Autorstvo jevanđelja
U ovoj objavi iznosim neka od najranijih sačuvanih svedočanstava o autorstvu jevanđelja. U jednom od navoda citiram Irineja, koji je bio učenik Polikarpa, a on sam učenik apostola, poput apostola Jovana. To je značajno jer pruža neprekinut istorijski lanac koji seže do samih očevidaca Gospoda Isusa Hrista. Svako isticanje je moje.
Muratorijev fragment, oko 170. n.e.
Muratorijev fragment je najstariji poznati spisak novozavetnih knjiga. Otkrio ga je Ludovico Antonio Muratori u jednom rukopisu u Ambrozijanskoj biblioteci u Milanu i objavio 1740. godine. * Naziva se fragmentom zato što mu nedostaje početak. Iako je rukopis u kojem se nalazi prepisan tokom sedmog veka, sam spisak se datira u oko 170. godinu jer njegov autor episkopat Pija I Rimskog (umro 157) pominje kao skorašnji. Pominje samo dve Jovanove poslanice, ne opisujući ih. Petrova apokalipsa se pominje kao knjiga koju „neki od nas neće dopustiti da se čita u crkvi“. Veoma korisnu i podrobnu raspravu o ovom dokumentu možete naći u knjizi Brucea Metzgera The Canon of the New Testament (Oksford: Clarendon Press, 1987), str. 191-201. Ispod je Metzgerov engleski prevod kritički ispravljenog teksta Fragmenta, iz Dodatka IV iste knjige (str. 305-7). Uključujem Metzgerove fusnote, sa njihovom izvornom numeracijom, i dodajem nekoliko sopstvenih dopunskih fusnota. —M.D.M.
* Ludovico Antonio Muratori, prir., Antiquitates Italicae Medii Aevi, v. 3 (ex typographia Societatis palatinæ, Mediolani, 1740). Pretisak u Bolonji, 1965.
MURATORIJEV KANON
Sledeći prevod uglavnom prati ispravljeni tekst koji je priredio Hans Lietzmann, Das Muratorische Fragment und die Monarchianischen Prologue zu den Evangelien (Kleine Texte, i; Bon, 1902; 2. izd., Berlin, 1933). Zbog bednog stanja latinskog teksta ponekad je teško znati šta je pisac nameravao; nekoliko izraza je stoga dato sa alternativnim prevodima (u zagradama). Prevodilačka proširenja data su u uglastim zagradama. Brojevi označavaju redove izvornog teksta. Za raspravu videti gl. VIII.1 gore, gde se ponekad daju slobodniji prevodi umesto sledećeg doslovnog prevoda.
. . kojima je ipak bio prisutan, te ih je tako i uvrstio [u svoje izlaganje]. [1] (2) Treća knjiga jevanđelja jeste ona po Luki. (3) Luka, poznati lekar, nakon Hristovog vaznesenja, (4-5) kada ga je Pavle uzeo sa sobom kao onoga koji je revnostan za zakon, [2] (6) sastavio ju je u svoje ime, prema [opšte] prihvaćenom verovanju. [3] Ipak, on sam nije (7) video Gospoda u telu; i stoga, koliko je mogao da utvrdi događaje, (8) tako i počinje da pripoveda priču od rođenja Jovanovog. (9) Četvrto od jevanđelja jeste ono Jovanovo, [jednog] od učenika. (10) Svojim saučenicima i episkopima, koji su ga podsticali [da piše], (11) rekao je: ‘Postite sa mnom od danas tri dana, i ono što (12) bude otkriveno svakome (13) kažimo jedni drugima.’ Iste noći bi otkriveno (14) Andriji, [jednom] od apostola, (15-16) da Jovan treba sve da zapiše u svoje ime, dok bi svi oni to pregledali. I tako, iako se različiti (17) elementi [3a] mogu poučavati u pojedinačnim knjigama jevanđelja****, (18) to ipak ne čini nikakvu razliku za veru (19) vernika, jer je jednim vladajućim [3b] Duhom sve (20) objavljeno u svima [jevanđeljima]****: o (21) rođenju, o stradanju, o vaskrsenju, (22) o životu sa njegovim učenicima, (23) i o njegovom dvostrukom dolasku****; (24) prvom u poniznosti kada je bio prezren, koji se već zbio, (25) drugom slavnom u carskoj sili, (26) koji je još u