Kako je Juda umro?
Budući da se sudbina Jude često pominje u raspravama sa muhamedancima kao sredstvo za diskreditovanje Svetog pisma, objavljujem odgovor pokojnog dr Glisona L. Arčera na korist onima koji veruju Bibliji. Uključujem i njegov odgovor na još jedan poseban aspekt vezan za priču o Judi.
Kako je Juda Iskariotski umro?
Matej 27:3-10 beleži Judino kajanje zbog toga što je izdao Isusa jevrejskim vlastima. Juda je najpre pokušao da vrati trideset sikala koje su mu platili što je hramsku poteru doveo u Getsimaniju, gde je Isus uhapšen. Ali sveštenik i hramski službenici odbili su da prime novac natrag, pošto je to bila cena krvi i stoga nepodesna kao prinos Bogu.
Juda je zato bacio kesu s novcem na pod hramske riznice, napustio grad i „se objesi“ (apenxato – aorist medija u trećem licu jednine od apancho, glagola koji se s tim specifičnim značenjem upotrebljava još od petog veka pre Hrista). Time se utvrđuje činjenica da je Juda sebi stavio omču oko vrata i skočio s grane za koju je bio pričvršćen drugi kraj užeta.
U Delima apostolskim 1:18 apostol Petar podseća ostale učenike na Judin sramni kraj i na prazninu koju je ostavio u redovima Dvanaestorice, zbog čega je bilo potrebno da drugi učenik zauzme njegovo mesto. Petar iznosi sledeće: „On, dakle, steče njivu od plate nepravedne“ (Ovo bi moglo da znači ili da se Juda već bio pogodio s vlasnikom njive koju je prvobitno želeo da kupi novcem od izdaje; ili — što je u ovom kontekstu daleko verovatnije — da je Petar govorio ironično, tvrdeći da je Juda zaista stekao komad zemlje, ali da je to bio samo grobni plac [chorion može da obuhvati oba pojma], naime onaj na koji je palo njegovo beživotno telo.
Dela apostolska 1:18 dalje kažu: „strmoglavivši se puče po srijedi, i prosu se sva utroba njegova“ Ovo ukazuje na to da se drvo o koje se Juda obesio nadnosilo nad provaliju. Ako je grana o koju se obesio bila mrtva i suva — a i danas ima mnogo drveća koje odgovara tom opisu na ivici klisure koju predanje prepoznaje kao mesto Judine smrti — bio bi dovoljan samo jedan snažan nalet vetra da trgne teški leš, prelomi granu za koju je bio pričvršćen i svom silinom obruši oboje na dno ponora ispod.
Ima naznaka da se u času Hristove smrti podigao snažan vetar i razderao veliku zavesu u hramu odozgo do dole (Matej 27:51). To je bilo praćeno zemljotresom koji je cepao stene i nesumnjivo takođe grmljavinskom olujom, koja obično sledi nakon dužeg razdoblja skupljanja oblaka i tame (Matej 27:45). Uslovi su bili takvi da se ono što je počelo kao puko samoubistvo vešanjem pretvori u jezivo unakaženje leša, kada je grana popustila pred silinom vetra i sunovratila se na dno.
Zašto Matej 27:9 pripisuje Jeremiji proroštvo iz Zaharije?
Matej 27:9-10 opisuje kupovinu Grnčareve njive Judinim novcem kao ispunjenje starozavetnog proroštva: „Tada se ispuni što je kazano preko proroka Jeremije koji govori: I uzeše trideset srebrnika, cijenu cijenjenoga, koga su cijenili sinovi Izrailjevi; I dadoše ih za njivu lončarevu, kao što mi kaza Gospod“ (NASB).
Izuzetno je to što je veći deo ovog citata zapravo iz Zaharije 11:12-13, koji glasi ovako: „I rekoh im: Ako vam je drago, dajte mi moju platu; ako li nije, nemojte; i izmjeriše mi platu, trideset srebrnika. I reče mi Gospod: Baci lončaru tu časnu cijenu kojom me precijeniše. I uzev trideset srebrnika bacih ih u dom Gospodnji lončaru“ Postoje značajne razlike između odlomka iz Zaharije i citata kod Mateja, u kome prorok isplaćuje — ili barem daje — novac za kupovinu, i u kome on predaje novac za njivu umesto da ga lično da grnčaru. Ipak, čitava poenta citata kod Mateja usmerena je na kupovinu njive. Odlomak iz Zaharije ne kaže baš ništa o kupovini njive; štaviše, njivu uopšte i ne pominje.
