2. Solunjanima 1:12 i božanstvo Hrista
Šarpovo pravilo ponovo trijumfuje!
U ovom tekstu navešću još jedan primer prvog pravila Grenvila Šarpa u vezi sa tekstovima koji govore o božanstvu Gospoda Isusa Hrista.
Šarpovo prvo pravilo glasi:
„Kada kopulativno kai povezuje dve imenice u istom padežu, [tj. imenice (bilo supstantive ili prideve, ili participe) ličnog opisa, koje se odnose na službu, dostojanstvo, srodstvo ili vezu, kao i na svojstva, osobine ili kvalitete, dobre ili rđave], ako član ho, ili bilo koji njegov padežni oblik, prethodi prvoj od pomenutih imenica ili participa, a ne ponavlja se ispred druge imenice ili participa, potonja se uvek odnosi na istu osobu koja je izražena ili opisana prvom imenicom ili participom“ (Sharp, Remarks on the Uses of the Definitive Article, 3)."
Drugim rečima, kada su dve lične imenice u jednini, pridevi ili participi, koji nisu vlastita imena, povezani veznikom kai („i“), pri čemu se određeni član javlja samo ispred prve imenice/prideva/participa, tada se obe/oba odnose na istu osobu."
Upravo to nalazimo u sledećem slučaju:
„Da se proslavi ime Gospoda našega Isusa Hrista u vama i vi u njemu, po blagodati Boga našega i Gospoda Isusa Hrista.“ (tou Theou hemon kai Kyriou ‘Iesou Christou), „i vi u njemu“ 2. Solunjanima 1:12 Names of God Bible (NOG)
Grčki doslovno glasi: „Bog naš i Gospod Isus Hristos“.
Obratite pažnju kako razni prevodi prenose ovaj tekst:
„Da se proslavi ime Gospoda našega Isusa Hrista u vama i vi u njemu, po blagodati Boga našega i Gospoda Isusa Hrista.“ Evangelical Heritage Version (EHV)
„Da se proslavi ime Gospoda našega Isusa Hrista u vama i vi u njemu, po blagodati Boga našega i Gospoda Isusa Hrista.“ exeGeses Companion Bible (ECB)
„Da se proslavi ime Gospoda našega Isusa Hrista u vama i vi u njemu, po blagodati Boga našega i Gospoda Isusa Hrista.“ GOD’s WORD Translation (GW)
„Da se proslavi ime Gospoda našega Isusa Hrista u vama i vi u njemu, po blagodati Boga našega i Gospoda Isusa Hrista.“ New American Bible Revised Edition (NABRE)
„Da se proslavi ime Gospoda našega Isusa Hrista u vama i vi u njemu, po blagodati Boga našega i Gospoda Isusa Hrista.“ New Living Translation (NLT)
„Da se proslavi ime Gospoda našega Isusa Hrista u vama i vi u njemu, po blagodati Boga našega i Gospoda Isusa Hrista.“ Wilber Pickering New Testament (WPNT)
„Da se proslavi ime Gospoda našega Isusa Hrista u vama i vi u njemu, po blagodati Boga našega i Gospoda Isusa Hrista.“ Young’s Literal Translation (YLT)
KONTEKSTUALNI DOKAZI
Neposredni kontekst potvrđuje da blaženi i nadahnuti apostol zaista poistovećuje Hrista sa našim Gospodom Bogom:
„To je znak pravednoga suda Božijega, da se udostojite Carstva Božijega, za koje i stradate, Pošto je pravedno u Boga da uzvrati muku onima koji vas muče, A vama stradalnicima spokojstvo sa nama kada se javi s neba Gospod Isus s anđelima sile svoje, U ognju plamenome“ (en puri phlogos). „koji će osuditi one koji ne poznaju Boga i ne pokoravaju se Jevanđelju Gospoda našega Isusa Hrista. Takvi će biti osuđeni na vječnu pogibao od lica Gospodnjega i od slave sile njegove“ (kai apo tes doxes tes ischyos autou) „Kada dođe u onaj Dan da se proslavi u svetima svojima i pokaže se divan u svima vjerujućima, jer povjerovaste svjedočanstvu našemu. Zato se i molimo svagda za vas, da vas Bog naš učini dostojnim zvanja i ispuni svaku blagu namjeru dobrote i djelo vjere u sili, Da se proslavi ime Gospoda našega Isusa Hrista u vama i vi u njemu, po blagodati Boga našega i Gospoda Isusa Hrista.“ 2. Solunjanima 1:5-12 International Standard Version (ISV)
Ovde Pavle vaskrslom Hristu pripisuje upravo onaj govor kojim se u Starom zavetu opisuje JHVH koji dolazi da sudi zemlji i da ognjem sažeže bezbožnike:
„Jer, gle, Gospod će doći s ognjem, i kola će mu biti kao vihor, da izlije gnjev svoj u jarosti i prijetnju u plamenu ognjenom.“ (en phlogi puris). „Jer će Gospod suditi ognjem i mačem svojim svakom tijelu, i mnogo će biti pobijenijeh od Gospoda.“ Isaija 66:15-16 LXX
„Uđi u stijenu, i sakrij se u prah od straha Gospodnjega i od slave veličanstva njegova.“ (kai apo tes doxes tes ischyos autou), „Ponosite oči čovječije poniziće se, i visina ljudska ugnuće se, a Gospod će sam biti uzvišen u onaj dan. Jer će doći dan Gospoda nad vojskama na sve ohole i ponosite i na svakoga koji se podiže, te će biti poniženi. I na sve kedre Livanske, velike i visoke, i na sve hrastove Vasanske, I na sve gore visoke i na sve humove izdignute, I na svaku kulu visoku i na svaki zid tvrdi, I na sve lađe Tarsiske i na sve likove mile. Tada će se ponositost ljudska ugnuti i visina se ljudska poniziti, i Gospod će sam biti uzvišen u onaj dan.“ Isaija 2:10-17 LXX
Apostol u suštini ukazuje na to da je Isus onaj JHVH Bog koji dolazi u slavi svoje sile da izvrši osvetu nad bezbožnicima zemlje, sažižući ih plamenim ognjem.
