Upotreba reči theos u Novom zavetu, 2. deo
Nastavljam odande gde sam stao: Upotreba reči theos u Novom zavetu, 1. deo (https://www.samshmnthelogy.net/post/nt-usage-of-theos-pt-1).
U ovom delu razmotriću odlomke u kojima je Isus opisan kao theos u najpunijem i apsolutnom smislu te reči.
Prvi primer
„Za Sina pak: Prijesto je tvoj, Bože“ (ho theos), „vavijek vijeka; žezal pravičnosti je žezal Carstva tvojega. Zavolio si pravdu i omrzao bezakonje; zbog toga te pomaza, Bože, Bog tvoj uljem radosti više nego drugove tvoje. I opet: Ti, Gospode, u početku osnova zemlju, i nebesa su djelo ruku tvojih; Oni će proći, a ti ostaješ, i sve će ostarjeti kao odijelo, I savićeš ih kao haljinu, i izmjeniće se, a ti si uvijek isti, i godine tvoje neće minuti.“ Jevrejima 1:8-12
Isus je opisan kao theos u kontekstu u kome pisac prikazuje Oca kako oslovljava Sina rečima sledećeg psalma:
„Gospode! Čuj molitvu moju, i vika moja nek izađe preda te. Nemoj odvratiti lica svojega od mene; u dan kad sam u nevolji prigni k meni uho svoje, u dan kad te prizivam, pohitaj, usliši me. Jer prođoše kao dim dani moji, kosti moje kao topionica ogorješe. Pokošeno je kao trava i posahlo srce moje, da zaboravih jesti hljeb svoj. Od uzdisanja mojega prionu kost moja za meso moje. Postadoh kao gem u pustinji; ja sam kao sova na zidinama. Ne spavam, i sjedim kao ptica bez druga na krovu. Svaki dan ruže me neprijatelji moji, i koji su se pomamili na mene, mnom se uklinju. Jedem pepeo kao hljeb, i piće svoje rastvaram suzama Od gnjeva tvojega i srdnje tvoje; jer podigavši me, bacio si me. Dani su moji kao sjen koji prolazi, i ja kao trava osuših se. A ti, Gospode, ostaješ dovijeka, i spomen tvoj od koljena do koljena. Ti ćeš ustati, smilovaćeš se na Sion, jer je vrijeme smilovati se na nj, jer je došlo vrijeme; Jer slugama tvojim omilje i kamenje njegovo, i prah njegov žale. Tada će se neznabošci bojati imena Gospodnjega, i svi carevi zemaljski slave njegove; Jer će Gospod sazidati Sion, i javiti se u slavi svojoj; Pogledaće na molitvu onijeh koji nemaju pomoći, i neće se oglušiti molbe njihove. Napisaće se ovo potonjemu rodu, i narod nanovo stvoren hvaliće Gospoda, Što je prinikao sa svete visine svoje, Gospod pogledao s neba na zemlju, Da čuje uzdisanje sužnjevo, i odriješi sinove smrtne; Da bi kazivali na Sionu ime Gospodnje, i hvalu njegovu u Jerusalimu, Kad se skupe narodi i carstva da služe Gospodu. Strošio je na putu krjepost moju, skratio dane moje. Rekoh: Bože moj, nemoj me uzeti u polovini dana mojih. Tvoje su godine od koljena do koljena. Davno si postavio zemlju, i nebesa su djelo ruku tvojih. To će proći, a ti ćeš ostati; sve će to kao haljina ovetšati, kao haljinu promijenićeš ih i promijeniće se. Ali ti si taj isti i godine tvoje neće isteći.“ Psalam 102:1, 12, 25-27 Legacy Standard Bible (LSB)
O Hristu se govori kao o onom JHVH koji je stvorio i koji održava nebo i zemlju, o božanskom Biću za koje Postanje kaže da je učinilo da sve stvorenje postoji:
„U početku stvori Bog nebo i zemlju. A zemlja bješe bez obličja i pusta, i bješe tama nad bezdanom; i duh Božji dizaše se nad vodom. I reče Bog: Neka bude svjetlost. I bi svjetlost. I vidje Bog svjetlost da je dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. I svjetlost nazva Bog dan, a tamu nazva noć. I bi veče i bi jutro, dan prvi. Potom reče Bog: Neka bude svod posred vode, da rastavlja vodu od vode. I stvori Bog svod, i rastavi vodu pod svodom od vode nad svodom; i bi tako. A svod nazva Bog nebo. I bi veče i bi jutro, dan drugi. Potom reče Bog: Neka se sabere voda što je pod nebom na jedno mjesto, i neka se pokaže suho. I bi tako. I suho nazva Bog zemlja, a zborišta vodena nazva mora; i vidje Bog da je dobro. Opet reče Bog: Neka pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi sjeme, i drvo rodno, koje rađa rod po svojim vrstama, u kojem će biti sjeme njegovo na zemlji. I bi tako. I pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi sjeme po svojim vrstama, i drvo, koje rađa rod, u kojem je sjeme njegovo po njihovijem vrstama. I vidje Bog da je dobro. I bi veče i bi jutro, dan treći. Potom reče Bog: Neka budu vidjela na svodu nebeskom, da dijele dan i noć, da budu znaci vremenima i danima i godinama; I neka svijetle na svodu nebeskom, da obasjavaju zemlju. I bi tako. I stvori Bog dva vidjela velika: vidjelo veće da upravlja danom, i vidjelo manje da upravlja noću, i zvijezde. I postavi ih Bog na svodu nebeskom da obasjavaju zemlju. I da upravljaju danom i noću, i da dijele svjetlost od tame. I vidje Bog da je dobro. I bi veče i bi jutro, dan četvrti. Potom reče Bog: Neka vrve po vodi žive duše, i ptice neka lete iznad zemlje pod svod nebeski. I stvori Bog kitove velike i sve žive duše što se miču, što provrvješe po vodi po vrstama svojim, i sve ptice krilate po vrstama njihovijem. I vidje Bog da je dobro; I blagoslovi ih Bog govoreći: Rađajte se i množite se, i napunite vodu po morima, i ptice neka se množe na zemlji. I bi veče i bi jutro, dan peti. Potom reče Bog: Neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovijem, stoku i sitne životinje i zvijeri zemaljske po vrstama njihovijem. I bi tako. I stvori Bog zvijeri zemaljske po vrstama njihovijem, i stoku po vrstama njezinijem, i sve sitne životinje na zemlji po vrstama njihovijem. I vidje Bog da je dobro. Potom reče Bog: Da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cijele zemlje i od svijeh životinja što se miču po zemlji. I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog, i reče im Bog: Rađajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih i od svega zverinja što se miče po zemlji. I još reče Bog: Evo, dao sam vam sve bilje što nosi sjeme po svoj zemlji, i sva drveta rodna koja nose sjeme; to će vam biti za hranu. A svjemu zvjerinju zemaljskom i svjema pticama nebeskim i svjemu što se miče na zemlji i u čem ima duša živa, dao sam svu travu da jedu. I bi tako. Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, dobro bješe veoma. I bi veče i bi jutro, dan šesti.“ Postanje 1:1, 31
„Tako se dovrši nebo i zemlja i sva vojska njihova. I svrši Bog do sedmoga dana djela svoja, koja učini; i počinu u sedmi dan od svijeh djela svojih, koja učini; I blagoslovi Bog sedmi dan, i posveti ga, jer u taj dan počinu od svijeh djela svojih, koja učini. To je postanje neba i zemlje, kad postaše, kad Gospod Bog stvori zemlju i nebo,“ Postanje 2:1-4
Ovo ne ostavlja nikakvu sumnju u to da theos koji Isus jeste može biti samo jedan jedini istiniti Bog.
To me dovodi do sledećeg slučaja.
Drugi primer
„U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog“ (theos). „U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga. Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima. I svjetlost svijetli u tami, i tama je ne obuze. Bi čovjek poslan od Boga, po imenu Jovan. Ovaj dođe za svjedočanstvo, da svjedoči o svjetlosti, da svi vjeruju kroz njega. On ne bješe svjetlost, nego da svjedoči o svjetlosti. Bješe svjetlost istinita koja obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. U svijetu bješe, i svijet kroz njega postade, i svijet ga ne pozna. Svojima dođe, i svoji ga ne primiše. A onima koji ga primiše dade vlast da budu čeda Božija, onima koji vjeruju u ime njegovo; Koji se ne rodiše od krvi, ni od želje tjelesne, ni od želje muževljeve, nego od Boga. I Logos postade tijelo i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, pun blagodati i istine.“ Jovan 1:1-4, 9-10, 14
Slično Poslanici Jevrejima, Jovan je predljudskog Isusa poistovetio sa theosom s obzirom na to što je postojao pre početka stvaranja, kao Onaj koga je Bog odredio da svemu stvorenom dâ postojanje i da svim stvorenjima dâ život. Za Hrista se takođe kaže da je istinska Svetlost koja dolazi u svet što ga je sam načinio, kako bi prosvetlila čovečanstvo.
