Pavle, krštenje i jevanđelje
Mnogi takozvani hrišćani koji veruju u Bibliju protive se onome što je od vremena apostola pa sve do protestantske reformacije bilo opšte učenje Crkve, naime, da je krštenje vodom sredstvo kojim Bog šalje Svetog Duha da preporodi pojedinca i sjedini ga s Hristom kako bi zadobio spasenje. To je poznato kao preporod u krštenju vodom.
Činjenica je da je istorijska hrišćanska vera oduvek učila da čovek postaje duhovno živ, postaje novo stvorenje, biva rođen nanovo/odozgo itd., dejstvom Svetog Duha u krštenju vodom koje je valjano izvršeno. Kao što jedan protestantski naučnik priznaje:
“François Bovon prepoznaje sledeće zajedničke elemente u ranoj bogoslovskoj misli o krštenju: krštenje je delo Boga i ljudi i znak saveza; krštenje je znak Hristovog dela, aktualizacija Hristovog iskupiteljskog dela; i ono je bilo delotvoran znak.1
“Iako su različiti autori, razvijajući učenje o krštenju, imali svoje omiljene opise, postoji izuzetna saglasnost o dobrima koja se primaju u krštenju. A ona su prisutna već u tekstovima Novog zaveta. Dva temeljna blagoslova često se ponavljaju: kršteni je primao oproštenje greha i dar Svetog Duha (Dela apostolska 2:38). Dva temeljna doktrinarna tumačenja krštenja jesu učestvovanje u Hristovoj smrti i vaskrsenju, sa pratećim dobrima i odgovornostima (Rimljanima 6:3-4), i preporod odozgo (Jovan 3:5), sa srodnim idejama.
“Druge odlike (sa svojim novozavetnim osnovom) koje su često prisutne uključuju: oblačenje u Hrista (Galatima 3:27), izbavljenje iz satanskog ropstva u slobodu u Hristu (Kološanima 1:13) i prosvetljenje (Jevrejima 6:4?). Ređe se pominju motivi braka sa Hristom (Efescima 5:25-27) i ugovora (češće povezanog sa odricanjima i ispovedanjem vere — 1. Petrova 3:21).
“Nadovezujući se na Pavlovu sliku dara Svetog Duha kao hrišćanskog ekvivalenta obrezanju kao pečatu saveza (2. Korinćanima 1:22; Efescima 1:13), oni koji su duhovno obrezanje doveli u vezu sa krštenjem najčešće nisu izjednačavali samo krštenje sa obrezanjem, već su krštenje videli kao priliku za unutrašnje obrezanje Duhom. Uobičajen naziv za krštenje bio je ‘pečat’, ali se primenjivao i na pomazanje i na polaganje ruku, radnje takođe povezane sa Svetim Duhom.
“Novi zavet i ranohrišćanska književnost gotovo su jednoglasni u tome što krštenju pripisuju spasonosni značaj.2 Ako ništa drugo, rana crkva je preuveličavala taj vid značaja krštenja. Jovan 3:5 je uziman izvan svog konteksta [sic] u Četvrtom jevanđelju i dobijao je apsolutan smisao. Samo je nekoliko (rubnih) jeretika drevne crkve pokušalo da novo rođenje liši vode. Glavna razlika među hrišćanskim piscima glavnog toka bila je u tome koliko su snažno pojedini autori potvrđivali neophodnost krštenja za spasenje. Glavni izričiti izuzetak od tog zahteva bili su mučenici koji su umrli za ispovedanje vere pre nego što su primili krštenje.
“Krštenje, međutim, nije viđeno kao ljudsko delo, već kao Božje delo, i spasenje u krštenju počivalo je na spasonosnom dejstvu Hristove smrti na krstu i njegovog pobedonosnog vaskrsenja.
“Voda je bila neophodna za krštenje, a upotreba vode prirodno je krštenje povezivala sa motivom očišćenja. Predviđanje drugih načina primene vode osim uranjanja (o čemu više niže) i proširenje krštenja na odojčad da ne bi umrla nekrštena (takođe razmotreno niže) svedoče o osećaju neophodnosti primanja krštenja radi spasenja.”