Dakle, ako Pavle nema nikakvih zadrški da Isusa poistoveti sa JHVH, onda sigurno ne bi imao nikakvog problema ni da ga opiše kao Gospoda Boga svih vernika.
Na ovom mestu Pavle ne čini ništa drugo nego što odjekuje reči sumnjičavog Tome nakon što je ugledao vaskrslog Hrista kako stoji pred njim u svom vaskrslom i proslavljenom fizičkom telu od mesa:
„A Toma, zvani Blizanac, jedan od Dvanaestorice, ne bješe sa njima kada dođe Isus. A drugi mu učenici govorahu: Vidjeli smo Gospoda. A on im reče: Ako ne vidim na rukama njegovim rane od klinova, i ne metnem prst svoj u rane od klinova, i ne metnem ruku svoju u rebra njegova, neću vjerovati. I poslije osam dana opet bijahu unutra učenici njegovi i Toma s njima. Dođe Isus kad bijahu vrata zatvorena, i stade na sredinu i reče: Mir vam! Zatim reče Tomi: Pruži prst svoj amo i vidi ruke moje; i pruži ruku svoju i metni u rebra moja, i ne budi nevjeran nego vjeran. I odgovori Toma i reče mu: Gospod moj i Bog moj!“ (ho Kyrios mou kai ho Theos mou)! „Reče mu Isus: Zato što si me vidio, povjerovao si; blaženi koji ne vidješe a vjerovaše.“ Jovan 20:24-29
POTKREPLJUJUĆI TEKSTOVI
Kada bi tekst iz 2. Solunjanima bio usamljen slučaj, moglo bi se s razlogom sumnjati da li Pavle zaista opisuje Isusa kao Boga. Međutim, ovo nije jedini put da je apostol ispunjen Svetim Duhom uzveličao Hrista kao Boga u telu:
„Pazite, dakle, na sebe i na sve stado u kome vas Duh Sveti postavi za episkope da napasate Crkvu Gospoda i Boga koju steče krvlju svojom.“ Dela apostolska 20:28 New King James Version (NKJV)
„Čiji su i oci, i od kojih je Hristos po tijelu, koji je nad svima Bog blagosloveni u vijekove. Amin.“ Rimljanima 9:5 NKJV
„Jer u Njemu obitava sva punoća Božanstva tjelesno,“ Kološanima 2:9 Christian Standard Bible (CSB)
„Očekujući blaženu nadu i javljanje slave velikoga Boga i Spasa našega Isusa Hrista,“ (tou megalou Theou kai Soteros hemon ‘Iesou Christou), Titu 2:13 NKJV
Zanimljivo je da su i gorenavedeni tekst i sledeći,
„Simon Petar, sluga i apostol Isusa Hrista, onima što su primili sa nama jednako dragocjenu vjeru u pravdi Boga našega i Spasa Isusa Hrista:“ (****tou Theou hemon kai Soteros ‘Iesou Christou) 2. Petrova 1:1 NKJV
oba primeri Šarpove konstrukcije i nepromenljivo poistovećuju Hrista sa istinitim Bogom:
tn Izrazi „Bog i Spasitelj“ oba se odnose na istu osobu, Isusa Hrista. Ovo je jedna od najjasnijih izjava u Novom zavetu u pogledu božanstva Hrista. Ova konstrukcija u grčkom poznata je kao pravilo Grenvila Šarpa, nazvano po engleskom filantropu i lingvisti koji je prvi jasno formulisao to pravilo 1798. godine. Šarp je ukazao na to da u konstrukciji član–imenica–καί–imenica (gde καί [kai] = „i“), kada su dve imenice u jednini, lične i zajedničke (tj. nisu vlastita imena), one uvek imaju isti referent. Primeri poput „prijatelj i brat“, „Bog i Otac“ itd. obiluju u Novom zavetu i potvrđuju Šarpovu tezu. Jedino je pitanje da li se izrazi poput „Bog“ i „Spasitelj“ mogu smatrati zajedničkim imenicama nasuprot vlastitim imenima. Šarp i drugi koji su ga sledili (poput T. F. Midltona u njegovom majstorskom delu The Doctrine of the Greek Article) pokazali su da je vlastito ime u grčkom ono koje se ne može staviti u množinu. Budući da su i „Bog“ (θεός, theos) i „spasitelj“ (σωτήρ, sōtēr) povremeno nalaženi u množini, oni nisu predstavljali vlastita imena i, prema tome, potpadaju pod Šarpovo pravilo. Iako je bilo 200 godina pokušaja da se Šarpovo pravilo obori, svi pokušaji bili su uzaludni. Šarpovo pravilo stoji opravdano nakon što se sva prašina slegla. Za više informacija o Šarpovom pravilu vidi ExSyn 270-78, naročito 276. Vidi takođe 2. Petrova 1:1 i Judina 4. (NET Bible https://netbible.org/bible/Titus+2; podebljanje je moje)
I:
tn Izrazi „Bog i Spasitelj“ oba se odnose na istu osobu, Isusa Hrista. Ovo je jedna od najjasnijih izjava u Novom zavetu u pogledu božanstva Hrista. Ova konstrukcija u grčkom poznata je kao pravilo Grenvila Šarpa, nazvano po engleskom filantropu i lingvisti koji je prvi jasno formulisao to pravilo 1798. godine. Šarp je ukazao na to da u konstrukciji član–imenica–καί–imenica (gde καί [kai] = „i“), kada su dve imenice u jednini, lične i zajedničke (tj. nisu vlastita imena), one uvek imaju isti referent. Primeri poput „prijatelj i brat“, „Bog i Otac“ itd. obiluju u Novom zavetu i potvrđuju Šarpovu tezu. Štaviše, ta konstrukcija se javlja i drugde u 2. Petrovoj, što snažno ukazuje da je autorov idiom bio isti kao i kod ostalih novozavetnih pisaca (up., npr., 1:11 [„Gospod i Spasitelj“], 2:20 [„Gospod i Spasitelj“]). Jedino je pitanje da li se izrazi poput „Bog“ i „Spasitelj“ mogu smatrati zajedničkim imenicama nasuprot vlastitim imenima. Šarp i drugi koji su ga sledili (poput T. F. Midltona u njegovom majstorskom delu The Doctrine of the Greek Article) pokazali su da je vlastito ime u grčkom ono koje se ne može staviti u množinu. Budući da su i „Bog“ (θεός, theos) i „spasitelj“ (σωτήρ, sōtēr) povremeno nalaženi u množini, oni nisu predstavljali vlastita imena i, prema tome, potpadaju pod Šarpovo pravilo. Iako je bilo 200 godina pokušaja da se Šarpovo pravilo obori, svi pokušaji bili su uzaludni. Šarpovo pravilo stoji opravdano nakon što se sva prašina slegla. Za više informacija o primeni Šarpovog pravila na 2. Petrova 1:1 vidi ExSyn 272, 276-77, 290. Vidi takođe Titu 2:13 i Judina 4. (Isto https://netbible.org/bible/2+Peter+1; podebljanje je moje)
To nije sve.
Pavle je otišao čak dotle da Hrista opiše kao večnog, nestvorenog Sina Božjeg koji je stvorio i održava celokupno stvorenje:
„Ali mi imamo samo jednoga Boga Oca, od kojega je sve i za kojega smo mi, i jednoga Gospoda Isusa Hrista, kroz kojega je sve i mi kroz njega.“ 1. Korinćanima 8:6 NKJV
„Koji nas izbavi od vlasti tame i prenese u Carstvo Sina ljubavi svoje, U kome imamo iskupljenje, oproštenje grijehova; Koji je ikona Boga nevidljivoga, Prvorođeni prije svake tvari, Jer Njime bi sazdano sve, što je na nebesima i što je na zemlji, što je vidljivo i što je nevidljivo, bili prijestoli ili gospodstva, ili načalstva ili vlasti; sve je Njime i za Njega sazdano. I On je prije svega, i sve u njemu postoji. I On je Glava Tijela, Crkve, koji je početak, Prvorođeni iz mrtvih, da u svemu On bude prvi. Jer (Otac) blagoizvoli da se u Njemu nastani sva punoća. I da kroz Njega izmiri sve sa sobom, učinivši mir njegovom krvlju na krstu, (pomirivši) kroz Njega i ono što je na zemlji i ono što je na nebesima.“ Kološanima 1:13-20 NKJV
Budući da jevrejska Biblija jasno svedoči da je JHVH sam stvorio sve i da sam održava celo stvorenje,
„I rekoše Leviti Isus i Kadmilo, Vanije, Asavnija, Serevija, Odija, Sevanija i Petaja: Ustanite, blagosiljajte Gospoda Boga svojega od vijeka do vijeka; i da se blagosilja ime tvoje slavno i uzvišeno svrh svakoga blagoslova i hvale. Ti si sam Gospod; ti si stvorio nebo, nebesa nad nebesima i svu vojsku njihovu, zemlju i sve što je na njoj, mora i sve što je u njima, i ti oživljavaš sve to, i vojska nebeska tebi se klanja.“ Nemija 9:5-6 NKJV
„Kazaću sjeveru: Daj; i jugu: Ne brani; dovedi sinove moje izdaleka i kćeri moje s krajeva zemaljskih, Sve koji se zovu mojim imenom i koje stvorih na slavu sebi, sazdah i načinih.“… „Slaviće me zvijeri poljske, zmajevi i sove, što sam izveo u pustinji vode, rijeke u zemlji suhoj, da napojim narod svoj, izbranika svojega. Narod koji sazdah sebi pripovjedaće hvalu moju.“ Isaija 43:6-7, 20-21 NKJV
„Ovako govori Gospod, izbavitelj tvoj, koji te je sazdao od utrobe materine: Ja Gospod načinih sve: Razapeh nebo sam, rasprostrijeh zemlju sam sobom;“ Isaija 44:24 NKJV
Ovo još jednom pokazuje da za ovog blaženog apostola Hristos nije puko stvorenje niti polubožansko biće. Naprotiv, Isus je ovaploćenje JHVH Boga Svemogućeg, iako on nije Otac niti Sveti Duh.
