Debata o ograničenom pomirenju, 2. deo
Ovo je nastavak prvog dela mog debatnog materijala: DEBATA O OGRANIČENOM POMIRENJU, 1. DEO
OSTALI STIHOVI KOJI SE ODNOSE NA OBIM POMIRENJA I NA NEOPHODNOST VERE DA BI SE ONO PRISVOJILO
„A sada se bez zakona javila pravda Božija, posvjedočena od Zakona i Proroka; I to pravda Božija kroz vjeru u Isusa Hrista za sve i na sve koji vjeruju, jer nema razlike. Jer svi sagriješiše i lišeni su slave Božije, A opravdavaju se darom, blagodaću njegovom, kroz iskupljenje koje je u Hristu Isusu, Kojega odredi Bog da bude krvlju svojom žrtva pomirenja kroz vjeru, da pokaže pravdu svoju oproštenjem pređašnjih grijeha, U dugotrpljenju Božijem, da se pokaže pravda njegova u sadašnje vrijeme, da je On pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove. Gdje je, dakle, hvalisanje? Isključeno je. Kakvim zakonom? Da li zakonom djela? Ne, nego zakonom vjere. Mislimo, dakle, da će se čovjek opravdati vjerom bez djela zakona. Ili je Bog samo Judejaca, a ne i neznabožaca? Da, i neznabožaca. Jer jedan je Bog, koji će opravdati obrezanje iz vjere i neobrezanje vjerom.“ Rimljanima 3:21-31
„Opravdavši se, dakle, vjerom, imamo mir u Bogu kroz Gospoda našeg Isusa Hrista, Kroz kojega i pristupismo vjerom u ovu blagodat u kojoj stojimo, i hvalimo se nadanjem slave Božije.“ Rimljanima 5:1-2
„Šta ćemo, dakle, reći? Hoćemo li ostati u grijehu da se blagodat umnoži? Nikako! Mi koji umrijesmo grijehu, kako ćemo još živjeti u njemu? Ili zar ne znate da svi koji se krstimo u Hrista Isusa, u smrt njegovu se krstismo? Tako se s njim pogrebosmo kroz krštenje u smrt, da bi, kao što Hristos ustade iz mrtvih slavom Očevom, tako i mi hodili u novom životu. Jer ako postadosmo sjedinjeni sa oblikom smrti njegove, onda ćemo i sa vaskrsenjem, Znajući ovo, da se stari naš čovjek razape sa Njime, da bi se uništilo tijelo grjehovno, da više ne robujemo grijehu. Jer ko umrije oslobodi se od grijeha. Ako li umrijesmo sa Hristom, vjerujemo da ćemo i živjeti sa njime, Znajući da Hristos ustavši iz mrtvih, više ne umire; smrt više ne vlada njime. Jer što je umro, grijehu je umro jednom za svagda; a što živi, Bogu živi. Tako i vi smatrajte sebe da ste mrtvi grijehu, a živi Bogu u Hristu Isusu“ Rimljanima 6:1-11
„Da budemo na pohvalu slave njegove, mi koji smo se unaprijed nadali u Hrista, U kojemu i vi, čuvši riječ istine, Jevanđelje spasenja vašega, i povjerovavši u Njega, biste zapečaćeni obećanim Duhom Svetim, Koji je zalog nasljedstva našega, za iskupljenje tekovine, na pohvalu slave njegove. Zato i ja, čuvši za vašu vjeru u Gospoda Isusa i ljubav prema svima svetima, Ne prestajem blagodariti za vas spominjući vas u svojim molitvama: Da vam Bog Gospoda našega Isusa Hrista, Otac slave, dade Duha mudrosti i otkrivenja da ga poznate, I prosvijetljene oči srca vašega da biste znali u čemu je nada poziva njegova, i kakvo je bogatstvo slave nasljeđa njegova u svetima, I kakva je neizmjerna veličina sile njegove na nama koji vjerujemo po djejstvu silne moći njegove, Koju učini u Hristu vaskrsavši ga iz mrtvih, i posadi sebi s desne strane na nebesima, Iznad svakoga načalstva, i vlasti, i sile, i gospodstva, i iznad svakoga imena što se može nazvati, ne samo u ovome vijeku, nego i u budućem; I sve pokori pod noge njegove, i Njega postavi iznad svega za glavu Crkvi, Koja je tijelo njegovo, punoća Onoga koji sve ispunjava u svemu.“ Efescima 1:12-23