1. François Bovon, “Baptism in the Ancient Church,” Sewanee Theological Review 42 (1999): 429-438 (435-436).
2. Up. Albrecht Oepke, “βἀπτω, βαπτἰζω (et al.),” u Gerhard Kittel, ur., Theological Dictionary of the New Testament, prev. Geoffrey W. Bromiley (Grand Rapids: Eerdmans, 1964), tom 1, str. 540-543, o spasonosnom značaju krštenja u Hrista. (Everett Ferguson, Baptism In The Early Church: History, Theology, and Liturgy in the First Five Centuries [William B. Eerdmans Publishing Company, Grand Rapids, MI/ Cambridge, U.K.], Sedmi deo – Baptisterijumi, 55. Zaključci, Učenje o krštenju, str. 854-855; naglasak moj)
Čak i danas postoje protestantske denominacije koje potvrđuju preporod u krštenju vodom, kao što su luterani, episkopalci/anglikanci, Hristova crkva (Church of Christ), Hristovi učenici (Disciples of Christ) i Hrišćanska crkva (Christian Church).
Ipak, oni koji odbacuju ovo učenje često se pozivaju na reči blaženog apostola Pavla kako bi pokazali da krštenje ne spasava:
„Molim vas pak, braćo, imenom Gospoda našega Isusa Hrista da svi isto govorite, i da ne budu među vama razdori, nego da budete utvrđeni u istom razumu i istoj misli. Jer sam čuo za vas, braćo moja, od Hlojinih, da su među vama svađe. A ovo kažem zato što svaki od vas govori: Ja sam Pavlov, a ja Apolov, a ja Kifin, a ja Hristov. Zar se Hristos razdijeli? Da se Pavle ne razape za vas? Ili se u ime Pavlovo krstiste? Blagodarim Bogu što ne krstih ni jednoga od vas osim Krista i Gaja, Da ne bi ko rekao da u ime svoje krstih. A krstih i dom Stefaninov; dalje ne znam da li nekog drugog krstih. Jer me Hristos ne posla da krštavam, nego da propovijedam Jevanđelje, ne mudrim riječima, da se ne obesnaži krst Hristov.“ 1. Korinćanima 1:10-17
Prema tim pojedincima, ako je krštenje bilo neophodno za spasenje, onda ne bi imalo nikakvog smisla da Pavle zahvaljuje Bogu što nije poslat da krsti. Štaviše, apostolova izjava da ga Hristos nije poslao da krsti nego da propoveda jevanđelje dodatno dokazuje da se krštenje ne zahteva za spasenje. Na kraju krajeva, jevanđelje je ono što spasava, što znači da krštenje ne spasava jer nije deo jevanđelja.
Ovi prigovori prepuni su logičkih grešaka i egzegetskih zabluda.
Pre svega, nadahnuti apostol nije rekao da krštenje nije neophodno ili središnje za spasenje. Naprotiv, bio je zahvalan što nije lično krstio mnoge Korinćane, budući da nije želeo da bude uzrok bilo kakvih podela i sektaštva među njima.
Pavlova poenta je jasna. Time što je obred krštenja lično izvršio nad samo nekolicinom ljudi, sprečio je da se neka grupa hvali kako pripada Pavlovoj stranci za razliku od onih koje je obratio ili krstio neko poput Petra.
Stoga to ne znači da pojedinci nisu morali da prime krštenje da bi bili spaseni. To jednostavno znači da čin krštenja nije lično vršio apostol, jer je on ili neko drugi mogao poveriti izvršenje obreda nekom drugom.
Kao što sledeći protestantski komentar kaže:
13. Apostolovo negodovanje izbija u nizu pitanja. Zar je Hristos podeljen? shvatano je pre kao ogorčen uzvik nego kao pitanje (tako gnb, neb). Drugi glagol uzimaju kao medij (kao što je slučaj u Luka 12:13), što bi dalo smisao: ‘Da li je Hristos (vas) podelio sa drugima?’ i ukazivalo bi na to da je samo deo njih bio predan Hristu. Ali pasiv se čini mnogo verovatnijim. To bi moglo značiti ‘Da li je Hristos razdeljen?’ (tj. jednoj od zavađenih grupa; up. Moffatt, jb, ‘Da li je Hristos raskomadan?’), ili: ‘Da li je Hristos podeljen na delove?’ Ovo poslednje je najverovatnije značenje, ali koje god da prihvatimo, Pavle ima u vidu potpunu nemogućnost. Hristos je jedan, a crkva, koja je njegovo telo, mora biti jedna.
