Javno ispovedanje grehova
U poslanici Jakovljevoj vernicima se zapoveda da ispovedaju svoje grehe jedni drugima, u kontekstu primanja oproštaja za te prestupe i/ili isceljenja od bolesti koje su možda proistekle iz tih grehova:
„Zlopati li se ko među vama? Neka se moli Bogu. Je li ko veseo? Neka pjeva Bogu. Boluje li ko među vama? Neka dozove prezvitere crkvene, i neka se mole nad njim, pomazavši ga uljem u ime Gospodnje. I molitva vjere će spasti bolesnika, i podignuće ga Gospod; i ako je grijehe učinio, oprostiće mu se. Ispovijedajte pak jedni drugima sagrješenja, i molite se Bogu jedni za druge, da ozdravite. Mnogo je moćna usrdna molitva pravednika.“ Jakovljeva 5:13-16
Iz izvora prvog veka znamo da je običaj apostolskih crkava bio da se sabiraju u dan Gospodnji radi slavljenja evharistije, gde su vernici bili podsticani da javno ispovede svaki prestup koji su možda počinili, kako bi na dostojan način učestvovali za trpezom Gospodnjom i time ne oskrnavili svoju žrtvu:
Glava 4. Razne pouke
Dete moje, onoga koji ti govori reč Božiju sećaj se noću i danju; i poštovaćeš ga kao Gospoda; jer onde odakle se izriče gospodstvo, tamo je Gospod. I tražićeš iz dana u dan lica svetih, da bi našao počinka u njihovim rečima. Nećeš žudeti za razdorom, nego ćeš izmiriti one koji se spore. Sudićeš pravedno, nećeš gledati na lica kada koriš zbog prestupa. Nećeš biti neodlučan hoće li biti ili neće. Ne budi onaj koji pruža ruke da primi, a povlači ih kada treba da da. Ako imaš nešto, svojim rukama daćeš otkup za svoje grehe. Nećeš oklevati da daš, niti gunđati kada daješ; jer ćeš znati ko je dobar isplatilac nagrade. Nećeš se okrenuti od onoga koji je u oskudici, nego ćeš sve deliti sa svojim bratom i nećeš reći da je tvoje; jer ako ste zajedničari u onome što je besmrtno, koliko više u onome što je smrtno? Nećeš skloniti ruku svoju sa sina svoga ili sa kćeri svoje, nego ćeš ih od mladosti učiti strahu Božijem. Efescima 6:4 Nećeš u svojoj gorčini ništa nalagati svome sluzi ili sluškinji, koji se nadaju istom Bogu, da se ne bi dogodilo da prestanu da se boje Boga koji je nad obojicom; Efescima 6:9; Kološanima 4:1 jer on ne dolazi da poziva prema spoljašnjem izgledu, nego one koje je Duh pripremio. A vi, sluge, budite pokorni svojim gospodarima kao praobrazu Božijem, u skromnosti i strahu. Efescima 6:5; Kološanima 3:22 Mrzećeš svako licemerje i sve što nije ugodno Gospodu. Ne napuštaj ni na koji način zapovesti Gospodnje; nego ćeš čuvati ono što si primio, ne dodajući tome niti oduzimajući od toga. Ponovljeni zakoni 12:32 U CRKVI ĆEŠ PRIZNATI SVOJE PRESTUPE i nećeš pristupati svojoj molitvi sa zlom savešću. Ovo je put života…
Glava 14. Hrišćansko sabranje u dan Gospodnji
Ali svakoga dana Gospodnjeg sabirajte se zajedno, lomite hleb i blagodarite, pošto ste prethodno ispovedili svoje prestupe, da bi vaša žrtva bila čista. Ali neka niko ko je u zavadi sa svojim bližnjim ne dolazi zajedno sa vama dok se ne pomire, da vaša žrtva ne bi bila oskrnavljena. Jer to je ono što je rekao Gospod: Na svakom mestu i u svako vreme prinosite mi čistu žrtvu; jer ja sam veliki Car, govori Gospod, i ime je moje divno među narodima. (Didahi; naglasak moj)
Ono što možda nije poznato jeste da, kako izgleda, postoji još jedno nadahnuto mesto Svetog pisma koje vernima zapoveda da ispovedaju svoje grehe jedni drugima kao sredstvo za zadobijanje Božijeg oproštaja:
„I ovo je obećanje koje smo čuli od Njega i javljamo vama, da je Bog svjetlost, i tame u Njemu nema nikakve. Ako rečemo da imamo zajednicu s njim i u tami hodimo, lažemo i ne tvorimo istinu. Ako li u svjetlosti hodimo, kao što je On sam u svjetlosti, imamo zajednicu jedni sa drugima, i krv Isusa Hrista, Sina njegova, očišćava nas od svakoga grijeha. Ako rečemo da grijeha nemamo, sebe varamo, i istine nema u nama.“ „Ako ispovijedamo grijehe svoje“ (homologomen), „vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe, i očisti nas od svake nepravde.“ „Ako rečemo da nismo sagriješili, pravimo ga lažom i riječ njegova nije u nama.“ 1. Jovanova 1:5-10
Obratite pažnju na konkretan stih o kome je reč:
„Ako ispovijedamo grijehe svoje“ (homologomen), „vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe, i očisti nas od svake nepravde.“
Evo kako se reč homologeo upotrebljava kroz bogonadahnuto Sveto pismo:
„Svaki koji odriče Sina, ni Oca nema; a koji priznaje Sina, ima i Oca.“ 1. Jovanova 2:23
„A svaki duh koji ne priznaje da je Isus Hristos u tijelu došao, nije od Boga; i to je duh Antihrista, za kojega ste čuli da dolazi, i sada je već u svijetu.“ 1. Jovanova 4:3
„Koji prizna da je Isus Sin Božiji, Bog u njemu prebiva i on u Bogu.“ 1. Jovanova 4:15
„Jer mnoge varalice iziđoše u svijet, koji ne priznaju Isusa Hrista da je došao u tijelu; takav je varalica i antihrist.“ 2. Jovanova 1:7
„I priznade i ne poreče; i priznade: Ja nisam Hristos.“ Jovan 1:20
„Ovo rekoše roditelji njegovi jer se bojahu Judejaca; jer se Judejci već bijahu dogovorili da bude odlučen od sinagoge ko god njega prizna za Hrista.“ Jovan 9:22
„Ali i od starješina mnogi vjerovaše u njega; no zbog fariseja ne priznavahu, da ne budu isključeni iz sinagoge;“ Jovan 12:42
„I tada ću im javno kazati: Nikad vas nisam znao; idite od mene vi koji činite bezakonje.“ Matej 7:23
„Svaki koji prizna mene pred ljudima, priznaću i ja njega pred Ocem svojim koji je na nebesima.“ Matej 10:32
„A kad bijaše dan rođenja Irodova, igra kći Irodijadina pred njima i ugodi Irodu. Zato sa zakletvom obeća joj dati što god zaište.“ Matej 14:6-7
„Nego vam kažem: Koji god prizna mene pred ljudima, priznaće i Sin Čovječiji njega pred anđelima Božijim;“ Luka 12:8
„Jer sadukeji govore da nema vaskrsenja, ni anđela, ni duha, a fariseji priznaju oboje.“ Dela apostolska 23:8
„A ovo ti priznajem, da tim Putem, koji oni nazivaju jeres, ja služim Bogu otačkom, vjerujući svemu onome što je napisano u Zakonu i u Prorocima.“ Dela apostolska 24:14
„Jer ako ispovijedaš ustima svojim da je Isus Gospod, i vjeruješ u srcu svojemu da ga Bog podiže iz mrtvih, bićeš spasen. Jer se srcem vjeruje za pravednost, a ustima se ispovijeda za spasenje.“ Rimljanima 10:9-10
„Bori se dobrim podvigom vjere, hvataj se za život vječni u koji si i pozvan, i ispovjedio si dobro ispovijedanje pred mnogim svjedocima.“ 1. Timoteju 6:12
„Govore da znaju Boga, a djelima ga se odriču; jer su gnusni i nepokorni i nesposobni za ma koje dobro djelo.“ Titu 1:16
„U vjeri pomriješe svi ovi ne dočekavši ostvarenje obećanja, ali ih vidješe izdaleka, i pozdraviše, i priznaše da su stranci i prolaznici na zemlji.“ Jevrejima 11:13
„Kroz Njega, dakle, neprestano da prinosimo Bogu žrtvu hvale,, to jest, plod usana koje ispovjedaju Ime njegovo.“ Jevrejima 13:15
Iz prethodnih primera jasno je da se ovaj izraz odnosi na javno ispovedanje i/ili objavljivanje pred drugim ljudima. Jedini izuzetak od tog opšteg značenja jeste sledeći:
„I kako se približavaše vrijeme obećanja za koje se Bog zakle Avraamu, narod se uveća i umnoži u Egiptu.“ Dela apostolska 7:17
Pa ipak, čak i u ovom slučaju, kada Bog daje uverenje Avraamu, i dalje je reč o objavi upućenoj ljudskom biću.
