Vilijam Krejg i božanstvo Hrista
Sledeći odlomci preuzeti su iz eseja dr Vilijama Lejna Krejga „Tri-Personal Monotheism“, u knjizi One God, Three Persons, Four Views: A Biblical, Theological, and Philosophical Dialogue on the Doctrine of the Trinity, koju je uredio Čed A. Mekintoš, a objavio Cascade Books, Judžin, Oregon, 2024. Sva isticanja su moja.
Hristos kao Kyrios
Rešenje ranih hrišćana za ovaj problem bilo je zapanjujuće i dovitljivo. Usvojili su termin kyrios („Gospod“) kao svoje glavno sredstvo označavanja Hrista (368 puta u Novom zavetu). Hristološki značaj ovog termina leži u činjenici da je kyrios — iako, poput engleske reči „lord“, ima širok raspon značenja, od učtivog oslovljavanja („gospodine“) do božanstva — upravo onaj termin kojim su Jevreji grčkog govornog područja zamenjivali Božije lično ime „Jahve“ u Starom zavetu! Pri naglas čitanju Svetog pisma, Jevreji hebrejskog govornog područja nisu izgovarali sveto ime „Jahve“, nego su umesto njega stavljali reč Adonai, a takva se upotreba u engleskim prevodima predstavlja rečju „Lord“ ispisanom malim verzalom. Jevreji grčkog govornog područja su pak umesto hebrejskog Adonai stavljali kyrios. Upravo su tu božansku titulu rani hrišćani prigrabili da izraze Isusov uzvišeni status.
Teološku težinu termina kyrios u odnosu na Isusa Hrista prenosi uznemirujuća praksa novozavetnih pisaca da starozavetne dokazne tekstove o Jahveu primenjuju na Hrista.5 Da navedemo samo tri primera: u Rimljanima 10:9 Pavle tvrdi: „Jer ako ispovijedaš ustima svojim da je Isus Gospod, i vjeruješ u srcu svojemu da ga Bog podiže iz mrtvih, bićeš spasen.“ Pavle uverava svoje rimske čitaoce da „Jer nema razlike između Judejca i Jelina; jer je isti Gospod sviju, bogat za sve koji ga prizivaju. Jer svaki koji prizove Ime Gospodnje biće spasen.“ (Rimljanima 10:11). Dokazni tekst je Joil 2:32, koji govori o Jahveu, „Gospodu Bogu svojemu“ (st. 23).
Opet, u Filipljanima 2:10–11 Pavle piše: „Da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; I da svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca.“ Ovo ispovedanje preuzeto je iz LXX Isaije 45:23, „da će im se pokloniti svako koljeno, i zaklinjati se svaki jezik“ s osvrtom na „Gospod Bog Izrailjev“ (st. 3). To što se tekst iz tako žestoko monoteističkog odeljka kakav je Isaija 45 primenjuje na Isusa Hrista dramatično pokazuje božanski status koji su mu hrišćani pripisivali.
Opet, u Jevrejima 1:6: „I opet, kada uvodi Prvorodnoga u vaseljenu, govori: I neka mu se poklone svi anđeli Božiji.“ dokazni tekst je ili LXX Ponovljeni zakoni 32:43 ili Psalam 97:7, a oba se odnose na Jahvea, kome, kao Bogu, jedinome pripada obožavanje — i to, što je značajno, ne samo od strane ljudskih bića nego i od najviših anđeoskih bića. Dalje, u Jevrejima 1:10–11 izjave koje se navode iz Psalma 102:25–27 u primeni na Hrista izvorno su se odnosile na Jahvea.
5. Vidi Capes, Old Testament Yahweh Texts in Paul’s Christology. Kako Kejps ističe, teološki značaj ove prakse jeste u tome što se kyrios upotrebljava kao hristološka titula da bi se „na Hrista primenili pojmovi i funkcije za koje se prema Starom zavetu očekuje da ih ispuni Jahve“ (164). Ne samo Pavle nego i jevanđelisti čine isto, prikazujući kanonskog Isusa kako na sebe primenjuje pojmove i tekstove koje je Stari zavet primenjivao na Jahvea (179-80). (str. 30-31)
JOVANOVSKI SPISI
Čak i veoma skeptični kritičari u ogromnoj većini priznaju da je do vremena jovanovskih spisa verovanje u puno božanstvo Hrista već bilo razvijeno i došlo do izraza u Novom zavetu.22 Hristološke potpornice Jevanđelja po Jovanu jesu potvrda Hristovog božanstva u Prologu (Jovan 1:1) i Tomino zvonko ispovedanje u pripovesti o javljanju vaskrslog Hrista Tomi i Dvanaestorici (Jovan 20:28).
