Šarpovo pravilo pre Grenvila Šarpa
U ovom tekstu navešću izjave raznih tekstualnih kritičara, teologa i/ili naučnika u odnosu na Titu 2:13 i 2. Petrova 1:1 i božanstvo Hrista. Konkretno, citiraću ove autoritete da bih ispitao da li su bili svesni one osobene grčke konstrukcije o kojoj je Grenvil Šarp pisao 1798. godine, a koja se tiče upotrebe određenog člana u tekstovima koji govore o božanstvu našeg Gospoda i Spasitelja Isusa Hrista.
Šarp je otkrio da se, kad god su dve imenice/participa/prideva u jednini, koje označavaju lica i nisu vlastita imena, povezane grčkim veznikom kai („i“), pri čemu se određeni član javlja samo ispred prve imenice/participa/prideva, tada obe imenice/participa/prideva odnose na jednog jedinog pojedinca, odnosno na istu osobu.
Erazmo
Sledeći citati preuzeti su iz dela Collected Works of Erasmus: Paraphrases on the Epistles to Timothy, Titus and Philemon, the Epistles of Peter and Jude, the Epistle of James, the Epistles of John, and the Epistle to the Hebrews, u prevodu i sa napomenama Džona Dž. Bejtmana, koje je 1994. objavio University of Toronto Press. Svako isticanje biće moje.
„… Blistajući istom slavom, naš Gospod i Spasitelj Isus Hristos pojaviće se zajedno sa Ocem i udeliće svojim udovima istu onu slavu besmrtnosti kojom i sam blista.17…“ (str. 63)
17 Erazmo sledi Ambrozijastera, koji gotovo jedini među ranim crkvenim ocima izraz „velikoga Boga i Spasa našega Isusa Hrista“ razume tako da se odnosi zasebno na Oca i na Sina, a ne samo na Isusa. Ovaj stav uvukao je Erazma u beskrajnu polemiku, naročito sa Lijem, Sanćom Karancom i grupom španskih monaha; up. napomenu uz Titu 2:13 (magni del et salvatoris] LB vi 9710; Responsio ad annotationes Lei LB ix 2736-2748; Apologia ad Carranzam LB ix 4HD-412C; i Apologia adversus monachos LB IX 1O43C. Savremeni naučnici su podjednako podeljeni oko značenja tog izraza; up. Fee Titus, Kelly Pastoral Epistles, i Spicq Epitres pastorales uz 2:13, kao i Murray J. Harris, ‘Titus 2:13 and the Deity of Christ' Pauline Studies: Essays Presented to Professor F.F. Bruce on His 80th Birthday u redakciji Donalda A. Hagnera. (str. 290)
Erazmo očigledno nije znao za ovo pravilo grčke gramatike.
Zanimljivo je i ono što je Erazmo napisao o jednom drugom spornom tekstu, naime o tekstu 1. Jovanova 5:7, koji govori o tome da su Otac, Reč i Duh jedno:
Kojim odbranama je bio naoružan kada je došao? Isus Hristos je došao kroz vodu i krv: kroz vodu da sa nas spere naše grehe, kroz krv da nam podari besmrtni život.6 Iako slobodan od svakoga greha, hteo je da bude kršten kako bi nama darovao nevinost.7 Hteo je da umre na krstu da bi nam otvorio put ka besmrtnosti. Ta dva znaka nisu bila jedina kojima je posvedočio da je Hristos i Spasitelj — da primi krštenje poput krivca i da umre na krstu poput zločinca, iako je jedini od svih bio slobodan od svakoga greha. I Duh je, javivši se u obliku goluba, svedočio o njemu,8 da je on onaj koga je Otac dao da bude Spasitelj sveta. Jer i Duh je istina, kao što su to i Otac i Sin. Istina sve trojice je jedna, kao što je i priroda sve trojice jedna. Jer****9 na nebu postoje trojica koji pružaju svedočanstvo o Hristu: Otac, Reč i Duh. Otac, koji je ne jednom nego dvaput oglasio svoj glas sa neba10 i javno posvedočio da je ovo njegov jedinstveno ljubljeni Sin u kome nije našao nikakve krivice; Reč, koji je, čineći tolika čudesa i umirući i ponovo ustajući, pokazao da je istiniti Hristos, podjednako i Bog i čovek, izmiritelj Boga i čovečanstva; Sveti Duh, koji je na krštenju sišao na njegovu glavu11 i posle vaskrsenja sleteo na učenike.12 Saglasnost ove trojice je potpuna. Otac je začetnik, Sin glasnik, Duh nadahnitelj. Isto tako, na zemlji postoje tri stvari koje svedoče o Hristu: ljudski duh koji je položio na krstu, voda i krv koja je u smrti potekla iz njegovog boka.13 I ova tri svedoka su saglasna.14 Ona svedoče da je bio čovek. Prva trojica objavljuju da je Bog.15 (str. 197-198)
6 Gledište da se u 5:6 „voda“ odnosi na Hristovo krštenje, a 1310001' na njegovo stradanje i smrt, nalazi se kod Bede Exp 1 loannis CCL 121 320:64-321:69 / Hurst 216. Beda u ovim rečima vidi i upućivanje na svete tajne krštenja i Evharistije. Za pregled različitih tumačenja reči „kroz vodu i krv“ vidi Brown Epistles 572-8.
