Pomirenje u Luki i Delima apostolskim, 4. deo

Nastavljam svoje istraživanje Lukine teologije pomirenja: Pomirenje u Luki i Delima apostolskim, 3. deo.

Nužnost Hristove smrti

Prema jasnom učenju Gospoda Isusa i njegovih nadahnutih izaslanika, Hristova smrt bila je nužna i morala se dogoditi:

„Nije ovdje, nego ustade; sjetite se kako vam kaza dok bješe još u Galileji, Govoreći kako Sin Čovječiji treba da bude predan u ruke ljudi grješnika i da bude razapet i treći dan da vaskrsne.“ Luka 24:6-7

„A on im reče: O bezumni i sporoga srca za vjerovanje u sve što govoriše proroci! Nije li trebalo da Hristos to pretrpi i da uđe u slavu svoju? I počevši od Mojseja i od sviju Proroka, razjasni im što je u svim Pismima o njemu pisano.“ Luka 24:25-27

„A njima reče: Ovo su riječi koje sam vam govorio još dok sam bio s vama, da se mora sve ispuniti što je o meni napisano u Zakonu Mojsejevu i u Prorocima i u Psalmima. Tada im otvori um da razumiju Pisma. I reče im: Tako je pisano, i tako je trebalo da Hristos postrada i vaskrsne iz mrtvih trećega dana, I da se u njegovo ime propovijeda pokajanje i oproštenje grijehova po svim narodima, počevši od Jerusalima.“ Luka 24:44-47

„Prošavši pak Amfipolj i Apoloniju, dođoše u Solun, gdje bješe sinagoga judejska. I Pavle, po svome običaju, uđe k njima, i tri subote raspravljaše s njima o Pismu, Razotkrivajući i dokazujući im da je trebalo da Hristos postrada i vaskrsne iz mrtvih, i da ovaj Isus, kojega ja vama propovijedam, jeste Hristos. I neki od njih se uvjeriše, i pridružiše se Pavlu i Sili, i od pobožnih Jelina mnoštvo veliko, i od uglednih žena ne malo.“ Dela apostolska 17:1-4

Ovo, naravno, otvara očigledno pitanje: zašto je Hristos nužno morao da umre. Luka i Dela apostolska daju odgovor.

Lukina upotreba Isaije 53

Sledeći starozavetni odlomak najjasnije je proroštvo o žrtvenoj prirodi i pomirbenom značaju smrti Božjeg Sluge, koga i novozavetni spisi i rabinsko jevrejsko tumačenje poistovećuju sa Carem Mesijom, to jest sa Gospodom Isusom. Navodim grčku verziju ovog proroštva upravo zato da bih pokazao i njegove verbalne i njegove pojmovne veze sa novozavetnim spisima:

„Gle, sluga će moj biti srećan, podignuće se i uzvisiće se i proslaviće se. Kako se mnogi začudiše tebi što bijaše nagrđen u licu mimo svakoga čovjeka, i u stasu mimo sinove čovječije, Tako će opet udiviti mnoge narode, carevi će pred njim zatisnuti usta svoja, jer će vidjeti što im nije kazivano i razumjeće što nijesu slušali.“

„Ko vjerova propovijedanju našemu, i mišica Gospodnja kome se otkri? Jer izniče pred njim kao šibljika, i kao korijen iz suhe zemlje; ne bi obličja ni ljepote u njega; i vidjesmo ga, i ne bješe ništa na očima čega radi bismo ga poželjeli.“ „Prezren bješe i odbačen između ljudi, bolnik i vičan bolestima, i kao jedan od koga svak zaklanja lice, prezren da ga ni za što ne uzimasmo. A on bolesti naše nosi i nemoći naše uze na se, a mi mišljasmo da je ranjen, da ga Bog bije i muči.“