Jovan 1:1
Prolog počinje trijadnom formulom:
„U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog“ En arxē ēn ho logos, kai ho logos ēn pros ton theon, kai theos ēn ho logos. (Jovan 1:1)
Prolog odražava uticaj učenja o Logosu u srednjem platonizmu.23 Stoga ću ubuduće govoriti o Logosu. Prema stihu 1a, Logos je bio „U početku“, što je bez sumnje odjek LXX Postanja 1:1, „U početku“ (En arxē). Ta izjava time potvrđuje tradicionalno učenje o Logosu da je Logos „preegzistirao“, u smislu da Logos nije počeo da postoji u trenutku stvaranja niti je stvorenje. Kao i u srednjem platonizmu, Logos je instrumentalni uzrok stvaranja (Jovan 1:3). Za taj Logos se u stihu 1b kaže da je postojao kod Boga i da je, dakle, u nekom smislu razlučen od Boga. Ipak, stih 1c kaže da je Logos bio Bog, te ih u nekom smislu poistovećuje. Kao i u srednjem platonizmu, dakle, božanstvo Logosa se jasno potvrđuje, dok se postulira unutrašnja razlika u Bogu.
Ključno pitanje je, dakle: o kome ovde govorimo? Neosporno je da Jovan poistovećuje Logos sa Hristom pre ovaploćenja (Jovan 1:14, 17b). Sam Logos je ušao u ljudsku istoriju (Jovan 1:10–11). Prolog tako potvrđuje preegzistenciju Isusa Hrista, njegovo nestvoreno biće i njegovo božanstvo. Iako uvodna formula uključuje mnoštvo tumačiteljskih tančina, većina njih nema značaja za pitanje koje nas zanima, naime, za božanstvo Hrista. Na primer, bilo da se ho theos u stihu 1b poistovećuje sa Bogom Ocem ili sa generičkim Bogom, to jest sa Vrhovnim bićem, u stihu 1c se za Logos, odnosno za Hrista, potvrđuje da je Bog.
Opet, bilo da theos bez člana u stihu 1c razumemo određeno — kao gramatičku oznaku predikatskog položaja određene imenice — ili kvalitativno, kao oznaku prirode božanstva, ishod je isti: Hristu se pripisuje božanstvo. Iako je Jovan mogao napisati theios (božanski) ili tou theou (Božiji) umesto theos da izrazi božanstvo Logosa, tako dobijena izjava bila bi otvorena za tumačenje da Logos poseduje neku razvodnjenu božanstvenost ili da naprosto pripada Bogu. Izborom supstantivnog termina theos Jovan snažno izražava jednaku božanstvenost koju uživaju Bog Otac i Sin.
Iako su nuđeni razni prevodi i parafraze da bi se uhvatio smisao stiha 1c, kao što su
ono što je Bog bio, to je Reč bila (NEB, REB)
ono što je Bog bio, to je i Reč bila (TEV)
priroda Reči bila je ista kao priroda Boga (Barklaj)
on je bio isto što i Bog (GNB)
Reč je bila upravo ono što i Bog (Kasirer)
Reč je imala istu prirodu kao Bog (Harner),
Haris ipak zagovara da se ostane pri uobičajenom prevodu „Logos bješe Bog“ zbog njegove sažetosti i snage; ali dodaje ogradu da on zahteva da reč „Bog“ bude pažljivo definisana ili određena kako se Logos ne bi poistovetio sa Ocem.24
Jovan 1:18
„Boga niko nije vidio nikad: Jedinorodni Sin koji je u naručju Oca, on ga objavi.“
theon oudeis heōraken pōpote; monogenēs theos ho ōn eis ton kolpon tou patros ekeinos eksēgēsato. (Jovan 1:18)