I ovde Isus mora biti theos u najpunijem smislu, jer Stari zavet izričito jasno kaže da je jedino JHVH stvorio sve stvari i da je on izvor Života i Svetlosti koja obasjava svakoga:
„On premješta gore da niko i ne opazi; prevraća ih u gnjevu svom; On kreće zemlju s mjesta njezina da joj se stupovi drmaju; On, kad zaprijeti suncu, ne izlazi; on zapečaćava zvijezde; On razapinje nebo sam, i gazi po valima morskim; On je načinio zvijezde kola i štape i vlašiće i druge jugu u dnu; On čini stvari velike i neispitljive i divne, kojima nema broja.“ Jov 9:5-10
„Jer je u tebe izvor životu, tvojom svjetlošću vidimo svjetlost.“ Psalam 36:9
„Ovako govori Gospod, izbavitelj tvoj, koji te je sazdao od utrobe materine: Ja Gospod načinih sve: Razapeh nebo sam, rasprostrijeh zemlju sam sobom;“ Isaija 44:24
Treći primer
Sledeći slučaj opisuje Isusa kao theosa koji otkriva Boga, jer bez njega niko ne može istinski sagledati Boga onakvim kakav jeste:
„Boga niko nije vidio nikad: Jedinorodni Sin koji je“ (monogenes theos) „u naručju Oca, on ga objavi.“ Jovan 1:18 New International Version (NIV)
Evo još jednog prevoda:
„Boga niko nije vidio nikad: Jedinorodni“45 „Sin koji je u naručju“46 „Oca, on ga objavi.“47 „objavi“48
45 tn Ili „Jedinstveni“. Za značenje reči μονογενής (monogenēs) vidi napomenu uz „jedinorodni“ u 1:14.
tc Tekstualni problem μονογενὴς θεός (monogenēs theos, „jedini Bog“) naspram ὁ μονογενὴς υἱός (ho monogenēs huios, „jedini sin“) čuven je po svojoj težini. Čitanja bi se u rukopisima razlikovala samo po jednom slovu, budući da bi obe reči bile skraćene kao nomina sacra: dakle ΘΣ ili ΥΣ. Spolja gledano, postoji nekoliko varijanti, ali se one u suštini mogu grupisati prema tome da li čitaju θεός ili υἱός. Većina rukopisa, naročito onih kasnijih (A C Θ Ψ ƒ M lat), čita ὁ μονογενὴς υἱός. P א 33 imaju ὁ μονογενὴς θεός, dok se μονογενὴς θεός bez člana nalazi u P א* B C* L. Θεός sa članom gotovo je sigurno prepisivačka ispravka bezčlanskog θεός, jer je θεός bez člana mnogo teže čitanje. Spoljašnji dokazi tako snažno podržavaju μονογενὴς θεός. Iznutra gledano, iako se υἱός lakše uklapa u neposredni kontekst, θεός je mnogo teže čitanje**. Isto tako,** θεός objašnjava i nastanak drugog čitanja (υἱός), jer je teško videti zašto bi prepisivač koji je u tekstu koji je prepisivao našao υἱός to izmenio u θεός. Prepisivači bi, međutim, prirodno menjali izraz u υἱός, budući da je μονογενὴς υἱός izrazito jovanovski hristološki naziv (up. Jovan 3:16, 18; 1. Jovanova 4:9). Ali θεός, kao starije i teže čitanje, ima prednost. Što se prevoda tiče, najsmislenije je reč θεός shvatiti kao apoziciju uz μονογενής, a particip ὁ ὤν (ho ōn) kao apoziciju uz θεός, čime se zapravo dobijaju tri opisa Isusa umesto samo dva. (B. D. Ehrman, The Orthodox Corruption of Scripture, 81, tvrdi da je gotovo nemoguće i u Novom zavetu potpuno nepotvrđeno da pridev iza koga neposredno stoji imenica koja se s njim slaže u rodu, broju i padežu bude supstantivizovan pridev: „kada je pridev ikada upotrebljen supstantivno onda kada neposredno prethodi imenici iste fleksije?“ To je, međutim, preterivanje.
