Argument za neograničeno pomirenje, 3. deo
Sada prelazim na finale, gde citiram reformisane kalviniste koji zaista veruju u ograničeno ili određeno pomirenje (https://www.samshmnthelogy.net/post/case-for-unlimited-atonement-pt-2).
Džon Pajper o 1. Timoteju 2:5-6
Evo šta je ovaj poznati teolog i pastor napisao o ovom konkretnom tekstu:
„Koliko je ljudi Hristos delotvorno iskupio od greha? Rekao je da je došao „dade život svoj u otkup za mnoge“. Ipak, neće svi biti iskupljeni od Božjeg gneva. Ali ponuda VAŽI ZA SVAKOGA. „jedan i posrednik između Boga i ljudi, čovjek Hristos Isus, Koji sebe dade u otkup za sve“ (1. Timoteju 2:5-6). NIKO ko prigrli blago Hrista koji iskupljuje nije isključen iz ovog spasenja.” (Piper, Fifty Reasons Why Jesus Came To Die [Crossway Books, Wheaton, IL 2006], 8. To Become A Ransom For Many, str. 35; podebljanje i velika slova moj naglasak)
Komentar Džona Makartura na 1. Timoteju 2:3-6
Makartur priznaje da se reči „svi ljudi” ili „svi” u 1. Timoteju 2:3-6 odnose na svakoga, a ne samo na izabrane:
„Neko bi mogao prigovoriti da je Isus rekao u Jovanu 17:9: „ne molim se za svijet“ Ali tamo se Hristos molio kao Veliki prvosveštenik za Božje izabrane. Budući da je suvereno, sveznajuće Božanstvo, Njegova molitva je bila određena na način na koji naša ne može biti. Bila je to molitva isključivo za spasenje onih koje je voleo i izabrao pre postanja sveta da budu učesnici svakog duhovnog blagoslova (Efescima 1:3-4). „Svet” je bio izričito isključen iz spasonosne namere ove molitve.
„Naše molitve, međutim, nisu molitve prvosveštenika; mi se molimo kao Hristovi poslanici, čiji je zadatak da u Njegovo ime mole ljude i žene da se pomire s Bogom (2. Korinćanima 5:20). Zato nam je zapoveđeno da prinosimo svoje „moljenja, molitve, prozbe, blagodarenja za sve ljude“. Naša iskrena želja treba da bude spasenje svih grešnika (up. Rimljanima 9:3; 10:1). Ne treba da pokušavamo da ograničimo evangelizaciju samo na izabrane.
„Za to postoje dva razloga. Prvo, Božja odluka o izboru je tajna. Ne znamo ko su izabrani i nemamo načina da to saznamo sve dok ne odgovore na jevanđelje. Drugo, opseg Božjih evangelizacijskih namera širi je od izbora. „Jer su mnogi zvani, ali je malo izabranih.“ (Matej 22:14). Čak i Isusova prvosveštenička molitva obuhvata svet u ovom važnom pogledu. Naš Gospod se molio za jedinstvo među izabranima kako bi istina jevanđelja bila jasna svetu: „da svijet vjeruje da si me ti poslao“…. „da pozna svijet da si me ti poslao“ (Jovan 17:21, 23). Božji poziv svim grešnicima jeste istinski i iskren poziv na spasenje: „Tako bio ja živ, govori Gospod Gospod, nije mi milo da umre bezbožnik, nego da se vrati bezbožnik sa svoga puta i bude živ; vratite se, vratite se sa zlijeh putova svojih, jer zašto da mrete, dome Izrailjev?“ (Jezekilj 33:11).” (The MacArthur New Testament Commentary: 1 Timothy [Moody Publishers, Chicago, Il. 1995], str. 67-68)
„Očigledno je da se, u nekom nedokučivom smislu, Božja želja za spasenjem sveta razlikuje od Njegove večne spasonosne namere. To donekle možemo razumeti iz ljudske perspektive; uostalom, naše namere se često razlikuju od naših želja. Možemo, na primer, želeti da provedemo dan u dokolici, a ipak nas viša namera primorava da umesto toga odemo na posao. Slično tome, Božje spasonosne namere nadilaze Njegove želje. (Postoji, naravno, ključna razlika: nas mogu okolnosti izvan naše kontrole primorati da izaberemo ono što ne želimo. Ali Božje izbore ne određuje ništa drugo do Njegova sopstvena suverena, večna namera.)