Zar je Pavle raspet za vas? takođe upućuje na nezamislivo i dotiče samo srce hrišćanskog puta. Čini se da su Korinćani, sa svojim naglaskom na mudrosti, prevideli istinu da je Hristov krst apsolutno središnji. Niko drugi osim njega nije mogao izvršiti presudno delo iskupljenja. Treće pitanje pokazuje da nisu shvatili značaj svog krštenja (krštenje i krst ponovo su povezani u Rimljanima 6:3 i dalje). Bili su kršteni u Hrista, a ne u nekog čoveka. Njihova odanost pripadala je jedino Hristu.
14–16. Pavle je krstio veoma malo korintskih obraćenika i to smatra promisliteljskim. Zahvaljuje Bogu na tome. Neki misle da je krštenje uspostavljalo ‘mistički odnos’ (Héring) između krstitelja i krštenoga, ali to nije lako potvrditi u Novom zavetu. Sam Hristos je krštavanje poverio svojim sledbenicima (Jovan 4:1–2). Izgleda da je i Petar činio isto (Dela apostolska 10:48). Pavle je načinio izuzetke u slučajevima Krispa (‘starešine sinagoge’, Dela apostolska 18:8), Gaja (svog domaćina, Rimljanima 16:23) i doma Stefaninog (pominjanje ovog poslednjeg nakon kraćeg razmaka prirodan je detalj u diktiranom pismu). Malo je verovatno da je to učinjeno zbog važnosti tih ljudi, jer bi ‘takva zamisao protivrečila samom toku celog odlomka’ (Godet). Pavle ne otkriva svoje razloge. Možda ih je bilo još nekoliko (st. 16), ali je očigledno bilo dobro poznato da krštavanje nije bila Pavlova praksa.
Ta činjenica jasno pokazuje da nije ni pokušavao da obraćenike veže lično za sebe (up. st. 15). ‘Ime’ je u antici značilo mnogo više nego kod nas. Stajalo je za celu ličnost; sažimalo je celog čoveka. Predlog eis doslovno znači ‘u’, a ‘“U ime” podrazumeva ulazak u zajedništvo i vernost, kakvi postoje između Iskupitelja i iskupljenih’ (Robertson i Plummer). Nije moglo biti ni nagoveštaja da je Pavle rekao ili učinio išta da svoje obraćenike dovede u takav odnos lično prema sebi. On je ljude upućivao na Hrista.
17. Suština Pavlovog poslanja bila je da propoveda jevanđelje, a ne da vrši bogoslužbene radnje, čak ni tako važne kao što je krštenje. Propovedanje je primarno u prvobitnom poslanju koje je Hristos dao Dvanaestorici (Marko 3:14) i kroz ceo Novi zavet upravo je ono primarno u delu apostola. Oni su imali jedinstveno mesto kao svedoci Božjeg spasonosnog dela u Hristu. Njihov glavni posao bio je da ga objavljuju.
Bar neki od Korinćana pridavali su preveliku vrednost ljudskoj mudrosti i ljudskoj rečitosti, u skladu sa tipično grčkim divljenjem retorici i filozofskim naukama. Suočen sa tim, Pavle ističe da propovedanje rečima ljudske mudrosti (‘veština u govoru’, BAGD) nije bilo deo njegovog poslanja. Takvo propovedanje privlačilo bi ljude propovedniku. Ono bi obesnažilo Hristov krst. Verno propovedanje krsta navodi ljude da svoje poverenje polože ne u neku ljudsku dosetku, već u ono što je Bog učinio u Hristu. Oslanjanje na retoriku izazvalo bi poverenje u ljude, upravo suprotno onome što propovedanje krsta treba da postigne. (Leon Morris, 1 Corinthians: An Introduction and Commentary, tom 7, Tyndale New Testament Commentaries [Downers Grove, IL: InterVarsity Press, 1985], str. 47–48; naglasak moj)
U svetlu toga, sada treba da vidimo koje je to jevanđelje koje je Hristos poslao Pavla da propoveda.
Sveti apostol nam nešto kasnije u istoj poslanici Korinćanima kaže:
„Ali vam napominjem, braćo, Jevanđelje koje vam propovijedah, koje i primiste, u kome i stojite, Kroz koje se i spasavate, ako držite onako kako vam propovijedah, osim ako uzalud ne povjerovaste. Jer vam najprije predadoh što i primih, da Hristos umrije za grijehe naše po Pismu, I da bi pogreben, i da je ustao treći dan, po Pismu, I da se javio Kifi, zatim Dvanaestorici; Potom se on javio odjednom više od pet stotina braće, od kojih su većina i sada živi, a neki se upokojiše. Potom se javio Jakovu, zatim svima apostolima; A poslije sviju, kao kakvom nedonoščetu, javio se i meni.“ 1. Korinćanima 15:1-8
Jevanđelje je objava da je Isus obećani Spasitelj za koga je Stari zavet najavio da dolazi da umre za naše grehe i da će potom biti vraćen u život.