„I vas koji bijaste mrtvi zbog prijestupa i grijehova svojih, U kojima nekada hodiste po duhu ovoga svijeta, po knezu koji vlada u vazduhu, po duhu koji sada dejstvuje u sinovima protivljenja, Među kojima i mi svi živjesmo nekada po željama tijela svoga, čineći volju tijela i pomisli, i bijasmo po prirodi djeca gnjeva kao i ostali; A Bog, koji je bogat u milosti, zbog velike ljubavi svoje kojom nas zavolje, I nas, koji bijasmo mrtvi zbog grijehova, oživi sa Hristom – blagodaću ste spaseni, – I s Njim zajedno vaskrse i zajedno posadi na nebesima u Hristu Isusu, Da pokaže u vijekovima koji dolaze preveliko bogatstvo blagodati svoje dobrotom prema nama u Hristu Isusu. Jer ste blagodaću spaseni kroz vjeru; i to nije od vas, dar je Božiji; Ne od djela, da se ne bi ko hvalisao. Jer smo njegova tvorevina, sazdani u Hristu Isusu za djela dobra, koja Bog unaprijed pripremi da u njima hodimo. 3ato pamtite da vi, koji ste nekada po tijelu neznabošci bili, nazivani neobrezanje od onih koji su se zvali tjelesno obrezanje rukom vršeno, Da bijaste u ono vrijeme bez Hrista, otuđeni od zajednice Izrailjeve i strani u zavjetima obećanja, nade nemajući, i bez Boga na svijetu. A sad u Hristu Isusu, vi koji ste nekad bili daleko, postadoste blizu krvlju Hristovom. Jer On je mir naš, koji i jedne i druge sastavi u jedno i razruši pregradu koja je rastavljala, to jest neprijateljstvo, Ukinuvši tijelom svojim zakon sa njegovim zapovijestima i propisima, da oba sazda u samome sebi u jednoga novoga čovjeka, stvarajući mir; I da pomiri sa Bogom i jedne i druge u jednom tijelu krstom, ubivši neprijateljstvo na njemu. I On došavši blagovijesti mir vama koji ste daleko i onima koji su blizu.“ Efescima 2:1-7
TEKSTOVI KOJI DOKAZUJU DA JE ISUS IZVRŠIO POMIRENJE ZA SVA STVORENJA
JEVREJIMA 10:29
„Zamislite koliko će sada težu kaznu zaslužiti onaj koji gazi Sina Božijega, i krv Zavjeta kojom je osvećen za nesvetu drži, i Duha blagodati vrijeđa?“
KOMENTARI
Prepustiću reformisanom kalvinističkom učenjaku Tomasu R. Šrajneru da objasni značaj ovog stiha:
Pisac naglašava nakaznost otpadništva pomoću tri izraza. Prvo, ako svesno greše i odbace jevanđelje, oni nogama gaze „Sina Božjeg“. „Glagol podseća na to kako su neznabošci gazili hram u makavejsko doba.“ Isusovo sinovstvo ukazuje na njegovo božanstvo i na njegov poseban odnos sa Bogom, a Poslanica Jevrejima često označava Isusa kao Božjeg Sina (1:2-3, 5, 8; 3:6; 4:14; 5:5, 8; 6:6; 7:3, 28). Očigledno je da oni koji gaze Isusa nogama u potpunosti ga odbacuju i preziru. Kao što L. Džonson kaže: „Puni naslov [Sin Božji] naglašava šokantan karakter otpadništva; ono ne samo da otpada od milosti, već i ismeva Darodavca milosti.“
Drugo, oni smatraju „krv saveza“ „nečistom“ (koinon). Reč „nečisto“ odnosi se na ono što je nečisto i u judaizmu (1. Makavejska 1:47, 62) i u Novom zavetu (Marko 7:2, 5; Dela apostolska 10:14-28; 11:8; Rimljanima 14:14; Otkrivenje 21:27). Pisac je kroz celu poslanicu tvrdio da Isusova krv obezbeđuje „večno iskupljenje“ (9:12), čisti savest (9:14; up. 12:24), uklanja greh (9:25-26), daje pristup Božjem prisustvu (10:19) i posvećuje (10:29; 13:12). To je krv saveza (up. 13:20), u smislu da Isusova smrt uspostavlja i potvrđuje novi savez između Boga i njegovog naroda, obezbeđujući oproštenje greha (8:13). Oni koji odbacuju Isusa, međutim, ne traže očišćenje njegovom krvlju. Oni odbacuju njegovu krv kao nečistu, odbacujući je u stranu kao što bi neko bacio menstrualnu krpu u smeće.
