Sveti Avgustin o 1. Korinćanima 15:28 i Isusovoj podređenosti Bogu
Citati svetog Avgustina uzeti su iz dela O Trojstvu, Knjiga 1. Sve isticanje je moje.
Poglavlje 8. — Objašnjenje tekstova Svetog pisma o podređenosti Sina Ocu, koji su bili pogrešno shvaćeni. Hristos neće tako predati carstvo Ocu da bi ga oduzeo od sebe. Sagledavanje Njega jeste obećani cilj svih dela. Sveti Duh nam je za blaženstvo dovoljan jednako kao i Otac.
15. Što se tiče onoga što apostol kaže: „A kad mu sve pokori, onda će se i sam Sin pokoriti Onome koji mu sve pokori“ — ili je tekst tako sročen da niko ne bi pomislio da će se obličje Hrista, koje je uzeo po ljudskom stvorenju, u budućnosti preobraziti u Božanstvo, ili (da se izrazimo tačnije) u samo Božanstvo, koje nije stvorenje, nego je jedinstvo Trojstva — priroda bestelesna, nepromenljiva, jednosuštna i savečna sa samom sobom; ili, ako neko tvrdi, kao što su neki mislili, da je tekst „onda će se i sam Sin pokoriti Onome koji mu sve pokori“ tako sročen da bi se moglo verovati da je sama ta podređenost buduća promena i pretvaranje stvorenja u samu supstanciju ili suštinu Stvoritelja, to jest, da će ono što je bilo supstancija stvorenja postati supstancija Stvoritelja — takav u svakom slučaju priznaje ovo, u šta zaista nema nikakve sumnje: da se to još nije dogodilo kada je Gospod rekao: „Otac moj veći je od mene“. Jer je On to rekao ne samo pre nego što se uzneo na nebo, nego i pre nego što je postradao i vaskrsao iz mrtvih. Ali oni koji misle da se ljudska priroda u Njemu ima izmeniti i pretvoriti u supstanciju Božanstva, i da je tako rečeno: „onda će se i sam Sin pokoriti Onome koji mu sve pokori“ — kao da se kaže: Tada će se i sam Sin čovečji, i ljudska priroda koju je uzela Reč Božja, promeniti u prirodu Onoga koji Mu je sve pokorio — moraju takođe misliti da će se to zbiti onda kada, posle dana suda, „kad preda Carstvo Bogu i Ocu“. I otuda je, čak i sada, po ovom mišljenju, Otac veći od onog obličja sluge koje je uzeto od Device. Ali ako neki idu i dalje, pa tvrde da je čovek Hristos Isus već pretvoren u supstanciju Boga, oni barem ne mogu poreći da je ljudska priroda još uvek ostajala kada je pre svoga stradanja rekao: „Otac moj veći je od mene“; odakle nema nikakve sumnje da je to rečeno u tom smislu da je Otac veći od obličja sluge, kome je u obličju Božjem Sin ravan. I neka niko, čuvši šta apostol kaže: „A kada kaže da mu je sve pokoreno, očigledno, osim Onoga koji mu pokori sve“, ne pomisli da reči da je On sve pokorio Sinu treba tako razumeti o Ocu da ne bi smatrao da je i sam Sin sve pokorio sebi. Jer to apostol jasno objavljuje kada Filipljanima kaže: „Međutim, naše življenje je na nebesima, otkuda očekujemo i Spasitelja Gospoda Isusa Hrista, Koji će preobraziti naše poniženo tijelo, tako da bude saobrazno tijelu slave njegove, po sili kojom On može sve učiniti i sebi pokoriti“. Jer je delovanje Oca i Sina nedeljivo. Inače, ni sam Otac nije sve pokorio sebi, nego je Sin sve pokorio Njemu, koji Mu predaje carstvo i ukida svako poglavarstvo i svaku vlast i silu. Jer su ove reči izrečene o Sinu: „kad preda“, kaže apostol, „Carstvo Bogu i Ocu“; kada ukine svako poglavarstvo, i svaku vlast, i svaku silu. Jer isti onaj koji ukida, taj i podređuje.
