Martin Luter, Jakovljeva poslanica i novozavetni kanon
Sledeći tekst preuzet je iz objave „Luterov odnos prema spornim knjigama Novog zaveta“. Prenosim ga ovde u celini jer razotkriva prezir Martina Lutera prema Jakovljevoj poslanici i još nekolikim novozavetnim spisima, prosto zato što je smatrao da se ne slažu (i da se ne mogu uskladiti) sa NJEGOVIM tumačenjem Pavlovog učenja o opravdanju. Čitaoci će videti Luterovu oholost u tome što je sebi prisvojio pravo da kritikuje novozavetni kanon i da odlučuje koje knjige treba smatrati onima koje imaju veći autoritet i vrednost.
Sva isticanja su moja.
Luterov odnos prema ’spornim knjigama’ Novog zaveta
Luteranski teolozi vole da prave razliku između knjiga Novog zaveta koje su u ranoj crkvi jednoglasno primljene kao kanonske (takozvana Homologoumena, ili nesporne knjige) i knjiga koje su neki osporavali (Antilegomena). U tu grupu ’spornih knjiga’ spadaju Poslanica Jevrejima, Jakovljeva, Judina, 2. Petrova, 2. i 3. Jovanova i Otkrivenje Jovanovo. Te knjige se u savremenim luteranskim crkvama smatraju kanonskim, uz ogradu da nisu sasvim na istom nivou kao ostale knjige kada je reč o potpunom izrazu jevanđeoske istine i da ih treba koristiti s oprezom.
Luter je i sam sebi uzeo slobodu da neke od tih knjiga kritikuje na polemičan način koji bi malo koji luteran danas smatrao sasvim prihvatljivim. Imao je nisko mišljenje o Jevrejima, Jakovljevoj, Judinoj i Otkrivenju, pa je, kada je 1522. objavio svoj Novi zavet, te knjige izdvojio na sam kraj. U svom Predgovoru Jevrejima, koji u tom nizu dolazi prvi, kaže: „Do ove tačke imali smo posla sa istinskim i pouzdanim glavnim knjigama Novog zaveta. Četiri koje slede od davnina uživaju drugačiji ugled.“
Luterova kritika ovih knjiga savremenim hrišćanima će se možda učiniti sramotnom, pa i šokantnom, ali treba istaći da njegov stav nije bio toliko šokantan u kontekstu poznog srednjeg veka. I Erazmo je dovodio u pitanje ove četiri knjige u Annotationes uz svoj grčki Novi zavet iz 1516, a njihovu kanoničnost je osporavao i rimokatolički kardinal Kajetan (Luterov protivnik u Augzburgu. Vidi Reu, Luther’s German Bible, str. 175-176).
Tužna je činjenica da Rimokatolička crkva nikada nije precizno povukla granice biblijskog kanona. U rimskom sistemu to nije ni bilo neophodno, jer u njemu autoritet Svetog pisma nije bio mnogo viši od autoriteta tradicije, papa i sabora. Tek kada su protestantski reformatori počeli da insistiraju na vrhovnom autoritetu samog Svetog pisma, odluka o ’spornim knjigama’ postala je nužna.
Da se Luterov negativan sud o ovim knjigama zasnivao samo na činjenici da je njihova kanoničnost u ranim vremenima bila osporavana, očekivali bismo da među njih uvrsti i 2. Petrovu, jer je ta poslanica u drevno doba bila osporavana više nego bilo koja druga. Ali iz predgovora koje je Luter dodao ovim četirima knjigama očigledno je da njegovo nisko mišljenje o njima ima više veze s njegovim teološkim primedbama protiv njih nego s bilo kakvim istorijskim istraživanjem kanona.
Donosimo u nastavku Luterove predgovore Jakovljevoj, Judinoj i Otkrivenju, iz prvog izdanja njegovog Novog zaveta. Engleski prevod i napomene preuzeti su iz američkog izdanja Luther’s Works, tom 35 (Sent Luis: Concordia, 1963), str. 395-399.
Predgovor poslanicama sv. Jakova i sv. Jude (1522)
Iako su ovu poslanicu sv. Jakova drevni pisci odbacivali,1 ja je hvalim i smatram dobrom knjigom, jer ne postavlja ljudska učenja nego snažno objavljuje Božji zakon. Ipak, da iznesem sopstveno mišljenje o njoj, a bez predrasuda prema bilo kome, ne smatram je spisom nekog apostola; a moji razlozi slede.