„Ali on bi ranjen za naše prijestupe, izbijen za naša bezakonja; kar bješe na njemu našega mira radi, i ranom njegovom mi se iscijelismo. Svi mi kao ovce zađosmo, svaki nas se okrenu svojim putem, i Gospod pusti na nj bezakonje svijeh nas.“

„Mučen bi i zlostavljen, ali ne otvori usta svojih; kao jagnje na zaklanje vođen bi i kao ovca nijema pred onijem koji je striže ne otvori usta svojih. Od tjeskobe i od suda uze se, a rod njegov ko će iskazati? Jer se istrže iz zemlje živijeh i za prijestupe naroda mojega bi ranjen.“

„Odrediše mu grob sa zločincima, ali na smrti bi s bogatijem, jer ne učini nepravde, niti se nađe prijevara u ustima njegovijem. Ali Gospodu bi volja da ga bije, i dade ga na muke; kad položi dušu svoju u prinos za grijeh, vidjeće natražje, produljiće dane, i što je Gospodu ugodno napredovaće njegovom rukom. Vidjeće trud duše svoje i nasitiće se; pravedni sluga moj opravdaće mnoge svojim poznanjem, i sam će nositi bezakonja njihova.“

„Zato ću mu dati dio za mnoge, i sa silnima će dijeliti plijen, jer je dao dušu svoju na smrt, i bi metnut među zločince, i sam nosi grijehe mnogih, i za zločince se moli.“ Isaija 52:13-53:12 LXX

Budući da je ovo proroštvo tako jasno, ne treba da čudi što su ga Hristos i apostoli navodili objašnjavajući Hristovu smrt i potonje proslavljenje i uzvišenje na nebo nakon njegovog fizičkog, telesnog vaskrsenja.

„Jer vam kažem, da još i to što je napisano: I uvrstiše ga među bezakonike, treba na meni da se izvrši. Jer što je o meni pisano, završava se.“ Luka 22:37

Naš Gospod navodi Isaiju 53:12 i primenjuje je na svoje predstojeće raspeće i smrt.

„A anđeo Gospodnji reče Filipu govoreći: Ustani i idi prema jugu na put koji silazi od Jerusalima u Gazu; on je pust. I ustavši pođe. I gle, čovjek Etiopljanin, uškopljenik, vlastelin Kandakije carice etiopske, što bješe nad svima njezinim riznicama, koji bješe došao u Jerusalim kao poklonik, Pa se vraćaše, i sjedeći na kolima svojim čitaše proroka Isaiju. A Duh reče Filipu: Pristupi i prilijepi se tim kolima. A Filip pritrčavši, ču ga gdje čita proroka Isaiju, i reče: Da li razumiješ to što čitaš?“

„A on reče: Kako bih mogao ako me ko ne uputi? I umoli Filipa da se popne i sjedne sa njim. A mjesto iz Pisma koje čitaše bješe ovo: Kao ovca na zaklanje odvede se, i kao jagnje nijemo pred onim koji ga striže, tako ne otvara usta svojih. U njegovom poniženju ukide se sud njegov. A rod njegov ko će iskazati? Jer se uzima sa zemlje život njegov.“

„Onda uškopljenik odgovori i reče Filipu: Molim te, za koga ovo govori prorok? Za sebe ili za nekoga drugoga? A Filip otvorivši usta svoja, i počevši od Pisma ovoga, propovjedi mu jevanđelje o Isusu.“ Dela apostolska 8:26-35

Evnuh čita Isaiju 53:7-8, što Filip objašnjava u vezi sa Hristom.

