Robert A. Morey i božanstvo Hrista
Citiraću iz knjige pokojnog dr Roberta A. Moreja The Trinity: Evidence and Issues, koju je 1996. godine objavio World Bible Publishers, Inc., Iowa Falls, IA, IV deo: Novozavetni dokazi, 17. poglavlje: Bog Sin. Sva isticanja su moja.
Teofanije
Već smo videli da je u starozavetna vremena Jahve dolazio na zemlju u ljudskom obliku i opštio sa patrijarsima i drevnim prorocima. Veza između ovog Bogočoveka i Mesije data je u imenu „Divni“ (Pele), koje nalazimo u Sudije 13:17-18 i Isaija 9:6. Novi zavet zatim povezuje Isusa i Bogočoveka koga je Isaija video, u Jovanu 12:
Jovan 12:36 „Dok svjetlost imate vjerujte u svjetlost, da budete sinovi svjetlosti. Rekavši ovo, Isus otide i sakri se od njih.“
37 „Jer iako je učinio tolika znamenja pred njima, ne vjerovahu u njega;“
38 „Da se ispuni riječ Isaije proroka koji reče: Gospode, ko vjerova propovjedi našoj? I ruka Gospodnja kome se otkri?“
39 „Zato ne mogahu vjerovati, jer opet reče Isaija:“
40 „Zaslijepio je oči njihove i okamenio srca njihova, da ne vide očima ni srcem razumiju, i ne obrate se da ih iscijelim.“
41 „Ovo reče Isaija kada vidje slavu njegovu i govoraše o njemu.“
42 „Ali i od starješina mnogi vjerovaše u njega; no zbog fariseja ne priznavahu, da ne budu isključeni iz sinagoge;“
Odlomak je sasvim jasan:
1. Osoba o kojoj je reč jeste Isus. Odlomak počinje i završava se Njime.
2. Činjenicu da su Isusa odbacili fariseji Jovan vidi kao ispunjenje Isaije 53:1 i Isaije 6:10.
3. Pošto je upravo citirao Isaiju, Jovan je pogledao kontekst i uvideo da je Isaija u 1. stihu video „Gospoda“ (Adonaj), koga kasnije, u 6:5, poistovećuje sa YHWH „Jahve“. Adonaj Jahve mu se pojavio u ljudskom obliku, sedeći na prestolu u hramu. Jovan objašnjava da ovaj Bogočovek nije bio niko drugi do Isus u svojoj preegzistentnoj slavi.
Gramatika grčkog teksta u Jovanu 12:41 je jasna:
tauta eipen Isaias hoti eiden ten doxan autou, kai elalesen peri autou
Prema apostolu Jovanu, kada je Isaija rekao da je video YHWH, govorio je peri autou „o Njemu“, tj. o Isusu. Kao što Hengstenberg ističe: „autou upućuje nazad na 37. stih.“50
O tome, prema čuvenom grčkom naučniku J. B. Lightfootu u njegovom delu Commentary On The New Testament From the Talmud and Hebraica, „nema sumnje“.51 Klasični francuski komentator Godet objašnjava:
Jovan u ovom stihu opravdava primenu koju je upravo učinio na Isusa Hrista, primenu viđenja iz Isaije 6. Adonaj koga je Isaija tada gledao bio je božansko biće koje se ovaplotilo u Isusu. I ovde se Jovan i Pavle susreću; upor. 1. Korinćanima 10:4, gde Pavle onoga koji je vodio Izrailj iz sredine oblaka naziva Hristom.52
Drevni latinski i sirijski prevodi Jovanovog jevanđelja slažu se sa ovim razumevanjem. Sirijski tekst kaže:
Isaija je, izgovarajući takve reči, govorio o Hristu, koji mu se objavio kao Adonaj.53
4. Ne postoji pošten način da se izbegne gramatika teksta. Sve zamenice „Njega“ upućuju na lično ime „Isus“ iz 36. stiha. Čak se i 42. stih jasno odnosi na Isusa i nastavlja da koristi istu zamenicu „Njega“. Zamenice smo podebljali kako bi čitalac mogao da vidi da se sve odnose na Isusa.
