Da li je Isus ime Oca, Sina i Svetoga Duha?
U ovom delu (Da li je Isusovo ime Bog Otac?) osvrnuću se na praksu krštenja i na pitanje da li ona podržava oneness/modalističko stanovište.
Krsteći ih u čije tačno ime?
Nakon svog fizičkog, telesnog vaskrsenja, a neposredno pre vaznesenja na nebo, Gospod se javio svojim sledbenicima da bi im poverio zadatak propovedanja jevanđelja po svemu svetu. Jedno od uputstava koja im je vaskrsli Hristos dao bilo je da obavezno krste sve one koji svojevoljno izaberu da postanu njegovi učenici:
„Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha.“ (eis to onoma tou Patros, kai tou Hyiou, kai tou Hagiou Pneumatos) Matej 28:19 YLT
Trojstveni karakter krštenja sasvim je izričit:
Postoji više biblijskih naznaka trojstvenosti u jedinstvu Božanstva. Možda je jedna od najboljih ilustracija Matej 28:19. Pošto je bio vaskrsnut iz mrtvih, Isus je, dajući uputstva učenicima, ukazao na sva tri Lica Trojstva… Veoma je znakovito što je reč „ime“ u grčkom u jednini, što ukazuje na to da postoji jedan Bog, ali tri različita lica unutar Božanstva – Otac, Sin i Sveti Duh.6 Teolog Robert Reymond skreće nam pažnju na značaj ovoga stiha za učenje o Trojstvu:
Isus ne kaže: (1) „u imena [množina] Oca i Sina i Svetoga Duha“, niti ono što je tome praktično istovetno: (2) „u ime Oca, i u ime Sina, i u ime Svetoga Duha“, kao da imamo posla sa tri odvojena Bića [slično muslimanskoj optužbi za triteizam]. Niti kaže: (3) „u ime Oca, Sina i Svetoga Duha“ (izostavljajući tri ponovljena člana), kao da bi se „Otac, Sin i Sveti Duh“ mogli uzeti tek kao tri oznake jednoga jedinog lica. Ono što On zaista kaže jeste ovo: (4) „u ime [jednina] toga Oca, i toga Sina, i toga Svetoga Duha“, čime najpre potvrđuje jedinstvo trojice obuhvatajući ih sve granicama jednoga jedinog Imena, a zatim naglašava posebnost svakoga od njih uvodeći ih redom ponovljenim članom.7 (Rhodes, Reasoning from the Scriptures with Muslims [Harvest House Publishers, Eugene, Oregon 2002], 7. The Biblical View of God, str. 118-119)
FORMULA KRŠTENJA:
U međuvremenu, ono što je najbliže formalnom objavljivanju učenja o Trojstvu, a što je zabeleženo iz usta našega Gospoda — ili, možda smemo reći, što se uopšte može naći u čitavom obimu Novoga zaveta — sačuvao nam je ne Jovan, nego jedan od sinoptika.
Pa ipak, i ono je uvedeno samo uzgredno, i za svoj glavni cilj ima nešto sasvim drugo od formulisanja učenja o Trojstvu. Sadržano je u velikom poslanju koje je vaskrsli Gospod dao svojim učenicima kao njihovu „zapovest za pohod“, „sve do svršetka sveta“: „Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha.“ (Matej 28:19).
Kada pokušavamo da procenimo značaj ove velike izjave, moramo imati na umu uzvišenu svečanost izgovorenoga, koja od nas zahteva da svakoj njenoj reči damo puno značenje. Njena formulacija je, u svakom slučaju, izuzetna.
Ne kaže se: „U imena (množina) Oca i Sina i Svetoga Duha“; niti pak (što bi se moglo smatrati istovetnim tome): „U ime Oca, i u ime Sina, i u ime Svetoga Duha“, kao da imamo posla sa tri odvojena Bića. Niti se, s druge strane, kaže: „U ime Oca, Sina i Svetoga Duha“, kao da bi se „Otac, Sin i Sveti Duh“ mogli uzeti tek kao tri oznake jednoga jedinog lica. Sa dostojanstvenom upečatljivošću potvrđuje se jedinstvo trojice tako što se svi obuhvataju granicama jednoga jedinog Imena; a zatim se posebnost svakoga od njih ističe uvođenjem redom, uz ponovljeni član: „U ime Oca, i Sina, i Svetoga Duha“ (prevod King James).
Ova trojica — Otac, i Sin, i Sveti Duh — svaki u nekom jasnom smislu stoji naspram ostalih kao zasebna ličnost: ova trojica — Otac, i Sin, i Sveti Duh — svi se u nekom dubokom smislu sjedinjuju u zajedničkom učešću u jednom Imenu.