„Desnicom, dakle, Božijom vaznese se, i primivši od Oca obećanje Svetoga Duha, izli ovo što vi sada vidite i čujete. Jer David ne iziđe na nebesa, nego sam govori: Reče Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane, Dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim. Čvrsto, dakle, neka zna sav dom Izrailjev da je i Gospodom i Hristom učinio Bog njega, ovoga Isusa, koga vi raspeste.“ Dela apostolska 2:33-36

„Bog Avraamov i Isakov i Jakovljev, Bog otaca naših, proslavi Sina svojega Isusa, koga vi predadoste, i odrekoste ga se pred licem Pilatovim kada on presudi da ga pusti. A vi se odrekoste Sveca i Pravednika i isprosiste čovjeka ubicu da vam pokloni. A Načelnika života ubiste, kojega Bog vaskrse iz mrtvih, čemu smo mi svjedoci.“ Dela apostolska 3:13-15

„Vama prvo Bog podigavši Sina svojega Isusa, posla ga da vas blagoslovi i odvrati svakoga od zlih djela vaših.“ Dela apostolska 3:26

„Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Načalnika i Spasitelja, da dade Izrailju pokajanje i oproštenje grijehova. I mi smo njegovi svjedoci ovih riječi, i Duh Sveti kojega Bog dade onima koji se njemu pokoravaju.“ Dela apostolska 5:31-32

„Kojega od proroka ne protjeraše oci vaši? I pobiše one koji predskazaše dolazak Pravednika, kojega sada vi izdajnici i ubice postadoste,“ Dela apostolska 7:52

„A on mi reče: Bog otaca naših izabra te da poznaš volju njegovu, i da vidiš Pravednika, i da čuješ glas iz usta njegovih:“ Dela apostolska 22:14

Sasvim je očigledno da ovi tekstovi iz Dela apostolskih crpe upravo iz jezika Isaije 52:13-53:12 u njegovom prikazu toga kako je Bog proslavio i uzvisio Isusa, svog pravednog Slugu.

Stoga je tvrdnja da bi Luka tako obilno koristio ovo Isaijino proroštvo, koje jasno i naglašeno ističe žrtvenu, zamensku prirodu smrti Božjeg Sluge, a da je pritom nekako nameravao da porekne kako Isusova smrt ima bilo kakvu pomirbenu vrednost — u najmanju ruku očajnički potez. Kako to kaže sledeći novozavetni naučnik:

„Deo proroštva koji se navodi bavi se nepravdom počinjenom nad Slugom i njegovim strpljivim prihvatanjem te nepravde bez roptanja. U ovom delu teksta nema izričitog pominjanja posledica Sluginog stradanja. Taj izostanak u skladu je sa opštom tendencijom u Delima apostolskim da se zanemari značaj Isusove smrti kao zamenske žrtve koja pokajanim grešnicima otvara mogućnost oproštaja i spasenja (videti, ipak, 20:28). Ipak, način na koji se ovde koristi Sveto pismo u skladu je sa naglaskom koji i jevanđelja i misionarski i apologetski govori u Delima apostolskim stavljaju na poistovećivanje Isusa sa Božjim posrednikom i na objašnjavanje činjenice njegovih stradanja pozivanjem na božansku nužnost izraženu u Svetom pismu. Bilo je važno utvrditi da je Isus Mesija i da njegovo stradanje tome nije protivno, nego je zapravo bitan deo njegovog poziva, pre nego što se pređe na pitanje značaja tih stradanja. Parsons (1998) smatra da su poniženje i odbacivanje Isusa u središtu, jer je poenta u tome da evnuh može da se poistoveti sa Isusom. On se nadovezuje na nagoveštaj koji daje Johnson (1992: 156) i dalje predlaže da se navod prekida upravo tamo gde se prekida zato što bi izraz „njegov život se uzima sa zemlje“ mogao biti dvosmislen i odnositi se i na njegovu smrt i na njegovo uzvišenje (upor. metaforu „podizanja“ u Jovanovom jevanđelju**). Namerno Lukino izbegavanje pojma pomirenja (tako Rese 1969: 98-100) čini se malo verovatnim; verovatnije je da on iznosi kako se crkva u toj ranoj fazi nosila sa sablazni raspeća, naglašavajući da je ono bilo Božja volja. Isto tako bi se, na osnovu činjenice da se ovde ne pominje Slugino opravdanje, moglo tvrditi da ni ono Luku nije zanimalo!**“ (I. H. Marshall, „Acts“ u Commentary on the New Testament Use of the Old Testament, ur. G. K. Beale i D. A. Carson [Baker Academic, Grand Rapids, MI 2007], str. 574-575; podebljani naglasak)