5. Jovan 12:36-42 uspostavlja vezu između starozavetnih teofanija i Isusa Novog zaveta. Kad god je Jahve u Starom zavetu dolazio na zemlju kao čovek, to je verovatno bio preegzistentni Isus. (str. 307-308)
Novozavetna hristologija
Ako su novozavetni pisci verovali da je Isus Bog jednako kao i čovek, kako bi tu ideju izrazili? Kojim rečima bi ukazali na to da je On Bog jednako kao i čovek? Trinitarci pretpostavljaju da bi pisci koristili iste one reči kojima su ukazivali na božanstvo Oca.
Trinitarci polaze od pretpostavke da, kada jednom prihvatimo valjanost argumenata kojima se dokazuje božanstvo Oca, moramo prihvatiti valjanost tih istih argumenata kada se primene na Sina. Nikakvo posebno izvrdavanje ne može nadjačati jednostavno zapažanje da se argument, jednom kada je ocenjen kao biblijski i logički valjan, ne može kasnije odbaciti zato što nas vodi tamo gde ne želimo da idemo. Niko ne bi trebalo da krene putem istine ako nije spreman da prihvati njegovo krajnje odredište.
Šta očekujemo da nađemo
1. Imena Božja biće primenjena na Sina.
2. Svojstva Božja biće primenjena na Sina.
3. Dela Božja biće primenjena na Sina.
4. Reči Božje biće primenjene na Sina.
5. Obožavanje Boga biće primenjeno na Sina.
Imena Božja
Da li su novozavetni pisci ikada koristili grčke izraze za Boga (theos, kyrios itd.) u odnosu na Isusa? Ako su verovali da je On božanski, onda bismo očekivali da to učine. Koristili bi i hebrejske izraze kao što je „Ja Jesam“. Ali ako nisu verovali da je On Bog, onda ne bismo očekivali da takve izraze primene na Isusa.
Isus kao theos
Liberalni pokušaj u devetnaestom veku da se porekne da se Isus u Novom zavetu naziva theos „Bog“ pobili su njihovi sopstveni naučnici, kao što je unitarijanski grčki naučnik Joseph Thayer. Danas se niko ne trudi da porekne da se reč theos u Novom zavetu primenjuje na Isusa. Odlomci poput Jovana 1:1 onemogućavaju svaki pokušaj poricanja ove gramatičke stvarnosti.
Neslaganje nastaje oko pitanja značenja i važnosti reči theos kada se primeni na Isusa. Da li se On zaista naziva „Bogom“ u punom smislu Božanstva, ili samo „bogom“ u metaforičkom smislu, poput đavola ili nekog paganskog božanstva? To znači da moramo razumeti kako se reč theos koristila u grčkom Novom zavetu.
Dr Murray Harris izvršio je najopsežniju i najiscrpniju analizu upotrebe grčke reči theos u drevnoj vanbiblijskoj i biblijskoj literaturi.68 Bilo bi korisno da na ovom mestu sažmemo njegov rad. (str. 317-318)
Novozavetna upotreba theos
Septuagintina upotreba reči theos činila je osnovu njene novozavetne upotrebe kao opšteg izraza koji označava bilo koje i sva božanstva uopšte, uključujući i istinitog Boga. To je bila titula božanstva, a ne lično ime Boga. Tako se koristi za Satanu (2. Korinćanima 4:4), za ljude (Dela apostolska 14:11), za paganska božanstva (1. Korinćanima 8:4), pa čak i za stomak, tj. za telesne apetite (Filipljanima 3:19).
Jedno često postavljano pitanje glasi: „Ako reč theos nema određeni član, znači li to da je u vidu nešto manje od istinskog božanstva? Može li Isus biti theos, ali ne i ho theos?“
Reč theos pojavljuje se u Novom zavetu 1.315 puta. U 78% slučajeva pojavljuje se sa određenim članom, a u 21,6% slučajeva bez člana. Oni koji nisu upoznati sa grčkim jezikom često pretpostavljaju da će reč theos imati član kada je u vidu istiniti Bog. Kada se theos pojavljuje bez člana, reč theos se ne odnosi na istinitog Boga. Tako tipičan Jehovin svedok brani prevod Jovana 1:1c koji je načinila njegova organizacija, „Reč je bila bog“, na osnovu toga što reč theos nema član.
