Himna božanskom Hristu
Sledeći tekst preuzet je iz monumentalnog dela pod naslovom The Incarnate Christ and His Critics: A Biblical Defense, čiji su autori Robert M. Bowman Jr. i J. Ed Komoszewski, objavljenog kod izdavačke kuće Kregel Academic, Grand Rapids, MI, 2024, Deo 2: Kakav Otac, takav Sin: Isusova božanska svojstva, Poglavlje 11: Preegzistencija kod Pavla i u Poslanici Jevrejima, 213–221.
Po mom mišljenju, ovo je najbolje i najsveobuhvatnije izlaganje i odbrana biblijskog utemeljenja božanstva Hrista. Svaki ozbiljan hrišćanin trinitarac koji izučava Sveto pismo, svaki apologeta i teolog mora imati ovu knjigu u svojoj biblioteci.
HRISTOS JE BIO U BOŽJEM OBLIČJU I POSTAO JE ČOVEK
(FILIPLJANIMA 2:5–8)
Jedan od najvažnijih biblijskih odlomaka za hristologiju jeste Filipljanima 2:5–11. Većina naučnika smatra da je Pavle napisao Poslanicu Filipljanima iz Rima oko 62. godine nove ere,25 mada se ponekad brani i ranije datovanje, već sredinom pedesetih godina.26 Kako su hrišćani tradicionalno razumevali ovaj odlomak, Pavle uči da je Hristos bio preegzistentna ličnost koja je bila potpuno Bog, a koja je ipak ponizila samu sebe postavši čovek i umrevši na krstu (st. 5–8). Zatim je, u Hristovom vaskrsenju, Bog Otac uzvisio Hrista tako da ga celo stvorenje poštuje kao svog božanskog Gospoda (st. 9–11). Iako je ovakvo razumevanje odlomka izloženo kritikama, dokazi su odlučujući u prilog tome da je Pavle potvrđivao božansku preegzistenciju Hrista. Ovde ćemo razmotriti tumačenje prvog dela teksta (st. 5–8). Drugi deo odlomka (st. 9–11) podrobnije ćemo ispitati kasnije u knjizi (vidi str. 488–93).
Hrišćani koji prihvataju božanstvo Hrista nisu jedini koji ovaj odlomak razumeju tako da govori o Hristu kao preegzistentnom. Mnogi naučnici drugačijih pogleda, uključujući sekularne ili skeptičke, slažu se u ovoj tački. Bart Ehrman, na primer, kaže da je odlomak „uzvišeno razmišljanje o Hristovom dolasku u svet (sa neba) radi drugih i o tome kako ga je Bog usled toga proslavio“.27 Međutim, Ehrman ne smatra da odlomak preegzistentnog Hrista vidi kao Boga, već kao „anđela ili anđelu slično biće, koje je tek nakon svog čina poslušnosti do smrti postalo jednako Bogu“.28
Jehovinim svedocima se možda dopada Ehrmanovo gledište da je preegzistentni Hristos u Pavlovom učenju bio anđeo, ali im se neće dopasti njegovo gledište da je Pavle mislio kako je Hristos postao jednak Bogu nakon svoje smrti i vaskrsenja. (Treba se takođe podsetiti da je Ehrman tvrdio kako u drugim delovima Novog zaveta nalazi protivrečna gledišta.) Jehovini svedoci veruju da je Hristos počeo kao arhanđel Mihailo, da je bio čovek na zemlji i da je sada ponovo arhanđel Mihailo. Društvo Kula stražara tumači Filipljanima 2:5–11 u skladu sa ovim doktrinarnim stavom: „Dakle, arhanđel Mihailo jeste Isus u svom pretčovečanskom postojanju. Nakon svog vaskrsenja i povratka na nebo, Isus je nastavio svoju službu kao Mihailo, glavni anđeo, „na slavu Boga, Oca““ (obratite pažnju na citat iz Filipljanima 2:11).29 Društvo izraz „obličje Božje“ u 6. stihu razume prosto tako da je „Isus bio duhovna osoba, baš kao što je i „Bog je Duh““.30
Naš fokus ovde biće na preegzistenciji Hrista, mada ćemo u Filipljanima 2:6 pronaći izvesne dokaze da je Hristos po prirodi bio božanski, a ne anđeoski. U 19. poglavlju ćemo se neposredno pozabaviti tvrdnjom da je Pavle na Hrista gledao kao na preegzistentno anđeosko stvorenje (vidi naročito str. 371–75).