Peter Stuhlmacher ovako piše o Lukinoj upotrebi Isaijinog motiva sluge u vezi sa Isusom:

„Arhaični govor u Delima apostolskim o Isusu kao Božjem pomazanom Sluzi, odnosno [pais theos] (Dela apostolska 3:13, 26; 4:27, 30), koga su neprijatelji ponizili i pogubili po Božjoj volji, ali koga je Bog uzvisio i zaodenuo božanskom vlašću, upućuje nazad na Isaiju 61:1 i 52:13; 53:11. Uporedo sa tim, Isus se naziva [ho dikaios], Pravednik, u Delima apostolskim 3:14; 7:52; 22:14 (upor. Isaija 53:11 i 1. Enoh 38:2; 53:6). Da li takvi izrazi samo preuzimaju pojedinačne motive iz predanja o Sluzi ili pak predstavljaju sveobuhvatniju sliku Isusove službe, stradanja i uzvišenja kao Božjeg Sluge — pitanje je na koje se može odgovoriti pomoću dva razmatranja. Prvo, dve titule koje se pripisuju Isusu svakako su pre-Lukine i stoga se ne smeju posmatrati odvojeno, nego zajedno sa jerusalimskim formulativnim tekstovima iz Rimljanima 4:25 i 1. Korinćanima 15:3b-5. Štaviše, Luka ih nije upotrebio nezavisno od svoje pripovesti o stradanju, nego samo u svesnoj vezi sa njom (upor. Dela apostolska 3:13-16; 4:27-28; 7:32). Oba razmatranja upućuju na to da se u liku Isusa ostvario celovit pojam Božjeg Sluge. Bez takvog šireg pojma bilo bi nemoguće razumeti govor o oproštaju grehova koji je došao kroz Isusovo poslanje kao [pais theos], a koji Luka ponavlja gotovo stereotipno (upor. Dela apostolska 3:13, 19 sa 2:38; 5:31; 10:43, itd.). Ali posredovanja u Luki 22:32 i 23:34, zajedno sa Isaijom 53:12, sasvim dobro objašnjavaju taj govor. Uzvišeni Hristos nastaviće „posredovanje za prestupnike“ koje je započeo na zemlji, pa će im čak i na konačnom sudu doneti oproštaj grehova kroz svoju zamensku smrt za grešnike.“ (Stuhlmacher, „Isaiah 53 in the Gospels and Acts“ u The Suffering Servant: Isaiah 53 in Jewish and Christian Sources, ur. Bernd Janowski i Peter Stuhlmacher, prev. Daniel P. Bailey [William B. Eerdmans Publishing Company, Grand Rapids, MI / Cambridge, U.K. 2004], str. 156-157; naglasak moj)

Već i to samo po sebi dovoljno pobija shvatanje da Luka Hristovom raspeću, smrti, vaskrsenju i uzvišenju na nebo nije pridavao baš nikakav pomirbeni značaj.

Proklet je onaj koji visi na drvetu

Dela apostolska pružaju dodatnu potvrdu zamenske prirode Hristove smrti time što o Isusovom umiranju govore kao o posledici njegovog vešanja na drvo:

„Bog otaca naših vaskrse Isusa, kojega vi ubiste objesivši na drvo.“ Dela apostolska 5:30

„I mi smo svjedoci svega što učini u zemlji Judejskoj i u Jerusalimu. Njega i ubiše, objesivši na drvo. Ovoga Bog vaskrse treći dan, i učini da se On javi, Ne svemu narodu, nego nama, svjedocima unaprijed izabranim od Boga, koji s njim jedosmo i pismo po njegovu vaskrsenju iz mrtvih.“ Dela apostolska 10:39-41

