Nikoga ne nazivajte ocem?
Anti-katolički/anti-pravoslavni protestanti često citiraju sledeće reči našeg Gospoda kako bi osudili praksu nazivanja pape, episkopa, sveštenika itd. “ocem”:
„I ocem svojim ne zovite nikoga na zemlji; jer je u vas jedan Otac, koji je na nebesima.“ Matej 23:9
U ovom tekstu pokazaću kako takvo tumačenje suprotstavlja Sveto pismo Svetom pismu, stvarajući protivrečnosti unutar kanona tamo gde ih zapravo nema. Zatim ću dodati ispravku objašnjavajući šta je naš Gospod mislio.
Za početak, kroz celu jevrejsku Bibliju nalazimo mesta na kojima se proroci, kraljevi i upravitelji nazivaju “ocem” ili se za druge kaže da su njihova deca, očigledno u duhovnom ili metaforičkom smislu:
„A kad prijeđoše, reče Ilija Jeliseju: Išti šta hoćeš da ti učinim dokle se nijesam uzeo od tebe. A Jelisej reče: Da budu dva dijela duha tvojega u mene. A on mu reče: Zaiskao si tešku stvar; ali ako me vidiš kad se uzmem od tebe, biće ti tako; ako li ne vidiš, neće biti. I kad iđahu dalje razgovarajući se, gle, ognjena kola i ognjeni konji rastaviše ih, i Ilija otide u vihoru na nebo. A Jelisej videći to vikaše: Oče moj, oče moj! Kola Izrailjeva i konjici njegovi! I ne vidje ga više; potom uze haljine svoje i razdrije ih na dva komada.“ 2. Carevima 2:9-12
„A car Izrailjev reče Jeliseju kad ih ugleda: Hoću li biti, hoću li biti, oče moj?“ 2. Carevima 6:21
„Poslije toga dođe Jelisej u Damasak, a car Sirski Ven-Adad bijaše bolestan, i javiše mu govoreći: Došao je čovjek Božji ovamo. A car reče Azailu: Uzmi sa sobom dar i idi u susret čovjeku Božijemu, i preko njega pitaj Gospoda hoću li ozdraviti od ove bolesti. Tada otide Azailo u susret njemu ponesavši dar, svakojakih dobrijeh stvari iz Damaska natovarenijeh na četrdeset kamila; i došav stade pred njim i reče: Sin tvoj Ven-Adad, car Sirski, posla me k tebi govoreći: Hoću li ozdraviti od ove bolesti?“ 2. Carevima 8:7-9
Kako je ironično što se za paganskog kralja kaže da je sin proroka Jelisija!
Ima još:
„A Jelisej razbolje se od bolesti od koje i umrije; i Joas, car Izrailjev, dođe k njemu i plačući pred njim, govoraše: Oče moj, oče moj, kola Izrailjeva i konjici njegovi!“ 2. Carevima 13:14
„I u to vrijeme pozvaću slugu svojega Elijakima, sina Helkijina; I obući ću mu tvoju haljinu, i tvojim ću ga pojasom opasati, i tvoju ću mu vlast dati u ruku, i biće otac Jerusalimljanima i domu Judinu. I metnuću mu ključ od doma Davidova na rame: Kad on otvori, neće niko zatvoriti, i kad on zatvori, neće niko otvoriti.“ Isaija 22:20-22
Ova praksa se prenosi i u Novi zavet, gde apostoli i/ili ostali učenici izraz “otac” primenjuju bilo na svoje pretke bilo na starešine kojima se obraćaju:
„A videći to, Petar se obrati narodu: Ljudi Izrailjci, što se čudite ovome ili šta gledate u nas, kao da smo svojom silom ili pobožnošću učinili da ovaj hodi? Bog Avraamov i Isakov i Jakovljev, Bog otaca naših, proslavi Sina svojega Isusa, koga vi predadoste, i odrekoste ga se pred licem Pilatovim kada on presudi da ga pusti.“ Dela apostolska 3:12-13