16. Niti smemo misliti da će Hristos tako predati carstvo Bogu, i Ocu, da bi ga oduzeo od sebe. Jer su neki isprazni govornici mislili i to. Jer kada se kaže: „kad preda Carstvo Bogu i Ocu“, On sam nije isključen; jer je On jedan Bog zajedno sa Ocem. Ali ona reč dok obmanjuje one koji su nemarni čitaoci božanskog Svetog pisma, a željni prepirki. Jer tekst se nastavlja: „Jer on treba da caruje dok ne položi sve neprijatelje pod noge svoje.“; kao da, kada bi ih tako pokorio, više ne bi carovao. Niti oni zapažaju da je ovo rečeno na isti način kao i onaj drugi tekst: „Utvrđeno je srce njegovo, neće se pobojati, i vidjeće kako padaju neprijatelji njegovi.“. Jer se On tada neće bojati, kada to bude video. Šta onda znači: „kad preda Carstvo Bogu i Ocu“, kao da Bog i Otac sada nema carstvo? Ali zato što On u budućnosti treba da privede sve pravedne — nad kojima sada, dok žive verom, caruje Posrednik između Boga i ljudi, čovek Hristos Isus — onom gledanju koje isti apostol naziva „licem u lice“; zato reči „kad preda Carstvo Bogu i Ocu“ znače isto što i: Kada bude priveo vernike sagledavanju Boga, i Oca. Jer On kaže: „Sve je meni predao Otac moj, i niko ne zna Sina do Otac; niti Oca ko zna do Sin, i ako Sin hoće kome otkriti.“. Otac će tada biti otkriven od Sina, „kad ukine svako poglavarstvo i svaku vlast i silu“; to jest, tako da više neće biti potrebe ni za kakvim domostrojem sličnosti, posredstvom anđeoskih poglavarstava, i vlasti, i sila. O kojima se ne bez razloga razume ono što je u Pesmi nad pesmama rečeno nevesti: „Načinićemo ti zlatne grivne sa šarama srebrnijem. Dok je car za stolom, nard moj pušta svoj miris.“; to jest, dokle god je Hristos na svome skrivenom mestu: „vaš je život sakriven sa Hristom u Bogu. A kada se javi Hristos, život naš, onda ćete se i vi s Njime javiti u slavi.“. Pre kog vremena „sad vidimo kao u ogledalu, u zagonetki“, to jest, u sličnostima, „a onda ćemo licem u lice“.
17. Jer nam je ovo sagledavanje postavljeno kao cilj svih dela i večna punoća radosti. „Ljubljeni, sada smo djeca Božija, i još se ne otkri šta ćemo biti; a znamo da kada se otkrije, bićemo slični Njemu, jer ćemo ga vidjeti kao što jeste.“. Jer ono što je rekao svome sluzi Mojsiju: „Ja sam onaj što jest. I reče: Tako ćeš kazati sinovima Izrailjevijem: Koji jest, on me posla k vama.“ — to je ono što ćemo sagledavati kada budemo živeli u večnosti. Jer je tako rečeno: „A ovo je vječni život da poznaju tebe jednoga istinitoga Boga i koga si poslao Isusa Hrista.“. Ovo će biti kada Gospod dođe i „koji će i osvijetliti što je sakriveno u tami“, kada prođe tama ove sadašnje smrtnosti i truležnosti. Tada će biti naše jutro, o kome se govori u Psalmu: „Ujutru slušaš glas moj, ujutru stojim pred tobom i čekam.“. O ovom sagledavanju razumem da je rečeno: „kad preda Carstvo Bogu i Ocu“; to jest, kada bude priveo pravedne, nad kojima sada, dok žive verom, caruje Posrednik između Boga i čoveka, čovek Hristos Isus, sagledavanju Boga, i Oca. Ako sam u tome bezuman, neka me ispravi onaj ko bolje zna; meni barem stvar izgleda onako kako sam rekao. Jer nećemo tražiti ništa drugo kada dođemo do sagledavanja Njega. Ali to sagledavanje još nije nastupilo, dokle god je naša radost u nadi. Jer „A nada koja se vidi nije nada. Jer kad ko vidi nešto, kako i da se nada? Ako li se nadamo onome što ne vidimo, čekamo sa strpljenjem.