaženog apostola, da li ovi muslimanski žutokljunci zaista očekuju da poverujemo da bi Pavlov sopstveni učenik poricao ili potpuno odbacio zamenički karakter i pomirbeni značaj Hristove smrti?

Više o Lukinom viđenju Hristove pomirbene smrti reći ću u sledećem delu ove rasprave: Pomirenje u Luki i Delima apostolskim, 2. deo