„Oneness“ pentikostalci (pentikostalci koji zastupaju učenje o jedinstvu ličnosti u Bogu) tumače Filipljanima 2:5–11 sasvim drugačije. Kada Pavle kaže da je Hristos postojao „u obličju Božjem“ (st. 6), David Bernard to razume tako da je Hristos prosto bio Bog. Isus u sebi otelovljuje i „Oca i Sina“ zato što je „istovetan“ sa Bogom. Kada Pavle kaže: „Njega Bog visoko uzdiže“ — to jest, Hrista (st. 9) — Bernard to tumači tako da je „Bog (Duh Isusov) veoma uzvisio Isusa Hrista (Boga očitovanog u telu)“.31 U stvari, Bog je uzvisio samoga sebe, ili je bar uzvisio svoje ljudsko očitovanje. Tako „Oneness“ pentikostalizam poriče da je Hristos pre ovaploćenja postojao kao neko različit od Oca. Videćemo da Filipljanima 2:5–11 snažno osporava „Oneness“ hristologiju u ovoj tački.
Najuticajnije alternativno tumačenje dolazi od unitarijanaca i onih koji slično razumeju Pavlovu hristologiju. Unitarijanci drže da Hristos nije bio Bog i da nije postojao pre svog ljudskog života. Oni ceo odlomak Filipljanima 2:5–11 tumače kao opis ljudskog Isusa. Buzzard sažima stihove 5–8 ovako: „Uživajući status Boga kao Božji jedinstveni zastupnik, Isus nije smatrao takvu sličnost sa Bogom nečim što bi trebalo iskoristiti za svoju korist. Umesto toga, preuzeo je ulogu sluge i celu svoju službu obavio u služenju ljudskim bićima, dajući čak i svoj život za njih.“32
Buzzard svoje tumačenje Filipljanima 2 bar delimično zasniva na shvatanju da odlomak odražava Pavlovu „Adamovsku hristologiju“, po kojoj je Isus bio drugi lik nalik Adamu koji je poništio štetu što ju je počinio prvi Adam. Konkretno, on tvrdi da je „obličje Božje“ iz Filipljanima 2:6 istovetno sa „obličju Božijemu“ po kojem je Bog stvorio Adama (Postanje 1:26–27).33 James Dunn je naročito uticajan u zastupanju ovakvog tumačenja izraza „obličje Božje“.34 Dunn odlomak tumači tako da je Hristos, poput Adama, bio u Božjem obličju i bio iskušavan da zgrabi jednakost sa Bogom, ali, za razliku od Adama, Hristos je odbio da podlegne tom iskušenju (st. 6). Našavši se u našem palom ljudskom stanju, Hristos se ponizno pokorio Bogu, opet za razliku od Adama, iskupiteljski se podvrgavajući smrti koju je Adam navukao na celo čovečanstvo (st. 7–8). Dunn jevrejsku teološku pozadinu ovih adamovskih tema izvodi iz Postanja 1–3 i Psalma 8 i navodi dokaze adamovske hristologije i na drugim mestima u Pavlovim poslanicama.35 Ova linija tumačenja, dakle, ceo odlomak Filipljanima 2:5–8 razume kao opis ljudskog života Hrista, koji ni na koji način ne upućuje na njegovu preegzistenciju niti je podrazumeva.
Najpre ćemo izložiti sopstveni doslovni prevod odlomka, predstavljajući tekst u redovima koji odgovaraju zasebnim rečeničnim celinama ove složene izjave, sa glagolima u kurzivu. Celine koje koriste participe (u engleskom, glagoli na –ing) podređene su glavnim celinama (sa glagolima u indikativu) i uvučene su dublje kako bi se lakše sagledali odnosi među pojedinim celinama.
6a koji, postojeći u obličju Božjem,
6b nije smatrao jednakost sa Bogom nečim što treba zgrabiti/iskoristiti,
7a nego je ispraznio samoga sebe,
7b uzimajući obličje sluge,
7c postajući nalik ljudima.