Treće, ako odbace Isusa, oni vređaju „Duha milosti“. Gospod obećava da će „izliti duh milosti“ na Davidov dom i na Jerusalim u poslednje dane, tako da će priznati onoga koga su proboli (Zaharija 12:10). Izraz „Duh milosti“ ovde verovatno znači Duha koji daruje i daje milost… I ovde je jezik izuzetno snažan. Oni koji odbacuju Isusovu krv ne greše samo protiv Duha. Oni vređaju i preziru Duha. U kulturi u kojoj su čast i sramota bili toliko istaknuti, naglašava se užasnost tog greha. Greh o kome je ovde reč jeste još jedan način da se govori o huli na Svetog Duha (Matej 12:31-32; Marko 3:29; Luka 12:10), ili se ispoljava u protivljenju Duhu kod Stefanovih slušalaca (Dela apostolska 7:51; up. i Dela apostolska 5:3). Pisac ne ostavlja nikakvu sumnju u to da je otpadništvo strahovito, budući da podrazumeva odbacivanje Sina koji je veći od Mojsija (3:1-6).
Treba takođe da primetimo da pisac govori o krvi „kojom su“ čitaoci bili „posvećeni“ (hegiasthe). Ovde imamo snažan dokaz da su oni kojima se obraća zaista vernici, što potvrđuje ono što je dokazivano u 6:4-5, jer je Isus svojim jednokratnim prinosom „zauvek usavršio one koji se posvećuju“ (10:14). Posvećenje je ovde konačno i položajno, a ne progresivno. NEZGRAPNO JE I NEPRIRODNO videti u toj zamenici ukazivanje na Isusa umesto na vernike, jer nema mnogo smisla reći da je Isus bio posvećen sopstvenom krvlju. Isus je u Poslanici Jevrejima onaj koji posvećuje (2:11), a ne onaj koji se posvećuje. Zaista, u 10. i 13. poglavlju pisac tri puta jasno kaže da Isusova smrt posvećuje vernike (10:10, 14; 13:12). Niti je ubedljivo reći da to posvećenje nije spasonosno, upoređujući ga sa posvećenjem pod starim savezom (9:13), koje je posvećivalo samo spolja. Taj argument ne uspeva da ubedi, jer je poenta Poslanice Jevrejima upravo u tome da Isusova žrtva stoji nasuprot žrtvama starog saveza. Njegova žrtva je delotvorna i zaista donosi posvećenje. Reći da njegova žrtva posvećuje samo spolja, poput žrtava starog saveza, znači promašiti jednu od glavnih tema poslanice. Nasuprot starozavetnim žrtvama, Isusova žrtva zaista čisti savest. (Schreiner, Commentary on Hebrews (Biblical Theology for Christian Proclamation) [B&H Publishing, Nashville, TN 2015], str. 326-327; podebljanje i verzal moji)
LUKA 22:19-23
„I uzevši hljeb zablagodari, prelomi ga i dade im govoreći: Ovo je tijelo moje koje se daje za vas; ovo činite za moj spomen. A tako i čašu po večeri, govoreći: Ova je čaša Novi zavjet u krvi mojoj, koja se za vas prolijeva. Ali evo ruke izdajnika mojega sa mnom na trpezi. I Sin Čovječiji, dakle, ide kako je određeno; ali teško čovjeku onome koji ga izdaje! I oni se stadoše pitati među sobom koji bi, dakle, od njih bio taj koji će to učiniti.“ Luka 22:19-23
KOMENTARI
Ono što Lukin izveštaj čini prilično zanimljivim jeste to što je jedan od onih koji su bili prisutni i koji su zaista uzeli udela u Gospodnjoj večeri bio sam Juda!