To je isto ono jevanđelje koje su propovedali i naš Gospod i drugi apostoli, poput Petra:
„A njima reče: Ovo su riječi koje sam vam govorio još dok sam bio s vama, da se mora sve ispuniti što je o meni napisano u Zakonu Mojsejevu i u Prorocima i u Psalmima. Tada im otvori um da razumiju Pisma. I reče im: Tako je pisano, i tako je trebalo da Hristos postrada i vaskrsne iz mrtvih trećega dana, I da se u njegovo ime propovijeda pokajanje i oproštenje grijehova po svim narodima, počevši od Jerusalima. A vi ste svjedoci ovome. I evo, ja ću poslati obećanje Oca svojega na vas; a vi sjedite u gradu Jerusalimu dok se ne obučete u silu s visine.“ Luka 24:44-49
„Ljudi Izrailjci, čujte riječi ove: Isusa Nazarećanina, čovjeka od Boga potvrđena među vama silama i čudesima i znacima koje učini Bog preko njega među vama, kao što i sami znate, Ovoga, po određenom savjetu i promislu Božijem predanog uzeste i rukama bezakonika prikovaste i ubiste. Njega Bog vaskrse, razdriješivši muke smrti, jer ne bješe moguće da ga ona drži.“
„Jer David govori za njega: Gospoda neprestano gledah pred sobom, jer mi je s desne strane, da se ne pokolebam. Zato se razveseli srce moje i obradova se jezik moj, pa još i tijelo moje počivaće u nadi. Jer nećeš ostaviti dušu moju u adu, niti ćeš dati da Svetac tvoj vidi truljenje. Pokazao si mi puteve života, ispunićeš me veselja licem tvojim.“
„Ljudi braćo, neka je dopušteno sa slobodom reći vam za praoca Davida da i umrije, i ukopan bi, i grob je njegov među nama do ovoga dana. Budući, dakle, da je bio prorok, i znajući da mu se Bog zakletvom zakleo da će od ploda bedara njegovih po tijelu podignuti Hrista da sjedi na prijestolu njegovu, Predvidjevši govori za vaskrsenje Hristovo da ne bi ostavljena duša njegova u adu, niti tijelo njegovo vidje truljenja. Ovoga Isusa vaskrse Bog, čemu smo svi mi svjedoci. Desnicom, dakle, Božijom vaznese se, i primivši od Oca obećanje Svetoga Duha, izli ovo što vi sada vidite i čujete. Jer David ne iziđe na nebesa, nego sam govori: Reče Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane, Dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim. Čvrsto, dakle, neka zna sav dom Izrailjev da je i Gospodom i Hristom učinio Bog njega, ovoga Isusa, koga vi raspeste.“ Dela apostolska 2:22-36
Stoga je sasvim razumljivo što bi Pavle naglasio da ga je Hristos poslao da objavljuje jevanđelje.
Na kraju krajeva, spasenje dolazi jedino od slušanja jevanđelja:
„Jer se ne stidim Jevanđelja Hristova, jer je ono sila Božija na spasenje svakome koji vjeruje, a najprije Judejcu i Jelinu.“ Rimljanima 1:16
„Kako će, dakle, prizvati Onoga u koga ne povjerovaše? Kako li će povjerovati u Onoga za koga ne čuše? A kako će čuti bez propovjednika? A kako će propovijedati ako ne budu poslani? Kao što je napisano: Kako su krasne noge onih koji blagovijeste mir, koji blagovijeste dobro! Ali svi ne poslušaše Jevanđelje; jer Isaija govori: Gospode, ko vjerova propovijedi našoj? I tako vjera biva od propovijedi, a propovijed od riječi Božije.“ Rimljanima 10:14-17
U svetlu prethodnog, pitanje na koje treba odgovoriti jeste: šta čovek čini nakon što je čuo jevanđelje i počeo da veruje u njega?