Zašto bi, dakle, bilo teško poverovati da gramatika 2. Solunjanima 1:12 jasno ukazuje na to da Pavle opisuje Isusa kao Boga i Gospoda svih vernika?
To me dovodi do sledećeg odeljka.
TUMAČI/GRAMATIČARI/TEOLOZI
Sada navodim stavove raznih teologa, gramatičara i egzegeta koji se svi slažu da sintaksa i gramatika 2. Solunjanima 1:12 snažno potvrđuju da se Isus naziva i Bogom i Gospodom.
Sva isticanja su moja.
Našeg Boga i Gospoda Isusa Hrista (του θεου ημων κα κυριου Ιησου Χριστου). Ovde STROGA sintaksa zahteva, budući da postoji samo jedan član uz θεου i κυριου, da se misli na jednu osobu, Isusa Hrista, kao što je izvesno slučaj u Titu 2:13; 2. Petrova 1:1 (Robertson, Grammar****, str. 786). Ovaj inače konačan sintaksički argument, koji priznaje i Šmidel, donekle je oslabljen činjenicom da se Κυριος često upotrebljava kao vlastito ime bez člana, što ne važi za σωτηρ u Titu 2:13; 2. Petrova 1:1. Tako je u Efescima 5:5 εν τη βασιλεια του Χριστου κα θεου prirodno značenje u carstvu Hrista i Boga shvaćenih kao jedno, ali i ovde se θεος, poput Κυριος, često javlja kao vlastito ime bez člana. Stoga se mora priznati da Pavle ovde može misliti „po milosti našega Boga i Gospoda Isusa Hrista“, mada može misliti i „po milosti našega Boga i Gospoda, Isusa Hrista“. (Robertson’s Word Pictures in the New Testament (A. T. Robertson), 2. Solunjanima)
Našeg velikog Boga i Spasitelja Isusa Hrista (του μεγαλου θεου κα σωτηρος Ιησου Χριστου). To je nužno značenje jednog člana uz θεου i σωτηρος, upravo kao u 2. Petrova 1:1; 2. Petrova 1:11. Vidi Robertson, Grammar, str. 786. Vestkot i Hort čitaju Χριστου Ιησου. (Isto, Titu)
Našeg Boga i Spasitelja Isusa Hrista (του θεου ημων κα σωτηρος Ιησου Χριστου). Tako jedan član (του) uz θεου i σωτηρος zahteva, upravo kao i kod του κυριου ημων κα σωτηρος Ιησου Χριστου (našeg Gospoda i Spasitelja Isusa Hrista), jednu osobu, a ne dve, u 2. Petrova 1:11 kao i u 2. Petrova 2:20; 2. Petrova 3:2; 2. Petrova 3:18. Tako u 1. Petrova 1:3 imamo ο θεος κα πατηρ (Bog i Otac), jedna osoba, a ne dve. Gramatika je jednoobrazna i neizbežna (Robertson, Grammar, str. 786), kao što priznaje čak i Šmidel (Winer-Schmiedel, Grammatik, str. 158**): „Gramatika zahteva da se misli na jednu osobu**.“ Multon (Prol., str. 84) navodi papirusne primere slične upotrebe θεος za rimske careve. Vidi isti idiom u Titu 2:13. Petrova upotreba θεος kao predikata uz Isusa Hrista ništa više ne osporava Petrovo autorstvo ove poslanice nego što slična upotreba u Jovan 1:1 osporava Jovanovo autorstvo Četvrtog jevanđelja, ili ista upotreba u Titu 2:13 osporava autentičnost Poslanice Titu. Petar je čuo Tomu kako Isusa naziva Bogom (Jovan 20:28) i sam ga je nazvao Sinom Božjim (Matej 16:16). (Isto, 2. Petrova)
Budući da član stoji ispred θεοῦ, a ne ispred κυρίου, sasvim je najprirodnije, sa Hofmanom, da se i θεοῦ odnosi na Hrista [ali vidi Kritičku napomenu 13. — J. L.], a da to ne bude, kako Hilgenfeld pretpostavlja (str. 264), znak neautentičnosti; jer ne samo Titu 2:13, nego i Rimljanima 9:5 govori o Hristu uzvišenijim rečima nego što je po volji našim modernim kritičarima (up. Jovan 20:28; 2. Petrova 1:1; 2. Petrova 1:11). Razlika između Boga i Hrista ne može se održati pozivanjem na tekstove poput 2. Solunjanima 1:1-2, budući da tamo član nedostaje i ispred θεῷ i θεοῦ. (Johann Peter Lange’s Commentary on the Holy Scriptures: Critical, Doctrinal and Homiletical, 2. Solunjanima)