A da je Gospod hteo da isključi Judu, lako je to mogao učiniti tako što bi ogradio svoje reči, kao što je učinio u Jovanovom jevanđelju kada je prao noge svojim učenicima, među kojima je bio i Juda:
„A pred praznik Pashe, znajući Isus da je došao njegov čas da pređe iz ovoga svijeta Ocu, ljubivši svoje koji su u svijetu, ljubio ih je do kraja. I kad bi večera, pošto đavo već bješe metnuo u srce Judi Simonovu Iskariotskom da ga izda, Znajući Isus da mu je Otac sve dao u ruke, i da od Boga iziđe, i Bogu ide, Ustade od večere i skide gornje haljine, pa uze ubrus i opasa se njime. Potom usu vodu u umivaonicu, i poče prati noge učenicima i otirati ubrusom kojim bješe opasan.“Tako „Onda dođe Simonu Petru, a ovaj mu reče: Gospode, zar ti moje noge da opereš? Odgovori Isus i reče mu: Što ja činim, ti sad ne znaš, ali ćeš poslije razumjeti. Reče mu Petar: Nikada ti nećeš oprati moje noge. Isus mu odgovori: Ako te ne operem, nemaš udjela sa mnom. Reče mu Simon Petar: Gospode, ne samo noge moje, nego i ruke i glavu. Reče mu Isus: Okupani nema potrebe šta da pere osim nogu, jer je sav čist; i vi ste čisti, ali ne svi. Jer znađaše izdajnika svojega, zato reče: Niste svi čisti. A kad im opra noge, uze haljine svoje pa opet sjede za trpezu i reče im: Znate li šta sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodom; i pravo velite, jer jesam. Kad vam, dakle, oprah noge, ja Gospod i Učitelj, i vi ste dužni jedni drugima prati noge. Jer sam vam dao primjer da, kao što ja učinih vama, i vi činite. Zaista, zaista vam kažem: Nije sluga veći od gospodara svojega, niti je poslanik veći od onoga koji ga je poslao. Kad ovo znate, blaženi ste ako to tvorite. Ne govorim o svima vama; ja znam koje izabrah; nego da se ispuni Pismo: Koji sa mnom hljeb jede, podiže petu svoju na mene.“ Jovan 13:1-18
Hristove izjave da nisu svi njegovi sledbenici čisti, ili da ne govori o svima njima, pokazuju da naš Gospod nije imao nikakvog ustezanja da se postara da njegovi slušaoci znaju kako ne misli na sve njih. Pa ipak, nikakva takva ograda ne pojavljuje se u rečima našeg Gospoda upućenim učenicima kada im nudi hleb i čašu kao znak svoje žrtvene smrti u njihovu korist.
Ovo, možda, objašnjava zašto biblijski učenjaci spremno priznaju da je Juda lično uzeo udela u Gospodnjoj večeri:
Stih 21
Ruka onoga koji me izdaje, itd. – Šta se više može poželeti, kaže dr Lajtfut, kao dokaz da je Juda bio prisutan na evharistiji? A što se iz Jovana 13 nastoji dokazati suprotno, ni iz čega se ništa ne pravi; jer u celom tom poglavlju nema ni sloga o pashalnoj večeri, već o večeri pre praznika Pashe. (Komentar Adama Klarka: http://www.studylight.org/com/acc/view.cgi?bk=41&ch=22; podebljanje moje)
Stih 21
Ali evo, ruka onoga koji me izdaje,…. Pod „rukom“ se ne misli figurativno na Judinu nameru, smicalicu i zaveru da ga izda, kao što je ta reč upotrebljena u 2. Samuilova 14:19, nego doslovno na Judinu ruku, koja je tada zajedno sa Hristom bila umočena u zdelu, Matej 26:23, a ovde sledi: sa mnom je na stolu; i to je otežavajuća okolnost njegovog greha, da onaj koji je sedeo s njim za njegovim stolom, jeo hleb s njim i umakao svoj zalogaj u istu zdelu, bude njegov izdajnik, prema proroštvu u Psalam 41:9, a ujedno opisuje i pokazuje osobu koja će učiniti to delo, naime jednog od njegovih učenika; a za te učenike je upravo rekao da se njegovo telo daje i njegova krv proliva. Izraz „sa mnom“ izostavljen je u sirijskom i persijskom prevodu. Iz Lukinog izveštaja najjasnije se vidi da Juda nije bio prisutan samo na Pashi, nego i na Gospodnjoj večeri, budući da je ovo rečeno kada su obe bile završene. (Tumačenje celokupne Biblije Džona Gila: http://www.studylight.org/com/geb/view.cgi?bk=41&ch=22; podebljanje moje)