Odgovor se nalazi u samim rečima našeg vaskrslog Gospoda i njegovih nadahnutih izaslanika:
„I reče im: Idite po svemu svijetu i propovijedajte jevanđelje svakom stvorenju. Koji povjeruje i krsti se biće spasen, a koji ne vjeruje biće osuđen.“ Marko 16:15-16
„I pristupivši Isus reče im govoreći: Dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji. Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio; i, evo, ja sam sa vama u sve dane do svršetka vijeka.“ Matej 28:18-20
„A neki Ananija, čovjek pobožan po Zakonu, posvjedočen od sviju Judejaca koji žive u Damasku, Dođe k meni, stade i reče mi: Savle brate, progledaj! I ja u taj čas pogledah u njega. A on mi reče: Bog otaca naših izabra te da poznaš volju njegovu, i da vidiš Pravednika, i da čuješ glas iz usta njegovih: Da mu budeš svjedok pred svima ljudima za ovo što si vidio i čuo. I sada šta oklijevaš? Ustani i krsti se, i speri grijehe svoje prizvavši Ime Gospodnje.“ Dela apostolska 22:12-16
„Kojim i siđe i propovijeda duhovima u tamnici. Ovi nekada bijahu neposlušni kad ih očekivaše Božije dugotrpljenje u dane Nojeve, kada se građaše kovčeg, u kome se malo, to jest, osam duša spasoše vodom, Koja i nas sada spasava krštenjem kao ispunjenjem praobraza, ne kao pranje tjelesne nečistoće, nego obećanje Bogu dobre savjesti vaskrsenjem Isusa Hrista,“ 1. Petrova 3:19-21
„A kada čuše, ražali im se u srcu i rekoše Petru i ostalim apostolima: Šta da učinimo, ljudi braćo? A Petar im reče: Pokajte se, i da se krsti svaki od vas u ime Isusa Hrista za oproštenje grijehova; i primićete dar Svetoga Duha. Jer obećanje je za vas i za djecu vašu i za sve daljne koje će dozvati Gospod Bog naš. I drugim mnogim riječima svjedočaše, i moljaše ih govoreći: Spasite se od ovoga pokvarenoga roda. Tada oni koji rado primiše riječ njegovu krstiše se; i dodade se u taj dan oko tri hiljade duša.“ Dela apostolska 2:37-41 New International Version (NIV)
Reči našeg Gospoda i njegovih nadahnutih izaslanika kristalno su jasne. Čovek koji je čuo jevanđelje i poverovao u njega mora biti kršten da bi primio Svetog Duha i bio spasen.
Zapravo, Petrova objava da se dar Duha daje onima koji se obrate i krste predstavlja veliki problem za one koji se protive neophodnosti krštenja za spasenje.
Prema Pavlu, čovek mora imati Svetog Duha u sebi da bi bio sjedinjen sa Hristom, jer bez Duha nema drugog načina da se postane deo Hristovog duhovnog tela:
„Nikakve, dakle, sad osude nema onima koji u Hristu Isusu ne žive po tijelu nego po Duhu. Jer zakon Duha života u Hristu Isusu oslobodi me od zakona grijeha i smrti. Jer što zakonu bješe nemoguće, pošto bješe oslabljen tijelom, Bog poslavši Sina svoga u obličju tijela grjehovnoga i zbog grijeha, osudi grijeh u tijelu, Da se pravda zakona ispuni u nama koji ne živimo po tijelu nego po Duhu. Jer koji su po tijelu tjelesno misle, a koji su po Duhu duhovno. Jer je tjelesno mudrovanje smrt, a duhovno mudrovanje život i mir. Jer je tjelesno mudrovanje neprijateljstvo Bogu, pošto se ne pokorava zakonu Božijem, niti pak može. A koji su po tijelu ne mogu ugoditi Bogu.“
„A vi niste po tijelu nego po Duhu, pošto Duh Božiji živi u vama. Ako pak neko nema Duha Hristova, on nije njegov. A ako je Hristos u vama, onda je tijelo mrtvo za grijeh, a Duh je život za pravednost. Ako li živi u vama Duh Onoga koji je vaskrsao Isusa iz mrtvih, Onaj koji je podigao Hrista iz mrtvih oživjeće i vaša smrtna tjelesa Duhom svojim koji živi u vama.“
„Tako, dakle, braćo, nismo dužni tijelu da po tijelu živimo; Jer ako živite po tijelu, pomrijećete; ako li Duhom djela tjelesna umrtvljujete, živjećete. Jer koje vodi Duh Božiji, oni su sinovi Božiji. Jer ne primiste duha ropstva, da se opet bojite; nego primiste Duha usinovljenja, kojim vičemo: Ava, Oče! Ovaj Duh svjedoči našemu duhu da smo djeca Božija. A kad smo djeca, i nasljednici smo: nasljednici, dakle, Božiji a sunasljednici Hristovi; pošto s njim stradamo da se s njim i proslavimo.“ Rimljanima 8:1-17
