Hoće li pravi Bart Ehrman ustati? 2. deo

Kao što smo naveli na kraju prvog dela naše rasprave ( Hoće li pravi Bart Ehrman ustati? 1. deo), Ehrman veruje da pojedini stihovi u Novom zavetu poistovećuju Gospoda Isusa sa ljudskim javljanjem Anđela Gospodnjeg, božanskog lika koji se prilično često pojavljuje u hebrejskoj Bibliji. Ehrman veruje da je to gledište pesme koju je apostol Pavle uvrstio u svoju poslanicu Filipljanima, tačnije u 2. poglavlje, stihove 5-11. Naučnici ovaj odeljak Poslanice Filipljanima obično nazivaju Carmen Christi („Himna Hristu“). Evo šta on kaže:

„Zato neka je u vama ista misao koja je i u Hristu Isusu, Koji budući u obličju Božijem, nije smatrao za otimanje to što je jednak sa Bogom, Nego je sebe ponizio uzevši obličje sluge, postao istovjetan ljudima, i izgledom se nađe kao čovjek; Unizio je sebe i bio poslušan do smrti, i to do smrti na krstu, Zato i Njega Bog visoko uzdiže, i darova mu Ime koje je iznad svakoga imena. Da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; I da svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca.“ New Revised Standard Version (NRSV)

Ehrman veruje da je ova pesma sastavljena početkom četrdesetih godina, što znači u roku od deset godina nakon Isusovog vaskrsenja:

“Nekim naučnicima je zaista bilo teško da zamisle da je pesma koja je postojala pre Pavlove poslanice Filipljanima – pesma čiji nastanak stoga mora da se datira ČAK U 40-E GODINE NOVE ERE – već mogla da slavi SHVATANJE ISUSA U SMISLU OVAPLOĆENJA…” (How Jesus Became God, str. 259; podebljanje i velika slova moji)

Objašnjavajući zašto odbacuje stav nekih naučnika koji tvrde da Carmen Christi ne govori o Hristovom postojanju pre nego što je postao čovek, već se usredsređuje na njegovu ljudsku prirodu kako bi ga suprotstavila Adamu, Ehrman iznosi Pavlovo viđenje Gospoda Isusa:

“Treće, i možda najvažnije, iz drugih odlomaka kod Pavla zaista se čini da on Hrista shvata kao preegzistentno božansko biće. Jedan primer dolazi iz veoma neobičnog odlomka u 1. Korinćanima, u kojem Pavle govori o tome kako su sinovi Izrailjevi, nakon što su pod Mojsijem pobegli iz Egipta, bili hranjeni tokom toliko godina provedenih u pustinji (kako se pripoveda u knjigama Izlazak i Brojevi u hebrejskoj Bibliji). Prema Pavlu, Izrailjci su imali dovoljno da piju zato što ih je stena koju je Mojsije udario da bi čudom potekla voda (Brojevi 20:11) pratila po pustinji. Kuda god su išli, išla je i stena koja je davala vodu. Štaviše, Pavle kaže: „stijena bješe Hristos“ (1. Korinćanima 10:4). Kao što Hristos danas daje život ljudima kada poveruju u njega, tako je davao život i Izrailjcima u pustinji. To, naravno, ne bi bilo moguće da tada nije postojao. I tako je za Pavla Hristos bio preegzistentno biće koje se povremeno javljalo na zemlji.

“Ili uzmimo drugi odlomak, u kojem Pavle zaista govori o Hristu kao o drugom Adamu. U 1. Korinćanima Pavle suprotstavlja Hristovo mesto porekla Adamovom: „Prvi čovjek je od zemlje, zemljan; drugi čovjek je Gospod sa neba.“ (15:47). Ovde je važna upravo razlika između Adama i Hrista. Adam je nastao u ovom svetu; Hristos je postojao pre nego što je došao u ovaj svet. Bio je s neba.