„A kad oni čuše, jednodušno podigoše glas Bogu i rekoše: Gospode, ti koji si stvorio nebo i zemlju i more i sve što je u njima; Ti si ustima Davida, sluge svojega, rekao:“ Dela apostolska 4:24-25
„A on reče: Ljudi braćo i oci, čujte! Bog slave javi se ocu našemu Avraamu kad bješe u Mesopotamiji, prije nego se doseli u Haran.“ Dela apostolska 7:2
„Ljudi, braćo i oci, čujte sada moju odbranu pred vama. A kad čuše da im se jevrejskim jezikom obrati, nastade još veća tišina. I reče: Ja sam čovjek Judejac, rođen u Tarsu kilikijskom, vaspitan u ovome gradu kod nogu Gamalilovih, naučen tačno Zakonu otačkom, i bijah revnitelj Božiji kao što ste vi svi danas. Ja ovaj Put progonih do smrti vezujući i predajući u tamnice i ljude i žene, Kao što će mi posvjedočiti i prvosveštenik i sve starješine; od kojih i poslanice primih na braću u Damasku, i iđah da i one što bijahu onamo svezane dovedem u Jerusalim da budu kažnjeni. A kad iđah i približih se Damasku, dogodi mi se da iznenadno oko podne zablista oko mene velika svjetlost sa neba. I padoh na zemlju, i čuh glas koji mi govori: Savle, Savle, zašto me goniš? A ja odgovorih: Ko si ti, Gospode? A on mi reče: Ja sam Isus Nazarećanin, kojega ti goniš. A oni koji bijahu sa mnom vidješe svjetlost i biše ustrašeni, ali ne čuše glasa koji mi govoraše. A ja rekoh: Šta da činim, Gospode? A Gospod mi reče: Ustani i idi u Damask, i tamo će ti se kazati o svemu što ti je određeno da činiš. I pošto ja obnevidjeh od slave svjetlosti one, povedoše me za ruku oni koji bijahu sa mnom, i tako uđoh u Damask. A neki Ananija, čovjek pobožan po Zakonu, posvjedočen od sviju Judejaca koji žive u Damasku, Dođe k meni, stade i reče mi: Savle brate, progledaj! I ja u taj čas pogledah u njega. A on mi reče: Bog otaca naših izabra te da poznaš volju njegovu, i da vidiš Pravednika, i da čuješ glas iz usta njegovih:“ Dela apostolska 22:1-3, 14
„Šta ćemo, dakle, reći za Avraama, oca našega, da je postigao po tijelu? Jer ako se Avraam djelima opravda, ima hvalu, ali ne pred Bogom. Jer šta kaže Pismo? I vjerova Avraam Bogu i to mu se uračuna u pravednost. A onome koji radi, ne računa se plata po milosti nego po dugu; Onome pak koji ne radi, a vjeruje u Onoga koji opravdava grješnika, računa se vjera njegova u pravednost. Kao što i David govori da je blažen onaj čovjek kome Bog uračunava pravednost bez djela: Blaženi su oni kojima se oprostiše bezakonja i kojima se pokriše grijesi. Blažen je čovjek kome Gospod ne uračuna grijeh. Ovo blaženstvo, dakle, da li se odnosi na obrezanje ili i na neobrezanje? Jer govorimo da se Avraamu uračuna vjera u pravednost. Kako mu se, dakle, uračuna? Kad je bio u obrezanju ili neobrezanju? Ne u obrezanju, nego u neobrezanju. I primi znak obrezanja, pečat pravednosti vjere koju imaše u neobrezanju, da bi on bio otac sviju koji vjeruju u neobrezanju, da se i njima uračuna u pravednost; I da bi bio otac obrezanja ne samo onima koji su od obrezanja, nego i onima koji hode po stopama vjere oca našega Avraama koju imaše u neobrezanju. Jer obećanje Avraamu ili