„… Time što Judinu izdaju pominje posle Gospodnje večere, a ne pre nje (Marko 14:18-21; Matej 26:21-25), Luka je otkrio da učešće u Gospodnjoj večeri ne jemči članstvo u Božjem carstvu. Uporedi Jovan 13:26 i 13:27-30. Luka je slična učenja izneo i na drugim mestima (vidi komentare na 8:4-15; 13:22-30, ‘Lukina poruka’).“ (Robert Stein, Luke: An Exegetical and Theological Exposition of Holy Scripture (New American Commentary) [B&H Publishing Group, 1993], str. 546; podebljanje moje)
„Uvođenje izdajnika u 21. stihu bremenito je značenjem. Prvo, već je zapanjujuće to što uži krug Isusovih sledbenika, oni koji čine porodičnu grupu sa kojom je on izabrao da deli Pashu, uključuje i izdajnika (up. 21:16). Iako Luka jezički malo čini da svoje slušaoce usmeri u tom pravcu, ipak možemo čuti odjeke tragedije opisane u vezi sa stradalim pravednikom, uključujući i sramotu izdaje od strane bliskog sutrpeznika (Psalam 41:9). Drugo, iako ‘ruka’ često ima preneseno značenje ‘moći’, taj izraz je takođe upotrebljavan za one koji stoje nasuprot Isusu, za one koji traže njegovu propast. To što je takva osoba prisutna čak i na Pashi sa Isusom ilustruje otvorenost njegove prakse trpezne zajednice, ali podseća i na njegovu raniju opomenu: Deljenje trpezne zajednice sa Isusom, pa čak i slušanje njegovih učenja – to nije nikakvo jemstvo ulaska u eshatološko iskupljenje (13:22-30)…“ (Joel b. Green, The Gospel of Luke (The New International Commentary on the New Testament) [William B. Eerdmans Publishing Company, 1997], str. 764-765; podebljanje moje)
2. PETROVA 2:1
„A bilo je i lažnih proroka u narodu, kao što će i među vama biti lažnih učitelja, koji će unijeti jeresi pogibli, i odricaće se Gospodara koji ih iskupi“ (kai ton agorasanta autous despoten ‘arnoumenoi)„i dovešće sebi naglu pogibao.“
KOMENTARI
Ironično, Žan Kalvin je tvrdio da se ovaj stih odnosi na osobe koje je Gospod Isus zaista iskupio!
I odričući se Gospoda koji ih je otkupio. Iako se Hristos može odricati na razne načine, ipak Petar, kako mislim, ovde ukazuje na ono što izražava Juda, to jest, kada se milost Božja pretvara u razuzdanost; jer nas je Hristos iskupio da bi imao narod odvojen od svih prljavština sveta i posvećen svetosti i nevinosti. Za one, dakle, koji zbacuju uzdu i predaju se svakovrsnoj raspuštenosti, ne kaže se nepravedno da se odriču Hrista OD KOGA SU BILI ISKUPLJENI. Stoga, da bi učenje jevanđelja ostalo među nama celo i potpuno, neka nam ovo bude čvrsto u umu: da nas je Hristos iskupio da bi on bio Gospod našeg života i naše smrti, i da naš glavni cilj treba da bude da njemu živimo i njemu umremo. On zatim kaže da je njihova brza propast bila blizu, da se drugi ne bi njima uhvatili u zamku. (164) (Kalvinovi komentari https://www.studylight.org/commentaries/cal/2peter-2.html; podebljanje i verzal moji)
Jedan prigovor koji se iznosi jeste da Petar ovde ne upotrebljava uobičajenu reč za Gospoda, naime Kyrios, i da ne kaže da su ti nevernici otkupljeni krvlju Hristovom.