A ipak, u savršenom saglasju sa svojim saputnikom Petrom, ovaj blaženi apostol je izričito jasan da se Duh daje na krštenju, koje je čin u kome Sveti Duh silazi na pojedinca da bi ga učinio jednim sa Hristom:
„Dogodi se, pak, kad bješe Apolos u Korintu, da Pavle prolažaše gornje zemlje, i dođe u Efes, i našavši neke učenike, Reče im: Jeste li primili Duha Svetoga kada ste povjerovali? A oni mu rekoše: Nismo ni čuli da ima Duh Sveti. A on im reče: U šta se, dakle, krstite? A oni rekoše: U krštenje Jovanovo. A Pavle reče: Jovan je krstio krštenjem pokajanja, govoreći narodu da vjeruju u Onoga koji dolazi za njim, to jest u Hrista Isusa. A kad to čuše, krstiše se u ime Gospoda Isusa. I kad Pavle položi ruke na njih, siđe Duh Sveti na njih, i govorahu jezike i proricahu. A bijaše ljudi svega oko dvanaest.“ Dela apostolska 19:1-9
„Jer kao što je tijelo jedno i ima udove mnoge, a svi udovi jednoga tijela, iako su mnogi, jedno su tijelo, tako i Hristos. Jer se i jednim Duhom svi mi krstismo u jedno tijelo, bili Judejci, ili Jelini, ili robovi, ili slobodni; i svi smo jednim Duhom napojeni.“ 1. Korinćanima 12:12-13
Na kraju krajeva, upravo se u krštenju čovek sahranjuje sa Hristom i potom podiže u nov život, čime se kršteni preobražava u novo stvorenje:
„Ili zar ne znate da svi koji se krstimo u Hrista Isusa, u smrt njegovu se krstismo? Tako se s njim pogrebosmo kroz krštenje u smrt, da bi, kao što Hristos ustade iz mrtvih slavom Očevom, tako i mi hodili u novom životu. Jer ako postadosmo sjedinjeni sa oblikom smrti njegove, onda ćemo i sa vaskrsenjem, Znajući ovo, da se stari naš čovjek razape sa Njime, da bi se uništilo tijelo grjehovno, da više ne robujemo grijehu. Jer ko umrije oslobodi se od grijeha.“ Rimljanima 6:3-7
„Jer ste svi sinovi Božiji vjerom u Hrista Isusa. Jer koji se god u Hrista krstiste, u Hrista se obukoste. Nema više Judejca ni Jelina, nema više roba ni slobodnoga, nema više muškog ni ženskog, jer ste vi svi jedan (čovjek) u Hristu Isusu. A kad ste vi Hristovi, onda ste sjeme Avraamovo i nasljednici po obećanju.“ Galatima 3:26-29
„U Njemu vi i obrezani biste obrezanjem nerukotvorenim, odbacivanjem tijela grjehovnosti obrezanjem Hristovim, Pošto se s Njim pogreboste krštenjem, u Njemu ste i savaskrsli kroz vjeru u moć Boga koji ga vaskrse iz mrtvih. I vas koji ste bili mrtvi u grijesima i u neobrezanju tijela vašega, oživi vas sa Njim, oprostivši nam sve grijehe;“ Kološanima 2:11-13
Sam naš Gospod je potvrdio da Sveti Duh preporađa čoveka u krštenju/kroz krštenje:
„Odgovori Isus i reče mu: Zaista, zaista ti kažem: ako se ko ne rodi odozgo, ne može vidjeti Carstva Božijega. Reče mu Nikodim: Kako se može čovjek roditi kad je star? Eda li može po drugi put ući u utrobu matere svoje i roditi se? Odgovori Isus: Zaista, zaista ti kažem: ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u Carstvo Božije. Što je rođeno od tijela, tijelo je; a što je rođeno od Duha, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: valja vam se roditi odozgo. Duh diše gdje hoće, i glas njegov čuješ, a ne znaš otkuda dolazi i kuda ide: tako je svaki koji je rođen od Duha.“… „Potom dođe Isus i učenici njegovi u judejsku zemlju, i tu boravljaše s njima i krštavaše.“… „I dođoše Jovanu i rekoše mu: Ravi, onaj što bješe s tobom preko Jordana, za koga si ti svjedočio, eno krštava, i svi idu njemu.“ „Kada, dakle, saznade Gospod da su fariseji čuli da Isus više učenika zadobija i krštava nego Jovan – Iako sam Isus ne krštavaše nego učenici njegovi, –“ Jovan 3:3-8, 22, 26; 4:1-2
Nije slučajno što je naš Gospod dao svojim učenicima da krštavaju ljude u vodi odmah nakon što je Nikodimu i ostalima rekao da svi moraju biti rođeni od vode i Duha da bi ušli u carstvo.
