Efescima 5:5: još jedan primer prvog Šarpovog pravila?
U nekim od mojih ranijih izlaganja (https://answeringislamblog.wordpress.com/2019/12/11/biblical-verses-that-call-jesus-god/), govorio sam o jednoj osobenosti grčkog jezika koja se sreće kroz čitave novozavetne spise, a koju naučnici obično nazivaju konstrukcijom Grenvila Šarpa. Ta konstrukcija je zapravo pravilo grčke gramatike koje se tiče toga kako funkcioniše određeni član ho („taj“) i svi njegovi različiti padeži.
Prema tom pravilu, kada su dve reči u jednini — imenice, pridevi ili participi — koje nisu vlastita imena povezane veznikom kai („i“), pri čemu se određeni član javlja samo ispred prve, onda se obe odnose na jednu te istu osobu.
Upravo to nalazimo u sledećem tekstu:
„Jer znajte ovo, da nijedan bludnik, ili nečist, ili lakomac, koji je idolopoklonik, nema nasljeđa u Carstvu Hrista i Boga.“ (tou Christou, kai Theou) Efescima 5:5 Young’s Literal Translation (YLT)
Međutim, pojedini naučnici oklevaju da u ovome vide još jedno mesto na kojem se vaskrsli Gospod izričito naziva Bogom, i to zbog toga što titula Christos („Hristos“) u novozavetnim spisima funkcioniše kao vlastito ime Isusovo, a Šarpovo pravilo isključuje vlastite imenice.
S druge strane, iako Christos u pojedinim odlomcima ima snagu vlastitog imena kada je reč o Isusu, to nije uvek slučaj.
Štaviše, Šarpovo pravilo obično isključuje vlastita imena koja se javljaju posle veznika kai, ali ih ne mora nužno isključiti ako su smeštena na prvo atributivno mesto. Na primer, da u Efescima 5:5 stoji „Boga i Hrista“, time bi bilo manje verovatno da se obe imenice odnose na Hrista.
Još je važnije to što u spisima ranih grčkih otaca postoje hiljade mesta na kojima se Efescima 5:5, Titu 2:13 i 2. Petrova 1:1 navode kao mesta na kojima se Isus izričito naziva Bogom. Kao što je primetio evangelički novozavetni tekstualni kritičar dr Danijel B. Volas:
49 Kao što je ranije pomenuto, verujemo da je Efescima 5:5 jedini drugi hristološki značajan tekst u kojem bi Šarpovo pravilo moglo da važi. Ali glavni razlog zbog kojeg nismo sasvim odbacili njegovu valjanost jeste taj što, iako se u konstrukciji koristi Christos, grčki patristički pisci jednoglasno vide taj tekst kao da se odnosi na jednu osobu. (Volas, Granville Sharp’s Canon and Its Kin: Semantics and Significance [Peter Lang Inc., International Academic Publishers; prvo izdanje, novembar 2008], str. 251; podebljanje moje)
Opširno navodim Volasovo izlaganje i njegov citat iz Kristofera Vordsvorta, koji je temeljno pretražio rane grčke crkvene pisce da bi video kako su tumačili tekstove koje je Grenvil Šarp koristio da potvrdi božanstvo Hrista, kao što je Efescima 5:5:
Što se tiče preostala tri odlomka (Efescima 5:5; Titu 2:13; i 2. Petrova 1:1), primetio je da su svi oni često korišćeni, počev od drugog veka. Zaista, postao je toliko uveren da je Šarp izneo tako pouzdano načelo da je na jednom mestu izjavio:
. . . potpuno verujem da u čitavom Novom zavetu nema nijednog izuzetka od vašeg prvog pravila: a ta tvrdnja mogla bi se protegnuti i beskrajno dalje. Ali, na svim ostalim mestima (kakvo god da je stanje na onima za koja smo mi posebno zainteresovani), pošto sam ih, pod vašim vođstvom, ispitao, uveren sam da taj idiom nije „anceps“, nije „ambiguum“. Štaviše, zar se ne bih usudio da dodam da grčki mora da je čudan jezik ako je tako nešto moguće?163
Nakon iscrpnog istraživanja grčke hrišćanske književnosti koja obuhvata raspon od preko 1000 godina, Vordsvort je mogao da iznese zapanjujuću primedbu:
. . . zapazio sam (uveren sam) više od hiljadu primera oblika ὁ Χριστος και Θεος (Efescima v. 5)[,] nekoliko stotina primera oblika ὁ μεγας θεος και σωτηρ (Titu ii. 13); i ne manje od nekoliko hiljada oblika ὁ θεος και σωτηρ (2. Petrova i. 1.)[,] dok ni u jednom jedinom slučaju nisam video (tamo gde je smisao mogao da se utvrdi) da se bilo koji od njih koristi, osim samo za jednu osobu.164…
Vordsvort navodi niz otaca koji su ove odlomke koristili kao dokaze protiv arijanstva — štaviše, pronalazi čak i nekolicinu arijanaca koji su svojim protivnicima priznali sintaksu te konstrukcije. Na primer, u vezi sa Titu 2:13 on tvrdi da
Tumačenje našeg prevoda [KJV] nikada nijednom nije palo na pamet ni u jednom delu hrišćanskog sveta, čak ni onda kada je arijanstvo trijumfovalo nad katoličkom verom. Zacelo bi ta činjenica, [sic] sama po sebi mogla biti dovoljna da obori svaku pomisao o dvosmislenosti u tom obliku izražavanja.166…
163 Isto, 103…
165 Ezra Abot zapravo pokušava da ovakvim pristupom poništi mnoštvo patrističkih dokaza („On the Construction of Titus II.13“, u The Authorship of the Fourth Gospel and other Critical Essays [Boston: G. H. Ellis, 1888] 145):
To što bi pravoverni oci dvosmislenom odlomku dali onu konstrukciju koja je odgovarala njihovoj teologiji i upotrebi jezika u njihovo vreme bilo je gotovo samo po sebi razumljivo i ne pruža nikakav dokaz da je njihovo razrešenje te dvosmislenosti ispravno.
Toliko su brojni slučajevi u kojima su oci, pod uticajem dogmatske pristrasnosti, naneli krajnje nasilje sasvim jasnom jeziku, da ne možemo pridati nikakvu težinu njihovom opredeljenju u slučaju konstrukcije koja je zaista dvosmislena, kao što je ova.
Nezavisno od pitanja da li su i nepravoverni pisci koristili takve tekstove, ono što izgleda kao značajan udarac Abotovoj paušalnoj tvrdnji jeste činjenica da se patristički pisci, u svom pozivanju na božanstvo Hrista, nisu pozivali na jezik 1. Timoteju 5:21 ili 2. Solunjanima 1:12 — upravo na one odlomke koji sadrže vlastita imena i stoga nisu valjani primeri Šarpovog pravila. Stoga se čini da je konstrukcija u jednini koja ne uključuje vlastita imena istinski idiom tog jezika.