„A Pavle ustavši mahnu rukom i reče: Ljudi Izrailjci i koji se Boga bojite, čujte:“… „I uklonivši njega podiže im Davida za cara, kome i reče posvjedočivši: Nađoh Davida, sina Jesejeva, čovjeka po srcu mojemu, koji će ispuniti svaku volju moju. Od njegovog sjemena, po obećanju, podiže Bog Izrailju Spasitelja Isusa, Pošto pred njegov dolazak Jovan propovijedaše krštenje pokajanja svemu narodu Izrailjevu. I kada Jovan završavaše podvig svoj, govoraše: 3a koga me vi smatrate, ja nisam taj, nego evo ide za mnom Onaj kome ja nisam dostojan odriješiti remena na obući njegovoj. Ljudi braćo, sinovi roda Avraamova, i koji se među vama boje Boga, vama se posla riječ ovoga spasenja. Jer oni što žive u Jerusalimu, i starješine njihove, ne poznaše Ovoga, nego osudivši ga, ispuniše proročke riječi koje se čitaju svake subote. I ne našavši ni jedne krivice smrtne, moliše Pilata da ga pogubi. A kad svršiše sve što je pisano za njega, skinuše ga sa drveta i položiše u grob. A Bog njega podiže iz mrtvih. On se javljaše u toku više dana onima koji uziđoše sa njim iz Galileje u Jerusalim, koji su sad svjedoci njegovi pred narodom.“ Dela apostolska 13:15-16, 22-31

Ovo je direktna aluzija na prokletstvo iz Ponovljenih zakona 21:24, gde stoji da je vešanje čoveka na drvo znak da je taj čovek proklet od Boga.

Budući da Luka očigledno nije imao nameru da Isusa prikaže kao prokletog zbog nekih greha ili zločina koje je lično počinio, to znači da iza Hristovog stavljanja na drvo stoji dublje značenje. To značenje iznose i Pavle i Petar u svojim nadahnutim poslanicama:

„Jer koji su god od djela zakona pod prokletstvom su, jer je napisano: Proklet svaki koji ne ostane u svemu što je napisano u Knjizi zakona da to čini. A da se zakonom niko ne opravdava pred Bogom, jasno je; jer: Pravednik će od vjere živjeti. A zakon nije od vjere, nego čovjek koji tvori zapovijesti živjeće kroz njih. Hristos nas je iskupio od prokletstva zakona postavši za nas prokletstvo, jer je napisano: Proklet svaki koji visi na drvetu;“ Galatima 3:10-14

„Jer ste na to i pozvani, jer i Hristos postrada za vas, ostavljajući vam primjer da idete njegovim stopama; On grijeha ne učini, niti se nađe prijevara u ustima njegovim; On vrijeđan, ne uzvraćaše uvredom; stradajući, ne prijećaše, nego je prepustio Onome koji pravedno sudi. On grijehe naše sam iznese na tijelu svojem na drvo, da za grijehe umremo, i za pravdu živimo, jer se njegovom ranom iscijeliste. Jer bijaste kao izgubljene ovce, ali sada se vratiste Pastiru i Episkopu duša vaših.“ 1. Petrova 2:21-25

Petar ne samo da aludira na prokletstvo iz Ponovljenih zakona 21:24, nego i koristi jezik Isaije 53:4-7 i 9 opisujući zamensku smrt Gospoda Isusa.

Hristos je postao proklet radi nas, što znači da je na sebe uzeo sud koji su grešnici zaslužili, kako bi ih iskupio od prokletstva Božjih zakona, koji na smrt osuđuje svakoga ko ne živi po Božjim pravednim i svetim merilima.

Ima još u završnom delu mog istraživanja Luke i Dela apostolskih (/2019/10/30/atonement-in-luke-acts-pt-5/).