Stoga ne iznenađuje što mnogi egzegeta (bilo protestantski, bilo neki drugi) u 1. Jovanovoj 1:9 vidi podsticaj da se sopstveni prestupi javno ispovede/objave pred hrišćanskom zajednicom, tj. Crkvom, kako bi se zadobio Božiji oproštaj za te konkretno počinjene grehe:
„ispovijedamo grijehe svoje“, ne samo da ih priznamo, nego da ih priznamo otvoreno pred licem ljudi. Upor. ii 23; iv. 2, 3, 15; Otkrivenje iii. 5; Jovan i. 20; ix. 22; xii. 42; Rimljanima x. 9, itd.
(Brooke Foss Westcott, The Epistles of St. John: the Greek text, with notes and essays [MacMillan, Cambridge, 1886], str. 23 https://archive.org/details/epistlesofstjohn00westuoft/page/n7/mode/2up; naglasak moj)
1:9 Pošto je opisao tvrdnju svojih protivnika (da su bez greha) i stvarnost koja je prati (njihovo samoobmanjivanje), pisac sada iznosi protivhipotezu u još jednoj pogodbenoj rečenici. Rečenica počinje rečima: „Ako ispovijedamo grijehe svoje“.… Pisac predstavlja situaciju u kojoj ljudi neprestano priznaju svoje grehe. On prikazuje autentičan hrišćanski život kao život koji uključuje iskreno i neprestano priznavanje sopstvenih grehova.26
Ispovedanje greha nije tema koja se često sreće u Novom zavetu. Nalazi se na samo četiri druga mesta. Javlja se u sinoptičkim izveštajima o službi Jovana Krstitelja, kada su ljudi dolazili ispovedajući svoje grehe da bi ih on krstio (Matej 3:6; Marko 1:15). Nalazi se i u Jakovljevoj 5:16, gde se, u kontekstu molitve za bolesne, ljudi podstiču da ispovedaju svoje grehe i mole se jedni za druge da bi bili isceljeni. Ljudi u Efesu su ispovedili svoja „zla dela" i spalili svoje magijske knjige tokom Pavlove službe u tom gradu (Dela apostolska 19:18). U svakom od tih slučajeva ispovedanje greha bilo je javno, a ne privatno (tj. ne samo između pojedinca i Boga). Onda je moguće da i ovde, u 1:9, pisac ima na umu javno ispovedanje greha. (Colin G. Kruse, The Letters of John, The Pillar New Testament Commentary (Grand Rapids, MI; Leicester, England: W.B. Eerdmans Pub.; Apollos, 2000), str. 68; naglasak moj)
Ispovedanje greha bilo je uglavnom javno (Marko 1:5; Dela apostolska 19:18; Jakovljeva 5:16; Didahi 4:14, 14:1), i vrlo je moguće da je tako i ovde. Upotreba množine „grehe" (a ne jednine „greh", kao u 1:8) podseća na to da se ne misli na apstraktno ispovedanje grešnosti nego na priznanje konkretnih dela. (David Rensberger, Abingdon New Testament Commentaries: 1, 2, & 3 John [Abingdon Press, 1997], str. 54; naglasak moj)
9a. „Ako ispovijedamo grijehe svoje“. Ovo je ean pogodba sa prezentom konjunktiva, kao u st. 7a, ali sa suprotstavljenom idejom izraženom asindetom, a ne česticom de kao tamo. ZGB 327 kaže da se u ovom slučaju izgubila klasična gramatička razlika između pogodbe koja izražava ono što je moguće (obično sa prizvukom budućnosti) i pogodbe koja izražava opštu istinu (bezvremeni prezent). Glagol homolegein, „ispovedati, priznavati", javlja se 4 puta u Jevanđelju po Jovanu, 5 puta u 1. Jovanovoj i jednom u 2. Jovanovoj 7, tako da na jovanovsku književnost otpada 40% ukupne novozavetne upotrebe (26 puta). Svih ostalih 9 jovanovskih upotreba odnosi se na ovaj ili onaj način na ispovedanje Hrista; ovo je jedini slučaj ispovedanja greha. Zaista, izraz „ispovedati grehe" sa homologetn javlja se samo ovde u Novom