“I tako, tumačenje pesme iz Poslanice Filipljanima koje je shvata kao pokazatelj da je Hristos bio neka vrsta ‘savršenog Adama’ ne funkcioniše, s jedne strane zato što odlomak ima crte koje nemaju smisla pri takvom tumačenju. A s druge strane, to tumačenje je potpuno nepotrebno. Ono ne rešava problem hristologije ovaploćenja – jer Pavle na drugim mestima jasno kaže da je Isus zaista bio preegzistentno božansko biće koje je došlo na svet. Upravo to uči i ova pesma.” (Isto, str. 261-262; podebljanje moje)

Ehrman smatra da tekstovi poput Galatima 4:14 ukazuju na to da je Pavle verovao da je Gospod Isus Božji glavni anđeo, zapravo ONAJ Anđeo Gospodnji koji se pominje kroz ceo Stari zavet:

“Ali to znači da u Galatima 4:14 Pavle ne suprotstavlja Hrista anđelu; on ga izjednačava sa anđelom. Garrett ide korak dalje i tvrdi da Galatima 4:14 pokazuje da Pavle ‘poistovećuje [Isusa Hrista] sa Božjim glavnim anđelom.’

“Ako je tako, onda praktično sve što Pavle kaže o Hristu u svojim poslanicama ima savršenog smisla. Kao Anđeo Gospodnji, Hristos je preegzistentno biće koje je božansko; može se nazvati Bogom, I ON JE BOŽJE JAVLJANJE NA ZEMLJI U LJUDSKOM TELU. Pavle sve to govori o Hristu, i ni u jednom odlomku upečatljivije nego u Filipljanima 2:6-11, odlomku koji naučnici često nazivaju ‘Himnom iz Poslanice Filipljanima’ ili ‘Hristovom himnom iz Poslanice Filipljanima’, budući da se naširoko smatra da on sadrži ranu himnu ili pesmu posvećenu slavljenju Hrista I NJEGOVOG OVAPLOĆENJA.” (Isto, str. 253; podebljanje i velika slova moji)

Ehrman dalje tvrdi da je to stav koji zastupaju i neki drugi novozavetni pisci:

“U najtemeljnijem istraživanju hristoloških shvatanja koja Isusa prikazuju kao anđela ili biće nalik anđelu, novozavetni naučnik Charles Gieschen korisno definiše jevrejski pojam anđela kao ‘duha ili nebesko biće koje posreduje između ljudske i božanske sfere.’ Kada se jednom poverovalo da je Isus uzvišen na nebo, neki njegovi sledbenici su ga ubrzo videli kao takvog nebeskog posrednika, onoga koji je poslušno vršio Božju volju dok je bio ovde na zemlji. Odatle je bio veoma mali korak do pomisli da je Isus takvo biće po prirodi, a ne prosto zbog svog uzvišenja. Isus nije bio samo Sin Božji, Gospod, Sin Čovečji, Mesija koji dolazi; on je bio onaj koji posreduje Božju volju na zemlji kao nebesko, anđeosko biće. Štaviše, došlo se do uverenja da je oduvek bio takvo biće.”

“Ako je Isus bio onaj koji je predstavljao Boga u ljudskom obliku, on je najverovatnije oduvek bio taj. Drugim rečima, bio je glavni Božji anđeo, u Bibliji poznat kao Anđeo Gospodnji. To je lik koji se javio Agari, Avraamu i Mojsiju, i koji se u hebrejskoj Bibliji ponekad zaista naziva ‘Bogom’. Ako je Isus zaista taj, onda je on preegzistentno božansko biće koje je došlo na zemlju na duži period, tokom svog života; on je u potpunosti predstavljao Boga na zemlji; on se zaista može nazvati Bogom. Hristologije uzvišenja preobrazile su se u hristologije ovaploćenja čim su vernici u Isusa počeli da ga vide kao anđeosko biće koje je vršilo Božje delo ovde na zemlji.

“Nazvati Isusa Anđelom Gospodnjim znači izneti zapanjujuće uzvišenu tvrdnju o njemu. U hebrejskoj Bibliji ovaj lik se javlja Božjem narodu kao Božji predstavnik, i on se zaista naziva Bogom. A kako se ispostavlja, kao što su pokazala novija istraživanja, u Novom zavetu postoje jasni pokazatelji da su ga rani Isusovi sledbenici tako i razumeli. Na Isusa se gledalo kao na anđela, ili biće nalik anđelu, ili čak kao na Anđela Gospodnjeg – u svakom slučaju, kao na natčovečansko božansko biće koje je postojalo pre svog rođenja i postalo čovek radi spasenja ljudskog roda. To je, ukratko, hristologija ovaploćenja nekolicine novozavetnih pisaca. Kasniji pisci su otišli i dalje i tvrdili da Isus nije bio samo anđeo – čak ni samo glavni anđeo – nego biće koje je iznad toga: on je bio sam Bog koji je došao na zemlju.” (Isto, str. 250-251; podebljanje moje)