budućnosti. Kakvo je (27) onda čudo ako Jovan tako dosledno (28) pominje i ove pojedine tačke u svojim poslanicama, (29) govoreći o sebi: „što smo vidjeli očima svojima“ (30) „što smo čuli, što smo vidjeli očima svojima, što sagledasmo i ruke naše“ (31) „opipaše, o Logosu (Riječi) života: I Život se javi, i vidjeli smo, i svjedočimo, i objavljujemo vam Život vječni, koji bješe u Oca i javi se nama; Što smo vidjeli i čuli objavljujemo vama da i vi s nama imate zajednicu, a naša zajednica je sa Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Hristom. I ovo vam pišemo da radost naša bude potpuna.“ [4] (32) Jer na taj način ispoveda [sebe] ne samo kao očevica i slušaoca, (33) nego i kao pisca svih čudesnih dela Gospodnjih, po njihovom redu. (34) Štaviše, dela svih apostola (35) zapisana su u jednoj knjizi. Jer za „plemeniti Teofile“ [5] Luka je sabrao (36) pojedinačne događaje koji su se odigrali u njegovom prisustvu — (37) kao što jasno pokazuje izostavljajući Petrovo mučeništvo (38) kao i Pavlov odlazak iz grada [Rima] [5a] (39) kada je putovao u Španiju.
Što se tiče poslanica (40-1) Pavlovih, one same čine jasnim onima koji žele da razumeju, koje su [to], sa kog mesta ili iz kog razloga su poslate. (42) Najpre Korinćanima, zabranjujući njihove jeretičke raskole; (43) zatim, [6] Galatima, protiv obrezanja; (44-6) potom je Rimljanima pisao opširno, objašnjavajući red (ili, plan) Svetog pisma, i takođe da je Hristos njihovo načelo (ili, glavna tema). [6a] Potrebno je (47) da o njima raspravljamo jednoj po jednoj, jer sam blaženi (48) apostol Pavle, sledeći primer svog prethodnika (49-50) Jovana, poimence piše samo sedam crkava sledećim redom: Korinćanima (51) prvo, Efescima drugo, Filipljanima treće, (52) Kološanima četvrto, Galatima peto, (53) Solunjanima šesto, Rimljanima (54-5) sedmo. Istina je da još jednom piše Korinćanima i Solunjanima radi opomene, (56-7) ipak je jasno prepoznatljivo da postoji jedna Crkva raširena po čitavom prostranstvu zemlje. Jer i Jovan u (58) Apokalipsi, iako piše sedam crkava, (59-60) ipak govori svima. [I Pavle je pisao] iz naklonosti i ljubavi jednu Filimonu, jednu Titu i dve Timoteju; i one se drže svetima (62-3) u poštovanju Crkve katoličanske radi uređenja crkvene discipline. Postoji u opticaju i [poslanica] (64) Laodikejcima, [6b] [i] druga Aleksandrincima, [6c] [obe] krivotvorene u Pavlovo (65) ime da bi [unapredile] Markionovu jeres, i još nekoliko drugih (66) koje ne mogu biti primljene u katoličansku Crkvu (67)— jer ne priliči da se žuč meša sa medom.
(68) Štaviše, Judina poslanica i dve gorepomenute (ili, koje nose ime) Jovanove ubrajaju se (ili, upotrebljavaju se) u katoličanskoj [Crkvi]; [7] i [knjiga] Premudrosti, (70) koju su napisali prijatelji [7a] Solomonovi njemu u čast. (71) Primamo samo apokalipse Jovanovu i Petrovu, (72) [7b] mada neki od nas nisu voljni da se ova druga čita u crkvi. (73) Ali Jerma je napisao Pastira (74) sasvim nedavno, [7c] u naše vreme, u gradu Rimu, (75) dok je episkop Pije, njegov brat, zauzimao [episkopsku] katedru (76) crkve grada Rima. [7d] (77) I zato bi je zaista trebalo čitati; ali (78) se ne može javno čitati narodu u crkvi ni među (79) Prorocima, čiji je broj potpun, [8] ni među (80) Apostolima, jer je posle [njihovog] vremena. (81) Ali ne prihvatamo baš ništa od Arsinoja ili Valentina ili Miltijada, (82) koji je takođe sastavio (83) novu knjigu psalama za Markiona, (84-5) zajedno sa Basilidom, azijskim osnivačem katafrigijaca [8a] . . .