Pošto je u stihu 14 Isusa nazvao monogenēs para patros, Jovan ga sada smelo naziva monogenēs theos. Prisustvo izraza monogenēs theos i u 𝔓66 i u 𝔓75 uverilo je većinu tekstualnih kritičara da je monogenēs huios kasnija ispravka teksta, tako da možemo s pouzdanjem, ako ne i sa izvesnošću, nastaviti od toga da je ovde Isus Hristos nazvan theos.25 Zapanjujućim nazivom „jedinorodni Bog“ Jovan razlikuje Hrista Sina od Boga Oca, smatrajući obojicu Bogom. Iako se javljaju zanimljiva i važna tumačiteljska pitanja u vezi sa značenjem reči monogenēs, njihovo rešavanje opet nije od značaja za naše zanimanje za Hristovo božanstvo. Na primer, da li je monogenēs pridev („jedinorodni Bog“) ili imenica („Jedinorodni, Bog“)? Za naše svrhe to nije važno, jer se u oba slučaja Hristos naziva „Bogom“. Možemo, dakle, pitati: koje je značenje reči monogenēs, bilo da se shvata pridevski ili imenički? Kao složenica od monos (jedini) + genos (vrsta), mogla bi se na etimološkim osnovama uzeti u značenju „jedinstven“ ili „jedini svoje vrste“. U tom slučaju monogenēs theos moglo bi se prevesti kao „Bog, jedan jedini“, što, mada sumnjivog smisla, ipak tvrdi božanstvo Hrista. Međutim, u porodičnom kontekstu, koji je i primarni kontekst upotrebe, monogenēs znači „jedinog porekla“ i odnosi se na jedino dete u porodici.26 U jovanovskim spisima povezivanje reči monogenēs sa huios (Jovan 3:6, 18; 1. Jovanova 4:9) pokazuje Jovanovo zanimanje za Isusa kao jedinog Sina Božijeg. U skladu s tim, čini se prikladnim uzeti monogenēs theos u značenju „jedinorodni Bog“ ili „Jedinorodni, koji je Bog“, baš kao što bi čovek svoje jedino dete mogao nazvati „mojim jedinorodnim“. Možemo se složiti da „ne razmatra večno rađanje Sina od Oca; ali u običnom govoru „jedinorodni“ prosto znači „jedini rođeni“. Prevod „jedinorodni Bog“ stoga je neosporan, mada možda, poput prevoda Jovana 1:1c, zahteva izvesno objašnjenje. Kako god bilo, presudno ostaje to da se svi predloženi prevodi izraza monogenēs theos odnose na Isusa kao na „Boga“.
Čak i ako je theos u Jovanu 1:18a osvrt na Oca (što je i samo sporno pitanje), očigledno je da je u Jovanu 1:18b theos generički termin za Vrhovno biće, a ne oznaka Oca, jer „jedinorodni“ već sam po sebi podrazumeva razlikovanje deteta od roditelja, ovde Sina od Oca (up. Jovan 1:14: monogenēs para patros), a za Hrista se kaže da je „u naručju Oca“, što ukazuje na prisan lični odnos Oca prema Sinu. Nikakvog smisla ne bi imalo reći da je jedinorodni Otac, koji je u naručju Očevom, njega objavio. Ništa ne bi moglo tako snažno ukazati i na zajedničko božanstvo Sina i Oca, a istovremeno naglasiti njihovu ličnu razliku, kao ova izuzetna oznaka Isusa Hrista kao monogenēs theos.
Jednako je zapanjujuća kao izraz monogenēs theos i Jovanova tvrdnja, u vezi sa 1:18a „Boga niko nije vidio nikad“, da je viđenje Gospoda nad vojskama opisano u Isaiji 6:1 zapravo bilo viđenje Hrista pre ovaploćenja: „Ovo reče Isaija kada vidje slavu njegovu i govoraše o njemu.“ (Jovan 12:41)! Ideja je ovde, izgleda, ta da niko nikada nije video Boga Oca, ali ga je Bog Sin objavio. Stoga je Isaijino viđenje Gospoda na njegovom prestolu bilo viđenje Boga Sina! Ovde nemamo samo primenu starozavetnog dokaznog teksta o Jahveu na Isusa, nego stvarno retrojektovanje Hrista u raniju istorijsku okolnost. Ovde je on jasno izjednačen sa Bogom. Jovan razlikuje Sina od Oca, ali kaže da je jedinorodni Bog onaj koga je Isaija video.