„Bog ISTINSKI „Koji hoće da se svi ljudi spasu i da dođu u poznanje istine.“. Ipak, u „Po vječnoj namjeri koju izvrši u Hristu Isusu Gospodu našemu“ (Efescima 3:11), izabrao je samo izabrane „od svijeta“ (Jovan 17:6), a ostale je mimoišao, prepustivši ih prokletim posledicama njihovog greha (up. Rimljanima 1:18-32). Krivica za njihovo prokletstvo počiva u potpunosti na njima, zbog njihovog greha i odbacivanja Boga. Bog nije kriv za njihovo neverovanje.
„Budući da „Koji hoće da se svi ljudi spasu“, od nas se ne traži da utvrdimo da li je neka osoba izabrana pre nego što se pomolimo za njeno spasenje. Jedino Bog zna ko su svi izabrani (2. Timoteju 2:19). Možemo se moliti „za sve ljude“ sa punim uverenjem da su takve molitve „dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom“. Uostalom, „Podatljiv je i milosrdan Gospod, dugo trpi i velike je milosti. Dobar je Gospod prema svima, i žalostiv na sva djela svoja.“ (Psalam 145:8-9).
„Apodektos (prihvatljivo) dolazi od apodechomai, što znači „primiti s radošću”, „prihvatiti sa zadovoljstvom” ili „srdačno dočekati”. Gospod željno prihvata molitvu za izgubljene jer je ona u skladu s Njegovom željom za njihovim spasenjem.
„Takva molitva je takođe u skladu s Njegovom prirodom Spasitelja. Izraz Bog naš Spasitelj pojavljuje se još pet puta u pastirskim poslanicama (1:1; 4:10; Titu 1:3; 2:10; 3:4), kao i u Judinoj 25. Bog nije samo stvoritelj, održavalac, car i sudija, već i spasitelj. Njegov spasiteljski karakter otkriva se kroz Njegovog Sina, Isusa Hrista (2:5-6; 2. Timoteju 1:10; Titu 1:4; 2:13; 3:6). Bog je „spasitelj sviju ljudi“ u vremenskom smislu, ali naročito vernika u večnom smislu (1. Timoteju 4:10b).
„Ta istina o Božjoj spasiteljskoj prirodi poučava se i u Starom zavetu (up. 2. Samuilova 22:3; Psalam 106:21; Isaija 43:3, 11). Ideja da je Bog Starog zaveta osvetoljubivo, gnevno čudovište koje umiruje blagi, ljubazni Hristos Novog zaveta nimalo nije tačna.
„Kada Bog „Koji hoće da se svi ljudi spasu“, On je dosledan onome ko jeste. U Isaiji 45:22 Bog je rekao: „Pogledajte u mene, i spašćete se svi krajevi zemaljski“ Isaija 55:1 poziva „Oj, žedni koji ste god“ da „hodite na vodu“ spasenja. Ponovo, u Jezekilju 18:23, 32 Bog vrlo jasno izjavljuje da ne želi da zli propadnu, već da se iskreno pokaju (up. Jezekilj 33:11). U Novom zavetu Petar piše: „Ne docni Gospod s obećanjem, kao što neki misle da docni; nego nas dugo trpi, jer neće da iko propadne no da se svi pokaju.“ (2. Petrova 3:9).