Nakon detaljne analize prisustva ili odsustva člana, Murray Harris zaključuje da, uopšteno govoreći:
Ho theos i theos često se koriste naizmenično.69 Stoga nije moguće tvrditi da se theos, kad god je bez člana [bez određenog člana], razlikuje po naglasku.70
Statistički dokazi to potvrđuju. Na primer, Otac se naziva theos bez člana na mestima kao što je Jovan 1:6, dok se Isus naziva theos sa članom na mestima kao što je Jovan 20:28. Ako prisustvo ili odsustvo člana ukazuje na to da li je u vidu istinsko božanstvo, onda je Otac samo „bog“, a Isus istiniti „Bog“!
Ali to ne znači da prisustvo ili odsustvo člana nikada nema nikakvo značenje. Ima slučajeva kada ono ima gramatički značaj. Na primer, u onim slučajevima gde se i ho theos i theos pojavljuju sa veznikom kai u istom stihu, može se primeniti Granville Sharpovo pravilo. Ovu misao ćemo razviti kasnije u poglavlju.
Postoji još nekoliko slučajeva kada odsustvo ili prisustvo člana ispred reči theos zaista ima gramatički značaj. Ali to su retki izuzeci od opšteg pravila da u velikoj većini slučajeva odsustvo ili prisustvo člana ispred theos nema baš nikakav značaj. (str. 319)
Kada se okrenemo Novom zavetu, rečeno nam je potpuno isto. Apostol Jovan kaže:
„U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog“ (Jovan 1:1)
En arche een ho logos, kai ho logos een pros ton theon, kai theos een ho logos.
Grčki glagol en „beše“ jeste imperfekat od eimi i ukazuje na to da je Reč već postojala kada je Početak započeo. Rienecker i Rogers ističu:
Imperf. izražava neprekidno bezvremeno postojanje (Bernard) i suprotstavljen je obliku egeneto iz 3. stiha (Barrett).62
Murray Harris ističe:
Pošto grčka Biblija počinje izrazom en arche („u početku“), koji prevodi bereshith, čini se verovatnim da Jovan aludira na Postanje 1:1. Ali dok prvi stih Tore nastavlja „Bog stvori“, Jovan nastavlja „Reč je [već] postojala“. U Postanju je stvaranje sveta istovremeno sa „početkom“ ili ga označava; kod Jovana je postojanje Reči pre „početka“ . . . Jovan podrazumeva večnu preegzistenciju Reči.63
Jovan jasno naglašava da je, kada je Početak započeo, Reč već postojala.
U Jovanu 17 čitamo:
„I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade.“
(Jovan 17:5)
Ovaj tekst jasno uči tri stvari:
1. Hristos je postojao pre svog rođenja na zemlji.
2. Hristova preegzistencija seže sve unazad do vremena „pre nego što je svet“ stvoren, tj. do večnosti.
3. Sin je delio večnu slavu sa Ocem.
Još jednom, u poslanici Kološanima Pavle izjavljuje:
„Jer Njime bi sazdano sve, što je na nebesima i što je na zemlji, što je vidljivo i što je nevidljivo, bili prijestoli ili gospodstva, ili načalstva ili vlasti; sve je Njime i za Njega sazdano. I On je prije svega, i sve u njemu postoji.“ (Kološanima 1:16-17)
Hristov odnos prema svemu što postoji
1. „Njime bi sazdano sve“; tj. On je Stvoritelj
2. „sve u njemu postoji“; tj. On je Održavatelj
3. „On je prije svega“; tj. On je večno preegzistentan
4. „sve je Njime i za Njega sazdano.“; tj. sve postoji radi Njegove slave
Hristova večna preegzistencija čini kontekst trinitarnog učenja o božanstvu Hrista. Antitrinitarci su oduvek imali muke sa ovakvim odlomcima i obično izbegavaju svaku ozbiljnu egzegezu kada se suoče sa tekstovima poput onih koje smo gore razmotrili. (str. 313-314)
U početku beše Reč
En arche een ho logos
Već smo pokazali da se prva fraza odnosi na večnu preegzistenciju Reči. Godet objašnjava:
Imperfekat en, beše, mora, prema uobičajenom značenju tog glagolskog vremena, označavati istovremenost radnje označene glagolom sa nekom drugom radnjom. Ta istovremenost je ovde istovremenost postojanja Reči sa činjenicom označenom rečju početak. „Kada je počelo sve što je počelo, Reč beše.“ Sama, dakle, nije počela; Reč je već bila. A ono što nije počelo sa stvarima, to jest sa vremenom, oblikom razvoja stvari, pripada večnom poretku ... Ideja ovog prvog stava jeste, dakle, ideja večnosti Logosa.73
Savremeni grčki naučnik Randy Yeager zaključuje:
Reč je, dakle, postojala pre početka, jer je oduvek postojala. Sa Njim nema početka. On je večan i beskonačan... Nemoguće je izbeći snagu Jovanove gramatike.74 (Isto, str. 320-321)
S obzirom na gramatiku grčkog teksta i na stihove koji slede, moramo Logosa pre ovaploćenja, koji je bio „sa“ Ocem, svrstati u kolonu označenu kao „Stvoritelj“. Da je to istina, vidi se iz 3. stiha.
„Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo.“ (Jovan 1:3)
Panta di’ autou egeneto, kai choris autou egeneto oude en. ho gegonen
Uz to rečeno, pogledajmo sada Jovan 1:1c.
... „i Logos bješe Bog“
... kai theos een ho logos
Pošto je božanstvo Logosa već izneto u prve dve fraze himne, treću frazu ne bi trebalo da bude toliko teško prihvatiti. Zaista, himna se penje ka vrhuncu: „Reč beše BOG.“
U grčkoj sintaksi, kada želite da naglasite neku reč, izvadite je iz njenog uobičajenog reda reči i stavite kao prvu reč rečenice. To posebno važi za Novi zavet, jer je bio namenjen čitanju naglas.
Upravo je to situacija sa Jovanom 1:1c.76 Kada Jovana 1:1 čitate naglas, treba da naglasite reč „BOG“ podižući glas. Umesto „Reč beše Bog“, red reči u grčkom tekstu glasi: „Bog beše Reč“.
Jovan je pretpostavljao da će čitalac staviti naglasak na reč „BOG“ kao vrhunac himne: „Reč beše Bog“. Svaki pokušaj da se reč theos „Bog“ razvodni u nešto manje od istinskog božanstva posledica je propusta da se uoči sintaksa. Bilo bi antiklimaktično reći da je Logos bio „neki bog“.
Zašto nema člana ispred theos
Reč theos u Jovanu 1:1c nema određeni član ispred sebe. To ne znači da treba da sledimo Jehovine svedoke i da je umanjimo na „nekog boga“. Već smo istakli da je reč „Otac“ određena rečju theos bez člana. Da li Arijanci zbog toga Njega umanjuju na „nekog boga“? Ne. Na osnovu čega onda to čine Hristu?
Član nije stavljen ispred theos iz dva vrlo dobra razloga. Prvo, u pogledu grčke gramatike i sintakse, Colwellovo pravilo 20 kaže da imenica, kada se izvadi iz svog uobičajenog reda reči i stavi ispred svog glagola, u 97% slučajeva nema član.77 To je upravo ono što nalazimo u Jovanu 1:1c.
To znači da, umesto da počnemo sa a priori pretpostavkom da theos treba da ima član, pa onda tražimo objašnjenje zašto ga nema, treba da počnemo obrnuto i pretpostavimo da ga obično ne bi ni trebalo da ima. Stoga će svako ko misli da bi trebalo da ima član morati da opravda tu pretpostavku.
Drugi razlog zbog kog theos nema član jeste to što bi to čitaoca navelo na pogrešnu ideju da je Reč bila Otac. Murray Harris objašnjava:
Pošto je upravo razlikovao Logosa (Sina) od ho theos u stihu 1b, da li bi verovatno odmah zatim ukinuo tu ličnu razliku? Da je upotrebio ho theos u predikatu stiha 1c, to bi impliciralo ili da su subjekat i predikat istovetni ili istoobimni, ili da se taj predikat ne odnosi ni na koga drugog do na ho theos iz prethodne rečenice. Ovako, u stihu 1c Jovan zadržava razliku između Logosa i Oca koju je povukao u stihu 1b, istovremeno potvrđujući učešće Logosa u božanskoj suštini (ho theos).78
Jovan nije stavio član ho ispred theos upravo zato da bi održao razliku između Oca i Sina. Zato je tu razliku ponovo naznačio u Jovanu 1:2.