Jovan 20:28
Dolazimo do hristološkog vrhunca Jevanđelja po Jovanu u Tominom ispovedanju vaskrslom Isusu:
„Gospod moj i Bog moj!“
Ho kyrios mou kai ho theos mou. (Jovan 20:28)
Ovde se ne suočavamo ni sa kakvim tekstualnim pitanjima, nikakvim tumačiteljskim zagonetkama, nikakvim prevodilačkim teškoćama — samo sa jasnim i neposrednim ispovedanjem. Spajajući titule „Gospod“ i „Bog“, Tomino ispovedanje o tome ko Isus zaista jeste predstavlja dostojan vrhunac celog Jevanđelja. Ovo uparivanje reči kyrios i theos obilato je posvedočeno u Septuaginti, a najbliža paralela je LXX Psalam 34:23 [35:23]: ho theos mou kai ho kyrios mou, upućen Jahveu.27 To što Tomino ispovedanje nije bilo tek zanosni uzvik očigledno je ne samo iz njegove starozavetne pozadine nego i iz činjenice da ga Isus blagosilja zbog tog ispovedanja, zajedno sa onima koji slično veruju (st. 29).
Kyrios i theos oba su termina koja se u judaizmu upotrebljavaju za Jahvea i ovde im treba dati punu težinu. To ne znači da je Isus, po Jovanovom shvatanju, Jahve, jer Jovan kroz celo svoje Jevanđelje razlikuje Oca i Sina. Pre je reč o tome da se kyrios i theos ovde upotrebljavaju kao titule, a ne kao lična imena, što pokazuje upotreba prisvojne zamenice „moj“ u oba slučaja. Tvrdnja nije da je Isus Otac, nego da su i Otac i Sin podjednako Bog.
1. Jovanova 5:20
„A znamo da je Sin Božiji došao i dao nam razum da poznajemo Istinitoga; i jesmo u Istinitome, u Sinu njegovom Isusu Hristu. On je istiniti Bog i život vječni.“
oidamen de hoti ho huios tou theou ēkei, kai dedōken hēmin dianoian hina ginōskōmen ton alēthinon; kai esmen en tō alēthinō, en tō huiō autou Iēsou Christō. houtos estin ho alēthinos theos kai zōē aiōnios. (1. Jovanova 5:20)
Pitanje se, u grčkom kao i u engleskom, tiče antecedenta pokazne zamenice houtos („ovaj“ ili „on“): da li je to ton alēthinon („onaj koji je istinit“ ili „Istiniti“) ili je to Iēsou Christō („Isus Hristos“)? Oboje je gramatički moguće, te će našu odluku morati da vode razmatranja konteksta. Pomenuli smo da je, iako je Haris smatrao obe mogućnosti podjednako verovatnim, velika većina naučnika posle njegovog pisanja tvrdila da se houtos odnosi na Isusa Hrista kao Boga.28
Uopšteno, houtos upućuje unazad na najskorije pomenuti raspoloživi antecedent, a to je u ovom slučaju Iēsou Christō. Ipak_, houtos_ može uzeti i udaljeniji antecedent ako je taj piscu najviše na umu. Postoje dva značajna primera u jovanovskim poslanicama:
„Ko je lažljivac ako ne onaj ko poriče da Isus jeste Hristos. Taj je antihrist koji odriče Oca i Sina.“ (1. Jovanova 2:22)
„Jer mnoge varalice iziđoše u svijet, koji ne priznaju Isusa Hrista da je došao u tijelu; takav je varalica i antihrist.“ (2. Jovanova 1:7)
Antecedent u oba slučaja neosporno nije Isus Hristos. U 1. Jovanovoj 5:20 moglo bi se pomisliti da je piscu najviše na umu Istiniti, a to je Bog Otac. To razmatranje, međutim, nije tako ubedljivo kao što se na prvi pogled čini. Jer u dva navedena primera nema nikakve dvosmislenosti oko antecedenta, budući da su sve neposredno prethodeće reči sabrane u participsku frazu koja tvori određeni opis onoga na šta se upućuje.29 Stih 5:20e nema takav opis i pripada drugačijoj kategoriji upravo zbog svoje dvosmislenosti. Upućivanje na Isusa Hrista slaže se sa 1. Jovanovom 5:5–6: „Ko je taj koji pobjeđuje svijet do onaj koji vjeruje da Isus jeste Sin Božiji? On je taj što dođe vodom i krvlju, Isus Hristos“ Haris smatra da je paralela samo verbalna, jer je ovde „ovo je“ prospektivno, a ne retrospektivno, za razliku od 1. Jovanove 5:20. Ali, uz dužno poštovanje prema Harisu, houtos se ovde sasvim prirodno odnosi unazad na Isusa, a ne samo unapred.30
„Istiniti“ se bez sumnje odnosi na Boga Oca, ne samo zato što se kaže da smo „u njegovom Sinu“ nego i zato što se Bog Otac naziva „jedini istiniti Bog“ (ton monon alēthinon theon) u Jovanu 17:3. Ali ko je „večni život“? Kada se stih 20 čita u širem kontekstu jovanovske literature, najverovatniji referent je Isus Hristos. U Jovanovoj prvoj poslanici nalazimo izjave poput „o Logosu (Riječi) života: I Život se javi, i vidjeli smo, i svjedočimo, i objavljujemo vam Život vječni, koji bješe u Oca i javi se nama“ (1:1–2), „I ovo je svjedočanstvo da nam je Bog dao život vječni; i ovaj život je u Sinu njegovom. Onaj koji ima Sina ima život; ko nema Sina Božijega nema života.“ (5:11–12) i „Ovo napisah vama koji vjerujete u ime Sina Božijega, da znate da imate život vječni“ (5:13). U Jevanđelju se ne samo da život nalazi u Sinu (Jovan 1:4) nego se i za Isusa kaže da je „život“ (11:25; 14:6). Jedina uporediva izjava u jovanovskoj literaturi u vezi sa Ocem jeste Jovan 17:3, koja, međutim, takođe pominje Hrista. Stoga se upućivanje na Isusa Hrista kao na „večni život“ u stihu 20e čini naročito prikladnim.