zavetu, mada je isti izraz sa srodnim glagolom exomologeln dobro posvedočen, kako u vezi sa krštenjem, tako i za ljude koji su već neko vreme hrišćani. Vidi Marko 1:5 i Matej 3:6 za ispovedanje grehova prilikom ili posle krštenja od Jovana Krstitelja; Dela apostolska 19:18 za vernike koji ispovedaju prošle zle postupke; Jakovljeva 5:16 za vernike koji ispovedaju grehe jedni drugima u hrišćanskoj zajednici; i Didahi 4:14: „U crkvi ćeš ispovediti svoje prestupe", kao deo pouke pre primanja krštenja. Što se tiče potrebe da se sopstveni gresi obznane, Priče Solomonove 28:13 (jevr.) daju načelo: „Ko krije prijestupe svoje, neće biti srećan; a ko priznaje i ostavlja, dobiće milost.“ Sirah 4:25-26 poučava: „Ne spriječi riječ u vrijeme potrebe; Jer u riječi poznaće se premudrost i znanje u govoru jezika.“ Često se to činilo u liturgijskom kontekstu, npr. Levitska 5:5-6: „Kad bude kriv za jednu od tijeh stvari, neka prizna grijeh svoj. I neka dovede na žrtvu Gospodu za grijeh, što je zgriješio“; i Danilo 9:20: „I dok sam ja govorio i molio se i ispovijedao grijehe svoje“
Sve paralele i pozadina koje su dosad navedene ukazuju na to da se jovanovski izraz odnosi na JAVNO ISPOVEDANJE, a ne na privatno ispovedanje pojedinca Bogu (mada su ovo drugo gledište zastupali Avgustin, Ekumenije, Beda i Teofilakt). Činjenica da je u ostatku 1. Jovanove 1:9 Bog jedini vršilac oproštaja ne dokazuje da je ispovedanje upućeno Bogu, a ne Zajednici (pace Schnackenburg, Johannesbriefe 86), jer i 1:7 (prethodna pogodba „Ali ako") i 1:3 pokazuju da se odnosi prema Bogu odvijaju u kontekstu Zajednice. Odlomak u 1. Jovanovoj 5:16 ukazuje na izvesno javno poznavanje greha u jovanovskoj Zajednici (mada ne nužno i na javno ispovedanje). Ideju o javnom ispovedanju podupiru i četiri upotrebe homologein u Jevanđelju po Jovanu (1:20; 9:22; 12:42), koje uključuju javno ispovedanje u vezi sa Isusom. Četiri hristološke upotrebe homologein u 1. Jovanovoj 2:23; 4:2,15 i u 2. Jovanovoj 7 takođe su najverovatnije javne. Michl, Brlefe 207, tvrdi da ispovedanje u 1:9a mora biti javno da bi se okončalo samoobmanjivanje; i on razmišlja u okvirima nedeljnog bogosluženja, kao u Didahi 14:1, gde evharistija u dan Gospodnji sledi nakon ispovedanja prestupa. Drugi, kao što ćemo videti, smatraju da se priziva krštenjska praksa; ali nema načina da se sazna da li bi u jovanovskoj Zajednici javno priznanje greha bilo u liturgijskom ili bogoslužbenom kontekstu. Verovatno je da bi se ispovedanje shvatalo kao povezano sa Isusovim obećanjem: „Kojima oprostite grijehe, opraštaju im se; i kojima zadržite, zadržani su.“ (Jovan 20:23). Nije, dakle, iznenađujuće što je Tridentski sabor (XIV zasedanje, gl. 5; DBS 1679) u 1. Jovanovoj 1:9 video upućivanje na sakramentalnu ispovest, gledište koje su podržavali Belarmin, Belser, Camerlynck i Vrede, ali koje je danas napustila većina rimokatolika. U rimskom shvatanju, crkvena upotreba Svetog pisma pokazuje kako je neki odlomak relevantan za život Crkve, ali nije nužno pokazatelj onoga što je izvorni pisac mislio kada ga je pisao. (Raymond E. Brown, The Epistles of John (The Anchor Yale Bible Commentaries) [Yale University Press, 1995], str. 207-208; naglasak moj)
Svi navodi iz Svetog pisma uzeti su iz Legacy Standard Bible (LSB).