8a I, budući nađen po spoljašnjosti kao čovek,
8b ponizio je samoga sebe,
8c postajući poslušan do smrti, i to smrti na krstu.
O ovom odlomku postoji ogromna literatura, toliko obimna da Joseph Hellerman, koji je o njemu mnogo objavljivao, u svom komentaru Poslanice Filipljanima priznaje da je „literatura o Filipljanima 2:5–11 postala praktično neobuhvatna“.36 Velik deo akademske rasprave o odlomku tiče se pitanja da li je reč o pretpavlovskoj himni koju je Pavle uneo ili prilagodio u svojoj poslanici i, ako jeste, kakav je bio njen izvorni oblik. Mnogi naučnici smatraju da je to bila pretpavlovska himna, što bi je činilo izuzetno ranim izvorom za crkveno viđenje Hrista — možda sastavljenim u roku od deset ili petnaest godina od njegovog vaskrsenja.37 Drugi naučnici ili dovode u pitanje njeno himničko poreklo ili tvrde da ju je Pavle, ako je i bila himna, temeljno ugradio u svoju argumentaciju.38 Dunn je svakako u pravu kada kaže da je, čak i ako odlomak potiče iz pretpavlovske himne, „Pavle po svoj prilici upotrebio kao prikladan izraz sopstvene teologije“.39
Prirodan način razumevanja ovog odlomka — i način na koji ga je velika većina hrišćanskih tumača kroz istoriju razumevala — jeste da je Hristos postojao „u obličju Božjem“ na nebu pre nego što je postao čovek. Tako Pavle odmah zatim kaže da je Hristos „sebe ponizio uzevši obličje sluge, postao istovjetan ljudima“, i da je „Unizio je sebe i bio poslušan do smrti, i to do smrti na krstu“.
Nema sumnje da je tipologija Adam/Hristos značajan motiv u Pavlovoj teologiji (najuočljivije u Rimljanima 5:12–19; 1. Korinćanima 15:20–22, 45–49). Takođe je uverljivo da se u Filipljanima 2 nazire izvestan kontrast sa Adamom. Međutim, kao što i sam Dunn priznaje, moguće je videti izvesne aluzije na Adama i Hrista u Filipljanima 2, a da se odlomak i dalje razume tako da je Hristos postojao pre svog ljudskog života.40 Na primer, novozavetni naučnik N. T. Wright kontrast razume ovako: „Adam je, u oholosti, pomislio da postane kao Bog; Hristos je, u poniznosti, postao čovek.“41
Smatramo da je ključ za tumačenje Filipljanima 2:5–11 u tome da se odlomak razume u kontekstu Pavlove pastirske brige koja mu neposredno prethodi. Pavle podstiče Filipljane da budu jednodušni jedni s drugima, ponizno smatrajući druge važnijim od sebe, gledajući ne samo na svoje interese nego i na interese drugih (st. 1–4). Pavle ovde pretpostavlja da su Filipljani zapravo svi jednaki zbog svog zajedničkog položaja vernika u Hristu, ali svako treba da postupa ponizno kao da su drugi važniji. Nekoliko jasnih rečničkih veza povezuje stihove 1–4 sa stihovima 5–11, naročito „isto mišljenje“ i „ovo mišljenje“ (st. 2, 5), „smatrati“ (st. 3, 6), te „u poniznosti“ i „ponizio“ (st. 3, 8).42 Tako stihovi 1–4 izražavaju kako Filipljani treba da se vladaju, a stihovi 5–11 zatim predstavljaju Hrista kao vrhunski primer.