Jedino je pitanje da li u sledećoj rečenici, τοῦ μεγάλου θεοῦ καὶ σωτῆρος ἡμῶν Ἰησοῦ Χριστοῦ , treba razumeti jedan samostalan subjekat [tako da glasi: našeg velikog Boga i Spasitelja Isusa Hrista. — D.], ili bi, sa većinom [ili pre nekolicinom — teško da izgledaju kao većina. — D.] novijih tumača, trebalo prevesti: „javljanje slave velikoga Boga, i našega Spasitelja Isusa Hrista“. Sa svoje strane, opredeljujemo se za prvo, i verujemo da se reči mogu, treba i moraju razumeti tako da ime „veliki Bog“ pripisuju ne Ocu, nego Spasitelju Isusu Hristu. Na čisto filološkim osnovama, Bengelov stav teško da će biti doveden u pitanje: „Može se odnositi na Hrista.“ Čak ni Vajner, § 11, ne poriče da se σωτῆρος ἡμῶν može, saglasno sa gramatikom, smatrati drugim predikatom koji zavisi od člana τοῦ. Jedini razlog zbog kojeg se on oseća primoranim da pretpostavi drugo gledište, koje su usvojili De Vet, Huter i drugi, jeste doktrinarno mišljenje, izvedeno iz Pavlovih spisa, da ovaj apostol nije mogao nazvati Hrista velikim Bogom. Ali s obzirom na 1. Timoteju 3:15-16; Rimljanima 9:5; Kološanima 1:15-20, i druge odlomke, ne možemo ovaj prigovor smatrati valjanim. Jednako je proizvoljno kao i stanovište da je Pavle Hrista smatrao pukim čovekom i ničim više, arijansko gledište da Pavle nije priznavao Hrista kao Boga, štaviše, kao μέγας θεός. Ko god jednostavno pročita i prevede te reči bez doktrinarne predrasude, imaće isto tako malo oklevanja da ih odnese na jedan te isti subjekat kao i da razume, npr., u 2. Petrova 1:11, reči βασιλείαν τοῦ κυρίου ἡμῶν καὶ σωτῆρος Ἰησοῦ Χριστοῦ kao da se odnose na isti subjekat. Onaj koji se tamo naziva κύριος (Gospod), ovde se naziva μέγας θεός (veliki Bog); što je jasno i iz činjenice da Pavle „javljanje“ pripisuje Sinu (up. 1. Timoteju 6:14; 2. Timoteju 4:1; 2. Timoteju 4:8), a ne Ocu, koji je „nevidljiv“. Uzimajući sve u obzir, verujemo da smisao reči i sam kontekst odlučno govore u prilog jednom te istom subjektu (Hristu). Stoga ne možemo a da upotrebu koju su crkveni oci vrlo rano načinili od ovog odlomka kao oružja protiv arijanaca ne smatramo sasvim opravdanom. [Elikot je došao do istog zaključka kao dr Van Osterze, što je ujedno i zaključak Kalvina, Matisa, Usterija, Vizingera, Toluka i Ebrarda. On kaže:
„Mora se otvoreno priznati da je veoma sumnjivo može li se, na osnovu gramatičkog načela na koje je poslednje ukazano (u pogledu dve imenice tesno povezane i pod vinkulumom zajedničkog člana), tumačenje ovog odlomka potpuno rešiti; vidi Winer, § 18, 5 Obs., str. 148. Postoji pretpostavka u prilog usvojenom tumačenju, ali, zbog (određujućeg) genitiva ἡμῶν (Winer, str. 142), ništa više od toga. Kada se, međutim, okrenemo egzegetskim razmatranjima i setimo se (1.) da je ἐπιφανεία izraz koji se posebno i osobito primenjuje na Sina, a nikada na Oca; (2.) da se neposredni kontekst tako izrazito odnosi na našeg Gospoda; (3.) da naredni pomen Hristovog predavanja samoga sebe za nas — njegovog poniženja — sasvim opravdava to što apostol Pavle pripisuje titulu, inače neuobičajenu, koja izričito i antitetički označava njegovu slavu; (4.) da bi μεγάλου bilo suvišno ako bi se primenilo na Oca; i (5.) najzad, primetimo da su se, kako izgleda, dvojica ante-nikejskih pisaca (Kliment Aleksandrijski i Ipolit) i najveći deo post-nikejskih pisaca složili sa ovim tumačenjem — kada iskreno odmerimo sve ove dokaze, doista se čini teškim odupreti se uverenju da je ovaj tekst neposredna, određena i čak promišljena izjava o božanstvu Večnoga Sina. Ne treba prećutati da su neki od najboljih prevoda (Vulg., Sir., i dr., ne, međutim, kako izgleda, Etiop.), i neki oci nesumnjive pravovernosti, usvojili drugo tumačenje.“ Tako i Erazmo, Grocijus, De Vet i Huter. — D.]