sjemenu njegovu da on bude nasljednik svijeta ne bi zakonom nego pravednošću vjere. Jer ako su nasljednici oni koji su od zakona, uzaludna je vjera i propade obećanje. Jer zakon stvara gnjev; a gdje nema zakona, nema ni prijestupa. Zato je od vjere, da bude po blagodati, da obećanje bude sigurno svemu potomstvu, ne samo onome koje je od zakona, nego koje je od vjere Avraama, koji je otac svima nama. Kao što je napisano: Jer sam te postavio za oca mnogim narodima pred Bogom kome povjerova, koji oživljuje mrtve i zove nepostojeće kao postojeće. Kad nije bilo nikakve nade, on s nadom povjerova da će biti otac mnogim narodima, kao što je rečeno: Tako će biti tvoje potomstvo.“ Rimljanima 4:1, 11-12, 16-18
Apostoli idu korak dalje nazivajući vernike koje su obratili i/ili svoje učenike sopstvenom decom, a sebe predstavljaju kao njihove duhovne očeve:
„Ne pišem ovo da vas posramim, nego vas poučavam kao svoju milu djecu. Jer ako imate i hiljade učitelja u Hristu, ali nemate mnogo otaca. Jer vas u Hristu Isusu ja rodih Jevanđeljem. Molim vas, dakle, ugledajte se na mene. Zato vam poslah Timoteja, koji mi je čedo ljubljeno i vjerno u Gospodu; on će vas podsjetiti na puteve moje koji su u Hristu Isusu, kao što svuda u svakoj crkvi učim.“ 1. Korinćanima 4:14-17
„O da biste malo potrpjeli bezumlje moje! No i trpite me. Jer revnujem za vas Božijom revnošću, jer vas obručih mužu jedinome, da djevojku čistu privedem Hristu. Ali se bojim da kao što Evu prevari zmija lukavstvom svojim, da se tako i misli vaše ne odvrate od prostodušnosti koja je u Hristu. Jer ako neko dođe i propovijeda drugoga Isusa, kojega mi ne propovijedasmo, ili drugi duh primate koji ne primiste, ili drugo Jevanđelje koje ne dobiste – vi to dobro podnosite!“ 2. Korinćanima 11:1-4
Navedeno je zanimljivo jer Pavle Korinćane poredi sa devicom kćerkom koju je on, kao njihov otac, verio za jednog duhovnog Muža, naime, za Hrista!
Drugi primeri uključuju:
„Pavle, apostol Isusa Hrista po zapovijesti Boga, Spasa našega i Gospoda Isusa Hrista, nade naše, Timoteju, pravome sinu po vjeri, blagodat, milost, mir od Boga Oca našega i Hrista Isusa Gospoda našega.“ 1. Timoteju 1:1-2
„Pavle, apostol Hrista Isusa po volji Božijoj, prema obećanju života u Hristu Isusu, Timoteju, ljubljenome čedu: Blagodat, milost, mir od Boga Oca i Hrista Isusa Gospoda našega.“ 2. Timoteju 1:1-2
„Petar, apostol Isusa Hrista, izabranima koji stranstvuju u rasijanju po Pontu, Galatiji, Kapadokiji, Aziji i Vitiniji;“ 1. Petrova 1:1
„Pozdravlja vas Crkva u Vavilonu, izabrana kao i vi, i Marko sin moj.“ 1. Petrova 5:13
„Dječice moja, ovo vam pišem da ne sagriješite; i ako neko sagriješi, imamo Zastupnika kod Oca, Isusa Hrista Pravednika.“ 1. Jovanova 2:1
To znači da ili imamo protivrečnost u Svetom pismu, kao i očigledan čin neposlušnosti Isusovih sledbenika koji su sebe nazivali očevima vernicima i svoje učenike oslovljavali kao sopstvenu duhovnu decu. Ili je ovo jednostavno još jedan slučaj u kojem protestanti pogrešno tumače blagoslovene reči našeg Gospoda.