“ naime, „Dok je car za stolom“ Tada će se zbiti ono što je napisano: „obilje je radosti pred licem tvojim“. Ništa više od te radosti neće biti potrebno; jer neće biti ničega više što bi se moglo tražiti. Jer će nam Otac biti objavljen, i to će nam biti dovoljno. A to je Filip dobro razumeo, tako da je rekao Gospodu: „pokaži nam Oca, i biće nam dosta“. Ali još nije razumeo da je i sam mogao istu tu stvar da kaže i na ovaj način: Gospode, pokaži nam sebe, i dosta nam je. Jer, da bi ovo razumeo, Gospod mu je odgovorio: „Toliko sam vremena s vama i nisi me poznao, Filipe? Ko je vidio mene, vidio je Oca“. Ali pošto je hteo da on, pre nego što ovo bude mogao da vidi, živi verom, nastavio je govoreći: „Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i Otac u meni?“ „dok boravimo u tijelu, udaljeni smo od Gospoda; Jer vjerom hodimo, a ne gledanjem“. Jer je sagledavanje nagrada vere, za koju se nagradu naša srca očišćuju verom; kao što je napisano: „vjerom očistivši srca njihova“ A da se naša srca imaju očistiti radi ovog sagledavanja, dokazuje se pre svega ovim tekstom: „Blaženi čisti srcem, jer će Boga vidjeti;“. A da je to život večni, Bog kaže u Psalmu: „Duga života nasitiću ga, i pokazaću mu spasenje svoje.““. Bilo, dakle, da čujemo Pokaži nam Sina, bilo da čujemo „pokaži nam Oca“, sasvim je svejedno, budući da se nijedan ne može objaviti bez drugoga. Jer su oni jedno, kao što i sam kaže: „Ja i Otac jedno smo.“. Najzad, upravo zbog te nedeljivosti, dovoljno je da se ponekad imenuje samo Otac ili samo Sin, kao Onaj koji će nas u budućnosti ispuniti radošću svoga lica.
18. Niti je otuda isključen Duh bilo kojega od njih, to jest Duh Oca i Sina; koji se Sveti Duh posebno naziva „Duha Istine, koga svijet ne može primiti“ Jer naslađivati se Bogom Trojstvom, po čijem smo obrazu stvoreni, jeste zaista punoća naše radosti, od koje nema veće. Zbog toga se o Svetom Duhu ponekad govori kao da On sam dostaje našem blaženstvu: i On sam zaista dostaje, jer se ne može odvojiti od Oca i Sina; kao što i Otac sam dostaje, jer se ne može odvojiti od Sina i Svetoga Duha; i Sin sam dostaje, jer se ne može odvojiti od Oca i Svetoga Duha. Jer šta On misli kada kaže: „Ako me ljubite, zapovijesti moje držite, I ja ću umoliti Oca, i daće vam drugog Utješitelja da prebiva s vama vavijek, Duha Istine, koga svijet ne može primiti“, to jest, ljubitelji sveta? „A tjelesni čovjek ne prima što je od Duha Božijega“. Ali možda se, dalje, može učiniti kao da su reči „I ja ću umoliti Oca, i daće vam drugog Utješitelja“ tako rečene kao da sam Sin nije dovoljan. A ono mesto govori o Duhu kao da je On sam sasvim dovoljan: „A kada dođe On, Duh Istine, uvešće vas u svu istinu“. Da li je, dakle, Sin ovde isključen, kao da On ne uči svakoj istini, ili kao da Sveti Duh treba da dopuni ono što Sin nije mogao potpuno da nauči? Neka onda kažu, ako im je po volji, da je Sveti Duh veći od Sina, koga oni obično nazivaju manjim. Ili zar zato što nije rečeno: On sam — ili: Niko drugi osim Njega — vodiće vas u svaku istinu, dopuštaju da se veruje da i Sin uči zajedno s Njim? U tom slučaju je apostol isključio Sina iz poznavanja onoga što je Božje, kada kaže: „Tako i šta je u Bogu niko ne zna osim Duha Božijega.“: tako da bi ovi izopačeni ljudi na toj osnovi mogli nastaviti i reći da niko osim Svetoga Duha ne uči ni samoga Sina onome što je Božje, kao što veći uči manjega; kome sam Sin pripisuje toliko da kaže: „Ali zato što sam vam ovo kazao, žalost je ispunila srce vaše. No ja vam istinu govorim: bolje je za vas da ja odem, jer ako ja ne odem, Utješitelj neće doći k vama“…
Poglavlje 10. — Na koji način će Hristos predati carstvo Bogu, i Ocu. Pošto carstvo bude predato Bogu, i Ocu, Hristos tada neće posredovati za nas.