Stoga se ne slažemo sa onim egzegetima koji Filipljanima 2:5 tumače tako da glasi: „Imajte među sobom ovo mišljenje, koje je vaše u Hristu Isusu“ (ESV), u smislu da oni koji su „u Hristu“ dele zajedničko jedinstvo jedni s drugima. Umesto toga, odlučno stajemo uz one egzegete koji Filipljanima 2:5 razumeju u značenju: „neka u vama bude ovo mišljenje koje je bilo i u Hristu Isusu“ (NKJV; up. LEB, NASB, NET, NRSV), pri čemu se na Hrista upućuje kao na onoga koji pruža vrhunski primer „mišljenja“ ili stava koji vernici treba da imaju.43 Pavle ističe Hrista kao primer nekoga ko je ponizno postupao kao da je neko ko mu je bio jednak važniji od njega samoga. Ko je, u kontekstu, taj neko sa kim je Hristos bio jednak, a pred kim se Hristos ponizio? Odgovor dolazi odmah u 6. stihu, koji kaže da Hristos, „postojeći u obličju Božjem, nije smatrao jednakost sa Bogom nečim što treba iskoristiti“ (CSB). (Zasad se ne bavimo pitanjem kako je najbolje prevesti harpagmon, što CSB prevodi kao „nešto što treba iskoristiti“.) Pavlova poenta ovde nije da se ljudski Isus odupro iskušenju da sagreši protiv Boga, kao što je Adam učinio. Naprotiv, Pavle poredi Hrista sa Bogom na način koji prilično jasno pokazuje da su na neki način bili jednaki. Poenta je da je Hristos vrhunski primer poniznosti u našim međusobnim odnosima, i to načinom na koji je sebe ponizio pred Bogom (Ocem).
Kako se Hristos ponizio, vidimo iz onoga što sledi. Pavle kaže da je Hristos „ispraznio samoga sebe uzevši obličje sluge, primivši na sebe podobije čovečanstva“ (st. 7, CSB). Mnogo jalovih nagađanja o ovom tekstu poteklo je od pogrešne pretpostavke da Pavle misli kako je Hristos doslovno ispraznio sebe od nečega, kao da je imao neku određenu stvar koje se potom rešio. Pomislimo na naš sličan idiom: „Spustio je sebe nisko“; ne bi imalo nikakvog smisla pitati: „Spustio sebe gde?“ Isto tako, ne bismo smeli da pitamo: „Ispraznio sebe od čega?“, jer takvo pitanje odražava nerazumevanje idioma. U kontekstu, „ispraznio je samoga sebe“ jeste pozitivna alternativa kojoj je Hristos težio umesto da „smatra jednakost sa Bogom nečim što treba iskoristiti“ (st. 6, CSB; obratite pažnju na tok ove dve celine: „nije . . . nego“). Stoga danas postoji široka saglasnost da je „ispraznio je samoga sebe“ metaforički govor koji izražava Hristovo „odricanje od položaja ili ugleda“.44 Loh i Nida su to ubedljivo izrazili pre gotovo pola veka:
Odmah na početku treba reći da se glagol [„isprazniti“] mora razumeti metaforički, a ne metafizički. . . . Glagol „isprazniti“ upotrebljen je na drugim mestima u Pavlovim poslanicama četiri puta (Rimljanima 4:14; 1. Korinćanima 1:17; 9:15; 2. Korinćanima 9:3), i u svakom od tih slučajeva upotrebljen je metaforički u smislu „svesti na ništa“, „učiniti bezvrednim“ ili „isprazniti od značaja“.45
Prevod „učinio je sebe bez ugleda“ (KJV, NKJV) lep je parafrazni prikaz, kao i NIV-ovo „učinio je sebe ničim“. To znači da je Hristos postupao kao da je njegov božanski status nevažan.
Nažalost, čitava jedna hristološka tradicija nazvana „kenotičkom“ hristologijom, ili „kenozis“ teorijama, prema grčkoj reči koja se u Filipljanima 2:7 prevodi kao „ispraznio je samoga sebe“ (ekenōsen), nastala je kao pokušaj da se objasni šta je bilo „ispražnjeno“. Te teorije nagađaju da se Hristos odrekao bar nekih svojih božanskih svojstava da bi postao čovek. (Takve teorije treba razlikovati od opštije upotrebe termina „kenozis“ i „kenotički“ koji upućuju na ono što god Filipljanima 2:7 podrazumeva pod time da je Hristos „ispraznio samoga sebe“.) Zamisao da jedna božanska Ličnost prestaje da poseduje neka od suštinskih božanskih svojstava teološki je problematična i promašuje smisao Pavlove izjave.46 Pavle zatim kaže da je način na koji je Hristos „ispraznio samoga sebe“ bio taj što je „uzeo obličje roba“. To ne znači da je Hristos postao sluga drugih ljudi (mada se i prema drugim ljudima tako ponašao), nego da je postao Božji sluga. (Setimo se, ovde je reč o Hristu kao primeru nekoga ko se ponizuje pred sebi jednakim.) Očev Sin postao je Gospodarev Sluga. A način na koji je Hristos uzeo obličje sluge bio je taj što je „postao nalik ljudskim bićima“.