Pažljiviji pogled na kontekst pomaže nam da shvatimo šta je naš Gospod mislio:
„Tada Isus reče narodu i učenicima svojim Govoreći: Na Mojsejevu stolicu sjedoše književnici i fariseji. Sve, dakle, što vam kažu da držite, držite i tvorite; ali po djelima njihovim ne postupajte, jer govore a ne tvore, Nego vezuju bremena teška i nezgodna za nošenje i tovare na pleća ljudska, a prstom svojim neće da ih pomaknu. A sva djela svoja čine da ih vide ljudi; jer proširuju amajlije svoje i prave velike skute na haljinama svojim. I vole začelja na gozbama i prva mjesta po sinagogama. I da im se klanja po trgovima, i da ih ljudi zovu: učitelju! A vi se ne zovite učitelji; jer je u vas jedan Učitelj, Hristos, a vi ste svi braća. I ocem svojim ne zovite nikoga na zemlji; jer je u vas jedan Otac, koji je na nebesima. Niti se zovite nastavnici; jer je u vas jedan Nastavnik, Hristos. A najveći između vas da vam bude sluga. Jer koji se uzdiže poniziće se, a koji se ponizi uzvisiće se.“
„Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što zatvarate Carstvo nebesko pred ljudima; jer vi ne ulazite niti puštate da uđu oni koji bi htjeli. Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što jedete kuće udovičke, i lažno se molite dugo; zato ćete većma biti osuđeni. Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što prohodite more i kopno da biste dobili jednoga sljedbenika, i kad ga pridobijete, činite ga sinom pakla dvostruko većim od sebe.“
„Teško vama, vođi slijepi, koji govorite: Ako se ko kune hramom, to nije ništa; a ko se kune zlatom hramovnim, kriv je. Bezumnici i slijepci! Jer šta je veće: zlato ili hram koji zlato osvećuje? I ako se ko kune žrtvenikom, ništa je to, a koji se kune darom na njemu, kriv je. Bezumnici i slijepci! Jer šta je veće: dar ili žrtvenik koji dar osvećuje? Koji se, dakle, kune žrtvenikom, kune se njim i svim što je na njemu. I koji se kune hramom, kune se njim i Onim koji obitava u njemu. A koji se kune nebom, kune se prijestolom Božijim i Onim koji sjedi na njemu.“
„Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što dajete desetak od metvice i od kopra i od kima, a ostaviste što je pretežnije u Zakonu: pravdu i milost i vjeru; a ovo je trebalo činiti i ono ne ostavljati. Vođi slijepi, koji ocijeđujete komarca, a kamilu proždirete.“
„Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što čistite spolja čašu i zdjelu, a iznutra su pune grabeži i nepravde. Fariseju slijepi, očisti najprije iznutra čašu i zdjelu da budu i spolja čiste.“
„Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što ste kao okrečeni grobovi, koji spolja izgledaju lijepi, a unutra su puni kostiju mrtvačkih i svake nečistote. Tako i vi: spolja se pokazujete ljudima pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja.“
„Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što zidate grobove prorocima i krasite spomenike pravednika, I govorite: Da smo mi bili u vrijeme otaca svojih, ne bismo s njima pristali u krv proroka. Time sami svjedočite za sebe da ste sinovi onih koji su pobili proroke. Ispunite i vi mjeru otaca vaših. Zmije, porodi aspidini, kako ćete pobjeći od osude za pakao?“ Matej 23:1-33
Kao što čitaoci mogu videti, naš Gospod je pobijao slepu odanost verskim autoritetima, potčinjavanje njima sa bezrezervnom i neupitnom privrženošću, budući da i verske ličnosti mogu biti varalice i same biti prevarene.
Stoga poenta nije u tome da se ovi nazivi ne smeju koristiti za ljudske ličnosti i autoritete. Pitanje je pre svega pitanje stava, naime, vernici u Hrista ne treba da gledaju ni na jednog pogrešivog ljudskog vođu sa apsolutnim poverenjem i nepodeljenom lojalnošću, jer takva odanost i predanost pripadaju jedino Božanstvu. Vernici treba da daju potpunu odanost i moraju se savršeno i potpuno potčiniti Ocu, Sinu i Duhu, jer oni nikada ne mogu pogrešiti i nikoga ne mogu i neće zavesti niti prevariti. Budući da su Otac, Sin i Duh sama istina, njima se može potpuno verovati i u njih se može pouzdati da će vernike voditi u svu istinu, uz potpuno poverenje da Božanstvo zna šta je najbolje za vernike, jer oni žele svakoga da privedu istini spasenja.