Prvo, kao što i Ehrman priznaje, μονογενής u Jovanu 1:14 jeste supstantivizovano. A budući da je to ustaljena upotreba prideva u ovom kontekstu, sasvim se može očekivati da će pisac nastaviti da pridev upotrebljava supstantivno i četiri stiha kasnije. Zaista, μονογενής se u Novom zavetu već kreće ka ustaljenom supstantivizovanom pridevu [up. Luka 9:38; Jevrejima 11:17]; u patrističkom grčkom taj se proces nastavio [up. PGL 881 s.v. 7]. Drugo, u Novom zavetu postoji nekoliko slučajeva u kojima iza supstantivizovanog prideva stoji imenica sa kojom se on potpuno slaže: up., npr., Rimljanima 1:30; Galatima 3:9; 1. Timoteju 1:9; 2. Petrova 2:5.) Savremeni prevodi koji ovo najbolje izražavaju jesu NEB (marginalno čitanje) i TEV. Treba primetiti nekoliko stvari: μονογενής samo po sebi, bez υἱός, može značiti „jedini sin“, „jedinstveni sin“, „jedinstveni“ itd. (vidi 1:14). Osim toga, θεός je bez člana. Kao takvo, nosi kvalitativnu snagu, veoma slično kao i u 1:1c, gde θεὸς ἦν ὁ λόγος (theos ēn ho logos) znači „Reč je bila potpuno Bog“ ili „Reč je bila potpuno od suštine božanstva“. Najzad, ὁ ὤν se javlja u Otkrivenju 1:4, 8; 4:8; 11:17; i 16:5, ali još značajnije u LXX prevodu Izlaska 3:14. Sve to zajedno vodi ka prevodu koji je dat u tekstu.
46 tn grč. „u naručju“ (idiom za bliskost ili prisnost; up. L&N 34.18; BDAG 556 s.v. κόλπος 1).
47 tn grč. „njega“; referent (Bog) je u prevodu naveden radi jasnoće.
48 sn Objavio je Boga. U ovom poslednjem stihu prologa dostignuta je vrhunska i konačna izjava o zemaljskom putu Logosa, Isusa iz Nazareta. Jedinstveni (Jovan 1:14), Onaj koji je uzeo ljudski oblik i prirodu postavši ovaploćen (postade telo, 1:14), koji je i sam potpuno Bog (Reč beše Bog, 1:1c) i koji se ima poistovetiti sa uvek živim Onim iz starozavetnog otkrivenja (Izlazak 3:14), koji je u prisnom odnosu sa Ocem — taj Jedan i niko drugi u potpunosti je otkrio kakav je Bog. Kao što je Isus rekao Filipu u Jovanu 14:9: „Ko je vidio mene, vidio je Oca“ New English Bible (NET https://netbible.org/bible/John+1; naglasak moj)
Četvrti primer
U sledećem stihu monoteistički Izrailjac obožava vaskrslog Gospoda kao svog theosa: „odgovori Toma i reče mu:“51 „Gospod moj i Bog moj!“ (ho kyrios mou kai ho theos mou)!’52” Jovan 20:28
51 tn grč. „odgovori i reče mu“.