Da bismo u potpunosti shvatili šta ovakav način izražavanja podrazumeva, moramo, nadalje, imati na umu značenje izraza „ime“ i asocijacije kojima je on bio ispunjen za one koji su primili ovo poslanje. Jer Jevrejin o imenu nije razmišljao, kao što smo mi navikli, kao o pukom spoljašnjem simbolu, nego pre kao o odgovarajućem izrazu najdublje suštine njegovog nosioca. U Njegovom Imenu Biće Božije nalazi svoj izraz; a Ime Božije — „slavnoga i strašnoga imena Gospoda Boga svojega“ (Ponovljeni zakoni 28:58) — bilo je stoga nešto najsvetije, budući zaista praktično istovetno sa samim Bogom. Nije, dakle, nikakva jezička nakaznost kada čitamo (Isaija 30:27): „Gle, ime Gospodnje ide izdaleka“; a paralelizmi su veoma poučni kada čitamo (Isaija 59:19): „I bojaće se imena Gospodnjega sa zapada, i slave njegove s istoka sunčanoga; jer će neprijatelj navaliti kao rijeka, a duh će Gospodnji podignuti zastavu suprot njemu.“
Toliko je bremenito bilo značenje Imena da je taj izraz mogao stajati apsolutno, bez dodavanja samoga imena, kao dovoljan predstavnik veličanstva Jahveovog: bilo je strašno huliti na Ime (Levitska 24:11). Svi oni nad kojima je prizivano Ime Jahveovo bili su Njegovi, Njegovo vlasništvo kojemu je dugovao zaštitu. Radi Njegovog Imena, dakle, napaćena Juda vapije Nadi Izrailjevoj, Spasitelju njegovom u vreme nevolje: „ti si usred nas, Gospode, i ime je tvoje prizvano na nas; nemoj nas ostaviti.“ (Jeremija 14:9); a Njegov narod nalazi primeren izraz svoje najdublje sramote u tužbalici: „Postasmo kao oni kojima nijesi nigda vladao niti je prizivano ime tvoje nad njima.“ (Isaija 63:19); dok se vrhunac radosti dostiže u uzviku: „ime tvoje prizvano na me, Gospode Bože nad vojskama“ (Jeremija 15:16; uporedi 2. Dnevnika 7:14; Danilo 9:18, 19).
Kada je, dakle, naš Gospod zapovedio svojim učenicima da krštavaju one koje dovedu u poslušnost Njemu „u ime ….“, služio se jezikom koji je za njih bio ispunjen visokim značenjem. Nije mogao biti shvaćen drugačije nego kao onaj koji umesto Imena Jahveovog stavlja ovo drugo Ime — „Oca, i Sina, i Svetoga Duha“; a to Njegovim učenicima nije moglo značiti ništa drugo nego da će im Jahve odsada biti poznat po novom Imenu: Oca, i Sina, i Svetoga Duha. Jedina alternativa bila bi da Isus, za zajednicu koju je osnivao, zamenjuje Jahvea novim Bogom; a ta alternativa nije ništa manje nego čudovišna.
Nema, dakle, alternative razumevanju da Isus ovde daje svojoj zajednici novo Ime za Jahvea, i da je to novo Ime trostruko Ime „Oca, i Sina, i Svetoga Duha“. Niti ima mesta sumnji da je pod „Sinom“ u ovom trostrukom Imenu mislio upravo na sebe, sa svim implikacijama zasebne ličnosti koje to sa sobom nosi; a to, naravno, dalje povlači i podjednako zasebnu ličnost „Oca“ i „Svetoga Duha“, sa kojima je „Sin“ ovde povezan i od kojih se „Sin“ ovde jednako razlikuje.
Ovo je neposredno pripisivanje trostruke ličnosti Jahveu, Bogu Izrailjevom, i time neposredno izricanje učenja o Trojstvu. Ovde nismo svedoci rođenja učenja o Trojstvu; ono je pretpostavljeno. Ono čemu jesmo svedoci jeste autoritativno objavljivanje Trojstva kao Boga hrišćanstva, i to od strane njegovog Osnivača, u jednoj od najsvečanijih Njegovih zabeleženih izjava. Izrailj je obožavao jedinoga istinitog Boga pod Imenom Jahve; hrišćani treba da obožavaju istoga toga jedinog i istinitog Boga pod Imenom „Oca, i Sina, i Svetoga Duha“. To je razlikovna odlika hrišćana; a to je isto što i reći da je učenje o Trojstvu, prema shvatanju samoga našega Gospoda, prepoznatljivi znak religije koju je On osnovao. (The Life, Thought, and Works of Benjamin Breckinridge Warfield (1851–1921), „Trinity“; podvlačenje moje)
Ovde na scenu stupaju oneness/modalisti sa svojim prigovorom. Oni tvrde da su u knjizi Dela apostolskih apostoli krštavali ljude u ime Isusovo (Up. 2:38; 8:12, 16; 10:48; 19:5). Tvrde da je to dokaz da je ime Oca, Sina i Svetoga Duha — Isus, budući da oni nisu tri večna božanska Lica, nego tri različita modusa/ispoljavanja jednoga jedinog božanskog Lica. Oneness/modalista pretpostavlja da je „u ime Isusovo“ stvarna fraza koja se izgovara kada se pokajani vernik uranja u vodu.
