Božji oblik = Božji izgled
Sledeći odlomak preuzet je iz The Expositor's Greek Testament, koji je priredio velečasni Nicoll, W. Robertson (William Robertson), Sir, 1851-1923, a objavio Hodder & Stoughton 1897. godine, tom III, str. 435-437. Sav naglasak je moj.
Stih 6. ὅς. Rasprave o tome da li se ovo odnosi na preegzistentnog ili na istorijskog Hrista jedva da su relevantne za Pavlovu misao. Za njega je put njegovog Gospoda bio jedan i nepodeljen. Tvrditi da on nije zamišljao preegzistenciju na nebu znači zanemariti same temelje njegovog mišljenja. Verovatno nikada nije podrobno spekulisao o prirodi Hristovog preegzistentnog stanja, kao što se uzdržava od toga i kada je reč o prirodi budućeg života. Zadovoljava se opštim crtama. Tumačenje ovog odlomka zavisi od značenja koje se pripisuje (1) μορφή, (2) ἁρπαγμός, (3) τὸ εἶναι ἴσα Θεῷ. --- U μορφή označava oblik, izgled, lik ili obličje nekoga, ono na osnovu čega bi ga oni koji ga gledaju procenjivali. Vidi Jov 4:16, Danilo 5:6 i još tri mesta, Premudrosti Solomonove 18:1, 4. Makavejska 15:4. Očigledno je, iz konteksta ovih odlomaka, da je ta reč u kasnijem grčkom dobila neodređeno, opšte značenje, veoma daleko od preciznog, metafizičkog sadržaja koji joj je pripadao kod pisaca poput Platona i Aristotela. Stoga nam se čini malo korisnim da, sa Lft. i Gifordom (op. cit.), raspravljamo o odnosu μορφή prema terminima kao što su οὐσία, φύσις i εἶδος u njihovim filozofskim prefinjenostima. Mnogo je verovatnije da Pavle ovde upotrebljava µορφ. u slobodnom, popularnom smislu, kao što mi upotrebljavamo reč „priroda“ (Guardian, 1. januar 1896). On, naravno, u najstrožem smislu misli da je preegzistentni Hristos bio božanski. Jer μορφή uvek označava oblik koji istinski i potpuno izražava biće koje mu je u osnovi. Ali u pokušaju da dođe do shvatanja preegzistentne prirode svoga Gospoda, on se zadovoljava time da o Njemu misli kao o εἰκὼν τοῦ Θεοῦ (Kološanima 1:15), kao o onome koji učestvuje u onoj δόξα (o bliskom odnosu μορφή i δόξα vidi Nestle, SK., 1893, str. 173, 174) koja je ispoljenje božanske prirode (up. Jovan 17:5, Jevrejima 1:3), to jest kao o onome koji poseduje istu vrstu postojanja koju poseduje i Bog, ne upuštajući se u spekulacije o metafizičkom odnosu Sina prema Ocu. Tako u 2. Korinćanima 8:9 (misaono najbliža paralela ovome) on isto stanje opisuje rečima πλούσιος év. A to nas podseća na tačku naglaska, na neizrecivu suprotnost između nebeskog i zemaljskog stanja, μορφή Θεοῦ i μορφή δούλον. Apostolov um je obuzet dubokim etičkim značenjem i vrednošću Poniženja.— ὑπάρχων. Verovatno = „biti po ustrojstvu“ (Evans o 1. Korinćanima 11:7), „biti po prirodi“. Up. Liturgiju sv. Jakova (Hammond, Litt., str. 45, navodi Giff.), παιδίον γέγονεν ὁ πρὸ αἰώνων ὑπάρχων Θεὸς ἡμῶν. Istovremeno, u kasnijem grčkom, ona je često puka kopula. Up. Gildersleeve o Justinu M., Apol., i., 2. Ovaj particip predstavlja kako imperfekat tako i prezent. Verovatno je tako i ovde.— ἁρπαγμόν. U nedostatku relevantnih svedočanstava za ovu reč, njeno tačno značenje mora se u velikoj meri odrediti iz konteksta. Shodno tome, o njoj se mora raspravljati u tesnoj vezi sa τὸ εἶν. ἴσα Θ. „Nije smatrao τὸ ε. ἰ. Θ. za ἁρπαγμός.