1 Značenje je možda to da je Marko rasporedio građu svog jevanđelja onim redom koji je naznačio Petar, koji je bio učesnik u opisanim događajima.
2 Čitanje Fragmenta, quasi ut uris studiosum, ‘kao, da tako kažemo, onaj koji je revnostan za (ili, učen u) zakon’, različito je tumačeno i/ili ispravljano. Na primer, Routh je iuris uzeo kao prevod του δικαιου, tj. Luka je bio revnostan za pravednost; Buchanan je ut iuris zamenio sa adiutorem, ‘pomoćnik’; Bartlet je pretpostavio da je prevodilac pročitao νοσου kao νομου (Luka je bio ‘proučavalac bolesti’); Zahn je ut iuris zamenio sa itineris, upućujući time na Lukinu spremnost da prati Pavla na njegovim putovanjima; Lietzmann je pretpostavio litteris, tj. Luka je bio dobro upućen kao pisac. Harnack (Sitzungsberichte der königlich Preussischen Akademie der Wissenschaften [1903], str. 213) i Ehrhardt (nav. delo), koji zadržavaju iuris studiosus iz Fragmenta, ukazali su na to da bi se u tehničkom jeziku rimskog prava to moglo odnositi na asesora ili pravnog stručnjaka koji je služio u osoblju rimskog zvaničnika. Iako je taj naziv bio u upotrebi pre vremena Justinijanovog Digesta (objavljenog 533) i tako bio dostupan prevodiocu Fragmenta, može se samo nagađati koju je grčku frazu predstavljao — pod pretpostavkom, naravno, da je Kanon izvorno sastavljen na grčkom (nažalost, nikakvu pomoć ne pruža David Magie, De Romanorum iuris publici sacrisque vocabulis sollemnibus in Graecum sermonem conversis [Lajpcig, 1905]).
Značajno je da se čini da je latinski tekst Fragmenta bio izvor za Hromacija Akvilejskog, koji u svom komentaru na Mateja (napisanom između 398. i 407) o Luki govori ovako: Dominum in carne non vidit, sed quia eruditissimus legis erat quippe qui comes Pauli apostoli … (Videti Joseph Lemarie, ‘Saint Chromace d’Aquilee temoin du Canon de Muratori,’ Revue des etudes augustiniennes, xxiv [1978], str. 101-2).
3 Ovde se ex opinione uzima kao ekvivalent za εξ ακοης. Drugi pretpostavljaju ex ordine, što predstavlja καθεξης (‘uredan sled.’ Luka 1:3).
3a Latinski, principia. —M.D.M.
3b Latinski, principali. —M.D.M.
4 1. Jovanova 1:1-3.
5 Luka 1:3.
5a To jest, grad Rim. Ovaj nedostatak preciznosti jedan je od pokazatelja da je autor bio Rimljanin. —M.D.M.
6 Slovo ‘b’ u latinskom tekstu ispred ‘Galatima’ možda pripada ‘Korinćanima’ (προς Κορινθιους Β’).
6a Latinski, principium. —M.D.M.
6b Tregelles piše: „Čini se nemogućim pretpostaviti da se ovde misli na onaj splet izraza iz autentičnih poslanica sv. Pavla, koji se često nalazi u latinskim rukopisima pod imenom Epistola ad Laodicenses. … čini se da je pisac imao na umu Poslanicu Efescima, koju je Markion izmenio i kojoj je dao to ime, bilo kao deo svojih izmena, bilo možda zato što je svoj primerak dobio iz Laodikeje.“ (str. 47) —M.D.M.
6c O Poslanici Aleksandrincima koja se ovde pominje ništa se ne zna. —M.D.M.
7 Moguće je, kao što su Zahn (Geschichte, ii, 66) i drugi pretpostavili, da je ovde iz teksta ispala negacija.
7a Tregelles predlaže da je latinski prevodilac ovog dokumenta grčko Philonos „Filon“ pogrešno shvatio kao philon „prijatelji“. Mnogi su u drevna vremena smatrali da je takozvanu „Premudrost Solomonovu“ zapravo napisao Filon Aleksandrijski. —M.D.M.