To je vrsta poverenja i odanosti koja se nikada ne može dati nijednom ljudskom autoritetu na zemlji, jer je čovečanstvo po prirodi nesavršeno, palo, grešno, hirovito, sebično i dvolično. Kao što i sama Pisma objavljuju:
„Bog nije čovjek da laže, ni sin čovječji da se pokaje. Što kaže neće li učiniti, i što reče neće li izvršiti?“ Brojevi 23:19
„Ovako veli Gospod: Da je proklet čovjek koji se uzda u čovjeka i koji stavlja tijelo sebi za mišicu, a od Gospoda odstupa srce njegovo. Jer će biti kao vrijes u pustinji, koji ne osjeća kad dođe dobro, nego stoji u pustinji, na suhim mjestima u zemlji slanoj i u kojoj se ne živi. Blago čovjeku koji se uzda u Gospoda i kome je Gospod uzdanica. Jer će biti kao drvo usađeno kraj vode i koje niz potok pušta žile svoje, koje ne osjeća kad dođe pripeka, nego mu se list zeleni, i sušne godine ne brine se i ne prestaje rađati rod. Srce je prijevarno više svega i opako; ko će ga poznati?“ Jeremija 17:5-9
„Ištite, i daće vam se; tražite, i naći ćete; kucajte, i otvoriće vam se. Jer svaki koji ište, prima; i koji traži, nalazi; i koji kuca, otvoriće mu se. Ili koji je među vama čovjek od koga ako sin njegov zaište hljeba, kamen da mu da? Ili ako ribe zaište, da mu da zmiju? Kada, dakle, vi, zli budući, umijete dare dobre davati djeci svojoj, koliko će više Otac vaš nebeski dati dobra onima koji mu ištu?“ Matej 7:7-11
„A kada bješe u Jerusalimu o prazniku Pashe, mnogi vjerovaše u ime njegovo videći znake njegove koje činjaše. A sam Isus ne povjeravaše sebe njima, jer ih je on znao sve. I ne trebaše da mu ko svjedoči za čovjeka; jer sam znadijaše šta bješe u čovjeku.“ Jovan 2:23-25
„U tvoju ruku predajem duh svoj; izbavljao si me, Gospode, Bože istini!“ Psalam 31:5
„Jer ja znam misli koje mislim za vas, govori Gospod, misli dobre a ne zle, da vam dam pošljedak kakav čekate. Tada ćete me prizivati i ići ćete i molićete mi se, i uslišiću vas. I tražićete me, i naći ćete me kad me potražite svijem srcem svojim.“ Jeremija 29:11-13
„Neka se ne zbunjuje srce vaše, vjerujte u Boga, i u mene vjerujte. U kući Oca mojega stanovi su mnogi. A da nije tako, zar bih vam rekao: Idem da vam pripremim mjesto. I ako otidem i pripremim vam mjesto, opet ću doći, i uzeću vas k sebi da gdje sam ja, budete i vi. I kuda ja idem znate, i put znate. Reče mu Toma: Gospode, ne znamo kuda ideš; i kako možemo znati put? Isus mu reče: Ja sam Put i Istina i Život; niko ne dolazi Ocu osim kroz mene.“ Jovan 14:1-6
„Još vam imam mnogo govoriti, ali sada ne možete nositi. A kada dođe On, Duh Istine, uvešće vas u svu istinu; jer neće govoriti od sebe, nego će govoriti ono što čuje, i javiće vam ono što dolazi.“ Jovan 16:12-13
„Zato i Bog, želeći da nasljednicima obećanja što pouzdanije pokaže neizmjenivost svoje odluke, posluži se zakletvom, Da bismo u dvjema nepokolebivim stvarima, u kojima je nemoguće da Bog prevari, imali moćnu utjehu mi koji smo pribjegli da se držimo nade koja je pred nama;“ Jevrejima 6:17-18
Ovo objašnjava zašto sveti apostoli, iako su bili vođe i temelj Crkve,
„Jer kroz Njega imamo i jedni i drugi pristup ka Ocu u jednom Duhu. Tako, dakle, niste više stranci ni došljaci, nego ste sugrađani svetih i domaći Božiji, Nazidani na temelju apostola i proroka, gdje je ugaoni kamen sam Isus Hristos, Na kome sva građevina, skladno spojena, raste u hram sveti u Gospodu; U koga se i vi zajedno ugrađujete u obitalište Božije u Duhu.“ Efescima 2:18-22