“ Kakav je odnos τὸ ε. ἰ. Θ. prema μορφή? Te reči znače „biti jednak sa Bogom“ (R.V.). Zacelo je nepotrebno praviti ovde bilo kakve fine razlike, kao što to čini Giff. (op. cit., str. 242), između εἶναι ἴσος kao = jednakosti prirode i εἶναι ἴσα kao ukazivanja na „stanje i okolnosti koje su odvojive od suštine i stoga promenljive ili akcidentalne“, ili, sa Lft., reći da bi se ἴσος odnosilo na ličnost, dok ἴσα ima u vidu svojstva. Zapravo, prilog ἴσα (srednji rod množine) upotrebljava se u najopštijem smislu, bez ikakvih metafizičkih tananosti, npr. Jov 11:12, ἄνθρωπος ἄλλως νήχεται λόγοις " βροτὸς δὲ γεννητὸς γυναικὸς ἴσα ὄνῳ ἐρημίτῃ; 30:19, ἥγησαι δέ pe ἴσα πηλῷ, ἐν γῇ καὶ σποδῷ pov ἡ μερίς. Up. Tuk., III, 14, ἴσα καὶ ἱκέται ἐσμέν; Sof., Οεά. R., 1188, ὑμᾶς ἴσα ηδὲν ζώσας ἐναριθμῶ, i drugde. Otuda se nikakve teološke spekulacije ne mogu zasnivati na toj reči. Da li je τὸ ε. ἰ. Θ. istovetno sa ἐν μ. Θ.? Uprkos nekim komentatorima, u tekstu apsolutno nema ničega što bi opravdalo tu pretpostavku. Očigledno se μορφή odnosi na prirodu; τὸ εἶναι ἴσα Θεῷ na odnos. Zapravo, samo je jedno određeno prevođenje reči ἁρπαγμός navelo na pomisao o njihovoj istovetnosti. Važnije je pitanje da li je Hristos posedovao τὸ ε. ἰ. Θ. na osnovu toga što je bio ἐν μορ. Θεοῦ. To će zavisiti od smisla reči ἁρπαγμός. Danas se opšte prihvata da se ἁρπαγμός može smatrati = ἁρπα. (Vidi naročito Zahn, Luthardt's Zeitschr., 1885, str. 244-249.) Up. dosl. = „polaganje“, „ustanovljavanje“ nečega, što potom dobija značenje „ono što je položeno“, uredba ili statut; ἱλασμός, dosl. = umilostivljavanje, ublažavanje, ali obično umilostivna žrtva, ono čime se vrši umilostivljenje (vidi Hatz., Einl., str. 180). Myr., Hfm., Beet i drugi žele da zadrže aktivno značenje i prevode: „Nije smatrao da je biti jednak sa Bogom sredstvo za otimanje“. Ali čini se nemogućim prihvatiti taj smisao kada nemamo nikakvog nagoveštaja o tome šta bi trebalo da bude oteto. Lft., Hpt., Vince. i drugi, smatrajući ἁρπαγμός kao = Serevent, prevode: „Nije gledao na jednakost sa Bogom kao na nagradu koju treba zgrabiti“. To jest, τὸ ε. ἰ. Θ. jeste nešto što je On već posedovao i odlučio da se toga ne drži grčevito. Ali da li ἁρπαγμός dopušta takvo značenje? Ne možemo naći nijedno mesto na kome ἁρπάζω ili bilo koja njegova izvedenica ima smisao „držati u posedu“, „zadržavati“. Čini se da uvek znači „zgrabiti“, „nasilno oteti“. Stoga nije dopušteno kliznuti od pravog smisla „posegnuti za“ u smisao koji je potpuno drugačiji, „čvrsto držati“. Zar onda nismo primorani da o ἁρπαγμός (= ἅρπαγμα) mislimo kao o nečemu što je još uvek buduće, kao o res rapienda? Up. Catena uz Marko 10:41 i dalje (navodi Zahn), Isusov odgovor sinovima Zevedejevim, οὐκ ἐστὶν ἁρπαγμὸς ἡ τιμή, „čast nije nešto što se otima“. Primetite koliko se ovo gledište prikladno uklapa u kontekst. U stihu 10, koji je vrhunac čitavog odlomka, čitamo da je Bog Isusu Hristu darovao (ἐχαρίσατο) ime iznad svakog imena, tj. ime (koje uključuje položaj, dostojanstvo i vlast) Κύριος, Gospod, ime