- Gospod naš Isus Hristos će, dakle, tako predati carstvo Bogu, i Ocu, a da sam otuda ne bude isključen, niti Sveti Duh, kada privede vernike sagledavanju Boga, u čemu je cilj svih dobrih dela, i večni pokoj, i radost koja nam nikada neće biti oduzeta. Jer On to označava onim što kaže: „ali ću vas opet vidjeti, i radovaće se srce vaše, i radost vašu niko neće uzeti od vas.“. Marija, sedeći kraj nogu Gospodnjih i revnosno slušajući Njegovu reč, unapred je prikazala sliku ove radosti; počivajući, kao što je i činila, od svakog posla, i usredsređena na istinu, na onaj način na koji je ovaj život toga sposoban, ali ipak tako da predoznači ono što će biti za večnost. Jer dok je Marta, njena sestra, bila zauzeta neophodnim poslom, koji, iako dobar i koristan, ipak treba da prođe kada nastupi pokoj, ona je sama počivala u reči Gospodnjoj. I tako je Gospod odgovorio Marti, kada se požalila da joj sestra ne pomaže: „Ali je Marija dobri dio izabrala koji joj se neće oduzeti.“. Nije rekao da Marta čini rđav deo; nego da je onaj deo najbolji koji se neće oduzeti. Jer onaj deo koji je zauzet služenjem nekoj potrebi biće oduzet kada sama potreba prođe. Budući da je nagrada za dobro delo koje će proći pokoj koji neće proći. U tom sagledavanju, dakle, Bog će biti sve u svemu; jer se ništa drugo osim Njega samog neće tražiti, nego će biti dovoljno biti prosvetljen Njime i naslađivati se samo Njime. I tako onaj u kome Duh posreduje uzdasima neizrecivim kaže: „3a jedno samo molim Gospoda, samo to ištem, da živim u domu Gospodnjem sve dane života svojega, da gledam krasotu Gospodnju“. Jer ćemo tada sagledavati Boga, Oca i Sina i Svetoga Duha, kada Posrednik između Boga i ljudi, čovek Hristos Isus, bude predao carstvo Bogu, i Ocu, tako da više ne posreduje za nas, kao naš Posrednik i Sveštenik, Sin Božji i Sin čovečji; nego da će i On sam, ukoliko je Sveštenik koji je za nas uzeo obličje sluge, biti podređen Onome koji Mu je sve pokorio, i pod koga je On sve pokorio: tako da će, ukoliko je Bog, zajedno sa Njim biti pokorio nas sebi; ukoliko je Sveštenik, biće zajedno s nama podređen Njemu. I stoga, budući da je [ovaploćeni] Sin i Bog i čovek, pre treba reći da je čovečanstvo u Sinu druga supstancija [od Sina], nego da je Sin u Ocu [druga supstancija od Oca]; kao što je telesna priroda moje duše više druga supstancija u odnosu na samu moju dušu, iako u jednom te istom čoveku, nego što je duša drugoga čoveka u odnosu na moju dušu.