Problem sa tom tvrdnjom jeste u tome što Judina poslanica, za koju se veruje da je paralelna ovom odeljku u 2. Petrovoj, upotrebljava Despotes za Hrista:
„Jer se uvukoše neki ljudi odavno unaprijed zapisani za ovu osudu, bezbožnici koji blagodat Boga našega izvrću na razvrat, i odriču se jedinoga Vladike i Gospoda našega Isusa Hrista.“ (kai ton monon Despoten kai Kyrion hemon ‘Iesoun Christon ‘arnoumenoi).“ Judina 1:4
Drugo, postoje i drugi odlomci u kojima se za vernike kaže da su kupljeni ili otkupljeni, a da se krv Hristova ne pominje:
„Jer ste kupljeni skupo. Proslavite, dakle, Boga tijelom svojim i duhom svojim, jer su Božiji.“ 1. Korinćanima 6:20
„Kupljeni ste skupo; ne budite robovi ljudima.“ 1. Korinćanima 7:23 u svim engleskim prevodima
„I pjevahu pjesmu novu pred prijestolom i pred četiri živa bića i pred starješinama; i niko ne mogaše naučiti ovu pjesmu osim onih sto četrdeset i četiri hiljade koji su otkupljeni sa zemlje. Ovo su oni koji se ne oskvrniše sa ženama, jer su djevstvenici; ovo su oni koji idu za Jagnjetom kuda god pođe; ovi su otkupljeni između ljudi kao prvina Bogu i Jagnjetu;“ Otkrivenje 14:3-4
Međutim, koji bi hrišćanin poricao da su ti pojedinci otkupljeni krvlju Hristovom, naročito kada postoje drugi tekstovi koji to izričito tvrde?
„I pjevahu pjesmu novu govoreći: Dostojan si da uzmeš knjigu, i da otvoriš pečate njene; jer si bio zaklan i krvlju svojom iskupio si Bogu nas iz svakoga roda i jezika i naroda i plemena. I učinio si ih Bogu našemu carevima i sveštenicima i carovaće na zemlji.“ Otkrivenje 5:9-10
„Potom vidjeh, i gle, mnoštvo naroda kojeg ne može niko izbrojati, od svakoga plemena i roda i naroda i jezika, stajaše pred prijestolom i pred Jagnjetom, obučeno u haljine bijele, i palme u rukama njihovim; I klicahu snažnim glasom, govoreći: Spasenje je u Bogu našemu koji sjedi na prijestolu, i u Jagnjetu. I svi anđeli stajahu oko prijestola i starješina i četiri živa bića, i padoše ničice pred prijestolom, i pokloniše se Bogu, Govoreći: Amin! Blagoslov i slava i premudrost i blagodarnost i čast i sila i moć Bogu našemu u vijekove vijekova. Amin! I odgovori jedan od starješina, govoreći mi: Ovi obučeni u bijele haljine, ko su, i od kuda dođoše? I rekoh mu: Gospodaru moj, ti znaš. I reče mi: Ovo su oni koji dođoše iz nevolje velike, i opraše haljine svoje i ubijeliše ih u krvi Jagnjetovoj. Zato su pred prijestolom Božijim, i služe mu dan i noć u hramu njegovom; i Onaj koji sjedi na prijestolu obitavaće na njima. Neće više ogladnjeti, niti će više ožednjeti; i neće ih peći sunce, niti kakva žega. Jer Jagnje, koje je nasred prijestola, napasaće ih i vodiće ih na izvore voda života; i ubrisaće Bog svaku suzu sa očiju njihovih.“ Fusnote: Otkrivenje 7:9-17
„I od Isusa Hrista, koji je Svjedok vjerni, Prvenac iz mrtvih, i Gospodar nad carevima zemaljskim. Onome koji nas ljubi i opra nas od grijeha naših krvlju svojom,“ Otkrivenje 1:5
Sam Petar to potvrđuje u svojoj prvoj poslanici:
„Evo, ljubljeni, pišem vam već drugu poslanicu; u njima podsjećanjem budim vaš čisti razum,“ 2. Petrova 3:1
„Znajući da se propadljivim srebrom ili zlatom ne iskupiste iz svojega sujetnoga življenja, od otaca vam predanoga, Nego časnom krvlju Hrista, kao Jagnjeta neporočnog i bezazlenog“ 1. Petrova 1:18-19
LUKA 19:41-44
„I kada se približi, vidjevši grad zaplaka nad njim, Govoreći: Kad bi i ti znao, bar u ovaj dan tvoj, ono što je za mir tvoj! Ali je sada sakriveno od očiju tvojih. Jer će doći na tebe dani, i okružiće te neprijatelji tvoji opkopima, i opkoliće te, i stegnuće te sa sviju strana; I srušiće tebe i djecu tvoju u tebi, i neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu, zato što nisi poznao vrijeme u kojemu si pohođen.“ (episkopes).’“ Luka 19:41-44
KOMENTARI
Hristos plače nad tim što ga je Jerusalim odbacio, usled čega je narod ostao bez mira koji im je on došao da podari. Lukino jevanđelje objašnjava šta je Isus mislio pod Izrailjevim vremenom pohođenja:
„Blagosloven Gospod Bog Izrailjev što pohodi“ (epeskepsato) „i izbavi narod svoj. I podiže nam rog spasenja u domu Davida, sluge svojega,“… „I ti, dijete, zvaćeš se prorok Višnjega; jer ćeš ići naprijed pred licem Gospodnjim da mu pripraviš put; Da dadeš poznanje spasenja narodu njegovu za oproštenje grijeha njihovih, Radi srdačne milosti Boga našega, kojom nas je pohodio Istok s visine“ **(episkepsetai) „Da obasja one koji sjede u tami i sjeni smrti; da upravi noge naše na put mira.“ Luka 1:68-69, 76-79
Hristos je, dakle, došao da iskupi od njihovih greha ljude koji su, umesto da iskuse spasenje, na kraju bili kažnjeni zbog odbacivanja Gospoda koji ih je pohodio.