nisu zloupotrebljavali svoj status i položaj tako što bi iskorišćavali stado i/ili gospodarili njime. Umesto toga, koristili su svoju vlast da služe vernicima kako bi osigurali da ih niko ne idolizuje niti ih učini mnogo većima nego što su zaista bili:
„I ja, braćo, ne mogoh vam govoriti kao duhovnima nego kao tjelesnima, kao maloj djeci u Hristu. Mlijekom vas napojih a ne jelom, jer još ne mogoste. Ali ni sad još ne možete, Pošto ste još tjelesni. Jer sve dok su među vama zavist i nesloga i razdori, zar niste tjelesni i zar se ne vladate po čovjeku? Jer kad neko govori: Ja sam Pavlov, a drugi: Ja sam Apolosov, zar niste tjelesni? Ko je, dakle, Pavle, a ko Apolos, do služitelji kroz koje povjerovaste, i to kako Gospod svakome dade? Ja posadih, Apolos zali, ali Bog učini da uzraste. Tako niti je što onaj koji sadi, ni onaj koji zalijeva, nego Bog koji čini da raste. A onaj koji sadi i onaj koji zalijeva jedno su, i svaki će primiti svoju platu prema svome trudu. Jer mi smo Božiji saradnici, a vi ste Božija njiva, Božija građevina. Po blagodati Božijoj koja mi je data, ja sam kao mudar neimar postavio temelj, a drugi zida na njemu; ali svaki neka gleda kako zida.“ 1. Korinćanima 3:1-10
„Ne znate li da ste hram Božiji i da Duh Božiji obitava u vama? Ako neko razara hram Božiji, razoriće njega Bog; jer je hram Božiji svet, a to ste vi. Niko neka se ne vara; ako neko među vama misli da je mudar u ovome vijeku, neka bude lud da bi bio mudar. Jer je mudrost ovoga svijeta ludost pred Bogom; jer je napisano: On hvata mudre u njihovom lukavstvu. I opet: Gospod zna pomisli mudrih da su ništavne. Zato neka se niko ne ponosi ljudima, jer sve je vaše: Bio Pavle, ili Apolos, ili Kifa, ili svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće, sve je vaše, A vi ste Hristovi, a Hristos Božiji.“ 1. Korinćanima 3:16-23
„Jer ne propovijedamo sebe, nego Hrista Isusa, Gospoda, a sebe kao sluge vaše Isusa radi.“ 2. Korinćanima 4:5
„Jer kad bih se i htio hvaliti, ne bih bio bezuman, jer bih istinu kazao; ali se uzdržavam, da ne bi ko pomislio za mene više od onoga što vidi u meni, ili čuje od mene.“ 2. Korinćanima 12:6
„Prezvitere koji su među vama molim, ja koji sam saprezviter i svjedok Hristovih stradanja, i zajedničar u slavi koja će se otkriti: Čuvajte stado Božije koje vam je povjereno, i nadgledajte ga, ne prinudno, nego dobrovoljno, i po Bogu, ne zbog nečasnog dobitka, nego od srca; Niti kao da gospodarite nasljedstvom Božijim; nego budite ugled stadu; I kad se javi Arhipastir, primićete vijenac slave koji ne vene. Tako i vi mlađi pokoravajte se starješinama, a svi, pokoravajući se jedni drugima, prigrlite smirenoumlje, jer se Bog gordima protivi, a smirenima daje blagodat. Ponizite se, dakle, pod moćnu ruku Božiju, da vas uzvisi kad dođe vrijeme.“ 1. Petrova 5:1-6
Zauzimajući takav stav, blaženi apostoli su verno sprovodili uputstvo našeg slavnog Gospoda Isusa, koji je oličavao i sopstvenim primerom pokazao ponizno služenje:
„I dođoše pred njega Jakov i Jovan, sinovi Zevedejevi, govoreći: Učitelju, hoćemo da nam učiniš što ćemo te moliti. A on im reče: Šta hoćete da vam učinim? A oni mu rekoše: Daj nam da sjednemo jedan s desne strane tebi, a drugi sa lijeve, u slavi tvojoj. A Isus im reče: Ne znate šta ištete; možete li piti čašu koju ja pijem, i krstiti se krštenjem kojim se ja krstim? A oni mu rekoše: Možemo. A Isus im reče: Čašu, dakle, koju ja pijem ispićete; i krštenjem kojim se ja krstim krstićete se; Ali da sjednete s desne strane meni i s lijeve nije moje da dam, nego će se dati kojima je pripremljeno. I čuvši to desetorica počeše se srditi na Jakova i Jovana. A Isus dozvavši ih reče im: 3nate da oni koji se smatraju vladarima naroda gospodare njima, i velikaši njihovi vladaju nad njima. Ali među vama da ne bude tako; nego koji hoće da bude među vama veliki, neka vam služi; I koji hoće među vama da bude prvi, neka bude svima sluga. Jer Sin Čovječiji nije došao da mu služe nego da služi, i da dade život svoj u otkup za mnoge.“ Marko 10:35-45
„A pred praznik Pashe, znajući Isus da je došao njegov čas da pređe iz ovoga svijeta Ocu, ljubivši svoje koji su u svijetu, ljubio ih je do kraja. I kad bi večera, pošto đavo već bješe metnuo u srce Judi Simonovu Iskariotskom da ga izda, Znajući Isus da mu je Otac sve dao u ruke, i da od Boga iziđe, i Bogu ide, Ustade od večere i skide gornje haljine, pa uze ubrus i opasa se njime. Potom usu vodu u umivaonicu, i poče prati noge učenicima i otirati ubrusom kojim bješe opasan.“
„Onda dođe Simonu Petru, a ovaj mu reče: Gospode, zar ti moje noge da opereš? Odgovori Isus i reče mu: Što ja činim, ti sad ne znaš, ali ćeš poslije razumjeti. Reče mu Petar: Nikada ti nećeš oprati moje noge. Isus mu odgovori: Ako te ne operem, nemaš udjela sa mnom. Reče mu Simon Petar: Gospode, ne samo noge moje, nego i ruke i glavu. Reče mu Isus: Okupani nema potrebe šta da pere osim nogu, jer je sav čist; i vi ste čisti, ali ne svi. Jer znađaše izdajnika svojega, zato reče: Niste svi čisti.“
„A kad im opra noge, uze haljine svoje pa opet sjede za trpezu i reče im: Znate li šta sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodom; i pravo velite, jer jesam. Kad vam, dakle, oprah noge, ja Gospod i Učitelj, i vi ste dužni jedni drugima prati noge. Jer sam vam dao primjer da, kao što ja učinih vama, i vi činite. Zaista, zaista vam kažem: Nije sluga veći od gospodara svojega, niti je poslanik veći od onoga koji ga je poslao. Kad ovo znate, blaženi ste ako to tvorite.“ Jovan 13:1-17
„Ako, dakle, imate neku utjehu u Hristu, ako li toplinu ljubavi, ako li zajednicu Duha, ako li saosjećanje i samilost, Upotpunite moju radost, da isto mislite, da istu ljubav imate, jednodušni, jednomisleni: Ništa ne činite iz prkosa, niti za praznu slavu, nego smirenjem smatrajte jedan drugoga većim od sebe. Ne starajte se svako za svoje, nego svako i za ono što je drugih.“
„Zato neka je u vama ista misao koja je i u Hristu Isusu, Koji budući u obličju Božijem, nije smatrao za otimanje to što je jednak sa Bogom, Nego je sebe ponizio uzevši obličje sluge, postao istovjetan ljudima, i izgledom se nađe kao čovjek; Unizio je sebe i bio poslušan do smrti, i to do smrti na krstu,“
„Zato i Njega Bog visoko uzdiže, i darova mu Ime koje je iznad svakoga imena. Da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; I da svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca.“ Filipljanima 2:5-11 New International Version (NIV)
Ako nije drugačije naznačeno, biblijski navodi su preuzeti iz Legacy Standard Bible (LSB).
Dodatna literatura