Ovo je prilično šokantna tvrdnja s Ehrmanove strane, budući da on zapravo veruje da hebrejska Biblija poistovećuje upravo tog Anđela sa vidljivim javljanjem Jahvea, Boga Svemogućeg!

Zapazite, na primer, sledeći navod u kojem Ehrman raspravlja o Postanju 16:7-14, gde se govori o Anđelu koji se javlja Agari:

“… Ali onda, pošto je ovog nebeskog posetioca nazvao Anđelom Gospodnjim, tekst pokazuje da je zapravo ‘GOSPOD’ bio taj koji je govorio s njom (16:13). Štaviše, Agara shvata da se obraćala samome Bogu i izražava svoje zaprepašćenje što je „Zar još gledam iza onoga koji me vidje?“ (16:13). Ovde postoji i dvosmislenost i zbrka; ili se Gospod javlja kao anđeo u ljudskom obliku, ili je Anđeo Gospodnji SAM GOSPOD, BOG U LJUDSKOM RUHU. “Slična dvosmislenost javlja se dva poglavlja kasnije, ovoga puta sa Avraamom. U Postanju 18:1 čitamo: „Poslije mu se javi Gospod u ravnici Mamrijskoj kad sjeđaše na vratima pred šatorom svojim u podne.“ Ali kada se ta epizoda pripoveda, saznajemo da mu dolaze „tri čovjeka“ (18:2). Avraam se pokazuje kao dobar domaćin i ugošćava ih, pripremajući im veoma lep obrok, koji sva trojica jedu. Kada mu se potom obrate, jedan od ova tri ‘čoveka’ izričito se poistovećuje sa ‘GOSPODOM’ (18:13). Na kraju priče obaveštavaju nas da su druga dvojica bila ‘anđeli’ (19:1). Dakle, ovde imamo slučaj u kojem su dva anđela I SAM GOSPOD BOG uzeli ljudski oblik – i to toliko da se Avraamu čine kao tri čoveka, i svi jedu hranu koju im je pripremio.

“Najpoznatiji primer takve dvosmislenosti nalazi se u priči o Mojsiju i gorućem grmu (Izlazak 3:1-22). Radi konteksta: Mojsije, sin Jevreja, odrastao je u Egiptu kod faraonove kćeri, ali mora da beži jer je ubio jednog Egipćanina i jer ga traži sam faraon. Odlazi u Madijan, gde se ženi i postaje pastir stada svoga tasta. Jednoga dana, dok obavlja svoje pastirske dužnosti, Mojsije vidi zapanjujući prizor. Rečeno nam je da stiže do gore Horiv (to je gora Sinaj, gde mu je kasnije, nakon izlaska, dat zakon) i tamo: „I javi mu se anđeo Gospodnji u plamenu ognjenom iz kupine.“ (Izlazak 3:2). Mojsije je zadivljen jer grm gori, ali ga vatra ne sagoreva. I uprkos tome što se kaže da mu se javio Anđeo Gospodnji, ‘Gospod’ je taj koji vidi da je Mojsije prišao grmu, i ‘Bog’ je taj koji ga potom doziva iz grma. Štaviše, Anđeo Gospodnji kaže Mojsiju: „Ja sam Bog oca tvojega, Bog Avramov, Bog Isakov i Bog Jakovljev.“ (Izlazak 3:6). Kako priča teče, Gospod Bog nastavlja da govori Mojsiju, a Mojsije Bogu. Ali u kom smislu je to bio Anđeo Gospodnji koji mu se javio? Korisna napomena u HarperCollins Study Bible to ovako izražava: ‘Iako je u 2. stihu bio anđeo taj koji se javio, ne postoji suštinska razlika između Božanstva i njegovih izaslanika.’ Ili, kako je to izrazio novozavetni naučnik Charles Gieschen, ovaj ‘Anđeo Gospodnji’ je ‘ili nerazlučiv od Boga kao njegovo vidljivo javljanje’ ili je poseban lik, odvojen od Boga, kome je poverena sama Božja vlast.” (Isto, 2. Divine Humans in Ancient Judaism, str. 56-57; podebljanje i velika slova moji)

Budući da Ehrman veruje da su Pavle i neki od prvih hrišćana učili da je Isus ovaploćenje Anđela Jahveovog, i budući da je taj Anđeo ljudsko javljanje samog Jahvea, to znači da Isus nije niko drugi do samo Ovaploćenje Jahvea Svemogućeg!