166 Isto, 95. Up. takođe 22-23. (Volas, Sharp Redivivus? – A Reexamination of the Granville Sharp Rule https://bible.org/article/sharp-redivivus-reexamination-granville-sharp-rule; podebljanje moje)
154 S.v. Χριστός u BAGR, (2). Ipak, Midlton je prihvatio ovaj tekst kao onaj koji odgovara Šarpovom kanonu, premda prvenstveno na osnovu brojnih patrističkih upotreba ovog izraza (ὁ Χριστὸς καὶ θεός) radi potvrde božanstva Hrista (Doctrine of the Greek Article, 362-65). Možemo dodati i to da se Χριστός javlja na prvom mestu. Moguće je da vlastita imena ne odgovaraju Šarpovom pravilu upravo zato što se obično nalaze na drugom mestu. Budući da im član nije potreban da bi bila određena, ne može se zaključiti da se član „prenosi“ na vlastito ime u smislu referencijalne istovetnosti. Zaista, gotovo sve mešovite konstrukcije koje sam ispitao, kako u Novom zavetu tako i u papirusima, imale su vlastito ime na drugom mestu. Efescima 5:5, dakle, može sasvim dobro odgovarati Šarpovom pravilu. Iako gotovo nijedan od naših primera mešavine zajedničke imenice i vlastitog imena nije dao referencijalnu istovetnost, tačne paralele sa Efescima 5:5 nije lako pronaći. Stoga u ovom ogledu moramo ostati neodlučni. (Isto https://bible.org/article/sharp-redivivus-reexamination-granville-sharp-rule#_ftn154; podebljanje moje)
168 Isto, 122-24. Vordsvort među najranije pisce ubraja Klimenta Rimskog, Polikarpa, Justina Mučenika, Irineja, Klimenta Aleksandrijskog i Origena. (Sledeći tekstovi navedeni su najpre prema Vordsvortovoj predstandardnoj nomenklaturi, ponekad prema određenom štampanom izdanju, a zatim su prevedeni u današnji standardni oblik citiranja.) Na primer, Kliment Rimski naziva Hrista ὁ παντεπόπτης θεὸς καὶ δεσπότης τῶν πνευμάτων καὶ κύριος πάσης σαρκός (Epist. i . c. 58=1 Cor. 64.1); Polikarp govori o njemu kao o τοῦ κυρίου καὶ θεοῦ (Philip. c. vi.=Phil. 6.2); Justin Mučenik uzvisuje Gospoda kao τοῦ ἡμετέρου ἱερέως καὶ θεοῦ καὶ Χριστοῦ (Dialog. cum Tryphone, p. 282, ed. Jebb=Dialogue with Trypho 115.4); Irinej mu se obraća sa četiri epiteta: Χριστῷ ᾿Ιησοῦ τῷ κυρίῳ ἡμῶν καὶ θεῷ καὶ σωτῆρι καὶ βασιλεῖ (L. i. c. x. p. 48=Adversus haereses 1.2.1); Kliment Aleksandrijski naziva Hrista ὁ ἄτυφος θεὸς καὶ κύριος (Paedagog. l. ii. c. iii. p. 161=Paedagog. 2.3.38.1), kao i ὁ σωτὴρ ἡμῶν καὶ θεός (Stromat. l. viii., p. 737=Stromata 7.10.58); Origen često naziva Hrista ὁ θεὸς καὶ σωτήρ (npr. ὁ ἀψευδὴς θεὸς καὶ σωτὴρ,ὁ κύριος ἡμῶν ᾿Ιησοῦς Χριστός [Selecta in Psalmos, vol. ii, p. 564=Selecta in Psalmos 12.1149]; τοῦ θεοῦ καὶ σωτῆρος ἡμῶν [Selecta in Psalmos, vol. ii, p. 584=Selecta in Psalmos 12.1185]; i (što Vordsvort ne navodi) τοῦ θεοῦ καὶ σωτῆρος ἡμῶν [Fragmenta in Lucam 172.6]; τοῦ θεοῦ καὶ σωτῆρος ἡμῶν [Fragmenta in Psalmos, Psalam 88:45]). (Isto https://bible.org/article/sharp-redivivus-reexamination-granville-sharp-rule#_ftn168)
169 Ono što je u tom pogledu zanimljivo jeste to da se Efescima 5:5 drži jednako dobro kao Titu 2:13 i 2. Petrova 1:1. Zbog toga verovatno nije razborito prosto ga potpuno odbaciti kao izričitu potvrdu božanstva Hrista. Ipak, budući da je u jednačini Χριστός — izraz za koji verujemo da je u poslanicama vlastito ime — na sigurnijem smo tlu ako svoje izlaganje ograničimo na ova druga dva odlomka. (Isto https://bible.org/article/sharp-redivivus-reexamination-granville-sharp-rule#_ftn169; podebljanje moje)