„Nijedna istinska biblijska teologija ne može učiti da Bog uživa u prokletstvu zlih. Ipak, iako Mu to ne pričinjava zadovoljstvo, Bog će primiti slavu čak i u prokletstvu nevernika (up. Rimljanima 9:22-23). Kako Njegova izborna milost i predodređena namera mogu stajati uporedo s Njegovom ljubavlju prema svetu i sa željom da se jevanđelje propoveda svim ljudima, dok ih i dalje smatra odgovornima za sopstveno odbacivanje i osudu, tajna je božanskog uma. Sveto pismo uči o Božjoj ljubavi prema svetu, o Njegovom nezadovoljstvu kada sudi grešnicima, o Njegovoj želji da svi čuju jevanđelje i budu spaseni. Ono takođe uči da je svaki grešnik nesposoban, a ipak odgovoran da veruje, i da će biti proklet ako ne veruje. Krunu učenja Svetog pisma o ovom pitanju čini velika istina da je Bog izabrao ko će verovati i spasao ih pre postanja sveta. Kakva tajna!” (Isto, str. 68-70)
„„da dođu u poznanje istine“ znači biti spasen. Epignosis (poznanje) upotrebljen je još tri puta u pastirskim poslanicama (2. Timoteju 2:25; 3:7; Titu 1:1). U sva četiri slučaja odnosi se na istinsko poznanje koje donosi spasenje. Daleko od toga da želi njihovo prokletstvo, Bog želi da izgubljeni dođu do spasonosnog poznanja istine.
„Neki tvrde da ovaj odlomak uči univerzalizam. Ako Bog želi spasenje svih ljudi, tvrde oni, onda će svi biti spaseni, ili Bog neće dobiti ono što želi. Drugi tvrde da se ono što Bog hoće i ostvaruje, jer „svi ljudi” znači sve vrste ljudi, a ne svakog pojedinca. NIJEDNO OD TIH STANOVIŠTA, MEĐUTIM, NIJE NUŽNO. Moramo praviti razliku između Božje volje odluke (Njegove večne namere) i Njegove volje izražene kao želja. Želja nije od boulomai, koji bi verovatnije izražavao Božju volju odluke, već od thelo, koji se može odnositi na Božju volju želje. To je upravo ona razlika koju teolozi često prave između Božje tajne volje i Njegove otkrivene volje.
„Bog želi mnogo toga što ne odlučuje. Nikada nije bila Božja želja da greh postoji, a ipak neporecivo postojanje greha dokazuje da čak i greh ispunjava Njegove večne namere (Isaija 46:10) — mada On ni u kom smislu nije začetnik greha (Jakovljeva 1:13).
„Isus je naricao nad Jerusalimom: „Jerusalime, Jerusalime, koji ubijaš proroke i zasipaš kamenjem poslane tebi, koliko puta htjedoh da saberem čeda tvoja, kao što kokoš skuplja piliće svoje pod krila, i ne htjedoste!“ (Matej 23:37). Džon Marej i Ned B. Stonhaus napisali su: „Utvrdili smo da je sam Bog izrazio žarku želju za ispunjenjem izvesnih stvari za koje u svom nedokučivom naumu nije odlučio da se dogode” (The Free Offer of the Gospel [Phillipsburg, N. J.: Presb. & Ref., 1979], 26). Bog želi da se svi ljudi spasu. Njihovo svojevoljno odbacivanje Njega jeste ono što ih šalje u pakao. Biblijske istine o izboru i predodređenju ne poništavaju čovekovu moralnu odgovornost.” (Isto, str. 70-71; velika slova i podvlačenje moj naglasak)
„Naš Gospod je slobodno dao svoj život kada je umro za naše grehe… Dobrovoljno je otišao na krst i dao celoga Sebe, a ne tek nešto što je posedovao.
„Otkup je bogat teološki pojam koji opisuje Hristovu zamensku smrt za nas. Nije upotrebljena obična reč za otkup, lutron, već antilutron, gde dodati predlog pojačava značenje. Hristos nije samo platio otkup da nas oslobodi; On je postao žrtva na našem mestu. Umro je našom smrću i poneo naš greh. Dao je Sebe.
„Izraz „Koji sebe dade u otkup za sve“ komentar je o dovoljnosti pomirenja, a ne o njegovoj nameni. Da primenimo poznatu izreku: otkup koji je Hristos platio Bogu radi zadovoljenja Njegove pravde dovoljan je za sve, ali je delotvoran samo za izabrane. Hristovo pomirenje je stoga neograničeno po svojoj dovoljnosti, ali ograničeno po svojoj primeni.
