Sin postaje Božja žrtva za greh
U dva odlomka apostol Pavle prikazuje Hristovu smrt u odnosu na starozavetni sistem žrtvovanja, koristeći određeni grčki izraz koji grčki prevod jevrejske Biblije primenjuje na prinose koji se prinose za grehe.
Odlomci o kojima je reč jesu:
„Jer što zakonu bješe nemoguće, pošto bješe oslabljen tijelom, Bog poslavši Sina svoga u obličju tijela grjehovnoga i zbog grijeha, osudi grijeh u tijelu,“ Rimljanima 8:3 New Catholic Bible (NCB)
Evo još jednog prevoda:
„Jer što zakonu bješe nemoguće, pošto bješe oslabljen tijelom, Bog poslavši Sina svoga u obličju tijela grjehovnoga i zbog grijeha, osudi grijeh u tijelu,“ Easy-to-Read Version (ERV)
A evo i drugog stiha:
„Jer Njega, koji nije znao grijeha, učini grijehom nas radi, da mi postanemo pravda Božija u Njemu.“ 2. Korinćanima 5:21 New Jerusalem Bible (NJB)
U ovom članku navešću određene protestantske komentare na tekst iz 2. Korinćanima, koji se slažu da nadahnuti apostol prikazuje Hrista kao žrtvu za greh. Ironično, jedan od ovih tumača, koji nastoji da odbrani reformisano gledište o kaznenom zamenskom pomirenju (PSA), zapravo odlično ilustruje zašto je to tako gnusan i bogohulan model Hristove zamenske smrti. Sav naglasak je moj.
5:21 „koji nije znao grijeha“. Doslovno: „Hristos nije poznao greh.“ NLT odražava jevr. yada’ [3045, 3359] (imati lično poznanstvo ili iskustvo sa nečim) iza grč. ginōskō [1097, 1182] (znati). Pavle potvrđuje da je Hristos bio svestan greha, ali da nije imao nikakvog ličnog udela u njemu.
„učini grijehom nas radi“. Doslovno: „biti greh“ (hamartia [266, 281]). Pavle verovatno sledi upotrebu reči „greh“ sličnu onoj u Isaiji 53:10, LXX, ili u Levitskoj 4:24, LXX.
„da mi postanemo pravda Božija u Njemu“. Ovaj izraz se može razumeti kao učešće u Božjoj pravednosti — ljudi čine ono što Bog smatra ispravnim — ali najčešće značenje reči ginomai [1096, 1181] (NLT, „biti učinjen“) ukazuje na promenu statusa. Ovaj stih predstavlja suprotstavljanje: dok je Bog Hrista računao kao „greh“, vernike je računao kao „pravedne“. (Ralph P. Martin i Carl N. Toney, „2 Corinthians“, u Cornerstone Biblical Commentary: 1 Corinthians, 2 Corinthians, tom 15 [Carol Stream, IL: Tyndale House Publishers, 2009], str. 319; naglasak moj)
Slike su preuzete iz Starog zaveta, najverovatnije od stradajućeg sluge iz Isaije 53, koji je poneo greh mnogih i postao žrtva za greh. Ipak, jezik izmiče podrobnoj analizi i sadrži nekoliko izraza koji se nigde drugde kod Pavla ne nalaze (npr. to da vernici postaju Božja pravednost u 5:21). To ukazuje na to da je Pavle koristio ispovedni (kredalni) materijal poznat u crkvama (sličan onome u 1. Korinćanima 15:3–5), ali ga je prilagodio svojim ciljevima. Savremeni čitalac, međutim, ostaje da se muči nad ovim dubokim učenjima. Na primer, kako je raspeti Hristos postao greh za nas? I, sa stanovišta egzegeze, zašto Pavle upućuje poziv „Vratite se Bogu“ (tačnije, „Pomirite se sa Bogom“) vernicima u Korintu, koji su se, pretpostavlja se, već pomirili kao oprošteni grešnici?