Opet, Pavlov tok misli ovde pretpostavlja da je Hristos postojao na nebu pre nego što je postao čovek. Ljudsko biće ne može zauzeti niži položaj time što postaje ljudsko biće, jer je to ono što ono već i izvorno jeste. Ono što Pavle ovde kaže mora se, dakle, odnositi na Hristovu nameru pre ovaploćenja da postane ljudsko biće.
Pavle zatim naglašava da je za Hrista biti čovek predstavljalo promenu, ishod njegovog pražnjenja samoga sebe: „I, našavši se po obličju kao čovek, ponizio je samoga sebe i postao poslušan do smrti, i to smrti na krstu“ (st. 8, NKJV). Nalazimo dve „etape“ u Hristovom samoponiženju:
1. Hristos nije smatrao jednakost sa Bogom nečim što bi koristio radi sebe (st. 6), nego je umesto toga ispraznio samoga sebe da bi primio obličje sluge i ljudsko podobije (st. 7).
2. Hristos je dalje ponizio samoga sebe da bude poslušan do te mere da umre na krstu (st. 8).
Ove dve etape odgovaraju glavnim (indikativnim) celinama u stihovima 6–8: „nije smatrao . . . nego je ispraznio samoga sebe“ i „ponizio je samoga sebe“. Budući da je Hristovo poniženje samoga sebe radi poslušnosti Bogu do smrti bila druga etapa njegovog silaska, prva etapa bila je nešto što je prethodilo njegovom životu poslušnosti. I ovde tekst vrlo jasno pokazuje da je Hristos postojao pre nego što je postao čovek.
Sada kada smo pratili nit Pavlovih složenih izjava u stihovima 6–8, možemo se vratiti i osvrnuti se na dva veoma sporna izraza u 6. stihu. Prvo, kada Pavle kaže da je Hristos postojao u „obličju Božjem“ (en morphē theou), šta to znači? To ne znači, kako Dunn tvrdi, da je Hristos postojao kao čovek po obličju Božjem (Postanje 1:26–27). U kontekstu, Hristovo postojanje u obličju Božjem bilo je nešto što je važilo za njega pre nego što je ispraznio samoga sebe postavši čovek. Ovo prirodno čitanje teksta potvrđuje i gramatika: particip prezenta „postojeći“ (hyparchōn) „ukazuje na trajni suštinski status“ nasuprot nizu aorista koji slede („ispraznio“, „uzimajući“, „postajući“, „budući nađen“, „ponizio“, „postavši“).47 Niti „obličje Božje“ znači, kako tvrde Jehovini svedoci, tek to da je Hristos preegzistirao kao duh. Naprotiv, to znači da je Hristov unutrašnji ili izvorni način pojavljivanja bio Božji — blistav, sjajan, slavan izgled povezan sa njegovom božanskom prirodom i statusom.48 Hristos je „ispraznio samoga sebe“, odnosno učinio sebe ničim, došavši u obličju Božjeg ljudskog, zemaljskog sluge, po izgledu potpuno neupadljivog (up. Isaija 53:2).
Najzad, velik deo naučne rasprave o Filipljanima 2:5–11 usredsredio se na značenje grčke reči harpagmos. Budući da se ta reč u grčkoj Bibliji javlja samo jednom i da je retka u vanbiblijskoj literaturi, naučnici raspolažu ograničenim leksičkim podacima na kojima zasnivaju svoje razumevanje značenja koje je Pavle imao na umu. Danas se ona uglavnom shvata na dva različita načina, od kojih su oba u skladu sa božanskom preegzistencijom Hrista.