Na prvom mestu, ona je otvoreno protivna sv. Pavlu i celom ostatku Svetog pisma time što opravdanje pripisuje delima. Kaže da je Avraham bio opravdan svojim delima kada je prineo svog sina Isaka; premda u Rimljanima 4 sv. Pavle uči suprotno, da je Avraham bio opravdan bez dela, samom svojom verom, pre nego što je prineo sina, i to dokazuje Mojsijem u Postanju 15. Iako bi se ovoj poslanici moglo pomoći i smisliti tumačenje2 za to opravdanje delima, ne može se odbraniti njena primena Mojsijeve izjave iz Postanja 15 na dela. Jer Mojsije ovde govori samo o Avrahamovoj veri, a ne o njegovim delima, kao što sv. Pavle pokazuje u Rimljanima 4. Ova greška, dakle, dokazuje da ova poslanica nije delo nijednog apostola.
Na drugom mestu, njena svrha je da poučava hrišćane, ali u svom tom dugom poučavanju ni jednom ne pominje stradanje, vaskrsenje niti Duh Hristov. Hrista imenuje nekoliko puta; međutim, ništa ne uči o njemu, nego govori samo o opštoj veri u Boga. A služba je istinskog apostola da propoveda o stradanju i vaskrsenju i službi Hristovoj, i da polaže temelj vere u njega, kao što sam Hristos kaže u Jovanu 15: „A i vi ćete svjedočiti, jer ste od početka sa mnom.“ Sve prave svete knjige u tome se slažu — sve one propovedaju i nameću [treiben] Hrista. I to je pravo merilo po kome treba suditi o svim knjigama: gledamo da li nameću Hrista ili ne. Jer celo Sveto pismo nam pokazuje Hrista, Rimljanima 3; a sv. Pavle neće da zna ni za šta osim za Hrista, 1. Korinćanima 2. Sve što ne uči Hrista nije apostolsko, makar to učio sv. Petar ili sv. Pavle. I obrnuto, sve što propoveda Hrista bilo bi apostolsko, čak i kada bi to činili Juda, Ana, Pilat i Irod.
Ali ovaj Jakov ne čini ništa drugo nego goni na zakon i na njegova dela. Osim toga, stvari nabacuje tako haotično da mi se čini da je morao biti neki dobar, pobožan čovek koji je uzeo nekoliko izreka od učenika apostolskih i tako ih nabacao na papir. Ili je možda neko to napisao na osnovu njegovog propovedanja. Za zakon upotrebljava izraz „zakon slobode“, iako ga Pavle naziva zakonom ropstva, gneva, smrti i greha.3
Štaviše, on navodi izreke sv. Petra: „ljubav pokriva mnoštvo grijehova“, i opet: „Ponizite se, dakle, pod moćnu ruku Božiju“; a takođe i izreku sv. Pavla iz Galatima 5: „Duh protiv tijela“ A ipak je, vremenski gledano, sv. Jakova Irod pogubio u Jerusalimu pre sv. Petra.4 Tako da izgleda da je ovaj pisac došao mnogo posle sv. Petra i sv. Pavla.
Jednom rečju, hteo je da se zaštiti od onih koji su se oslanjali na veru bez dela, ali nije bio dorastao zadatku ni duhom, ni mišlju, ni rečima. On sakati Sveto pismo i time se suprotstavlja Pavlu i celom Svetom pismu.5 Pokušava da neprestanim ponavljanjem zakona postigne ono što apostoli postižu podsticanjem ljudi na ljubav. Zato ga neću imati u svojoj Bibliji među istinskim glavnim knjigama, mada time nikoga ne bih sprečio da ga uvrsti ili uzvisuje kako mu je volja, jer u njemu ima inače mnogo dobrih izreka. Jedan čovek nije čovek u svetovnim stvarima; kako bi onda ovaj jedan jedini čovek smeo da preteže protiv Pavla i celog ostatka Svetog pisma?6
Što se tiče poslanice sv. Jude, niko ne može poreći da je ona izvod ili prepis druge poslanice sv. Petra, toliko su joj sve reči slične. On takođe govori o apostolima kao učenik koji dolazi mnogo posle njih i navodi izreke i događaje kojih nigde drugde u Svetom pismu nema. To je navelo drevne oce da ovu poslanicu isključe iz glavnog korpusa Svetog pisma. Uz to, apostol Juda nije išao u zemlje grčkog govora, nego u Persiju, kako se kaže, tako da nije pisao grčki. Zato, iako cenim ovu knjigu, to je poslanica koja ne mora da se ubraja među glavne knjige koje treba da polažu temelje vere.
Predgovor Otkrivenju sv. Jovana (1522) 7
Što se tiče ove knjige Otkrivenja Jovanovog, svakome prepuštam da ima sopstveno mišljenje. Ne bih hteo da bilo ko bude vezan mojim mišljenjem ili sudom. Kažem ono što osećam. U ovoj knjizi nedostaje mi više od jedne stvari, i to me navodi da je smatram niti apostolskom niti proročkom.