7 To što se Isus, koji je bio bez greha, podvrgao krštenju pokajanja predstavljalo je problem i u ranoj crkvi i kasnije. Vidi npr. Robert H. Gundry Matthew: A Commentary on His Literary and Theological Art (Grand Rapids, Mich 1982) 50-1 uz Matej 3:14, i C.E.B. Cranfield The Gospel According to Saint Mark (Cambridge 1985) 51-2. Ovaj drugi navodi Kalvinovo mišljenje da je Isus dopustio da bude kršten kako bi „krštenje posvetio u sopstvenom telu, da bismo ga imali zajedno s njim“. Erazmovo sopstveno rešenje ovog problema može se naći u parafrazi uz Matej 3:14-15 (LB VII i/A-D), gde tvrdi da sve čemu se Isus podvrgao tokom svog života — obrezanje, očišćenje u Hramu, krštenje, bičevanje, raspeće — nije učinio za sebe nego za nas: da nam udeli svoju nevinost [tj. pravednost] i da nam pruži primer koji treba slediti. Misao da je Isusov život primer za vernike patrističkog je porekla; up. CWE 46 118 n74, 145 n38, 207 n.6. Oba objašnjenja ponavljaju se više puta u Parafrazama uz poslanice.
8 Up. Matej 3:16, Marko 1:10, Luka 3:22 i Jovan 1:32, mada u Četvrtom jevanđelju svedoči Jovan Krstitelj. Beda Exp 1 loannis 5:6 CCL 121 321:70-4 / Hurst 216 pominjanje Duha u ovom stihu povezuje sa silaskom goluba na Isusovom krštenju. Up. Brown Epistles 579-80.
9 Grčki rukopisi kojima se Erazmo služio pripremajući prva dva izdanja Novum Testamentum (Bazel 1516. i 1519) nisu sadržali sledeći odlomak u 5:7-8: „Jer je troje što svjedoči na nebu: Otac, Logos (Riječ) i Sveti Duh; i ova trojica su jedno. I troje je što svjedoči na zemlji: duh, i voda, i krv; i ovo troje su ujedno.“ Ovaj odlomak bio je poznat samo iz latinskih rukopisa sve dok nije nastao Codex Montfortianus (br. 61 na spisku kodeksa u NTGL), koji sadrži njegov grčki tekst; za istoriju ovog odlomka vidi Brown Epistles 775-87. Kada je obavešten o postojanju Codexa Montfortianusa i grčkog teksta u njemu, Erazmo je grčki tekst zajedno sa latinskom verzijom dodao u svoje treće izdanje Novum Testamentum (Bazel 1522). Uvrštavanje ovog odlomka u Parafrazu na 1. Jovanovu ukazuje na to da je Erazmo primerak grčkog teksta već imao do decembra 1520, osim ako naprosto ne parafrazira tekst Vulgate, kao što često čini na drugim mestima. Za raspravu o čitavom pitanju vidi H.J. de Jonge, 'Erasmus and the Comma Johanneum' Ephemerides Theologicae Lovanienses 56 (1980) 381-9 i Rummel Annotations 40 i 132-4.
10 Na Isusovom krštenju (Matej 3:17, Marko 1:11, Luka 3:22) i preobraženju (Matej 17:5, Marko 9:7, Luka 9:35; up. i 2. Petrova 1:17) 11 Up. Matej 3:16 i paralelna mesta u Marko 1:10, Luka 3:22 i Jovan 1:32.
11 Up. Matej 3:16 i paralelna mesta u Marko 1:10, Luka 3:22 i Jovan 1:32.
12 Up. Dela apostolska 2:2-3. Erazmov jezik u parafrazi podseća na NOTES TO PAGES 197-8 348 opise silazaka božanstava sa neba koji se nalaze u rimskoj književnosti; up. npr. Marcijal 8.32.1 ili Vergilije Eneida 7.620.