Prvo, tradicionalno tumačenje jeste da je Pavle govorio kako Hristos jednakost sa Bogom nije smatrao „nečim što treba zgrabiti“ (ESV, LEB, NABRE, NASB, NET, NJB, NRSV). U kontekstu, ta izjava ne može značiti da je Hristos bio niže biće koje nije nepravedno pokušalo da zgrabi jednakost sa Bogom (kako, na primer, Jehovini svedoci tumače taj stih). Već smo pokazali da Pavlova argumentacija u odlomku počiva na Hristovoj suštinskoj jednakosti sa Bogom. U tom kontekstu, dakle, prevod „nešto što treba zgrabiti“ značio bi da preegzistentni božanski Hristos nije pokušao da zgrabi priznanje svog opravdanog statusa jednakosti sa Bogom, nego je izabrao da slavu Oca stavi ispred sopstvene slave.
Drugo, tumačenje kojem većina egzegeta danas daje prednost razume Pavla tako da je Hristos jednakost sa Bogom smatrao „nečim što treba iskoristiti“ (CSB; slično, CEB) ili „upotrebiti za sopstvenu korist“ (NIV).49 Taj prevod značio bi da je Hristos bio jednak sa Bogom, ali da nije tražio da taj status iskoristi za ličnu dobit. Koji god od ova dva prevoda reči harpagmon prihvatili, Pavle kaže da je Hristos bio božanski, ali da nije postupao na sebičan način na koji bi se od svemoćnog božanstva moglo očekivati da postupa — uzimajući šta god poželi, zahtevajući da se prema njemu postupa kao prema nadmoćnom. Ovakvo razumevanje dobro se uklapa u kontekst. Pavlova poenta jeste da Hristos, iako je bio u Božjem obličju i bio (bar po pravu) Bogu jednak, nije zahtevao svoje božansko pravo, nego je ponizno primio obličje sluge i postao ljudsko biće.
Jasno je, dakle, da Filipljanima 2 zaista govori o Hristu kao preegzistentnoj božanskoj ličnosti koja je ponizila samu sebe postavši ljudsko biće.50 On nije bio prosto ljudsko biće, kako tvrde unitarijanci, nego neko ko je postao čovek. Niti je bio prosto Bog (Otac), koji je izabrao da se očituje kao čovek, kako tvrde „Oneness“ pentikostalci, budući da je preegzistentni Hristos postao čovek činom ponizne pokornosti pred Bogom, da bi proslavio Oca. S druge strane, on nije bio tek jedan od mnogih nebeskih duhova, čak ni glavni anđeo, nego je postojao u samom Božjem obličju, odnosno slavnom izgledu. Ukratko, Filipljanima 2 otkriva da je Hristos bio preegzistentna božanska ličnost različita od Boga Oca, a koja ipak postoji u istom njegovom božanskom, slavnom obličju i s pravom mu je jednaka.
25. Npr., Moisés Silva, Philippians, 2. izd., BECNT (Grand Rapids: Baker, 2005), 2–7.
26. Npr., G. Walter Hansen, The Letter to the Philippians, PNTC (Grand Rapids: Eerdmans, 2009), 19–24.
27. Ehrman, How Jesus Became God, 254.
28. Ehrman, How Jesus Became God, 266.
29. „Is Jesus the Archangel Michael?“ Watchtower, 1. april 2010, 19.
30. „Philippians Study Notes—Chapter 2“, u NWT (Study Edition), loc. cit.
31. Bernard, Oneness of God, 221–23.
32. Buzzard, Jesus Was Not a Trinitarian, 188; slično, Chandler, God of Jesus, 340.
33. Buzzard, Jesus Was Not a Trinitarian, 187; isto tako, Chandler, God of Jesus, 335–36.
34. Dunn, Christology in the Making, xix, 115, 117.
35. Za Dunnovo tumačenje odlomka vidi Christology in the Making, xviii–xix, xxxiii–xxxiv, 114–21; „Christ, Adam, and Preexistence“, u Where Christology Began: Essays on Philippians 2, prir. Ralph P. Martin i Brian J. Dodd (Louisville: Westminster John Knox, 1998), 74–83; i The Theology of Paul the Apostle (Grand Rapids: Eerdmans, 1998), 281–88 (gde se ponavlja najveći deo eseja iz Where Christology Began).