7b Petrova apokalipsa sa izvesnom maštovitom podrobnošću opisuje muke pakla i blagoslove neba. U rana vremena čitana je sa poštovanjem i korišćena za opomenu po crkvama. —M.D.M.
7c Jermin Pastir je još jedno delo koje se u rano doba naširoko čitalo. To je vrsta moralne alegorije, poput Bunyanovog Hodočasnikovog putovanja, ali upečatljivija po tome što tvrdi da prenosi niz božanskih otkrivenja. —M.D.M.
7d To bi bio Pije I, episkop Rima od otprilike 142. do 157. —M.D.M.
8 Možda pisac Fragmenta misli na to da postoje tri velika proroka i dvanaest malih proroka.
8a Nekoliko reči koje slede nerazumljive su, pa se fragment praktično ovde završava. —M.D.M.
Irinej, oko 180. n.e.
Poglavlje 1 Apostoli nisu počeli da propovedaju jevanđelje, niti da bilo šta zapisuju, dok nisu bili obdareni darovima i silom Svetoga Duha. Propovedali su jednoga jedinog Boga, tvorca neba i zemlje…
1. Ni od kojih drugih nismo naučili plan našeg spasenja nego od onih preko kojih je jevanđelje došlo do nas, koje su jednom objavljivali javno, a kasnije nam ga, po volji Božjoj, predali u Svetim pismima, da bude temelj i stub naše vere. Jer nije dopušteno tvrditi da su propovedali pre nego što su posedovali savršeno znanje, kao što se neki čak usuđuju da kažu, hvališući se kao popravljači apostola. Jer, pošto je naš Gospod ustao iz mrtvih, [apostoli] su bili zaodenuti silom sa visine kada je Sveti Duh sišao [na njih], bili su ispunjeni svim [Njegovim darovima] i imali savršeno znanje: otišli su na krajeve zemlje, propovedajući radosnu vest o dobrim stvarima [poslatim] od Boga nama, i objavljujući nebeski mir ljudima, koji zaista svi podjednako i pojedinačno poseduju jevanđelje Božje. Matej je takođe izdao pisano jevanđelje među Jevrejima na njihovom sopstvenom narečju, dok su Petar i Pavle propovedali u Rimu i postavljali temelje Crkve. Nakon njihovog odlaska, Marko, učenik i tumač Petrov, takođe nam je u pisanom obliku predao ono što je Petar propovedao. I Luka, saputnik Pavlov, zabeležio je u knjizi jevanđelje koje je on propovedao. Kasnije je Jovan, učenik Gospodnji, koji je i počivao na Njegovim grudima, sam objavio jevanđelje tokom svog boravka u Efesu u Aziji. (Protiv jeresi, knjiga 3)
Tertulijan, oko 207. n.e.
Poglavlje 2. Jevanđelje sv. Luke, koje je Markion izabrao kao svoj autoritet i osakatio. Ostala jevanđelja jednako su autoritativna. Markionovi uslovi rasprave ipak su prihvaćeni i sa njim se hvatamo ukoštac na osnovu samog jevanđelja sv. Luke.
Sada imate naš odgovor na Antiteze, koji smo sažeto naznačili. Prelazim na to da pružim dokaz da je jevanđelje — ne, doduše, jevrejsko, nego pontsko — u međuvremenu bilo iskvareno; i to će pokazati red kojim postupamo. Kao svoju prvu postavku iznosimo da jevanđeoski Zavet ima apostole za svoje autore, kojima je sam Gospod dodelio tu službu objavljivanja jevanđelja. Budući, međutim, da postoje i apostolski ljudi, oni ipak nisu sami, nego se javljaju sa apostolima i posle apostola; jer bi propovedanje učenika moglo biti izloženo sumnji da se prenemaže radi slave, ako ga ne bi pratio autoritet učitelja, što znači autoritet Hristov, jer je upravo to učinilo apostole njihovim učiteljima. Od apostola, dakle, Jovan i Matej prvi usađuju veru u nas; dok je od apostolskih ljudi Luka i Marko potom obnavljaju. Svi oni polaze od istih načela vere, utoliko što se tiče jednog jedinog Boga Stvoritelja i Njegovog Hrista, kako se rodio od Device i došao da ispuni zakon i proroke. Nije važno ako se javi izvesna razlika u redosledu njihovih pripovesti, pod uslovom da postoji saglasnost u suštinskoj stvari vere, u kojoj postoji neslaganje sa Markionom. Markion, s druge strane, treba da znate, ne pripisuje nikakvog autora svom jevanđelju, kao da mu ne bi bilo dopušteno da stavi naslov onome čije samo telo (u njegovim očima) nije bio zločin izopačiti. I ovde bih sada mogao da zastanem i ustvrdim da ne treba priznavati delo koje ne drži glavu uspravno, koje ne pokazuje doslednost, koje ne pruža nikakvo obećanje verodostojnosti punoćom svog naslova i pravim iskazom svog autora. Ali mi radije ulazimo u spor po svakoj tački; niti ćemo ostaviti neprimećenim ono što se s pravom može razumeti kao na našoj strani.