Čak i ako bi se, međutim, pretpostavila razlika subjekata, ovaj odlomak svedoči, doduše ne neposredno, ali posredno, kao što, između ostalih, priznaje i Huter. [Ovo gledište snažno izražava Alford, koji, ne smatrajući pitanje zatvorenim, radije uzima da „veliki Bog“ opisuje Oca; ali dodaje: „Kako god se uzelo, odlomak je isto tako važno svedočanstvo o božanstvu našeg Spasitelja: na jedan način, time što tvrdi njegovo posedovanje Božanstva; na drugi način, još upadljivije, time što tvrdi njegovu jednakost u slavi sa Ocem, i to na način koji bi bio hula kada bi se pripisao bilo kome od sinova ljudskih.“ — D.] Tako i Kalvin: „Ali arijance možemo pobiti kratko i temeljno: jer Pavle je, govorivši o otkrivenju slave ‘velikoga Boga’, odmah dodao ‘Hristos’, da bismo znali da će otkrivenje slave biti u njegovoj ličnosti; kao da je rekao da će nam se, kada se Hristos javi, tada otkriti veličina božanske slave.“ (Isto, Titu)
Ne treba da propustimo da primetimo da se upravo u odlomcima iz 2. Solunjanima ho kurios daje srazmerna istaknutost. U dva odlomka iz 1. Solunjanima u prvi plan dolazi ho theos, dok je u onima iz 2. Solunjanima to ho kurios. To je u skladu sa opštim karakterom 2. Solunjanima, koja je izrazito kurios poslanica. Srazmerno dužini dveju poslanica, dok se theos javlja približno podjednako često u obema, kurios se u drugoj javlja otprilike dvaput češće nego u prvoj. Ne zadržavamo se na ispitivanju uzroka ove veće istaknutosti kurios u 2. Solunjanima, mada je možda vredno usput primetiti da je u obema poslanicama relativno istaknut u opominjućim delovima. Kakvi god, međutim, da su bili pojedinačni uzroci koji su u ovom slučaju doveli do takvog ishoda, sam taj ishod je nešto što ne bi moglo nastati da theos i kurios nisu u Pavlovoj svesti stajali u stvarnoj jednakosti kao oznake Božanstva. Jer taj fenomen u svom vrhuncu — kao što vidimo u četiri odlomka koja su nam posebno pred očima — doseže do prostog zamenjivanja theos sa kurios kao oznakom Božanstva. A to u osnovi znači da Pavle ne poznaje nikakvu razliku između theos i kurios u pogledu ranga; oboje su mu oznake Božanstva, a razlikovanje po kojem se jedna primenjuje na Oca a druga na Hrista jeste (utoliko) puka konvencija kojom se dvojici koji jesu Bog daju različiti nazivi pomoću kojih se o njima može razgovetno govoriti pojedinačno. Što se tiče same suštine stvari, izgleda da nema razloga zašto Otac ne bi mogao isto tako biti nazvan kurios a Hristos theos.
Da li Pavle ikada narušava konvenciju kojom se ta dva naziva pripisuju Ocu kao theos i Hristu kao kurios, pitanje je od male suštinske važnosti, ali ipak od izvesnog prirodnog interesa. Verovatno je da Pavle nikada — ne samo u ovim poslanicama Solunjanima, nego kroz sve svoje poslanice — ne upotrebljava kurios za Oca. Čini se da se taj izraz u njegovim spisima jednoobrazno javlja, osim u nekoliko (ne svim) navoda iz Staroga zaveta, kao oznaka za Hrista. Tako je starozavetno božansko ime kurios (Jehova) pridržano isključivo za Hrista; i to u više navrata čak i kada se navodi jezik Staroga zaveta — koji Pavle prenosi i primenjuje na Hrista kao Gospoda o kome se tamo govori. Pitanje da li Pavle ikada primenjuje izraz theos na Hrista oštro se postavlja pred nas oblikom u kojem se formula koju posebno istražujemo javlja u 2. Sol. i. 12. Tamo čitamo o Pavlovoj neprestanoj molitvi da „naš Bog“ udostoji njegove čitaoce njihovog poziva i ispuni u odnosu na njih svaku dobru nameru dobrote i delo vere sa silom, da bi se „ime Gospoda našega Isusa“ proslavilo u njima, i oni u njemu, kata ten charin tou theou hemon kai kuriou Iesou Christou.