Ali kada se okrenemo Jeremiji 32:6-9, nalazimo proroka kako kupuje njivu u Anatotu za određeni broj sikala. Jeremija 18:2 opisuje proroka kako posmatra grnčara koji u svojoj kući oblikuje zemljane posude. Jeremija 19:2 ukazuje na to da je u blizini hrama bio grnčar, čija se radionica nalazila u dolini Enomovoj. Jeremija 19:11 glasi: „Ovako veli Gospod nad vojskama: Tako ću razbiti taj narod i taj grad kao što se razbije sud lončarski, koji se ne može više opraviti, i u Tofetu će se pogrebavati“ Izgleda, dakle, da Zaharijino bacanje novca grnčaru vuče koren iz Jeremijinih simboličkih radnji. Ipak, samo Jeremija pominje grnčarevu „njivu“ — što je glavna poenta Matejevog citata. Matej stoga spaja i sažima elemente proročke simbolike i iz Zaharije i iz Jeremije. Ali pošto je Jeremija istaknutiji od dvojice proroka, on radije pominje njegovo ime nego ime manjeg proroka.
Sličan postupak sledi Marko 1:2-3, gde se samo Isaiji pripisuje kombinovani citat iz Malahije 3:1 i Isaije 40:3. I u tom slučaju po imenu se pominje samo poznatiji od dvojice proroka. Pošto je to bila uobičajena književna praksa prvog veka po Hristu, kada su jevanđelja pisana, piscima se teško može zameriti što nisu sledili savremenu praksu preciznog identifikovanja i navođenja izvora u fusnotama (što nikada ne bi ni moglo postati izvodljivo pre nego što se prešlo sa svitka na kodeks i pre pronalaska štamparske prese). (Arčer, Encyclopedia of Bible Difficulties [Zondervan Publishing House, Grand Rapids, MI 1982], str. 349-350)
Sledeći hrišćanski pisac i apologeta pokazuje zašto je ovo uverljiv scenario, iako on sam više naginje drugom objašnjenju:
Standardno objašnjenje koje daju harmonisti jeste da se Juda obesio, a da je potom njegovo telo palo i raspuklo se.
To je donekle obećavajuće: Juda se obesio o Pashi i uoči subote, a nijedan Jevrejin ne bi dodirnuo obešeni leš (dodirivanje mrtvog tela izazivalo je nečistoću; skidanje tela u subotu bilo bi rad; uz to, smrt vešanjem bila je naročita sramota; a podizanje mrtvog tela nije privlačno zanimanje ako se ono ne nalazi na tvom imanju), pa je opravdano pretpostaviti da se Juda obesio i da su grana ili uže vremenom popustili.
Polhil u svom komentaru na Dela apostolska [92n] primećuje da je izraz preveden kao „postavši strmoglav“ (prenes genomenos — u KJV preveden kao „pavši strmoglavce“, ali doslovno „postavši strmoglav“, kako pokazuje Grinov interlinearni prevod, 366) udaljen svega jednu prepisivačku grešku od izraza „postavši naduven“ (presthes genomenos). Ovo drugo čitanje možda je i bilo ono što je prvobitno napisano, i kao takvo bi moglo da opisuje Judino telo koje je nateklo pošto je neko vreme visilo. To čitanje nalazi se u kasnijim sirijskim, gruzijskim i jermenskim rukopisima, mada možda kao pokušaj tekstualne kritike one vrste kojom se mi ovde bavimo.
Skeptici se redovno podsmevaju pretpostavci da bi se takav splet događaja mogao dogoditi, a da ipak bude različito izveštavan, ali Edi i Bojd u The Jesus Legend otkrili su gotovo potpuno analogan slučaj linčovanja dvojice braće 1881. godine. [424] Dva različita svedočanstva navodila su da su braća obešena na dva različita mesta: na železničkom prelazu i na boru. Istoričari bi zaključili da postoji protivrečnost sve dok istraživači nisu pronašli fotografije koje dokazuju da su oba izveštaja tačna: braća su bila obešena na oba mesta, pošto su očigledno najpre obešena na prelazu, a zatim skinuta i obešena na boru.
Uzeto zajedno, i dalje smatram da je rešenje „obešeno telo / puklo uže“ moguće — ali sada nalazim da je nešto drugo još verovatnije. (Dž. P. Holding, Da li Matej protivreči Delima apostolskim o smrti Jude Iskariotskog?; naglasak moj)
DALJE ČITANJE
101 razjašnjena protivrečnost u Bibliji, 2. deo, 3. deo, 4. deo