Sada, od autora koje posedujemo, čini se da je Markion izdvojio Luku za svoj postupak sakaćenja. Luka, međutim, nije bio apostol, nego samo apostolski čovek; ne učitelj, nego učenik, i time niži od učitelja — u najmanju ruku utoliko kasniji od njega koliko je apostol za kojim je išao (a to je, bez sumnje, bio Pavle) bio kasniji od ostalih; tako da, čak i da je Markion objavio svoje jevanđelje pod imenom samog sv. Pavla, jedini autoritet tog dokumenta, lišen svake potpore prethodnih autoriteta, ne bi bio dovoljan temelj za našu veru. I dalje bi nedostajalo ono jevanđelje koje je sv. Pavle zatekao kako postoji, kojem je poklonio svoju veru i sa kojim je tako žarko želeo da se njegovo slaže, da je upravo zbog toga otišao u Jerusalim da upozna apostole i sa njima se posavetuje, da ne bi trčao ili da nije trčao uzalud; Galatima 2:2 drugim rečima, da vera koju je naučio i jevanđelje koje je propovedao budu u skladu sa njihovim. Tada je, najzad, pošto se posavetovao sa (prvobitnim) autorima i sa njima se složio u pogledu pravila vere, sklopio s njima zajedništvo rukovanjem, i otada su podelili svoje trudove u službi propovedanja jevanđelja, tako da su oni imali da idu Jevrejima, a sv. Pavle Jevrejima i neznabošcima. Utoliko dakle što je sam prosvetitelj sv. Luke želeo autoritet svojih prethodnika i za sopstvenu veru i za propovedanje, koliko više ne bih smeo da zahtevam za Lukino jevanđelje ono što je bilo neophodno za jevanđelje njegovog učitelja…
Poglavlje 5. Po pravilu drevnosti, katoličanska jevanđelja pokazuju se istinitima, uključujući i pravo jevanđelje sv. Luke. Markionovo je samo osakaćeno izdanje. Jeretikova slabost i nedoslednost u zanemarivanju ostalih jevanđelja.
U celini, dakle, ako je očigledno istinitije ono što je ranije, ako je ranije ono što je od samog početka, ako je od početka ono što ima apostole za svoje autore, onda će svakako biti isto tako očigledno da od apostola potiče ono što je kao sveti zalog čuvano u crkvama apostolskim. Pogledajmo kakvo su mleko Korinćani pili od Pavla; kojem su pravilu vere Galati privedeni radi ispravke; šta Filipljani, Solunjani, Efesci čitaju po njemu; kakav iskaz daju i Rimljani, tako veoma bliski (apostolima), kojima su Petar i Pavle zajednički zaveštali jevanđelje zapečaćeno čak i sopstvenom krvlju. Imamo i sv. Jovanove crkve-odgajanice. Jer premda Markion odbacuje njegovu Apokalipsu, red episkopa (u njima), kada se prati do njihovog izvora, ipak će počivati na Jovanu kao njihovom začetniku. Na isti način prepoznaje se odličan izvor ostalih crkava. Kažem, dakle, da je u njima (i to ne samo u onima koje su osnovali apostoli, nego u svima onima koje su s njima sjedinjene u zajedništvu tajne jevanđelja Hristovog) ono Lukino jevanđelje koje svom snagom branimo stajalo čvrsto od svog prvog objavljivanja; dok Markionovo jevanđelje većini ljudi nije poznato, a nikome nije poznato a da istovremeno ne bude osuđeno. I ono, naravno, ima svoje crkve, ali njemu svojstvene — utoliko lažne koliko su kasne; i ako biste hteli da saznate njihovo poreklo, lakše ćete u njemu otkriti otpadništvo nego apostolstvo, sa Markionom valjda kao njihovim osnivačem, ili nekim iz Markionovog roja. Čak i ose prave saće; tako i ovi markioniti prave crkve.