On beše u početku sa Bogom
Houtos een en arche pros ton theon
Uzaludne pokušaje liberala iz devetnaestog veka da značenje reči theos u Jovanu 1:1c razvodne u nešto manje od istinskog božanstva ili da ga svedu na blagi pridev „božanski“ uspešno su pobili najbolji grčki naučnici tog doba. Arijanski kultovi, kao što su Jehovini svedoci, The Way International, The Assemblies of Yahweh itd., jedini su koji i dalje koriste stare argumente iz devetnaestog veka kao da su još uvek valjani.
Jovan 1:18
„Boga niko nije vidio nikad: Jedinorodni Sin koji je u naručju Oca, on ga objavi.“
ho theon oudeis heoraken popote monogenes theos ho on eis ton kolpon tou patros ekeinos exegesato.
Jovan 1:18 možda je deo iste drevne himne koju Jovan počinje da citira u 1. stihu. Kao takav, veoma je važan za naše razumevanje ranocrkvenog učenja o božanstvu Hrista. Murray Harris komentariše:
Verovatno nijedan stih nema strateškiji položaj u Četvrtom jevanđelju od 1:18, jer sa svog vrhunca gleda unazad na Prolog, a takođe i unapred, na prostranu ravnicu jevanđeoskog pripovedanja. Stoga je od presudnog značaja tumačenje ovog stiha, a naročito utvrđivanje njegovog izvornog teksta.79
U devetnaestom veku, pre otkrića mnoštva rukopisa koji su nam danas dostupni, liberalni naučnici dugo su se i uporno borili da izbegnu čitanje „jedinstveni Bog“ (monogenes theos). Nisu želeli, niti im je bio potreban još jedan novozavetni tekst koji Isusa naziva theos. Ali kako su rukopisni dokazi počeli da se gomilaju njemu u prilog**, čak je i Marcus Dods nerado priznao: „Autoritet rukopisa ide u prilog čitanju** theos.“80
Danas, pošto su rukopisni dokazi nadjačali svaku preostalu sumnju, Lenski je mogao da izjavi:
Pitanje ispravnog čitanja više nije sporno. To je monogenes theos, a ne ho monogenes hyios niti monogenes bez imenice.81
Savremeni komentatori se slažu sa Lenskim. Hendriksen komentariše:
Čitanje jedinorodni Bog (monogenes theos) umesto jedinorodni Sin podržavaju najbolji i najstariji rukopisi.82
Sa otkrićem Bodmerovih papirusa, koji se ne mogu datirati kasnije od 200. godine nove ere, više se ne može sumnjati da je monogenes theos bilo ispravno čitanje izvornog teksta. Najveći grčki naučnik dvadesetog veka bio je bez ikakve sumnje A. T. Robertson. Nakon što je istražio sve rukopisne dokaze, on zaključuje:
Najbolji stari grčki rukopisi (Aleph B C L) imaju monogenes theos (Bog jedinorodni), što je nesumnjivo ispravan tekst. Verovatno je neki prepisivač to promenio u ho monogenes hyios da bi izbegao otvorenu izjavu o božanstvu Hrista i da bi to uskladio sa 3:16. Ali postoji unutrašnji sklad u čitanju starih uncijala. Logos se u 1. stihu izričito naziva theos. Ovaploćenje je izneto u 14. stihu, gde se On takođe naziva monogenes. To je bio i pre ovaploćenja. Dakle, On je „Bog jedinorodni.83
Jedini koji ne priznaju da je monogenes theos ispravno čitanje grčkog teksta jesu arijanski kultovi koji se i dalje gotovo isključivo oslanjaju na antitrinitarne pisce iz devetnaestog veka.