Kako onda Ehrman može da tvrdi da nijedan novozavetni pisac nikada ne poistovećuje Isusa sa Jahveom, kada su upravo to učili neki od nadahnutih pisaca — prema Ehrmanovom sopstvenom viđenju da su vernici poput Pavla objavljivali da je Hristos Ovaploćenje starozavetnog Anđela Jahveovog? Ako su ti hrišćani verovali da je Isus upravo taj Anđeo koji se pominje u hebrejskoj Bibliji, onda to znači da su, po Ehrmanovoj sopstvenoj logici, morali verovati da je Hristos ljudsko javljanje samog Jahvea, Boga Svemogućeg.

Ali za Ehrmana postaje mnogo gore.

Ehrman tvrdi da pesma iz Poslanice Filipljanima ne samo da objavljuje da je Bog uzvisio Isusa na viši položaj kako bi vaskrslog Gospoda učinio sebi jednakim, nego i da mu je čak dao ime Jahve, i da zapoveda celom stvorenju da obožava vaskrslog Gospoda na potpuno isti način na koji, prema proroku Isaiji, treba obožavati Jahvea!

“… Za pesmu iz Poslanice Filipljanima, Hristos je od početka bio božanski, ali je pri svom uzvišenju učinjen još ‘božanskijim’, štaviše, UČINJEN JE JEDNAKIM BOGU.

“To je stav oko kojeg se tumači naširoko slažu, a razlog je formulacija poslednje dve strofe pesme, stihova 10-11. Tu nam se kaže da je Bog ‘naduzvisio’ Isusa, tako da: „Da se u Ime Isusovo pokloni svako koljeno što je na nebesima i na zemlji i pod zemljom; I da svaki jezik prizna da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca.“ Površni čitalac to možda neće primetiti, ali ovi redovi aludiraju na jedan odlomak iz hebrejske Biblije. I to na upečatljiv odlomak. Prema izvornom odlomku, kako se nalazi u Isaiji 45:22-23, samo je Jahve, Bog Izrailjev, taj pred kim „da će im se pokloniti svako koljeno, i zaklinjati se svaki jezik.“…

“Prorok Isaija je sasvim izričit. Postoji samo jedan Bog, NIJEDAN DRUGI. Taj Bog je Jahve. Taj Bog se zakleo da se NIJEDNOM DRUGOM neće prikloniti svako koleno niti će ga svaki jezik ispovedati. Pa ipak, u pesmi iz Poslanice Filipljanima, nije Bogu Ocu – pored koga, prema Isaiji, ‘nema drugoga’ – nego uzvišenom Isusu što će mu se prikloniti sva kolena i što će ga ispovedati svi jezici. Isusu je dat STATUS I ČAST I SLAVA samog Jednog Svemogućeg Boga.

“Ovo tumačenje Hristove pesme u Poslanici Filipljanima pokazuje da su VEOMA RANO u hrišćanskom pokretu Isusovi sledbenici iznosili smele tvrdnje o njemu. On je bio uzvišen DO JEDNAKOSTI SA BOGOM, iako je sam Bog rekao da pored njega ‘nema drugoga’. Nekako su hrišćani zamišljali da ipak postoji ‘drugi’. I taj drugi je bio JEDNAK BOGU. Ali ne zato što je bio Bog ‘po prirodi’ – da upotrebimo kasniji filozofsko-teološki izraz koji je počeo da se primenjuje u raspravama o božanstvu Hrista. Bio je Bog zato što ga je Bog takvim učinio. Ali kako je mogao biti Bog, ako je Bog bio Bog, a postojao je samo jedan Bog? To je postalo ključno pitanje hristoloških rasprava u kasnijim vremenima, kao što ćemo videti. U ovoj fazi možemo reći samo to da rane hrišćane ova dilema, ili ovaj paradoks, nije dovoljno mučila da bi o tome nešto napisali, pa ne znamo tačno kako su se s tim nosili.