„Stvarne koristi pripadaju svima zbog Hristovog svedovoljnog pomirbenog dela. Jevanđelje se može propovedati svima bez razlike (Marko 16:15); voda života i ponuda božanske milosti besplatno se pružaju svima (Otkrivenje 22:17); Hristos je postavljen kao Spasitelj da Ga svi prigrle (1. Timoteju 4:10; 1. Jovanova 4:14). Štaviše, u vremenskom smislu, čitav ljudski rod bio je pošteđen neposrednog uništenja i suda kada je Adam sagrešio (povlastica koja nije data anđelima koji su pali — Jevrejima 2:16), a pojedini grešnici doživljavaju odlaganje Božjeg suda nad svojim gresima. Teolog devetnaestog veka Vilijam G. T. Šed napisao je:
Pomirenje je dovoljne vrednosti da okaje greh svih ljudi bez razlike; i tu činjenicu treba izreći jer ona jeste činjenica. Ne postoje zahtevi pravde koji još nisu zadovoljeni; ne postoji čovekov greh za koji beskonačno pomirenje nije obezbeđeno…. Stoga je poziv „dođi” univerzalan (Dogmatic Theology [reprint: Nashville: Thomas Nelson, 1980], 2:482)
„To ne znači da će svi biti spaseni. Ponovo, „Jer su mnogi zvani, ali je malo izabranih.“ (Matej 22:14). Hristova smrt bila je dovoljna da pokrije grehe svih ljudi, ali se primenjuje samo na izabrane. Plaćena cena bila je beskonačna. Da su broju izabranih dodate još milijarde, od Hrista se ne bi tražilo da pretrpi ni jedan udarac božanskog gneva više da bi platio cenu za njihov greh. S druge strane, „da je postojao samo jedan grešnik, Set, izabran od Boga, bila bi potrebna čitava ova božanska žrtva da se okaje njegova krivica” (R. L. Dabney, The Five Points of Calvinism [reprint: Harrisonburg, Va.: Sprinkle, 1992], 61).
„Dakle, beskonačna cena koju je naš Spasitelj platio zacelo je bila dovoljna za sve. „Hristovo okajanje je božanski čin. Ono je nedeljivo, neiscrpno, dovoljno samo po sebi da pokrije krivicu svih greha koji će ikada biti počinjeni na zemlji” (Dabney, 61). Stoga se spasenje može iskreno i opravdano ponuditi svima, iako će samo izabrani odgovoriti. Šed piše: „Mera u kojoj se lek nudi nije ograničena brojem osoba koje su sklone da ga kupe i upotrebe. Njegova prikladnost za bolest jedino je što se uzima u obzir pri njegovoj prodaji, i stoga se nudi svima” (Dogmatic Theology, 2:482).
„Ključno je razumeti da pomirbeno delo Hristovo u potpunosti ostvaruje sve što je Bog u večnosti pre svih vremena objavio da će ostvariti u pogledu spasenja grešnika. Božje suverene namere ni u najmanjoj meri ne osujećuje neverovanje onih koji odbacuju Hrista. „sam ja Bog“ izjavljuje On, „jer sam ja Bog, i nema drugoga Boga, i niko nije kao ja, Koji od početka javljam kraj i izdaleka što još nije bilo; koji kažem: Namjera moja stoji i učiniću sve što mi je volja.“ (Isaija 46:9-10). Hristovo pomirenje ne predstavlja neuspeli pokušaj da se spase neko ko neće biti spasen. Svi koje je Bog od večnosti naumio da spase biće spaseni (up. Jovan 17:12).
„Ipak, vredi još jednom ponoviti da je, iako je Božja spasonosna namera ograničena na izabrane, Njegova želja za spasenjem grešnika široka koliko i ljudski rod. On želi da se svi ljudi spasu i dođu u poznanje istine. I tako je Hristos dao Sebe kao otkup dovoljan za sve. Kako slikovito pomirbeno delo Hristovo otkriva nam srce koje žudi za spasenjem grešnika!” (Isto, str. 71-73)
DALJE ČITANJE