36. Joseph H. Hellerman, Philippians, EGGNT (Nashville: B&H Academic, 2015), 105.
37. Vidi naročito Gordley, New Testament Christological Hymns, 3. poglavlje.
38. Uticajan raniji članak koji dovodi u pitanje himničko gledište jeste Gordon D. Fee, „Philippians 2:5–11: Hymn or Exalted Pauline Prose?“ BBR 2 (1992): 29–46; skorije, Benjamin Edsall i Jennifer R. Strawbridge, „The Songs We Used to Sing? Hymn ‘Traditions’ and Reception in Pauline Letters“, JSNT 37, br. 3 (2015): 290–311.
39. Dunn, Theology of Paul the Apostle, 281 n. 64.
40. Dunn, Theology of Paul the Apostle, 286–87.
41. N. T. Wright, „Harpagmos and the Meaning of Philippians 2:5–11“, JTS 37 (1986): 348.
42. Vidi Hellerman, Philippians, 91.
43. Tekst doslovno glasi: „Imajte ovo mišljenje u/među vama [mn.] koje i u Hristu Isusu.“ Literatura samo o ovom jednom egzegetskom pitanju ogromna je. Za dobru raspravu koja ide u prilog ovde prihvaćenoj egzegezi vidi Mark J. Keown, Philippians, EEC (Bellingham, WA: Lexham Press, 2017), 1:372–78.
44. BDAG, „kenoō“, 539.
45. I-Jin Loh i Eugene A. Nida, A Translator’s Handbook on Paul’s Letter to the Philippians, Helps for Translators 19 (Stuttgart: United Bible Societies, 1977), 57, 58.
46. Za korisne preglede i kritike kenozis teorija vidi Millard J. Erickson, The Word Became Flesh: A Contemporary Incarnational Christology (Grand Rapids: Baker, 1991), 78–86, i Gordon R. Lewis i Bruce A. Demarest, Integrative Theology, tri toma u jednom (Grand Rapids: Zondervan, 1996), 2:252–53, 283–86. Dve zbirke eseja koje odražavaju različite pristupe ovoj temi jesu C. Stephen Evans, prir., Exploring Kenotic Christology: The Self-Emptying of God (Oxford: Oxford University Press, 2006), i Paul T. Nimmo i Keith L. Johnson, prir., Kenosis: The Self-Emptying of Christ in Scripture & Theology (Grand Rapids: Eerdmans, 2022). Značajnu kritiku kenozis teorija nudi Andrew Ter Ern Loke, A Kryptic Model of the Incarnation, Routledge New Critical Thinking in Religion, Theology and Biblical Studies (New York: Routledge, 2016), naročito 3. i 6. poglavlje.
47. Keown, Philippians, 384–85.
48. Vidi naročito Daniel J. Fabricatore, Form of God, Form of a Servant: An Examination of the Greek Noun μορφή in Philippians 2:6–7 (Lanham, MD: University Press of America, 2010).
49. Prelomna studija koja iznosi ovo tumačenje jeste Roy W. Hoover, „The HARPAGMOS Enigma: A Philological Solution“, HTR 64 (1971): 95–119. Koristan pregled novije rasprave o reči harpagmos nalazi se u Loke, Origin of Divine Christology, 36–41.
50. Za dalje proučavanje Filipljanima 2:5–11, pored komentara i već navedenih studija, vidi Bauckham, Jesus and the God of Israel, 37–45, 197–210; Fee, Pauline Christology, 372–401; Joseph H. Hellerman, Reconstructing Honor in Roman Philippi: Carmen Christi as Cursus Pudorum, SNTSMS 132 (Cambridge i New York: Cambridge University Press, 2005); Wesley Hill, Paul and the Trinity: Persons, Relations, and the Pauline Letters (Grand Rapids: Eerdmans, 2015), 77–110; Larry W. Hurtado, How on Earth Did Jesus Become a God? Historical Questions about Earliest Devotion to Jesus (Grand Rapids: Eerdmans, 2005), 83–107.
DALJE ČITANJE
FILIPLJANIMA 2: ADAMOVSKA HRISTOLOGIJA?