Takođe nije slučajno što je Jovan jedini jevanđelist koji beleži da su Hristovi učenici krštavali ljude u vodi, jer je jevanđelist očigledno želeo da njegovi čitaoci uvide da je naš Gospod pod vodom jasno mislio na krštenje. To jest, čovek je morao primiti krštenje vodom da bi primio dar Svetog Duha.
To me vodi do moje sledeće tačke.
Čak i u onim tekstovima gde se krštenje ne pominje izričito kao neophodno za spasenje, oni koji su poverovali odmah su bivali kršteni:
„A oni, zasvjedočivši i govorivši riječ Gospodnju, vratiše se u Jerusalim, i mnogim selima samarijskim propovijedahu Jevanđelje. A anđeo Gospodnji reče Filipu govoreći: Ustani i idi prema jugu na put koji silazi od Jerusalima u Gazu; on je pust. I ustavši pođe. I gle, čovjek Etiopljanin, uškopljenik, vlastelin Kandakije carice etiopske, što bješe nad svima njezinim riznicama, koji bješe došao u Jerusalim kao poklonik, Pa se vraćaše, i sjedeći na kolima svojim čitaše proroka Isaiju. A Duh reče Filipu: Pristupi i prilijepi se tim kolima.“
„A Filip pritrčavši, ču ga gdje čita proroka Isaiju, i reče: Da li razumiješ to što čitaš? A on reče: Kako bih mogao ako me ko ne uputi? I umoli Filipa da se popne i sjedne sa njim. A mjesto iz Pisma koje čitaše bješe ovo: Kao ovca na zaklanje odvede se, i kao jagnje nijemo pred onim koji ga striže, tako ne otvara usta svojih. U njegovom poniženju ukide se sud njegov. A rod njegov ko će iskazati? Jer se uzima sa zemlje život njegov. Onda uškopljenik odgovori i reče Filipu: Molim te, za koga ovo govori prorok? Za sebe ili za nekoga drugoga? A Filip otvorivši usta svoja, i počevši od Pisma ovoga, propovjedi mu jevanđelje o Isusu.“
„Kako pak iđahu putem, dođoše na neku vodu, i reče uškopljenik: Evo vode, šta me sprečava da se krstim? A Filip mu reče: Ako vjeruješ od svega srca, može. A on odgovarajući reče: Vjerujem da je Isus Hristos Sin Božiji. I zapovjedi da stanu kola, i siđoše oba u vodu, i Filip i uškopljenik, i krsti ga. A kad iziđoše iz vode Duh (Sveti pade na uškopljenika, a anđeo) Gospodnji uze Filipa, i više ga ne vidje uškopljenik, nego otide putem svojim radujući se. A Filip se obrete u Azotu; i prolazeći propovijedaše Jevanđelje svima gradovima, dok ne dođe u Kesariju.“ Dela apostolska 8:25-40
„Riječ koju posla sinovima Izrailjevim, blagovjesteći mir kroz Isusa Hrista: On je Gospod sviju. Vi znate riječ koja se zbila po svoj Judeji, počevši od Galileje, poslije krštenja koje propovijedaše Jovan: Isusa iz Nazareta, kako ga pomaza Bog Duhom Svetim i silom, koji prolažaše čineći dobro i iscjeljujući sve mučene od đavola, jer Bog bijaše s njim. I mi smo svjedoci svega što učini u zemlji Judejskoj i u Jerusalimu. Njega i ubiše, objesivši na drvo. Ovoga Bog vaskrse treći dan, i učini da se On javi, Ne svemu narodu, nego nama, svjedocima unaprijed izabranim od Boga, koji s njim jedosmo i pismo po njegovu vaskrsenju iz mrtvih. I zapovjedi nam da propovijedamo narodu i svjedočimo da je on određeni od Boga Sudija živih i mrtvih. Za njega svjedoče svi proroci da će Imenom njegovim primiti oproštenje grijeha svako ko vjeruje u njega.“