Prvo pitanje nalazi odgovor u duhovnoj stvarnosti da je Hristos svojom smrću na krstu postao zamenska žrtva. Vodeća misao jeste ona o Hristovoj žrtvi kao žrtvi za greh pomenutoj u Isaiji 53:10 (ili, manje verovatno, kao o životinji iz Levitske 16). Hristova smrt postala je smrt svih u smislu da je on umro smrću kojom su oni trebali da umru. Kaznu za njihove grehe poneo je on, te je umro na njihovom mestu. Zato njegova ljubav ima tako uverljivu moć nad vernicima i u njima rađa tako neugasivu zahvalnost (Tasker 1958:86)…
Učenje u 5:18–21 često je previđano u raspravi o kaznenoj zameni, koja znači da je Bog u Hristu preuzeo kaznu za ljudski greh, poneo njene posledice i da je Hristovom smrću otvorio put oproštaju i novom životu. Kritičari kaznene zamene uhvatili su se za neke nesmotrene izjave, na primer, one V. Grudema (1994:575), koji piše: „Bog je … izlio na Isusa žestinu svoga gneva: Isus je postao predmet silne mržnje prema grehu i osvete nad grehom koje je Bog strpljivo gomilao od početka sveta.“ Ne čudi što takvo viđenje krsta vodi optužbi da ono prikazuje karikaturu Boga kao „kosmičkog zlostavljača dece“ (S. Chalke i A. Mann 2003:182): „Krst nije oblik kosmičkog zlostavljanja deteta — osvetoljubivi Otac koji kažnjava svoga Sina za prestup koji nije počinio.“
Doduše, istorijske događaje Velikog petka obeležilo je nasilje, ali apostol Pavle pažljivo nikada ne kaže niti podrazumeva da je Bog bio gnevan na svoga Sina. Naprotiv, kao što ovaj tekst kaže, Bog je u Hristu mirio svet sa sobom. Kao što piše I. H. Marshall (2007:62): „Bog je … pokrenuo krst i … on je … poneo greh sveta.“ Dakle, u 5:18–21 imamo srž Pavlovog učenja o pomirenju, sa naglaskom na ljudskoj otuđenosti od Boga usled greha i na Božjem delu „kada je u Hristovoj smrti uklonio sve što je sa Njegove strane značilo otuđenje, kako bi mogao doći i propovedati mir“ krivim grešnicima (Denney 1900). Ili, kako to kaže A. M. Hunter (1954:91–92) primećujući u vezi sa 5:21, krst je bio „božansko delo u kojem je, po Božjem određenju, naša osuda pala na bezgrešnog Hrista, da za nas više ne bi bilo osude“. Isti pisac dodaje još jedno pojašnjenje: „Hristovo stradanje bilo je ’kazneno’ u smislu da je morao u punoj meri da doživi božansku reakciju na greh u ljudskom rodu u koji je bio uključen.“
Niti bismo smeli da previdimo primenu ovog učenja. Ono što je Bog učinio u Hristu treba da dopre do grešnika. Važno je shvatiti smisao ovih stihova. Nije toliko reč o tome da nas Bog poziva da odložimo svoje neprijateljstvo prema njemu i budemo u miru. Naprotiv, naglasak pada na objektivno pomirenje. On nas poziva da uđemo u mir sa njim, koji je omogućio žrtvom svoga Sina (Rimljanima 5:1). Pomirenje je sa njegove strane potpuno, jer je Hristovo delo na krstu dovršeno (Jovan 19:30). Pavlov jevanđelski poziv stoga glasi: „Primite pomirenje. Verujte da je Bog, po ogromnoj ceni, kroz smrt svoga bezgrešnog Sina, koji je zauzeo mesto grešnika i umro pod prokletstvom greha (Galatima 3:13), uklonio sve što je sa njegove strane stajalo između vas i mira (Rimljanima 5:6–11).“ (Isto, str. 319–321; naglasak moj)
I:
Razlog zbog kog nam se prestupi ne upisuju u račun jeste to što je Bog „Njega, koji nije znao grijeha, učini grijehom nas radi, da mi postanemo pravda Božija u Njemu.“ (st. 21*). Činjenica da Hristos nije imao greha dobro je posvedočena u Novom zavetu. Bio je kušan kao i mi, „bez grijeha“ (Jevrejima 4:15); on je onaj koji je „odvojen od grješnika“ (Jevrejima 7:26). NIV-ovo nije imao greha zapravo glasi „nije poznao greh“ (ton mē gnonta hamartian). Glagol ginōskō (znati) označava lično poznanstvo sa nečim. Hristos nije posedovao ono znanje o grehu koje dolazi kroz lično iskustvo. Nije sagrešio ni u misli („grijeha u Njemu nema“, 1. Jovanova 3:5) ni u delu („On grijeha ne učini“, 1. Petrova 2:22).