Verovatno će se dopustiti da bi to, po strogosti gramatičkog pravila kruto primenjenog, trebalo da znači „po milosti našega Boga i Gospoda Isusa Hrista“, ili, ako tako želimo da se izrazimo, „po milosti našega Boga, to jest Gospoda Isusa Hrista“. Iznose se, međutim, svakojaki razlozi zašto strogo gramatičko pravilo ovde ne bi trebalo kruto primeniti. Većina njih je dovoljno neubedljiva i svedoči jedino o nespremnosti tumača da priznaju da Pavle može govoriti o Hristu kao o „Bogu“. Ta nespremnost obično se izražava ili u prostoj empirijskoj primedbi da nije u skladu sa Pavlovom upotrebom da Hrista naziva Bogom, ili u dalekosežnijoj tvrdnji da je suprotno Pavlovom doktrinarnom sistemu predstavljati Hrista kao Boga. Tako, na primer, V. Borneman kratko primećuje: „Same po sebi, ove reči bi se mogle uzeti tako da Isusa ovde nazivaju i Bogom i Gospodom. To je, međutim, neverovatno, prema inače uobičajenoj Pavlovoj upotrebi.“ Ova blaga izjava posebno je zanimljiva kao odstupanje od čvrstog stanovišta koje je zauzeo G. Lineman, čiji je komentar na Solunske poslanice u Majerovoj seriji Bornemanov zamenio. Lineman raspravlja o tom pitanju poduže i gotovo bi se moglo reći sa izvesnom žestinom. „Prema Hofmanu i Rigenbahu“, piše on, „Hristos se ovde naziva i našim Bogom i našim Gospodom — tumačenje koje, doduše, gramatički nije ništa manje dopustivo od tumačenja doksologije ho on epi panton theos eulogetos eis tou aionas****, Rim. ix. 5, kao apozicije uz Christos; ali je jednako neprihvatljivo jer bi sadržalo nepavlovsku misao: zbog čega je i Hilgenfeld, „Zeitschr. f. d. wiss. Theol.“, Hale, 1862, str. 264, u interesu pretpostavljene neautentičnosti poslanice, odmah prisvojio sebi ovo Hofmanovo otkriće.“ Ernst fon Dopšic, koji je zamenio Bornemana kao što je Borneman zamenio Linemana, jednako je siguran kao i Lineman da je nepavlovski nazvati Hrista Bogom; ali kako je jednako siguran da ovaj odlomak zaista naziva Hrista Bogom, nema drugog izbora nego da odrekne taj odlomak Pavlu — mada radije poriče njemu samo ovaj odlomak, a ne, poput Hilgenfelda, celu poslanicu. „Ali ovde nas susreće sasvim nepavlovska crta“, piše on, „to da se uz tou theou hemon dodaje kai kuriou Iesou Christou. Ne da spoj ‘Bog Otac naš i Gospod Isus Hristos’ nije izvorno pavlovski (vidi na 1. Sol. i. 1), nego da se ono što ovde stoji mora prevesti ‘Našeg Boga i Gospoda Isusa Hrista’, kao što Hofman i Volenberg s pravom tvrde. To je, međutim, doista u najvišem stepenu nepavlovski (Lineman) uprkos Rim. ix. 5, i ima svoju paralelu jedino u Tit. ii. 13, ‘Našeg velikog Boga i Spasitelja, Hrista Isusa’, ili 2. Pet. i. 1, 11, ‘Našeg Boga (Gospoda) i Spasitelja, Isusa Hrista.’“ H. J. Holcman, kao što mu je običaj, jezgrovito sažima celu raspravu: „U celokupnom opsegu pavlovske literature, samo 2. Sol. i. 12 i Tit. ii. 13 pružaju dve jednako egzegetski nesigurne paralele“ za Rim. ix. 5 „dok je u Ef. iv. 6 Bog Otac ho epi panton.“
Očigledno je da rezonovanje ove vrste nosi veliki rizik da prosto pret
postavlja ono što treba dokazati. Tačna tačka o kojoj se raspravlja jeste da li Pavle ikada govori, ili bi ikada mogao govoriti, o Hristu kao o Bogu. Ovaj odlomak se navodi kao dokaz da i može i govori. Priznaje se da postoje i drugi odlomci koji se mogu navesti u istom smislu. Tu je Rim. ix. 5, za koji svi dopuštaju da je Pavlov. Tu je Tit. ii. 13, koji se javlja u priznato izrazito „pavlovskoj literaturi“. Tu su Dela xx. 28, koja Pavlu verodostojno pripisuje jedan od njegovih učenika. Tu je 2. Pet. i. 1, koji pokazuje da ta upotreba nije bila nepoznata ni drugim novozavetnim piscima poslanica. Teško da je zadovoljavajuće reći da su svi ovi odlomci jednako „egzegetski nesigurni“ kao i sam 2. Sol. i. 12. Ta „egzegetska nesigurnost“ u svakom se slučaju nameće odlomku nespremnošću da se uzme u smislu koji najprirodnije nosi i koji je egzegetski neposredno dat. Egzegetski je isto tako izvesno, na primer, kao što bilo šta može biti čisto egzegetski izvesno, da u Rim. ix. 5 Pavle Hrista otvoreno naziva „Bogom nad svima“. Teško je sumnjati da bi to bilo opšte priznato kada bi se Poslanica Rimljanima s ikakvom verovatnoćom mogla odreći Pavlu, ili čak kada bi se mogla datirati posle, recimo, Poslanice Kološanima. Isto se, mutatis mutandis, može reći za svaki od ostalih odlomaka. Rezonovanje je izrazito kružno kada svakom od ovih odlomaka redom poriče njegovo prirodno značenje na osnovu nedostatka potkrepljujuće upotrebe, dok je taj nedostatak potkrepljujuće upotrebe stvoren sličnim poricanjem, na istoj osnovi, prirodnog značenja svakome od ostalih odlomaka. Osnov poricanja u svakom je slučaju prosto poricanje u ostalim slučajevima. Upotreba je u međuvremenu tu, i ne može se tako poreći. Ako se to sme činiti, na isti se način može uništiti bilo koja upotreba.