Dovoljno je reći da ovakvo gledište ima ozbiljne probleme.
Prvo, formulacije i upotrebljeni predlozi nisu ujednačeni, kao što sledeći stihovi izričito pokazuju:
„A Petar im reče: Pokajte se, i da se krsti svaki od vas u ime Isusa Hrista“ (epi too onomati ‘Iesou Christou), „za oproštenje grijehova; i primićete dar Svetoga Duha.“ Dela apostolska 2:38 YLT
„Jer još ni na jednoga od njih ne bješe sišao, nego bijahu samo kršteni u ime Gospoda Isusa.“ (eis to onoma tou Kyriou ‘Iesou) Dela apostolska 8:16 YLT
„I zapovjedi im da se krste u ime Isusa Hrista.“ (en to onomati tou Kyriou); „Tada ga moliše da ostane kod njih nekoliko dana.“ Dela apostolska 10:48 YLT**(1)**
„A kad to čuše, krstiše se u ime Gospoda Isusa.“ (eis to onoma tou Kyriou ‘Iesou) Dela apostolska 19:5 YLT
U svetlu navedenoga, glasi li formula krštenja „na ime“/„u ime“/„u imenu“ (epi/eis/en) Isusa Hrista, Gospoda Isusa, ili prosto Gospoda?
Time dolazim do drugog problema sa oneness/modalističkom tvrdnjom. Izrazi „u/na/kroz ime“, „njegovo ime“ i slično, koriste se u Delima apostolskim u vezi sa vlašću/silom Hristovom, kojom je vaskrsli Gospod obdario svoje izaslanike da objavljuju poruku spasenja i čine čuda:
„A Petar reče: Srebra i zlata nemam, nego što imam to ti dajem: U ime Isusa Hrista Nazarećanina“ (en too onomati ‘Iesou Christou tou Nazooraiou), „ustani i hodi.“… „A videći to, Petar se obrati narodu: Ljudi Izrailjci, što se čudite ovome ili šta gledate u nas, kao da smo svojom silom ili pobožnošću učinili da ovaj hodi? Bog Avraamov i Isakov i Jakovljev, Bog otaca naših, proslavi Sina svojega Isusa, koga vi predadoste, i odrekoste ga se pred licem Pilatovim kada on presudi da ga pusti. A vi se odrekoste Sveca i Pravednika i isprosiste čovjeka ubicu da vam pokloni. A Načelnika života ubiste, kojega Bog vaskrse iz mrtvih, čemu smo mi svjedoci. I radi vjere u ime njegovo“ (epi te pistei tou onomatos autou), „ovoga koga vidite i poznajete utvrdi ime njegovo, i vjera koja je od njega podari mu ovo iscjeljenje pred svima vama.“ Dela apostolska 3:6, 12-16 YLT
„I bi sutradan da se skupiše knezovi njihovi i starješine i književnici u Jerusalim, I Ana prvosveštenik i Kajafa i Jovan i Aleksandar i koliko ih god bješe od roda prvosvešteničkoga; I postavivši ih u sredinu pitahu: Kakvom silom ili u čije ime učiniste vi ovo? Tada Petar, ispunivši se Duha Svetoga, reče im: Knezovi narodni i starješine Izrailjeve, Ako nas danas ispitujete zbog dobročinstva bolesnom čovjeku, kako on ozdravi, Neka je na znanje svima vama, i svemu narodu Izrailjevu, da u ime Isusa Hrista Nazarećanina“ (en too onomati ‘Iesou Christou tou Nazooraiou), „kojega vi raspeste, kojega Bog podiže iz mrtvih, njime stoji ovaj pred vama zdrav. On je kamen koji vi zidari odbaciste, a koji postade glava od ugla: i nema ni u jednome drugome spasenja. Jer nema drugoga Imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mogli spasti. A videći smjelost Petrovu i Jovanovu, i znajući da su ljudi neuki i prosti, divljahu se, a prepoznaše ih i da su bili sa Isusom, No gledajući iscijeljenog čovjeka gdje stoji s njima, ne mogahu ništa reći protiv.“ Dela apostolska 4:5-14 YLT
„I dozvavši ih, zapovjediše im da ništa ne govore niti uče o Imenu Isusovu.“ (epi too onomati tou ‘Iesou) Dela apostolska 4:18 YLT
„Pružajući i ti ruku svoju na iscjeljivanje, da bivaju znaci i čudesa imenom Svetoga Sina tvojega Isusa.“ (dia tou onomatos tou hagiou Paidos sou, ‘Iesou). Dela apostolska 4:30 YLT
„Onda ga poslušaše, i dozvavši apostole, izbiše ih i zabraniše im da govore o Imenu Isusovom“ (epi too onomati tou ‘Iesou), „i otpustiše ih.“ Dela apostolska 5:40 YLT
„No kada povjerovaše Filipu koji propovijedaše jevanđelje o Carstvu Božijemu i o imenu Isusa Hrista, krštavahu se i ljudi i žene.“ (kai tou onomatos ‘Iesou Christou), „krštavahu se i ljudi i žene.“ Dela apostolska 8:12 YLT
„I ovako činjaše mnogo dana. A kada se Pavlu dosadi, okrenu se i reče duhu: Zapovijedam ti imenom Gospoda Isusa Hrista“ (en onomati ‘Iesou Christou), „iziđi iz nje! I iziđe u taj čas.“ Dela apostolska 16:18 YLT
Navedeno nam pomaže da shvatimo smisao toga što su Isusovi sledbenici zapovedali svojim slušaocima da se krste u/na ime Isusovo.