Neko bi se mogao zapitati da li se ton alēthinon odnosi na Oca, a zōē aiōnios na Sina. Ali to tumačenje se sudara sa Šarpovim kanonom, jer je zōē aiōnios bez člana, tako da postoji jedan i samo jedan referent za izraz ho alēthinos theos kai zōē aiōnios. Pridev alēthinos primenjuje se na Isusa pet puta u jovanovskoj literaturi (Jovan 1:9; 6:32; 15:1; 1. Jovanova 2:3, 8; Otkrivenje 3:14) i stoga je ovde savršeno prikladan.
Mnogi komentatori su primetili da uzimanje zamenice houtos tako da se odnosi na „onoga koji je istinit“ pretvara izraz u tautologiju („Ovaj Istiniti je istiniti Bog“) i retorički slabo funkcioniše na kraju poslanice.31 Ali opis Isusa Hrista kao istinitog Boga jeste dramatičan završetak potpuno saglasan sa jovanovskom teologijom i, u svetlu Jovana 1:1, 18; 20:28, gotovo očekivan. Ovde, na kraju Jovanove poslanice, taj izraz obrazuje prekrasnu inclusio sa rečima njegovog uvoda u 1. Jovanovoj 1:1–3. Kako je sada, na kraju, prikladno reći za Isusa Hrista, Sina onoga koji je istinit, da je on istiniti Bog i večni život!
Može se posumnjati da je Harisov temeljni prigovor uzimanju „Isusa Hrista“ za referent zamenice „ovaj“ taj što 5:20e, shvaćen kao izjava o identitetu, čini Sina lično istovetnim sa Ocem, što očigledno nije ono u šta je Jovan verovao. Ostavimo za trenutak po strani pretpostavku da je 5:20e zamišljen kao izjava o identitetu. Prigovor pretpostavlja da u stihu 20e „istiniti Bog“ konotira Oca. Ali to tumačenje je sumnjivo. U Jovanu 17:3, kada Isus opisuje Oca kao „jedinog istinitog Boga“, taj izraz uverljivo nije određeni opis koji konotira Oca, jer bi inače Isusova tvrdnja bila da je Otac jedini istiniti Otac, što nije Jovanova namera. Pre će biti da se „Bog“ u 17:3 uverljivo upotrebljava generički, za Vrhovno biće, kako bi se ustvrdilo da je Otac istinito Vrhovno biće. Lažni bogovi, nasuprot tome, nisu lažni očevi nego lažni pretendenti na status Vrhovnog bića (up. 1. Jovanova 5:21). Slično tome, u 1. Jovanovoj 5:20e „istiniti Bog“ uverljivo konotira Vrhovno biće, a za Isusa se kaže da je on to Vrhovno biće. Jovan je verovao da, kao što je Otac Bog, tako je i Sin Bog.32 Da li takvu izjavu možemo osmisliti, pitanje je za filozofskog, a ne biblijskog, teologa.