Žan Kalvin se slagao:
41. I zaplaka nad njim. Pošto ništa Hristos nije žarče želeo nego da izvrši službu koju mu je Otac poverio, i pošto je znao da je cilj njegovog poziva da sabere izgubljene ovce doma Izrailjevog, (Matej 15:24,) želeo je da njegov dolazak donese spasenje SVIMA. To je bio razlog zbog koga se sažalio i zaplakao nad predstojećim uništenjem grada Jerusalima. Jer dok je razmišljao o tome da je to sveto prebivalište koje je Bog izabrao, u kome je trebalo da obitava savez večnog spasenja — svetilište iz koga bi spasenje pošlo u ceo svet, bilo je nemoguće da duboko ne oplakuje njegovu propast. A kada je video da narod, koji je bio usvojen za nadu večnog života, bedno propada zbog svoje nezahvalnosti i zloće, ne treba da se čudimo što nije mogao da uzdrži suze. (Kalvinov komentar Biblije, 19. poglavlje; podebljanje, verzal i podvlačenje moji)
42. O da si i ti poznao! Govor je patetičan, i stoga isprekidan; jer znamo da oni koji su pod uticajem silovitog osećanja izraze tek polovinu onoga što osećaju. Osim toga, ovde se mešaju dva osećanja; jer Hristos ne samo da oplakuje uništenje grada, već i prekoreva nezahvalni narod za najdublju krivicu, zato što je odbacio spasenje KOJE MU JE BILO PONUĐENO, i navukao na sebe strašan sud Božji. Reč čak, koja je u to utkana, naglašena je; jer Hristos prećutno suprotstavlja Jerusalim ostalim gradovima Judeje, ili pre celog sveta, a smisao je: „Ako si čak ti, koji si istaknut izuzetnom povlasticom iznad celog sveta — ako si bar ti, (kažem,) koji si nebesko svetilište na zemlji, poznao“ Odmah zatim sledi drugo pojačanje, uzeto iz vremena: „Iako si se dosad zlobno i drsko bunio protiv Boga, sada bar ima vremena za pokajanje.“ Jer on misli na to da je blizu dan koji je bio određen večnom Božjom namerom ZA SPASENJE JERUSALIMA, i koji su proroci prorekli. Ovo (kaže Isaija) je vreme povoljno, ovo je dan spasenja, (Isaija 49:8; 2. Korinćanima 6:2.) (Isto; podebljanje, verzal i podvlačenje moji)
43. Jer će doći dani na tebe. On sada preuzima, takoreći, ulogu sudije i obraća se Jerusalimu sa većom strogošću. Isto tako i proroci, iako liju suze nad propašću onih za koje treba da brinu, ipak skupljaju hrabrost da izgovore oštre pretnje, jer znaju da im nije samo zapoveđeno da bdiju nad spasenjem ljudi, nego da su i postavljeni da budu vesnici suda Božjeg. Ovim rečima Isus objavljuje da će Jerusalim pretrpeti strašnu kaznu, zato što nije poznao vreme svog pohođenja; to jest, zato što je prezreo Iskupitelja koji mu je bio pokazan, I NIJE PRIHVATIO NJEGOVU MILOST. Neka nas strahovita priroda kazni koje je pretrpeo sada opomene, da svojim nemarom ne ugasimo svetlost spasenja, nego da se postaramo da primimo milost Božju, pa čak i da joj sa žarom trčimo u susret. (Isto; podebljanje, verzal i podvlačenje moji)
Više primera imam u sledećem nastavku: DEBATA O OGRANIČENOM POMIRENJU, 3. DEO.