52 sn Treba li Tomin uzvik shvatiti kao dva subjekta uz izostavljen ostatak rečenice („Gospod moj i Bog moj zaista je vaskrsao iz mrtvih“), kao imenske delove predikata („Ti si Gospod moj i Bog moj“) ili kao vokative („Gospode moj i Bože moj!“)? Najverovatnije je nešto između druge i treće mogućnosti. Čini se da je druga ovde nešto verovatnija, jer kontekst deluje ispovedno. Tomina izjava, iako je mogla biti uzvik, zaista ispoveda veru koja mu je ranije nedostajala, a Isus na Tominu izjavu u sledećem stihu odgovara kao da je reč o ispovesti. Tominim proglašenjem ovde teško je videti kako bi se mogla dati dublja analiza Isusove ličnosti. Ono spaja odjeke 1:1 i 1:14: Reč beše Bog, i Reč postade telo (Isus iz Nazareta). Četvrto jevanđelje otvorilo se mnogim drugim nazivima za Isusa: Jagnje Božje (1:29, 36); Sin Božji (1:34, 49); Ravi (1:38); Mesija (1:41); Car Izrailjev (1:49); Sin Čovečji (1:51). Sada je vrhunac dostignut Tominim proglašenjem: „Gospod moj i Bog moj“, te je čitalac zatvorio pun krug od 1:1, gde ga je pisac upoznao sa tim ko je Isus, do 20:28, gde je poslednji od učenika došao do punog spoznanja ko je Isus bio. Ono što je Isus prorekao u Jovanu 8:28 zbilo se: „Kad podignete Sina Čovječijega, onda ćete doznati da Ja jesam“ (grč. „ja jesam“). Time što je bio uzdignut na raspeću (što je zauzvrat vodilo ka njegovoj smrti, vaskrsenju i uzvišenju kod Oca), Isus je otkrio svoj pravi identitet i kao Gospod (κύριος [kurios], koje LXX koristi da prevede Jahve****) i kao Bog (θεός [theos], koje LXX koristi da prevede Elohim****). (NET https://netbible.org/bible/John+20; naglasak moj)
Toma proslavlja Hrista kao Boga na potpuno isti način na koji psalmista veliča JHVH:
„Probudi se, ustani na sud moj, Bože moj i Gospode, i na parnicu moju.“ (elohay w’adonay).” Psalam 35:23
„Probudi se, ustani na sud moj, Bože moj i Gospode, i na parnicu moju.“ (ho theos mou kai ho kyrios mou).” Psalam 34:23 LXX
Peti primer
Obratite pažnju na to šta sveti apostol kaže o vaskrslom Isusu:
„Čiji su i oci, i od kojih je Hristos po tijelu, koji je nad svima Bog blagosloveni u vijekove. Amin.“ Rimljanima 9:5
Jedini theos koji vrhovno vlada nad svim stvorenjem i koji je dostojan večne hvale jeste JHVH.
To objašnjava zašto Pavle zatim poistovećuje Isusa sa upravo tim JHVH koga čovek mora ispovediti i prizvati da bi bio spasen:
„Ali šta govori (Pismo)? Blizu ti je riječ, u ustima tvojima i u srcu tvome, to jest riječ vjere koju propovijedamo. Jer ako ispovijedaš ustima svojim da je Isus Gospod, i vjeruješ u srcu svojemu da ga Bog podiže iz mrtvih, bićeš spasen. Jer se srcem vjeruje za pravednost, a ustima se ispovijeda za spasenje. Jer Pismo govori: Svaki koji vjeruje u Njega neće se postidjeti. Jer nema razlike između Judejca i Jelina; jer je isti Gospod sviju, bogat za sve koji ga prizivaju. Jer svaki koji prizove Ime Gospodnje biće spasen.“ Rimljanima 10:8-13
Nadahnuti apostol je na Hrista primenio sledeći starozavetni tekst, koji kaže da spasenje dolazi prizivanjem JHVH:
„I svaki koji prizove ime Gospodnje spašće se; jer će na gori Sionu i u Jerusalimu biti spasenje, kao što je rekao Gospod, i u ostatku koji pozove Gospod.“ Joil 2:32 Lexham English Bible (LEB)
Dakle, Isus je onaj JHVH koga čovek mora prizvati da bi bio spasen. A budući da je JHVH theos u apsolutnom i večnom smislu, to znači da Isus nije niko drugi do jedini istiniti Bog koji je postao ljudsko biće.