koje predstavlja starozavetnog Jehovu. Ali to je najviše mesto do kojeg je Hristos došao. On je oduvek (po Pavlovom shvatanju) učestvovao u božanskoj prirodi (μ. Θεοῦ). Ali tek kao ishod Njegovog Ovaploćenja, Pomirenja, Vaskrsenja i Uzvišenja On se ljudima javlja kao jednak Bogu, to jest da Ga oni obožavaju na način na koji se obožava Jehova. Taj položaj Κύριος jeste nagrada i kruna čitavog procesa Njegovog dobrovoljnog Poniženja. To je ekvivalent one τελείωσις o kojoj govori Poslanica Jevrejima. To savršenstvo „On je stekao tako što je uzastopno hvatao prilike koje Mu je pružao Njegov poziv začetnika spasenja, a taj se proces kretao po linijama Njegovih odnosa prema smrtnim, grešnim ljudima“ (Davidson, Hebrews, str. 208). Po istim linijama On je uzdignut na dostojanstvo Κύριος, što je odnos prema čovečanstvu. (O odnosu Hrista kao Κύριος prema Bogu vidi Somerville, op. cit., str. 140-142.) Ta jednakost sa Bogom, dakle, sastoji se u κυριότης, u Gospodstvu na koje je uzvišen. „Nije smatrao da je biti jednak sa Bogom nešto što treba zgrabiti, nasilno oteti.“ Up. Heliodor, Ethiop., VII, 20, οὐχ ἅρπαγμα οὐδὲ ἕρμαιον ἡγεῖται τὸ πρᾶγμα. Mogao je da upotrebi čudotvorne moći svojstvene Njegovoj božanskoj prirodi tako da ljude, bez daljega, primora da Ga obožavaju kao Boga. Umesto toga, bio je voljan da to visoko dostojanstvo zadobije putem poniženja, stradanja i smrti. Zar ovo tumačenje nije snažno potkrepljeno pripovešću o Iskušenju? U tom tajanstvenom iskustvu naš Gospod je bio kušan da τὸ εἶναι ἴσα Θεῷ dosegne putem ἁρπάζειν, primoravajući ljude da iz čistog zaprepašćenja prihvate Njegov zahtev i uzvise Ga kao Gospoda. (Možda je neobičan odrični izraz οὐχ ἅρπαγμ. κ.τ.λ. podstaknut poređenjem sa prvim Adamom, koji je nastojao da dosegne „jednakost sa Bogom“ putem ἁρπάζειν.) Treba primetiti da uvećana slava, za koju Pavle i svi novozavetni pisci smatraju da pripada Hristu posle Njegovog Vaskrsenja, ima veze samo sa Njegovim dostojanstvom, sa Njegovim „teokratskim položajem“, a ne sa Njegovom suštinskom ličnošću. (Up. Ménégoz, Le Péché et la Rédemption, str. 164.) On je jednostavno postao ἐν δυνάμει ono što je već suštinski bio. Up. Rimljanima 1:4, τοῦ ὁρισθέντος υἱοῦ Θεοῦ ἐν δυνάμει, κατὰ πνεῦμα ἁγιωσύνης, ἐξ ἀναστάσεως νεκρῶν, ᾿Ιησοῦ Χριστοῦ τοῦ Κυρίου ἡμῶν. Takođe Luka 24:26.--- ἀλλ᾽ ἑαυτὸν ἐκένωσε. Umesto da se među ljudima pojavi u božanskoj μορφή i da ih tako primora da Mu ukažu poštovanje koje Mu pripada, On je „ispraznio sebe“ od te božanske μορφή i uzeo µ. sluge. Apostol ne precizira ono čega je sebe ispraznio, budući da je naglasak stavljen na „pražnjenje“, ali pošto je μορ. δούλου λαβών dodato da objasni šta znači ἐκένωσε, primorani smo da zaključimo da on ima u vidu njegovu antitezu, µ. Θεοῦ. (Tako i Myr., Hfm., Alf., Weiffenb., Hpt., Bruce, Gore, itd. Fairbairn, Christ in Mod. Theol., str. 475-477, pokušava da pokaže da je Hristos sebe ispraznio od „fizičkih svojstava“ Božanstva, zadržavajući „etička“. Ali da li nas to iole približava rešenju tajne u dubinama Sinovljeve ličnosti?)
Dodatna literatura
FILIPLJANIMA 2: ADAMOVSKA HRISTOLOGIJA?