Ostatak 21. stiha teološki je nedokučiv. Prvi problem jeste utvrditi u kom smislu je Hristos učinjen … grehom za nas. Postoje tri glavna pristupa. Jedan pristup jeste da se učinjen … grehom razume kao „tretiran kao grešnik“. Kao naša zamena, Hristos je došao da stane u onaj odnos prema Bogu koji je inače posledica greha, to jest, otuđen od Boga i predmet njegovog gneva (Barrett 1973:180). Drugi pristup jeste da se učinjen … grehom poistoveti sa Hristovim uzimanjem ljudske prirode. Kroz ovaploćenje Hristos je učinjen „u obličju tijela grjehovnoga“ (Rimljanima 8:3). Poslednji pristup jeste da se 21. stih tumači žrtveno, kao „učinjen da bude žrtva za greh“. To se oslanja na starozavetnu predstavu da je Bog život svoga sluge učinio žrtvom za prestup (Isaija 53:10).
U celini gledano, ovo poslednje tumačenje deluje najverovatnije. Odgovarajući hebrejski izraz hatta’t zapravo može značiti ili „greh“ ili „žrtva za greh“ (kao u Levitskoj 4:8–35). Takođe, logika 19. stiha to gotovo zahteva. Ako se naši dugovi ne upisuju na naš račun, to je zato što ih je neko drugi zakonski preuzeo — baš kao što je to učinio jarac za oteranje na Dan pomirenja (Levitska 16) i žrtva za prestup u drugim prilikama (Levitska 4–5). Zato Bog može da pruži ruku prijateljstva onima koji su mu inače neprijatelji.
Ako nam je tačan smisao izraza „učinjen grehom“ i izmakao, težište je jasno. Hristos se toliko prisno poistovetio sa nevoljom čovečanstva da je njihov greh postao njegov greh. U krajnjoj analizi, to se ne razlikuje mnogo od misli iz 1. Petrove 2:24 da je Hristos sam poneo naše grehe u svome telu na drvo. Pavle vrlo verovatno misli na Isaiju 53:12, gde sluga Gospodnji treba da bude ubrojan među prestupnike i da ponese greh mnogih.
Poistovetivši se sa našim grehom, Hristos je otvorio put da mi budemo poistovećeni sa pravednošću Božjom. Genitiv može biti subjekatski („pravednost koju Bog daje“ — to jest, pravedan karakter), objekatski („pravednost koju imamo pred Bogom“ — to jest, ispravan položaj) ili prisvojni („pravednost koju Bog poseduje“ — to jest, delimo pravednost koja odlikuje samoga Boga). U Pavlovim spisima imenica dikaiosynē obično se koristi za karakter. Nije samo to da stičemo ispravan položaj ili činimo dobra dela; mi zaista postajemo pravedni — mada ovo drugo vrlo verovatno pretpostavlja ono prvo. Ovo nije pravna fikcija. Jer u Hristu (ili možda „kroz Hrista“, en autō) mi zaista uzimamo na sebe njegovu pravednost, kao što je Hristos uzeo na sebe naš greh (Brown 1978:169). (Linda L. Belleville, 2 Corinthians, tom 8, The IVP New Testament Commentary Series [Westmont, IL: IVP Academic, 1996], 2. Kor 5:18–21; naglasak moj) Na kraju:
21. Pre nego što pređe na svoj apel Korinćanima u 6:1–13, za koji priprema put u 20. stihu, Pavle iznosi krajnje sažetu, ali izuzetno duboku izjavu o Hristovom delu: „Njega, koji nije znao grijeha, učini grijehom nas radi“. Tako Pavle (u ovoj poslanici) opisuje osnov na kome nas je Bog pomirio sa sobom. Iz ove izjave dobijamo izvesnu predstavu o tome zašto je krst, kao izraz Božje ljubavi u Hristu, imao tako veliku pokretačku snagu u apostolovom životu.
Pavle opisuje Hrista kao onoga koji nije imao greha (ton mē gnonta hamartian; doslovno: „koji nije znao greh“). „Znati“ greh u ovom kontekstu ne znači znati o grehu, već ga znati tako što je čovek lično upleten u njega. Dosledno svedočanstvo Novog zaveta jeste da Isus nije sagrešio (uporedi Matej 27:4, 24; Luka 23:47; Jovan 8:46; Jevrejima 4:15; 1. Petrova 1:19; 2:22). Ovde možda postoji aluzija na Stradajućeg slugu iz Isaije („ne učini nepravde, niti se nađe prijevara u ustima njegovijem“, Isaija 53:9). Iz Pavlove izjave da Hristos nije imao greha može se zaključiti da je samo bezgrešni mogao, kroz svoju smrt, da bude posrednik pomirenja (uporedi 1. Petrova 1:19).