„Dok Petar još govoraše ove riječi, siđe Duh Sveti na sve koji slušahu riječ. I zadiviše se vjerni iz obrezanja koji dođoše s Petrom, da se i na neznabošce izlio dar Duha Svetoga. Jer ih slušahu gdje govore jezike i veličaju Boga. Tada odgovori Petar: Zar može ko zabraniti vodu da se ne krste ovi koji primiše Duha Svetoga kao i mi? I zapovjedi im da se krste u ime Isusa Hrista. Tada ga moliše da ostane kod njih nekoliko dana.“ Dela apostolska 10:36-48
„A on zaiskavši svjetiljku uletje i drhteći pade pred Pavla i Silu; I izvevši ih napolje, reče: Gospodo, šta mi treba činiti da se spasem? A oni rekoše: Vjeruj u Gospoda Isusa Hrista i spašćeš se ti i sav dom tvoj. I govorahu mu riječ Gospodnju, i svima u domu njegovu. I uzevši ih u onaj čas noći, opra im rane; i odmah se krsti on i svi njegovi. I uvede ih u svoj dom i postavi trpezu, i radovaše se sa svim domom svojim što je povjerovao u Boga.“ Dela apostolska 16:29-34
Očigledno pitanje na koje treba odgovoriti jeste: zašto su apostoli i njihovi saputnici osećali potrebu da krste sve te ljude ako krštenje vodom zapravo nije bilo presudno za njihovo spasenje?
Zapravo, da bi pokazao koliko je krštenje vodom središnje za spasenje, blaženi apostol Pavle je otišao dotle da tvrdi kako su se čak i Izrailjci krstili u Mojsijevo vreme!
„A neću da ne znate, braćo, da oci naši svi pod oblakom bijahu, i svi kroz more prođoše, I svi se u Mojseja krstiše u oblaku i moru; I svi isto jelo duhovno jedoše; I svi isto piće duhovno piše; jer pijahu od duhovne stijene koja ih je slijedila, a stijena bješe Hristos.“ 1. Korinćanima 10:1-4
Pavle takođe pominje ljude koji su se krštavali radi mrtvih:
„Inače, šta će činiti oni koji se krštavaju za mrtve; ako mrtvi uopšte ne vaskrsavaju? Zašto se i krštavaju za mrtve?“ 1. Korinćanima 15:29
1. Korinćanima 15:29 sn Ponuđeno je mnogo objašnjenja za zagonetni izraz kršteni za mrtve. Postoji čak do 200 različitih tumačenja ovog odlomka; pregled daje K. C. Thompson, “I Corinthians 15, 29 and Baptism for the Dead,” Studia Evangelica 2.1 (TU 87), 647-59. Najverovatnije tumačenje jeste da su neki Korinćani primali krštenje da bi posvedočili veru sabraće vernika koji su umrli a da sami nisu primili taj obred. Pavlovo pominjanje te prakse ovde nije ni preporuka ni osuda. On je jednostavno koristi kao dokaz iz života samih Korinćana da bi potkrepio svoj širi argument, započet u 15:12, da je vaskrsenje iz mrtvih sadašnja stvarnost u Hristu i buduća stvarnost za njih. Šta god da su objavljivali, postupci Korinćana pokazivali su da su imali nadu u telesno vaskrsenje. New English Translation (NET)
Ponovo, zašto je Izrailjcima bilo potrebno da se krste i zašto bi se Korinćani krštavali u ime mrtvih ako krštenje nije neophodno za spasenje?
Odgovor je sasvim očigledan. Svedočanstvo i nadahnutih Pisama i rane Crkve, koja je sačuvala svete spise, jeste da Bog daruje spasenje i udeljuje Svetog Duha života svima onima koji prime krštenje vodom iz skrušenog i pokajničkog srca.
Dodatna literatura
RANI CRKVENI OCI O JOVANU 3:5 I KRŠTENJU VODOM
Rana Crkva o preporodu u krštenju
Još citata rane Crkve o krštenju
Zlatoust, krštenje i jevanđelje