Pojedinci je trebalo da budu kršteni kao znak da stupaju pod glavarstvo Hristovo, u znak priznanja da se pokoravaju Isusu kao svome suverenom Gospodu koji ima potpunu vlast nad njihovim životima da im zapoveda kako da žive i šta da čine:
„A što me zovete: Gospode, Gospode, a ne izvršujete što govorim? Svaki koji dolazi meni i sluša riječi moje i izvršuje ih, kazaću vam kome je sličan: Sličan je čovjeku koji, gradeći kuću iskopa i udubi i položi temelj na kamenu; a kada dođoše vode, navali rijeka na tu kuću i ne mogaše je pokrenuti, jer joj je temelj na kamenu. A koji je čuo i nije izvršio sličan je čovjeku koji sagradi kuću na zemlji bez temelja, na koju navali rijeka i odmah pade, i raspade se kuća ona strašno.“ Luka 6:46-49 ASV
„Riječ koju posla sinovima Izrailjevim, blagovjesteći mir kroz Isusa Hrista: On je Gospod sviju.“ Dela apostolska 10:36 ASV
„Jer zato Hristos i umrije i vaskrse i oživi da ovlada i mrtvima i živima.“ Rimljanima 14:9 ASV
Ovo dodatno potvrđuju sledeći tekstovi:
„I sada šta oklijevaš? Ustani i krsti se, i speri grijehe svoje prizvavši Ime Gospodnje.“ Dela apostolska 22:16 ASV
„Jer ako ispovijedaš ustima svojim da je Isus Gospod, i vjeruješ u srcu svojemu da ga Bog podiže iz mrtvih, bićeš spasen. Jer se srcem vjeruje za pravednost, a ustima se ispovijeda za spasenje. Jer Pismo govori: Svaki koji vjeruje u Njega neće se postidjeti. Jer nema razlike između Judejca i Jelina; jer je isti Gospod sviju, bogat za sve koji ga prizivaju. Jer svaki koji prizove Ime Gospodnje biće spasen.“ Rimljanima 10:9-13 ASV
Navedeni tekstovi kristalno jasno pokazuju da Gospod čije je ime Pavle (i svi ostali) prizivao prilikom krštenja nije bio niko drugi do Isus, koga je on (i oni) morao rečima ispovediti kao Gospoda da bi bio spasen.
To pokazuje da izraz „u/na ime“ Isusovo nije bio formula krštenja, nego zapovest da se primi krštenje sa izričitom svrhom da se pokaže svojevoljno prihvatanje suverenog Gospodstva Hristovog i pokoravanje njemu.
Prema tome, tekstovi u Delima apostolskim koji govore o krštenju ne pružaju baš nikakvu potporu oneness/modalističkoj tvrdnji da je Isus stvarno ime Oca, Sina i Svetoga Duha.
Napomene
(1) Postoji važna varijanta u rukopisima u vezi sa 10:48, budući da neki od ranijih grčkih svedoka glase ovako:
„I zapovjedi im da se krste u ime Isusa Hrista.“ (en too ‘onomati ‘Iesou Christou). „Tada ga moliše da ostane kod njih nekoliko dana.“ New International Version (NIV)
Bez obzira na to, ostaje činjenica da apostoli nisu koristili nikakvu jedinstvenu formulu niti ustaljenu frazu kada su grešnicima zapovedali da se pokaju i krste u ime vaskrsloga Gospoda.