“Poslednja napomena o pesmi iz Poslanice Filipljanima možda vam je već pala na pamet. Hristologiju koju ona prihvata nazivao sam ‘ovaploćenjskom’, budući da Isusa prikazuje kao preegzistentno božansko biće koje postaje čovek. Ali u pesmi očigledno postoji i element ‘uzvišenja’, jer ga je pri Isusovom vaskrsenju Bog uzvisio na još viši položaj nego što ga je imao ranije. U izvesnom smislu, dakle, ova pesma nam pruža prelaznu hristologiju koja spaja gledište ovaploćenja sa gledištem uzvišenja. Kasniji pisci će se još više udaljiti od hristologije uzvišenja, tako da će Hristos biti prikazivan KAO JEDNAK BOGU I PRE SVOG JAVLJANJA U SVETU – štaviše, KAO JEDNAK BOGU OD SVAGDA. Ali to nije gledište pesme iz Poslanice Filipljanima. Za ovaj prelepi odlomak, kako ga Pavle navodi i, po svoj prilici, u njega veruje, Hristos je zaista bio preegzistentno božansko biće. Ali je bio biće nalik anđelu, koje je tek nakon svog čina poslušnosti do smrti UČINJENO JEDNAKIM BOGU.” (Isto, str. 264-266; podebljanje i velika slova moji)

I:

Međutim, u ovoj fazi treba ponovo naglasiti još jednu stvar. Ako se izraz visoka hristologija koristi da bi se govorilo o ovakvom gledištu ovaploćenja, onda bi Prolog Jovanovog jevanđelja predstavljao zaista veoma visoku hristologiju — višu čak i od one u pesmi iz Poslanice Filipljanima. Za pisca te pesme, kao i za samog Pavla, Hristos je pre nego što je postao čovek bio neka vrsta anđeoskog bića — verovatno “glavni anđeo” ili “Anđeo Gospodnji”. A kao posledica svoje poslušnosti Bogu do smrti, dobio je još uzvišenije stanje bića, kao onaj koji je JEDNAK BOGU PO ČASTI I POLOŽAJU, kao Gospod svega. To je samo po sebi izuzetno uzvišeno gledište o Isusu, seoskom propovedniku iz Galileje koji je objavljivao dolazeće carstvo Božje i koji je, pošto se našao sa pogrešne strane zakona, bio raspet. Ali Prolog Jovanovog jevanđelja ima još uzvišenije viđenje Hrista. Ovde Hristos nije Božji anđeo koji je kasnije “naduzvišen” ili postavljen na viši položaj nego što ga je imao pre nego što se javio na zemlji. Sasvim suprotno, i pre nego što se javio, on je bio sam Logos Božji, biće koje je bilo Bog, onaj kroz koga je stvoren čitav svemir. (Isto, str. 277-278; podebljanje i velika slova moji)

Konačno:

12. Tetragram u hebrejskoj Bibliji, JHVH (= Jahve), koji služi kao lično ime Boga, u grčkoj verziji je preveden izrazom Kirios, što u engleski prelazi kao “Lord”. I tako, kada tekst kaže da će svaki jezik ispovedati da je “Isus Gospod”, izgleda da to znači da će svi priznati DA ISUS NOSI UPRAVO IME SAMOGA JAHVEA. Važno je, međutim, napomenuti da se Isus i dalje razlikuje od Boga Oca, budući da sve to treba da se dogodi na Očevu “slavu”. (Isto, str. 381; podebljanje i velika slova moji)

Budući da Ehrman priznaje da Carmen Christi potvrđuje da je Bog Otac učinio Isusa jednakim sebi po časti i položaju, i da mu je čak dao upravo ime Jahve, zbog čega će vaskrsli Gospod na kraju primiti potpuno isto obožavanje koje, prema Isaiji 45:23, Jahve treba da primi od celog stvorenja — kako onda može da tvrdi da nijedan novozavetni pisac nikada nije učio da je Isus Jahve ili jednak Bogu?