Isti autoritet apostolskih crkava pružiće svedočanstvo i za ostala jevanđelja, koja jednako posedujemo njihovim posredstvom i po njihovom običaju — mislim na jevanđelja Jovanovo i Matejevo — dok se za ono koje je Marko objavio može tvrditi da je Petrovo, čiji je Marko bio tumač. Jer čak i Lukin oblik jevanđelja ljudi obično pripisuju Pavlu. I može se s pravom činiti da dela koja objavljuju učenici pripadaju njihovim učiteljima. Dakle, Markiona treba pozvati na strogi odgovor i u pogledu ovih (ostalih jevanđelja), zato što ih je izostavio i insistirao radije na Luki; kao da i ona nisu imala slobodan tok u crkvama, jednako kao i Lukino jevanđelje, od samog početka. Naprotiv, još je verodostojnije da su postojala od samog početka; jer, budući delo apostola, bila su ranija i istovremena po nastanku sa samim crkvama. Ali kako se dešava, ako apostoli ništa nisu objavili, da su njihovi učenici bili predniji u takvom poslu; jer nisu mogli biti učenici bez ikakve pouke od svojih učitelja? Ako je, dakle, očigledno da su i ova (jevanđelja) bila u opticaju u crkvama, zašto ih Markion nije dotakao — bilo da ih ispravi ako su bila iskvarena, bilo da ih prizna ako su bila neiskvarena? Jer prirodno je da oni koji su izopačavali jevanđelje budu brižniji oko izopačavanja onih stvari za čiji su autoritet znali da je opštije prihvaćen. Čak su i lažni apostoli (tako nazvani) upravo iz tog razloga, jer su oponašali apostole posredstvom svog krivotvorenja. U onoj meri, dakle, u kojoj je mogao da ispravi ono što je trebalo ispraviti, ako je nađeno iskvarenim, u toj meri je čvrsto dao do znanja da je slobodno od kvarenja sve ono za šta nije smatrao da zahteva ispravku. Ukratko, on je jednostavno ispravio ono što je smatrao iskvarenim; premda, doduše, ni to nije učinio pravedno, jer zapravo nije bilo iskvareno. Jer ako su (jevanđelja) apostola došla do nas u svojoj celovitosti, dok se Lukino, koje je među nama primljeno, toliko slaže sa njihovim pravilom da im je ravno po postojanosti prijema u crkvama, jasno sledi da je i Lukino jevanđelje došlo do nas u istoj takvoj celovitosti sve do svetogrdnog postupka Markionovog. Ukratko, kada je Markion stavio ruke na njega, ono je tada postalo različito i neprijateljsko prema jevanđeljima apostola. Stoga ću posavetovati njegove sledbenike da ili izmene ova jevanđelja, ma koliko kasno bilo to učiniti, da bi se saobrazila njihovom, čime bi izgledali kao da su u saglasnosti sa apostolskim spisima (jer oni svakodnevno doteruju svoje delo, kao što ih mi svakodnevno pobijamo); ili pak da se zastide zbog svog učitelja, koji ostaje samoosuđen u svakom slučaju — bilo kada, pogođen savešću, prenosi istinu jevanđelja, bilo kada je opet izopačava besramnim preinačavanjem. Takvi su sažeti argumenti koje koristimo kada se latimo oružja protiv jeretika za veru jevanđelja, održavajući i onaj red razdoblja, po kojem je kasan datum obeležje krivotvoritelja, i onaj autoritet crkava koji pruža potporu predanju apostola; jer istina nužno mora prethoditi krivotvorini i poticati neposredno od onih koji su je predali. (Protiv Markiona, Knjiga IV)
Origen, oko 245. n.e.