Šesti i sedmi primer
„Očekujući blaženu nadu i javljanje slave velikoga Boga i Spasa našega Isusa Hrista, Koji dade sebe za nas da bi nas iskupio od svakoga bezakonja, i da očisti za sebe narod izabrani koji revnuje u dobrim djelima.“ Titu 2:13-14
„Simon Petar, sluga i apostol Isusa Hrista, onima što su primili sa nama jednako dragocjenu vjeru u pravdi Boga našega i Spasa Isusa Hrista:“ 2. Petrova 1:1
Navešću kritičke napomene prevoda NET za ove konkretne tekstove:
tn Izrazi „Bog i Spasitelj“ oba se odnose na istu ličnost, Isusa Hrista. Ovo je jedna od najjasnijih izjava u Novom zavetu o božanstvu Hrista. Konstrukcija u grčkom poznata je kao pravilo Granvila Šarpa, nazvano po engleskom filantropu i lingvisti koji ga je prvi jasno formulisao 1798. godine. Šarp je ukazao na to da u konstrukciji član-imenica-καί-imenica (gde καί [kai] = „i“), kada su obe imenice u jednini, lične i zajedničke (tj. nisu vlastita imena), one uvek imaju isti referent. Primeri poput „prijatelj i brat“, „Bog i Otac“ i slično obiluju u Novom zavetu i potvrđuju Šarpovu tvrdnju. Jedino je pitanje da li se izrazi kao što su „Bog“ i „Spasitelj“ mogu smatrati zajedničkim imenicama, a ne vlastitim imenima. Šarp i oni koji su ga sledili (kao što je T. F. Middleton u svom majstorskom delu The Doctrine of the Greek Article) pokazali su da je vlastito ime u grčkom ono koje se ne može staviti u množinu. Budući da su i „bog“ (θεός, theos) i „spasitelj“ (σωτήρ, sōtēr) povremeno nalaženi u množini, oni ne predstavljaju vlastita imena i stoga potpadaju pod Šarpovo pravilo. Iako je 200 godina bilo pokušaja da se Šarpovo pravilo obori, svi su bili uzaludni. Kada se prašina slegne, Šarpovo pravilo ostaje potvrđeno. Za više informacija o Šarpovom pravilu vidi ExSyn 270-78, naročito 276. Vidi takođe 2. Petrova 1:1 i Judina 4. (https://netbible.org/bible/Titus+2; naglasak moj)
I:
tn Izrazi „Bog i Spasitelj“ oba se odnose na istu ličnost, Isusa Hrista. Ovo je jedna od najjasnijih izjava u Novom zavetu o božanstvu Hrista. Konstrukcija u grčkom poznata je kao pravilo Granvila Šarpa, nazvano po engleskom filantropu i lingvisti koji ga je prvi jasno formulisao 1798. godine. Šarp je ukazao na to da u konstrukciji član-imenica-καί-imenica (gde καί [kai] = „i“), kada su obe imenice u jednini, lične i zajedničke (tj. nisu vlastita imena), one uvek imaju isti referent. Primeri poput „prijatelj i brat“, „Bog i Otac“ i slično obiluju u Novom zavetu i potvrđuju Šarpovu tvrdnju. Štaviše, ta se konstrukcija javlja i drugde u 2. Petrovoj, što snažno ukazuje na to da je piščev idiom bio isti kao i kod ostalih novozavetnih pisaca (up., npr., 1:11 [„Gospod i Spasitelj“], 2:20 [„Gospod i Spasitelj“]). Jedino je pitanje da li se izrazi kao što su „Bog“ i „Spasitelj“ mogu smatrati zajedničkim imenicama, a ne vlastitim imenima. Šarp i oni koji su ga sledili (kao što je T. F. Middleton u svom majstorskom delu The Doctrine of the Greek Article) pokazali su da je vlastito ime u grčkom ono koje se ne može staviti u množinu. Budući da su i „bog“ (θεός, theos) i „spasitelj“ (σωτήρ, sōtēr) povremeno nalaženi u množini, oni ne predstavljaju vlastita imena i stoga potpadaju pod Šarpovo pravilo. Iako je 200 godina bilo pokušaja da se Šarpovo pravilo obori, svi su bili uzaludni. Kada se prašina slegne, Šarpovo pravilo ostaje potvrđeno. Za više informacija o primeni Šarpovog pravila na 2. Petrova 1:1 vidi ExSyn 272, 276-77, 290. Vidi takođe Titu 2:13 i Judina 4. (https://netbible.org/bible/2+Peter+1; naglasak moj)
Vredno pomena
Dodajem još dva svedočanstva o tome da je Hristos opisan kao theos, odnosno Bog, u apsolutnom smislu.