Sledeći opširan navod iz Ehrmana odlično sažima njegov stav o tome u šta su Pavle i neki drugi verovali u vezi sa Hristom:

Drugi odlomci kod Pavla

Hristologija ovaploćenja koja stoji iza himne iz Poslanice Filipljanima može se videti i u drugim odlomcima Pavlovih poslanica. Već sam rekao da je Pavle Hrista shvatao kao “stenu” koja je Izrailjcima u pustinji davala životvornu vodu (1. Korinćanima 10:4) i ukazao na to da je Pavle tvrdio da je Hristos, za razliku od prvog Adama, došao sa “neba” (1. Korinćanima 15:47). Kada Pavle govori o tome da Bog “šalje” svoga Sina, čini se da ne govori samo metaforički (kao što se, na primer, za Jovana Krstitelja kaže da je bio “poslat” od Boga u Jovanu 1:6); naprotiv, Bog je Hrista zaista poslao iz nebeske oblasti. Kako je to rekao u poslanici Rimljanima: „Jer što zakonu bješe nemoguće, pošto bješe oslabljen tijelom, Bog poslavši Sina svoga u obličju tijela grjehovnoga“ (8:3). Zanimljivo je da Pavle koristi taj izraz obličje — baš kao i pesma iz Poslanice Filipljanima kada govori o Hristu koji dolazi u “obličju” ljudi. Na oba mesta je to ista grčka reč. Da li je Pavle želeo da izbegne tvrdnju da je Hristos zaista postao čovek, već da je došao samo u ljudskom “obličju”? Teško je reći.

Ali jasno je da Pavle ne veruje da se Hristos jednostavno pojavio niotkuda, kao što to, izgleda, čine anđeli u hebrejskoj Bibliji. Jedan od stihova kod Pavla koji me je dugo zbunjivao jeste Galatima 4:4, gde Pavle piše: „A kad dođe punoća vremena, posla Bog Sina svojega, koji se rodi od žene, koji bi pod zakonom“ Uvek sam se pitao zašto bi Pavle isticao da je Hristos rođen od žene. Koja druga mogućnost, zapravo, postoji? Ali ta izjava ima smisla ako je Pavle verovao da je Hristos preegzistentno anđeosko biće. U tom slučaju je važno naglasiti da je Isus rođen na ljudski način: nije se prosto pojavio kao što se Anđeo Gospodnji pojavio Agari, Avraamu i Mojsiju. Ovde, u poslednje dane, on je zaista rođen u obličju ljudskog tela, kao dete.

Pavle o Hristu govori i uzvišenije stvari. U 2. poglavlju smo videli da su neki jevrejski tekstovi Božju Premudrost shvatali kao ipostas Boga — aspekt ili svojstvo Boga koje je poprimilo sopstveni oblik postojanja. Premudrost je bila posrednik kroz koga je Bog stvorio sve stvari (kao u Pričama Solomonovim 8), a budući da je to bila upravo Božja Premudrost, ona je bila i Bog i neka vrsta Božjeg lika. Kako to izražava Premudrost Solomonova, Premudrost je „Jer ona je dah Sile Božje i izliv čisti Svedržitelja slave; zato se nje ništa nečisto ne dotiče. Jer ona je odbljesak svjetlosti vječne i ogledalo čisto Božanskog djejstva i slika Njegove dobrote.“ (7:25–26). Štaviše, videli smo da se Premudrost mogla shvatiti kao Anđeo Gospodnji. Isus je, za Pavla, BIO ANĐEO GOSPODNJI. I zato je i on bio Božja Premudrost, pre nego što je došao na ovaj svet. Stoga Pavle i govori: „slave Hrista, koji je ikona Boga nevidljivoga.“ (2. Korinćanima 4:4). Još upečatljivije, Hristos se može opisati kao posrednik stvaranja:

„Ali mi imamo samo jednoga Boga Oca, od kojega je sve i za kojega smo mi, i jednoga Gospoda Isusa Hrista, kroz kojega je sve i mi kroz njega.“ (1. Korinćanima 8:6)