„Što se tiče četiri jevanđelja koja su jedina neosporena u Crkvi Božjoj pod nebom, naučio sam po predanju da je jevanđelje po Mateju, koji je nekada bio carinik a potom apostol Isusa Hrista, napisano prvo i da ga je on sastavio na jevrejskom jeziku i objavio za obraćenike iz judaizma. Drugo napisano bilo je ono po Marku, koji ga je napisao prema pouci Petrovoj, koji ga je u svojoj Sabornoj poslanici priznao za sina, govoreći: „Pozdravlja vas Crkva u Vavilonu, izabrana kao i vi, i Marko sin moj.“ A treće je bilo ono po Luki, jevanđelje koje je Pavle preporučio, koje je sastavio za obraćenike iz neznabožaca. Poslednje od svih, ono po Jovanu“. (Komentar na Mateja, Knjiga I Fragment)
Jevsevije, oko 324.
Jevsevije je u svojoj crkvenoj istoriji pomenuo Papiju, koji je bio učenik apostola i episkop Jerapolja (iako sam Jevsevije dovodi u pitanje da je to bio). Stoga je Papija još jedan svedok autorstva jevanđelja.
Poglavlje 36. Ignjatije i njegove poslanice.
1. U to vreme Polikarp, učenik apostola, bio je ugledan čovek u Aziji, budući da mu je bio poveren episkopat crkve u Smirni od onih koji su videli i čuli Gospoda.
2. A u isto vreme Papija, episkop jerapoljske parohije, postao je dobro poznat, kao i Ignjatije, koji je izabran za episkopa Antiohije, drugi po nasleđu posle Petra, i čija se slava još uvek proslavlja među veoma mnogima…
Poglavlje 39. Papijini spisi.
1. Sačuvano je pet knjiga Papijinih, koje nose naslov Tumačenja Gospodnjih izreka. Irinej pominje ih kao jedina dela koja je on napisao, sledećim rečima: Ovo potvrđuje Papija, drevni čovek koji je BIO SLUŠALAC JOVANOV i saputnik Polikarpov, u svojoj četvrtoj knjizi. Jer pet knjiga je on napisao. To su reči Irinejeve.
2. Ali sam Papija u predgovoru svojim besedama nikako ne izjavljuje da je i sam bio slušalac i očevidac-svedok svetih apostola, nego rečima koje koristi pokazuje da je učenja vere primio od onih koji su bili njihovi prijatelji.
3. On kaže: Ali neću oklevati da uz svoja tumačenja za tebe zapišem i sve ono što sam ikada pažljivo naučio od starešina i pažljivo zapamtio, jamčeći za njihovu istinitost. Jer ja nisam, kao mnoštvo, nalazio zadovoljstvo u onima koji mnogo govore, nego u onima koji uče istini; ne u onima koji pripovedaju čudne zapovesti, nego u onima koji predaju zapovesti date od Gospoda veri, a koje izviru iz same istine.
4. Ako bi, dakle, došao neko ko je bio sledbenik starešina, ispitivao sam ga o rečima starešina — šta je Andrija ili šta je Petar rekao, ili šta je rekao Filip, ili Toma, ili Jakov, ili Jovan, ili Matej, ili bilo ko drugi od učenika Gospodnjih, i šta govore Aristion i prezviter Jovan, učenici Gospodnji. Jer nisam mislio da bi mi ono što se može dobiti iz knjiga koristilo toliko koliko ono što dolazi od živog i trajnog glasa.
5. Vredno je ovde primetiti da on ime Jovan navodi dvaput. Prvog pominje u vezi sa Petrom i Jakovom i Matejem i ostalim apostolima, jasno misleći na jevanđelistu; ali drugog Jovana pominje nakon razmaka i smešta ga među druge izvan broja apostola, stavljajući Aristiona ispred njega, i izričito ga naziva prezviterom.
6. Ovo pokazuje da je istinita tvrdnja onih koji kažu da su u Aziji postojale dve osobe koje su nosile isto ime, i da su u Efesu postojala dva groba, od kojih se svaki, čak i do današnjeg dana, naziva Jovanovim. Važno je ovo primetiti. Jer je verovatno da je drugi, ako neko nije voljan da prizna da je prvi, video Otkrivenje, koje se poimence pripisuje Jovanu.