Haris misli da bi, ako 5:20e ne uzmemo kao tvrdnju o ličnom identitetu Sina sa Ocem, „jedina druga mogućnost, čini se, bila istovetnost prirode“.33 Harisova formulacija te mogućnosti je zbrkana. Tvrdnja o istovetnosti Sina sa božanskom prirodom izgledala bi kao tvrdnja o božanskoj jednostavnosti,34 što nije ni Jovanova ni Harisova namera. Pre je predviđena mogućnost ta da Sin i Otac obojica dele božansku prirodu. Nije važno što 5:20e nije izjava o Ocu i Sinu zajedno, da dele istu prirodu, nego o Sinu, da je on istiniti Bog. Važnije je to što izjava da Sin ima božansku prirodu uopšte nije izjava o identitetu nego predikacija. Prema toj mogućnosti, Jovana ne treba razumeti kao da iznosi bilo kakvu izjavu o identitetu, nego predikaciju, pripisujući Hristu božanstvo u njegovom najpunijem smislu.
Haris protestuje: „Ahilova peta takvih predloga jeste prisustvo člana. . . . [K]ada se izjavljuje šta neko jeste, predikat ne sme imati član; kada se izjavljuje ko neko jeste, predikat mora imati član.“35 Čini se da je ovo pravilo u protivrečnosti sa Harisovom sopstvenom izjavom da određenost i kvalitativnost nisu uzajamno isključive kategorije; određena imenica poput ho theos mogla bi nositi kvalitativni smisao kakav je božanstvo.36 Načelo da se član ispred imenice izostavlja „kada pisac želi da naglasi kvalitet ili karakter predmeta“37 saglasno je sa kvalitativnom upotrebom imenica sa članom.
Uporedimo Tomino ispovedanje u Jovanu 20:28. Tamo Haris daje reči theos kvalitativno tumačenje, ali kaže da član gramatički zahteva nominativ u funkciji obraćanja. Ali analogno tome može se reći da se u 1. Jovanovoj 5:20 theos upotrebljava kvalitativno, ali da je član gramatički potreban da poveže složeni izraz ho alēthinos theos kai zōē aiōnios kako bi se izdvojio jedan jedini referent, u skladu sa Šarpovim kanonom. Ukratko, ne moramo misliti da, ako se houtos odnosi na Isusa Hrista, 5:20e želi da potvrdi istovetnost Isusa Hrista sa Ocem.
Većina novozavetnih naučnika, dakle, ne slaže se sa Harisovom procenom da je u 1. Jovanovoj 5:20 podjednako verovatno da se houtos odnosi na Boga ili na Isusa Hrista. Štaviše, mnogi smatraju da je upućivanje na Isusa Hrista više nego samo verovatno. Vrhunski jovanovski komentatori Rejmond Braun i Rudolf Šnakenburg, na primer, zaključuju redom: „Mislim da argumenti jasno idu u prilog tome da je houtos osvrt na Isusa Hrista“38 i „Više nema nikakve sumnje . . . da se sledeće houtos . . . odnosi na Isusa Hrista“.39 (str. 38-46)
28. Komoševski me obaveštava da od trideset osam naučnih izvora koje je konsultovao o 1. Jovanovoj 5:20 od Harisovog rada iz 1992. godine, njih trideset jedan smatra da tekst naziva Isusa theos, dok se samo sedam ne slaže (privatna prepiska, 23. mart 2022)…
22. Prostor dopušta samo dva primera. Rudolf Bultman je smatrao da je Jovan 20:28 jedini slučaj u Novom zavetu gde je Isus Hristos „nesumnjivo označen“ kao Bog (Essays, 276). Bart Erman smatra da je u Jovanovom Jevanđelju „Isus odlučno Bog i zapravo je jednak Bogu Ocu — pre dolaska u svet, dok je u svetu i nakon što ga napusti“ (How Jesus Became God, 271). (str. 38)
30. Harisova tvrdnja da je, kada je „Hristos“ antecedent, zamenica uvek ekeinos, a ne houtos, uravnotežena je činjenicom da Jovan nikada ne upotrebljava houtos u odnosu na Oca ni u Jevanđelju ni u poslanicama. (str. 43)
38. Brown, Epistles of John, 66.
39. Schnackenburg, Johannine Epistles, 262. (str. 46)
Dodatna literatura
Krejg i božanstvo Hrista, 2. deo
BART ERMAN SE SLAŽE: JOVAN OPISUJE ISUSA KAO SVEMOGUĆEG BOGA!
Hristos: istiniti Bog i jedinorodni Sin
ISUS HRISTOS: BOG ISTINITI OD BOGA ISTINITOG
PONOVO: ISUS, ISTINITI BOG I VEČNI ŽIVOT
JOVAN 17:3: JEDINI ISTINITI BOG