U ovim okolnostima čini se da nema razloga zašto obični zakoni gramatike ne bi trebalo da odrede naše razumevanje 2. Sol. i. 12. Stoga ga ovde navodimo, sa njegovim paralelama u Tit. ii. 13 i 2. Pet. i. 1, u kojima isto opšte izražavanje još jasnije nosi taj smisao.
- Sol. i. 12: ten cha’rin tou theou hemon kai kuriou Iesou Christou.
Tit. ii. 13: kai epiphaneian tes doxes tou megalou theou kai soteros hemon Christou Iesou.
- Pet. i. 1: pistin en dikaiosune tou theou hemon kai soteros Iesou Christou.
U ovim odlomcima spajanje, u kojem se Bog i Hristos dovode zajedno u opštoj formuli koju istražujemo, dostiže svoj vrhunac u izričitom poistovećenju njih dvojice. (Benjamin Brickeridge Warfield, Biblical Doctrines, str. 186-190; podebljanje je moje)
U vezi sa Titu 2:13, koji je još jedan primer Šarpove konstrukcije, evangelikalni naučnik i komentator Marej Dž. Haris objašnjava zašto ovaj stih nema u vidu dve osobe:
„Izraz theos kai soter bio je ustaljena formula uobičajena u religijskoj terminologiji prvog veka (vidi Vendland), koju su (očigledno) upotrebljavali i Jevreji iz dijaspore i palestinski Jevreji u odnosu na Jahvea, i uvek je označavala jedno božanstvo, a ne dva. Da ime ‘Iesous Christos nije usledilo nakon tog izraza, nesumnjivo bi se uzelo da se odnosi na jednu osobu; a ipak je ‘Iesous Christos prosto dodato kao epegzegeza.“
„… teško je izbeći zaključak da je, kakav god bio datum Poslanice Titu, jedan podsticaj iza upravo ovog stiha bila želja da se suprotstavi prekomernom titularnom obdarivanju koje je bilo pridavano ljudskim vladarima poput Antioha Epifana (theos epiphanes), Ptolemeja I (soter kai theos) ili Julija Cezara (theos kai soter), ili da se isključivo za Gospoda hrišćana zatraže božanske počasti koje su se slobodno pridavale boginjama poput Afrodite i Artemide ili bogovima poput Asklepija i Zevsa.
„Sledstveno tome, ako je jedan razlog za upotrebu izraza theos kai soter bio polemički, malo je verovatno da bi se dva elementa tog izraza razdvajala, tako da theos označava Boga Oca a soter Isusa Hrista.“ (Harris, Jesus As God: The New Testament Use of Theos in Reference to Jesus [Baker Books; Grand Rapids, MI 1998], str. 178-179; podebljanje je moje)
A evo šta je ovaj naučnik napisao u vezi sa Titu 2:13 i 2. Petrova 1:1:
„Titu 2:13 i 2. Petrova 1:1 mogu se razmatrati zajedno, budući da oba upotrebljavaju ustaljenu formulu, ‘Bog i Spasitelj’, u odnosu na Isusa. To je bila uobičajena formula u religijskoj terminologiji prvog veka, koju su upotrebljavali i palestinski Jevreji i Jevreji iz dijaspore u odnosu na Jahvea, jednoga istinitog Boga, a i neznabošci kada su govorili o pojedinom bogu ili obogotvorenom vladaru. U svim tim upotrebama izraz Bog i Spasitelj uvek označava jedno božanstvo, a ne dva, tako da bi, kada Pavle i Petar upotrebe ovu formulu i za njom navedu ime Isusa Hrista****, njihovi čitaoci to uvek razumeli kao da se odnosi na jednu osobu, Isusa Hrista. Njima prosto ne bi ni palo na pamet da bi ‘Bog’ mogao značiti Oca, a Isus Hristos ‘Spasitelj.’“ (Harris, 3 Crucial Questions About Jesus [Baker Books; Grand Rapids, MI 1994], str. 96-97; podebljanje je moje)
Haris zaključuje svoju analizu:
„U svetlu prethodnih dokaza, čini se veoma verovatnim da se u Titu 2:13 Isus Hristos naziva ‘našim velikim Bogom i Spasiteljem’, što je presuda koju dele, sa različitim stepenom sigurnosti, gotovo svi gramatičari i leksikografi, mnogi komentatori i mnogi pisci o novozavetnoj teologiji ili hristologiji, mada postoje i pojedini glasovi neslaganja.“ (Jesus as God, str. 185; podebljanje je moje)
DALJE ČITANJE
Efescima 5:5: Još jedan primer prvog pravila Grenvila Šarpa?