21. Kada, dakle, „kad preda Carstvo Bogu i Ocu“ — to jest, kada bude priveo one koji veruju i žive verom, za koje sada kao Posrednik posreduje, onom sagledavanju radi čijeg zadobijanja uzdišemo i stenjemo, i kada trud i stenjanje prođu — tada, budući da će carstvo biti predato Bogu, i Ocu, On više neće posredovati za nas. I to On označava kada kaže: „Ovo sam vam govorio u pričama; ali dolazi čas kad vam više neću govoriti u pričama, nego ću vam otvoreno javiti o Ocu.“: to jest, tada to neće biti sličnosti, kada gledanje bude licem u lice. Jer to je ono što kaže: „nego ću vam otvoreno javiti o Ocu.“; kao da je rekao: Jasno ću vam pokazati Oca. Jer kaže: „ću vam otvoreno javiti“, jer je On Njegova Reč. Jer nastavlja govoreći: „U onaj dan ćete u ime moje zaiskati, i ne kažem vam da ću ja umoliti Oca za vas; Jer sam Otac ljubi vas, zato što ste vi ljubili mene, i vjerovali da ja od Boga iziđoh. Iziđoh od Oca, i došao sam na svijet; opet ostavljam svijet, i idem Ocu.“. Šta se misli pod „Iziđoh od Oca“, ako ne ovo: da se nisam pojavio u onom obličju u kome sam ravan Ocu, nego drugačije, to jest, kao manji od Oca, u stvorenju koje sam uzeo na sebe? A šta se misli pod „došao sam na svijet“, ako ne ovo: da sam očima čak i grešnika koji ljube ovaj svet objavio obličje sluge koje sam uzeo, unizivši samoga sebe? A šta se misli pod „opet ostavljam svijet“, ako ne ovo: da uklanjam iz vida ljubitelja ovoga sveta ono što su videli? A šta se misli pod „idem Ocu“, ako ne ovo: da učim one koji su moji verni da me razumeju u onom biću u kome sam ravan Ocu? Oni koji ovo veruju biće smatrani dostojnima da budu verom privedeni gledanju, to jest tom samom gledanju, a za privođenje njih tome se kaže da predaje carstvo Bogu, i Ocu. Jer se Njegovi verni, koje je iskupio svojom krvlju, nazivaju Njegovim carstvom, za koje On sada posreduje; ali tada, čineći da oni prebivaju u Njemu tamo gde je On ravan Ocu, On više neće moliti Oca za njih. Jer, kaže On, „sam Otac ljubi vas“. Jer On zaista moli, ukoliko je manji od Oca; ali ukoliko je ravan Ocu, On zajedno sa Ocem daruje. Zbog toga On svakako ne isključuje sebe iz onoga što kaže: „sam Otac ljubi vas“; nego hoće da se to razume na onaj način o kome sam gore govorio i koji sam dovoljno nagovestio — naime, da se najčešće svako Lice Trojstva tako imenuje da se mogu razumeti i ostala Lica. Prema tome, „Jer sam Otac ljubi vas“ tako je rečeno da se dosledno mogu razumeti i Sin i Sveti Duh: ne da nas On sada ne ljubi, „koji svoga Sina ne poštedje, nego ga predade za sve nas“; nego Bog ljubi nas onakve kakvi ćemo biti, a ne onakve kakvi jesmo, jer onakve kakvi su oni koje ljubi, takve i čuva večno; a to će tada biti, kada Onaj koji sada posreduje za nas bude predao carstvo Bogu, i Ocu, tako da više ne moli Oca, jer nas sam Otac ljubi. Ali po kakvoj zasluzi, osim vere, kojom verujemo pre nego što vidimo ono što je obećano? Jer ćemo po ovoj veri stići do gledanja; tako da nas On ljubi kao takve, kakvima nas ljubi da bismo postali; a ne kao takve, kakve nas mrzi zato što to jesmo, i opominje nas i osposobljava da poželimo da to ne budemo zauvek.
Dodatna literatura