Mnogi savremeni naučnici smatraju da je Jovan 1:18 deo drevne himne koju Jovan citira. Pošto je Logosa proglasila „Bogom“ u 1. stihu i ovaploćenim u 14. stihu, himna Ga sada u 18. stihu proglašava „jedinstvenim Bogom“:84
Jovan 1:18 „Boga niko nije vidio nikad: Jedinorodni Sin koji je u naručju Oca, on ga objavi.“
ho theon oudeis heoraken popote monogenes theos ho on eis ton kolpon tou patros ekeinos exegesato.
Jovan sada izjavljuje da je Logos ho on eis ton kolpon tou patros „koji je u naručju Oca“. Treba obratiti pažnju na vreme glagola i na predlog koji koristi da opiše prisan odnos između Oca i Sina. Glagol on jeste particip prezenta od eimi i jasno ukazuje na bezvremenu, tj. večnu odliku odnosa Logosa prema Ocu. Kao što Lenski ističe:
To su pouzdane gramatičke činjenice u vezi sa ho on, kojih ne bi trebalo da se odričemo kada se one preinačuju u interesu pogrešnog gledišta o Ličnosti koja je zaista „Bog Jedinorodni“.85
Upotrebu participa prezenta za označavanje bezvremenog odnosa između Oca i Sina primetili su i mnogi drugi komentatori.86 Treba obratiti pažnju i na to što Jovan bira eis umesto en.
Optužba za bogohuljenje
„Ne kamenujemo te za dobro djelo, nego za hulu, što se ti, čovjek budući, praviš Bog.“ (Jovan 10:33)
apekrithesan auto hoi Ioudaioi peri kalou ergou ou lithazomen se alla peri Blasphemias kai hoti su anthropos on seauton theon
Optužba za bogohuljenje, koja se često previđa kada se govori o odlomcima u kojima se reč theos primenjuje na Isusa, veoma je značajna.
Kada je Isus u 30. stihu rekao: „Ja i Otac jedno smo.“, Jevreji su ispravno razumeli da On govori da su On i Otac jedno po prirodi i suštini. Jevreji su iz toga logično zaključili da Isus tvrdi da je Bog. Lenski komentariše:
Ovo su, međutim, oštre uši ovih Jevreja odmah uhvatile — da je Isus, govoreći „Ja i Otac, jedno smo“, sebe činio Bogom. Uhvatili su to zato što je upravo to bilo ono što su želeli: reč na kojoj bi zasnovali optužbu za bogohuljenje i time potpuno opravdanje za neodložno izvršenje smrtne kazne... Ova jevrejska optužba za bogohuljenje mora stajati protiv Isusa do dana današnjeg ako je On, budući samo čovek, bilo posredno bilo nekom neposrednom izjavom (ovde ili drugde), sebe činio Bogom.87
Reči u originalu su veoma upečatljive. Optužba je bila bogohuljenje (Blasphemia). To je jedini put da Jovan koristi tu reč u svom jevanđelju. Optužba za bogohuljenje mogla je biti podignuta samo ako je Isus tvrdio da je jedan istiniti Bog Izrailja. Suprotnost, dakle, nije između paganstva (lažni bog) i judaizma (istiniti Bog), već između čoveka i Boga.
Zločin bogohuljenja kažnjavao se smrću prema Levitskoj 24:16. U tom odlomku zločin se tiče zloupotrebe imena Jahve. Dakle, u vidu je jedan istiniti Bog, a ne paganski bogovi.88 Marcus Dods zaključuje:
Bilo je bogohuljenje da čovek tvrdi da je Bog. I vredno je pažnje da Isus nikada ne pokazuje ogorčenje kada Ga optuže da sebe čini Bogom; a ipak, da je bio puki čovek, niko ne bi mogao da gleda na ovaj greh sa jačim gnušanjem.89
Ovaj odlomak je upravo ono što trinitarci očekuju da nađu u Novom zavetu. Ako je Isus tvrdio da je Bog, onda bi to neverujući Jevreji zapazili. Prigovorili bi i optužili Ga za bogohuljenje.
S druge strane, da Isus nikada nije tvrdio da je Bog, onda ne bismo očekivali da nađemo optužbu za bogohuljenje podignutu protiv Isusa. Očekivanja trinitaraca su u potpunosti zadovoljena, dok antitrinitarci moraju da se dovijaju kako bi se izvukli iz takvih odlomaka. (str. 323-328)