7. A Papija, o kome sada govorimo, priznaje da je reči apostola primio od onih koji su ih sledili, ali kaže da je i sam bio slušalac Aristiona i prezvitera Jovana. U najmanju ruku, on ih često pominje poimence i u svojim spisima donosi njihova predanja. Ovo, nadamo se, nismo uzalud naveli.
8. Ali priliči da navedenim rečima Papijinim pridodamo i druge odlomke iz njegovih dela u kojima pripoveda neke druge čudesne događaje za koje tvrdi da ih je primio iz predanja.
9. Da je apostol Filip živeo u Jerapolju sa svojim kćerima već je rečeno. Ali ovde treba primetiti da Papija, njihov savremenik, kaže da je čuo čudesnu priču od Filipovih kćeri. Jer pripoveda da je u njegovo vreme jedan ustao iz mrtvih. I priča još jednu čudesnu priču o Justu, prozvanom Varsava: da je popio smrtonosni otrov, a ipak, milošću Gospodnjom, nije pretrpeo nikakvu štetu.
10. Knjiga Dela apostolskih beleži da su sveti apostoli nakon Spasiteljevog vaznesenja predložili tog Justa, zajedno sa Matijom, i molili se da jedan bude izabran umesto izdajnika Jude, da im se popuni broj. Izveštaj glasi ovako: „I postaviše dvojicu: Josifa zvanog Varsava, koji bi nazvan Just, i Matiju. I pomolivši se rekoše:“ Dela apostolska 1:23
11. Isti pisac donosi i druge izveštaje za koje kaže da su do njega došli nepisanim predanjem, izvesne čudne priče i učenja Spasiteljeva, i neke druge više mitske stvari.
12. Tome pripada njegova tvrdnja da će nakon vaskrsenja mrtvih nastupiti razdoblje od nekih hiljadu godina i da će carstvo Hristovo biti uspostavljeno u materijalnom obliku na ovoj samoj zemlji. Pretpostavljam da je te ideje dobio nerazumevanjem apostolskih izveštaja, ne uviđajući da je ono što su oni rekli bilo izrečeno mistički, u slikama.
13. Jer izgleda da je bio veoma ograničenog razumevanja, kao što se može videti iz njegovih beseda. Ali njemu se ima pripisati to što su tako mnogi crkveni oci posle njega prihvatili slično mišljenje, navodeći sebi u prilog drevnost tog čoveka; kao na primer Irinej i svako drugi ko je možda objavljivao slične poglede.
-
Papija u svom delu donosi i druge izveštaje o rečima Gospodnjim na osnovu autoriteta gore pomenutog Aristiona, kao i predanja onako kako ih je preneo prezviter Jovan; na to upućujemo one koji vole učenje. Ali sada moramo njegovim rečima koje smo već naveli dodati predanje koje donosi u vezi sa Markom, autorom jevanđelja.
-
Ovo je takođe rekao prezviter: Marko, postavši tumač Petrov, tačno je zapisao, mada ne po redu, sve čega se sećao od onoga što je Hristos rekao ili učinio. Jer on niti je čuo Gospoda niti ga je sledio, nego je kasnije, kao što rekoh, sledio Petra, koji je svoje učenje prilagođavao potrebama svojih slušalaca, ali bez namere da pruži povezan izveštaj o besedama Gospodnjim, tako da Marko nije počinio nikakvu grešku kada je tako zapisao neke stvari onako kako ih se sećao. Jer bio je pažljiv u jednome, da ne izostavi ništa od onoga što je čuo i da ništa od toga ne izloži lažno. Ovo su stvari koje Papija pripoveda o Marku.
16. A o Mateju piše ovako: Matej je, dakle, izreke napisao na jevrejskom jeziku, a svako ih je tumačio kako je mogao. I isti pisac koristi svedočanstva iz prve Jovanove poslanice, a isto tako i iz Petrove. I pripoveda još jednu priču o ženi koja je pred Gospodom bila optužena za mnoge grehe, a koja je sadržana u jevanđelju po Jevrejima. Smatrali smo neophodnim da ovo primetimo uz ono što je već rečeno. (Crkvena istorija, Knjiga III)
DODATNA LITERATURA