Jevanđelje po Mateju počinje jasnom potvrdom Isusovog suštinskog Božanstva:
„A rođenje Isusa Hrista ovako bi: Kad je mati njegova Marija bila obručena Josifu, a prije nego što se bjehu sastali, nađe se da je zatrudnila od Duha Svetoga. A Josif muž njezin, budući pravedan i ne hoteći je javno izobličiti, namisli je tajno otpustiti. No kad on tako pomisli, gle, javi mu se u snu anđeo Gospodnji govoreći: Josife, sine Davidov, ne boj se uzeti Mariju ženu svoju; jer ono što se u njoj začelo od Duha je Svetoga. Pa će roditi sina, i nadjeni mu ime Isus“ [Yeshua/Yehoshua, „JHVH je spasenje“], „jer će on spasti narod svoj od grijeha njihovih. A sve se ovo dogodilo da se ispuni što je Gospod kazao preko proroka koji govori: Eto, djevojka će začeti, i rodiće sina, i nadjenuće mu ime Emanuil, što će reći: S nama Bog.“ (ho theos) „S nama Bog. Ustavši Josif od sna, učini kako mu zapovjedi anđeo Gospodnji i uze ženu svoju. I ne znadijaše za nju dok ne rodi sina svojega prvenca, i nadjenu mu ime Isus.“ Matej 1:18-25
Hristos je poistovećen sa „Bogom“ (ho theos) koji dolazi da prebiva sa svojim narodom.
Da je Matej nameravao da Isusa opiše kao Boga lako se dokazuje načinom na koji zaključuje svoje jevanđelje:
„A Jedanaest učenika otidoše u Galileju, na goru kuda im je zapovijedio Isus. I kad ga vidješe, pokloniše mu se; a neki posumnjaše. I pristupivši Isus reče im govoreći: Dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji. Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio; i, evo, ja sam sa vama u sve dane do svršetka vijeka. Amin.“ Matej 28:16-20
Primetite da Isus uverava svoje sledbenike kako će lično (a ne telesno) ostati sa svima njima do svršetka veka, čime ne ostaje nikakve sumnje da je on zaista onaj Bog koji je došao da živi sa čovečanstvom.
To dodatno potvrđuje i činjenica da anđeo kaže kako upravo Isus lično dolazi da spase svoj narod od njegovih greha, zbog čega mu je i dato to ime.
Značajno je to što je jevrejska Biblija potpuno jasna u tome da jedino JHVH spasava ljude od njihovih prestupa, budući da nema stvorenja koje je bezgrešno pa da mu izbavljenje ne bi bilo potrebno:
„Ako ćeš na bezakonje gledati, Gospode – Gospode, ko će ostati? Ali je u tebe praštanje da bi te se bojali. Čekam Gospoda; čeka duša moja; uzdam se u riječ njegovu. Duša moja čeka Gospoda većma nego straže jutarnje, koje straže jutrom. Neka čeka Izrailj Gospoda; jer je u Gospoda milost, i velik je u njega otkup. I on će otkupiti Izrailja od svijeh bezakonja njegovijeh.“ Psalam 130:3-4, 7-8 LEB
Matej, dakle, prikazuje Isusa kao JHVH, Boga Svemogućeg, koji je sebe ponizio da bi se rodio kao muško Dete od svete Djeve u sili Svetog Duha.
Ovo me sada dovodi do jednog mesta kod Isaije, koga je Matej citirao.
Prorok je prorekao da će se roditi Dete koje će biti sâm Silni Bog:
„Jer nam se rodi dijete, sin nam se dade, kojemu je vlast na ramenu, i ime će mu biti: Divni, Savjetnik, Bog silni“ (el gibbor), „Otac vječni, Knez mirni. Bez kraja će rasti vlast i mir na prijestolu Davidovu i u carstvu njegovu da se uredi i utvrdi sudom i pravdom odsada dovijeka. To će učiniti revnost Gospoda nad vojskama.“ Isaija 9:6-7
Ovo proroštvo čini prilično zapanjujućim to što se već u sledećem poglavlju za JHVH kaže da je Silni Bog!
„I u to vrijeme ostatak Izrailjev i koji se izbave u domu Jakovljevu neće se više oslanjati na onoga ko ih bije, nego će se oslanjati na Gospoda sveca Izrailjeva istinom. Ostatak će se obratiti, ostatak Jakovljev, k Bogu silnome.“ (el gibbor).” Isaija 10:20-21 LSB
Ovo pokazuje da je Sveti Duh nadahnuo proroka da objavi kako će JHVH, Bog Svemogući, jednoga dana postati ljudsko biće — što je upravo i učinio kada se ovaplotio od svete Djeve Marije.
Prethodni slučajevi pokazuju da Isus nije theos na onaj način na koji se to kaže za bića koja nisu istiniti Bog. Naprotiv, očigledno je da Novi zavet prikazuje Hrista kao theosa u najpunijem i apsolutnom smislu te reči.
Ukoliko nije drugačije naznačeno, biblijski navodi preuzeti su iz prevoda New Revised Standard Version Updated Edition (NRSVUE).