Ovaj stih vrlo verovatno sadrži neku vrstu još jednog predpavlovskog ispovedanja vere, jer se, kao što se vidi, uredno deli na dva dela, sa po dva reda. Prvi deo je ispovedanje Boga Oca, a drugi ispovedanje Isusa Hrista. “Kroz” Hrista sve stvari nastaju i sami vernici postoje. To veoma podseća na ono što nehrišćanski jevrejski tekstovi povremeno govore o Božjoj Premudrosti. A Božja Premudrost je, kao što smo videli, i sama bila shvaćena kao Bog. Tako je i sa Isusom kod Pavla. Jedan od najspornijih stihova u Pavlovim poslanicama jeste Rimljanima 9:5. Naučnici se spore oko toga kako taj stih treba prevesti. Jasno je da Pavle govori o prednostima datim Izrailjcima, te ističe da “oci” (to jest, jevrejski patrijarsi) pripadaju Izrailjcima, i navodi: „od kojih je Hristos po tijelu, koji je nad svima Bog blagosloveni u vijekove. Amin.“ Ovde je Hristos “Bog nad svima”. To je veoma uzvišeno gledište.

Ali neki prevodioci radije ne shvataju ovaj odlomak kao tvrdnju da je Hristos Bog, i to čine tvrdeći da ga treba prevesti drugačije, tako da prvo kaže nešto o Hristu, a zatim, kao drugo, izrekne blagoslov Bogu. Oni stih prevode ovako: “od njih je Hristos po telu. Neka je Bog, koji je nad svima, blagosloven vavek, amin.” Pitanja prevoda su veoma složena, i različiti naučnici imaju različita mišljenja. Stvar je od ključnog značaja. Ako je prva verzija ispravna, onda je to jedino mesto u svim Pavlovim poslanicama gde on Isusa izričito naziva Bogom.

Ali da li je ispravna? Godinama sam smatrao da je drugi prevod pravi i da odlomak ne naziva Isusa Bogom. Glavni razlog za takvo mišljenje, međutim, bio je taj što sam mislio da Pavle nigde drugde Isusa ne naziva Bogom, pa to verovatno ne bi učinio ni ovde. **Ali to je, naravno, kružno rezonovanje, i mislim da prvi prevod najbolje odgovara grčkom tekstu, kao što su i drugi naučnici energično tvrdili.**13 Vredi naglasiti da Pavle zaista govori o Isusu kao o Bogu, kao što smo videli. To ne znači da je Hristos Bog Otac Svemogući. Pavle je očigledno smatrao da je Isus u izvesnom smislu Bog — ali ne misli da je on bio Otac. On je pre dolaska na svet bio anđeosko, božansko biće; ON JE BIO ANĐEO GOSPODNJI; na kraju je uzvišen DA BUDE JEDNAK BOGU I DOSTOJAN SVE BOŽJE ČASTI I OBOŽAVANJA. I zato sada nemam nikakvih poteškoća da priznam da je Pavle zaista mogao otvoreno da nazove Isusa Bogom, kao što, izgleda, i čini u Rimljanima 9:5.

Ako neko TAKO RANO u hrišćanskoj tradiciji kao Pavle može da vidi Hrista KAO OVAPLOĆENO BOŽANSKO BIĆE, nije iznenađenje što se isto gledište javlja kasnije u tradiciji. Nigde se ne javlja jasnije i snažnije nego u Jevanđelju po Jovanu. (Isto, str. 266-269; podebljanje i velika slova moji)

Obratite pažnju na to kako Ehrman otvoreno priznaje da su Pavle i neki od najranijih hrišćana verovali da je Isus božanski Anđeo Jahveov, Ovaploćenje same Božje Premudrosti i Posrednik kojim se Bog poslužio da stvori sve stvari, koga je Bog potom, nakon njegovog vaskrsenja, visoko uzvisio da postane jednak Ocu i dostojan da prima potpuno istu čast i obožavanje koje prima i sam Bog.

Imajući sve navedeno u vidu, može li Ehrman biti jasniji da pojedini novozavetni pisci zaista potvrđuju da je Isus i ovaploćeni Jahve Bog i jednak Jahveu Bogu Ocu po sili, slavi, časti, veličanstvu i obožavanju?

Ako Gospod Isus da, uskoro ćemo objaviti još članaka o tome kako Ehrman protivreči samome sebi.