189 Kao što je ranije pomenuto, verujemo da je Efescima 5:5 jedini drugi hristološki značajan tekst u kojem bi Šarpovo pravilo moglo da važi. Ali glavni razlog zbog kojeg nismo sasvim odbacili njegovu valjanost jeste taj što, iako se u konstrukciji koristi Χριστός, grčki patristički pisci jednoglasno vide taj tekst kao da se odnosi na jednu osobu. (Isto https://bible.org/article/sharp-redivivus-reexamination-granville-sharp-rule#_ftn189; podebljanje moje)
Još jedan proslavljeni poznavalac grčkog Novog zaveta pomenuo je Vordsvortovo iscrpno istraživanje grčkog patrističkog tumačenja Efescima 5:5:
„… a ispravan prevod izraza tou Christou kai Theou nije ‘pomazanika i Boga’, već: ‘Onoga koji jeste Hristos i Bog’;… Ali ne samo načelo tog pravila, Deo 1, Pogl. III, Odeljak iv. 2, i nepromenljiva praksa u Novom zavetu u pogledu ovih i svih drugih atributiva primoravaju nas da pristanemo na istovetnost izraza Christou kai Theou, nego istu tu istinu potvrđuje i ispitivanje grčkih otaca koje je tako umešno izveo g. Vordsvort; koji tvrdi: ‘imaćemo utehu da ustanovimo da SE NIJEDNO DRUGO TUMAČENJE OSIM VAŠEG (g. Šarpovog) nikada nije čulo ni u jednoj grčkoj crkvi’; str. 26. Zatim navodi, između ostalih primera, neke veoma odlučujuće odlomke iz Jovana Zlatoustog, Kirila Aleksandrijskog i Teodorita, u kojima se upravo ovaj tekst navodi zajedno sa uobičajenim trinitarnim tekstovima, Jovan i. 1; Rimljanima ix. 5… Osim toga, kako će se ovo složiti sa Teodoritovim objašnjenjem Titu ii. 13 (vidi Vordsvort, str. 32.) ‘On’ (apostol) ‘nazvao je istu osobu Spasiteljem i velikim Bogom i Isusom Hristom’?… G. Vordsvort tvrdi (str. 132): ‘Zapazio sam više, uveren sam, od hiljadu primera oblika ho Christos kai Theos (Efescima v. 5), nekoliko stotina primera oblika ho megas Theos kai soter (Titu ii. 13) i ne manje od nekoliko hiljada oblika ho Theos kai soter (2. Petrova i. 1.), dok NI U JEDNOM JEDINOM SLUČAJU nisam video, tamo gde je smisao mogao da se utvrdi, da se bilo koji od njih koristi, osim samo za jednu osobu.’“ (Tomas Fanšo Midlton, The Doctrine of the Greek Article Applied to the Criticism and Illustration of the New Testament [Cambridge, drugo izdanje 1828], str. 502-504 https://books.google.com/books?id=0LfTEuP9cV0C&printsec=frontcover#v=onepage&q&f=false; podebljanje i verzal moji)
To da se Isus naziva i Hristom i Bogom potkrepljuje i činjenica da u ovoj istoj poslanici blaženi apostol opisuje vaskrslog Gospoda kao svemogućeg Jehovu iz Starog zaveta:
„A svakome se od nas dade blagodat po mjeri dara Hristova. Zato veli: Uzišavši na visinu zaplijeni plijen i dade darove ljudima. A ono „uziđe“ šta je, osim da prvo i siđe u najdonja mjesta zemlje? Onaj koji siđe to je isti koji i uziđe više sviju nebesa da ispuni sve.“ Efescima 4:7-10 Modern English Version (MEV)
Obratite pažnju na to kako ovaj odlomak prenose sledeći prevodi:
„A ono „uziđe“ šta je, osim da prvo i siđe u najdonja mjesta zemlje? Onaj koji siđe to je isti koji i uziđe više sviju nebesa da ispuni sve.“ J. B. Philips
„A ono „uziđe“ šta je, osim da prvo i siđe u najdonja mjesta zemlje? Onaj koji siđe to je isti koji i uziđe više sviju nebesa da ispuni sve.“ New International Reader’s Version (NIRV)
Pavle govori o tome kako se Hristos uzneo natrag na nebo odakle je prvobitno i došao, što je jasna potvrda Isusovog predljudskog postojanja. Kao da to nije dovoljno zapanjujuće, nadahnuti apostol navodi sledeći psalam:
„Ti si izašao na visinu, doveo si roblje, primio darove za ljude, a i za one koji se protive da ovdje nastavaš, Gospode Bože!“ Psalam 68:18 MEV
A jezik sledećeg starozavetnog teksta,
„Jesam li ja Bog izbliza, govori Gospod, a nijesam Bog i izdaleka? Može li se ko sakriti na tajno mjesto da ga ja ne vidim? govori Gospod; ne ispunjam li ja nebo i zemlju? govori Gospod.“ Jeremija 23:23-24 MEV
pripisuje Isusu, poistovećujući time Hrista sa upravo onim Bogom Jehovom koji ispunjava celo stvorenje svojim duhovnim prisustvom i koji se uzneo natrag onamo odakle je i sišao!
Pavle dalje opisuje Hristovo telesno uznesenje i njegovo uzvišenje nad svime što postoji od stvorenoga:
„I kakva je neizmjerna veličina sile njegove na nama koji vjerujemo po djejstvu silne moći njegove, Koju učini u Hristu vaskrsavši ga iz mrtvih, i posadi sebi s desne strane na nebesima, Iznad svakoga načalstva, i vlasti, i sile, i gospodstva, i iznad svakoga imena što se može nazvati, ne samo u ovome vijeku, nego i u budućem; I sve pokori pod noge njegove, i Njega postavi iznad svega za glavu Crkvi, Koja je tijelo njegovo, punoća Onoga koji sve ispunjava u svemu.“ Efescima 1:19-23 MEV
Jezikom koji je gotovo istovetan načinu na koji hebrejska Biblija govori o Jehovinom uzvišenom položaju iznad celog stvorenja:
„Jer si ti, Gospode, visok nad svom zemljom i nadvisuješ sve bogove.“ Psalam 97:9 MEV
„Neka hvale ime Gospodnje; jer je samo njegovo ime uzvišeno, slava njegova na zemlji i na nebu.“ Psalam 148:13 (NIV)
Budući da Pavle nije imao nikakvih zadrški da Isusa poistoveti sa svemogućim Jehovom u telu, onda mu zacelo ne bi bilo teško ni da Hrista nazove Bogom, jer niko ne može biti Jehova a da ne bude i jedini istiniti Bog i večni Car:
„Dugo je Izrailj bez pravoga Boga i bez sveštenika učitelja, i bez zakona. A da su se u nevolji svojoj obratili ka Gospodu Bogu Izrailjevu i tražili ga, našli bi ga.“ 2. Dnevnika 15:3-4 MEV
„A Gospod je pravi Bog, Bog živi i car vječni, od njegove srdnje trese se zemlja, i gnjeva njegova ne mogu podnijeti narodi.“ Jeremija 10:10 MEV
Dakle, budući da je Isus jasno opisan kao Jehova koji se, zarobivši zarobljeništvo, uzneo natrag na nebo i potom ispunio celokupno stvorenje svojim slavnim duhovnim prisustvom, ne može biti nikakve sumnje ni u to da je on takođe Bog u telu.
Stoga ima smisla to što je nadahnuti apostol mogao da govori o carstvu Hrista koji je Bog, pošto ga je upravo bio opisao kao ovaploćenog Jehovu:
„Jer znajte ovo, da nijedan bludnik, ili nečist, ili lakomac, koji je idolopoklonik, nema nasljeđa u Carstvu Hrista i Boga.“ Evangelical Heritage Version (EHV)