Ono što Pavle naglašava jeste da je Bog bezgrešnoga učinio grehom nas radi. Za ovu duboku izjavu predložena su različita tumačenja: (a) Hristos je učinjen grešnikom; (b) Hristos je učinjen žrtvom za greh; (c) Hristos je učinjen da ponese posledice naših grehova. Prvi predlog s pravom se odbacuje bez razmatranja. Drugi se može potkrepiti pozivanjem na Pavlovu upotrebu žrtvene terminologije na drugim mestima, kojom ističe značaj Hristove smrti (npr. Rimljanima 3:25; 1. Korinćanima 5:7). Takođe je ukazano na to da se u Levitskoj 4:24 i 5:12 (lxx) ista reč, „greh“ (hamartia), koristi u značenju „žrtva za greh“. Izgleda da se na isti način koristi i u Rimljanima 8:3, i verovatno nosi to značenje i ovde, u 21. stihu. Treći predlog, da je Hristos učinjen da ponese posledice naših grehova, takođe ima svoju vrednost. Potkrepljuje ga činjenica da u Galatima 3:13 Pavle tumači Hristovo delo u smislu nošenja posledica naših grehova: „Hristos nas je iskupio od prokletstva zakona postavši za nas prokletstvo, jer je napisano: Proklet svaki koji visi na drvetu“ Pristup „i jedno i drugo“ verovatno je najbolji — Hristos je učinjen žrtvom za greh i kao takav je poneo posledice naših grehova.
Izjava „Njega, koji nije znao grijeha, učini grijehom nas radi“ (st. 21a) uravnotežena je antitetičkim paralelizmom rečima „da mi postanemo pravda Božija u Njemu“ (st. 21b). Prvu moramo tumačiti tako da se druga razume kao njena antitetička protivteža. U nastojanju da razumemo šta znači postati Božja pravednost, pomoć nam pružaju drugi odlomci u kojima Pavle dodiruje istu temu (Rimljanima 3:21–26; Filipljanima 3:7–9). Božja pravednost, shvaćena kao ono što vernici imaju ili postaju, jeste dar ispravnog odnosa sa Bogom, zasnovan na činjenici da je Bog presudio u njihovu korist time što je odbio, zbog Hristove smrti na njihovom mestu, da uzme u obzir njihove grehe.
Ako to što postajemo pravednost Božja znači da je Bog presudio u našu korist i doveo nas u ispravan odnos sa sobom, onda će to što je Hristos učinjen grehom, budući antitetička protivteža tome, značiti da je Bog presudio protiv Hrista (jer je uzeo na sebe breme naših grehova; uporedi Isaija 53:4–6, 12), sa posledicom da je odnos čoveka Isusa sa Bogom bio (za trenutak, ali strašno iznad svakog ljudskog poimanja) prekinut. Ako je ovo tumačenje ispravno, onda možda možemo početi da razumemo ponešto od agonije u Getsimaniji: „Oče, kad bi htio da proneseš ovu čašu mimo mene! Ali ne moja volja, no tvoja neka bude!“ (Luka 22:42), i strašnog krika napuštenosti sa krsta: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Matej 27:46). Očigledno stojimo na ivici velike tajne, a naše razumevanje nje može biti samo minimalno.
Rani crkveni oci hrvali su se sa posledicama ove tajne. „Nije bilo tako ’da je, kada je Isus bio pribijen na drvo krsta, svemoć Očevog Božanstva otišla od Njega; jer su Božja i čovekova priroda bile tako potpuno sjedinjene u njemu da to jedinstvo nije moglo biti razoreno ni kaznom ni smrću’ (Lav I, Serm. 68.1).“ „’Nije njega napustio ni Otac ni sopstveno Božanstvo’, pisao je Grigorije Bogoslov. ’Ali, kao što rekoh, on je u svojoj ličnosti predstavljao nas. Jer mi smo pre toga bili napušteni i prezreni’“ — a sada su, njegovim zastupničkim činom, spaseni (Orat. 30.5). Colin G. Kruse, 2 Corinthians: An Introduction and Commentary, ur. Eckhard J. Schnabel, drugo izdanje, tom 8, Tyndale New Testament Commentaries [Nottingham, England: Inter-Varsity Press, 2015], str. 172–174)
Dodatna literatura