Pre svega, apostoli se ne bave viđenjima, nego prorokuju jasnim i prostim rečima, kao što čine Petar i Pavle, i Hristos u jevanđelju. Jer apostolskoj službi priliči da govori jasno o Hristu i njegovim delima, bez slika i viđenja. Osim toga, nema proroka u Starom zavetu, a kamoli u Novom, koji se tako isključivo bavi viđenjima i slikama. Što se mene tiče, mislim da je bliska Četvrtoj knjizi Jezdrinoj; 8 ni na koji način ne mogu da otkrijem da ju je proizveo Sveti Duh.
Štaviše, čini mi se da ide mnogo predaleko kada sopstvenu knjigu tako visoko preporučuje — zaista, više nego što to čini bilo koja druga sveta knjiga, iako su one mnogo važnije — i preti da će, ako neko od nje išta oduzme, Bog oduzeti njemu, itd. Opet, blaženi treba da budu oni koji drže ono što je u ovoj knjizi napisano; a ipak niko ne zna šta je to, a kamoli da to drži. To je potpuno isto kao da knjigu uopšte nemamo. A postoji mnogo daleko boljih knjiga koje možemo da držimo.
Mnogi oci su takođe davno odbacili ovu knjigu;9 premda se sv. Jeronim, doduše, na nju poziva uzvišenim rečima i kaže da je iznad svake pohvale i da u njoj ima onoliko tajni koliko i reči. Ipak, Jeronim to nikako ne može dokazati, a njegova pohvala je na brojnim mestima preterano velikodušna.
Konačno, neka svako o njoj misli onako kako ga vodi njegov sopstveni duh. Moj duh ne može da se prilagodi ovoj knjizi. Za mene je to dovoljan razlog da o njoj ne mislim visoko: Hristos se u njoj niti uči niti poznaje. A poučavati Hrista — to je ono što je apostol dužan da čini pre svega ostalog; kao što Hristos kaže u Delima apostolskim 1: „bićete mi svjedoci“ Zato se držim knjiga koje predstavljaju Hrista MENI jasno i čisto.
1. Luterova tvrdnja da su poslanicu „drevni odbacili“ samo je delimično tačna. Njen kanonski status neki su dovodili u sumnju. Evsevije (umro 339) u svojoj Crkvenoj istoriji (II, xxiii, 25) piše: „Takva je priča o Jakovu, čija je navodno prva od poslanica zvanih katoličke. Treba primetiti da se njena autentičnost poriče, budući da je malo ko od drevnih pisaca navodi, kao što je slučaj i sa poslanicom zvanom Judina.“ Evsevije obe poslanice takođe uvrštava u svoj spisak ’spornih knjiga’ (Istorija, III, xxiv, 3). Vidi i izjavu Jeronima (umro 420) u njegovom Liber de Viris Illustribus (II) o pseudonimnosti pripisanoj Jakovljevoj poslanici i o njenom prilično postepenom sticanju autoritativnog statusa.
2. Pod Glose (doslovno „glosa“) Luter podrazumeva tumačenje koje prividno značenje objašnjava tako da ga otkloni.
3. Uporedi Rim. 3:20; 4:15; 5:13, 20; 6:15-22; 7:5-13; 8:2; 1. Kor. 15:58; Gal. 3:23-5:1.
4. Jakov kome se knjiga tradicionalno pripisuje nije Jovanov brat koga je Irod pogubio (Dela apostolska 12:2), kako Luter izgleda misli, nego brat Gospodnji (Matej 13:55) koji je postao poglavar apostolske crkve u Jerusalimu (Dela apostolska 15:13; Galatima 1:19).
5. Izdanje iz 1530. izostavilo je: „ni duhom, ni mišlju, ni rečima. On sakati Sveto pismo i time se suprotstavlja Pavlu i celom Svetom pismu.“
6. Izdanje iz 1530. na mesto ove poslednje dve rečenice stavilo je: „Zato ga ne mogu uvrstiti među glavne knjige, mada time nikoga ne bih sprečio da ga uvrsti ili uzvisuje kako mu je volja, jer u njemu ima inače mnogo dobrih izreka.“
7. Ovaj kratki predgovor pojavio se u Septembarskom zavetu iz 1522. i u drugim izdanjima do 1527. Od 1530. zamenio ga je mnogo duži predgovor koji nudi tumačenje simbolike te knjige.
8. Luter misli na 2. Jezdrinu, koja se u Vulgati zvala 4. Jezdrina.
9. Kanoničnost Otkrivenja osporavali su Markion, Gaj Rimski, Dionisije Aleksandrijski, Kirilo Jerusalimski i Sabor u Laodikeji 360. godine nove ere, premda ju je većina prihvatala, kako izveštava Evsevije. U napomenama uz svoje izdanje Erazmo je u vezi sa 4. poglavljem zabeležio da su Grci tu knjigu smatrali apokrifnom.
DALJE ČITANJE
REFORMATORI O TRAJNOM DEVIČANSTVU MARIJINOM