13 Up. Jovan 19:30 i 34. Beda Exp 1 loannis 5:7-8 CCL 121 321:85-99 / Hurst 217, čiji tekst 1. Jovanove nije sadržao reči o tri svedoka na nebu, pretpostavlja da se voda i krv koje se pominju u 8. stihu odnose na krv i vodu koje su — po Bedi, čudesno — potekle iz Isusovog boka i „svedoče da je Isus istina, jer se to ne bi moglo dogoditi da Isus nije imao istinsku prirodu tela/ Beda, međutim, veruje da je duh ovde Sveti Duh koji je sišao na Isusa posle krštenja, što izgleda da je i mišljenje svih ostalih tumača. Time što sva tri svedoka — i duh i vodu i krv — dovodi u vezu sa Isusovom smrću na krstu, Erazmo možda sledi Avgustina, koji u svom delu Collatio cum Maximino 2.22.3 42 794-5 kaže: „Znamo da su tri stvari izašle iz tela Gospodnjeg dok je visio na krstu: prvo, duh — otuda je zapisano „I preklonivši glavu predade duh.“ [Jovan 19:30]; drugo, kada mu je kopljem proboden bok, krv i voda [izašli su].“ Avgustin dalje smatra da su tri telesna svedoka — duh, voda i krv — alegorija Trojstva. Erazmo je zanemario ovo alegorijsko tumačenje teksta i 1527. godine osudio ga je odbor španskih monaha, optuživši ga da brani [grčke] rukopise koji su po njihovom mišljenju iskvareni jer nisu sadržali odlomak o nebeskim svedocima, da napada autoritet Jeronima jer je odbacio autentičnost teksta koji je po njihovom mišljenju Jeronim preveo, da podržava stvar arijanstva i da vodi nepomirljiv rat protiv svedočanstva trojice božanskih svedoka, odbacujući osudu i gomilajući sa svih strana neozbiljne argumente protiv teksta. Vidi Apologia adversus monachos LB IX 1O29E-F, a za istoriju ove polemike Rummel Critics II 81-105.
14 Rečenica — „i ovo troje su ujedno“ (RSV) — u 5:8 izostavljena je u Codexu Montfortianusu, što je Erazma navelo da poveruje da je njegov grčki tekst o tri nebeska svedoka prevod Vulgate; vidi njegovu Apologia ad annotationes Stunicae ASD ix-2 258:538-40 i njegovu napomenu uz 1. Jovanova 5:7 (tres sunt qui testimonium dant in caelo) LB vi 10796-1081F, naročito 1080D.
15 Beda Exp 1 loannis 5:7-8 CCL 121 32:85-105 / Hurst 217-8 iznosi istu misao, da tri svedoka — Sveti Duh, krv i voda — svedoče o dvostrukoj prirodi Hrista, istinitog Boga i istinitog čoveka. 16 Jovan Krstitelj; up. Jovan 1:15, 19-34. (str. 248-249)
Teodor Beza
Beza je bio naslednik Žana Kalvina i uticajan tekstualni kritičar Novog zaveta. Evo kako je Titu 2:13 preveden u Bezinom latinskom Novum Testamentum, str. 243:
Exspeclantes beatam illam spem, et illustrem ilium adventum gloriae magni illius Dei, ac Servatori nostri, nempe Jesu Christi (PDF SA TEKSTOM)
„Očekujući blaženu nadu i javljanje slave velikoga Boga i Spasa našega Isusa Hrista,“
Svedočanstva iz Bezinih spisa pokazuju da je verovao kako ovaj stih Isusa Hrista poistovećuje sa našim velikim Bogom i Spasiteljem:
„… Govoreći dalje o pravilu o kome je reč, isti učeni priređivač kaže g. Šarpu: ‘Pravilo nazivam vašim; jer, iako su ga Beza i drugi * priznavali i primenjivali na neke od tekstova koje navodite, nikada ono nije bilo tako istaknuto, jer nikada zasebno, niti tako delotvorno, kao u vašim Remarks.' Ovo svedočanstvo Teodora Beze, priznatog naučnika i prevodioca čitavog Novog zaveta, naročito je dragoceno; i pošto do sada nije objavljeno u celini, ovde ćemo ga navesti. Komentarišući tekst Titu ii. 13, epiphaneian tes doxes tou megalou theou kai soteros hemon Iesou Christou, pošto je govorio o epiphaneian, za koju s pravom insistira da mora pripadati Hristu i koju prevodi kao adventus, on nastavlja ovako: ‘Quod autem ad alterum attinet quum scriptum lit, e. tou megalou theou kai soteros hemon I. X. non tou megalou theou kai soteros, dico non magis probabiliter ista posse ad duas diistinctas personas referrim quam illam locutionem, ho theos kai pater Soteros, theos kai pater, communis: quum praefertim, ut ante dixi, nunquam eiphaneia aut parousia nisi uni Filio tribuatur. Itaque fie concludo, Christum Jesum hie aperte Magnum Deum dici, qui et beata ilia Spes nostra metonymice vocatu. Illi igitur ut vere magno et aeterno Deo, fit gloria et laus omnis, in faecula faeculcrum.' Ovde je pravilo o ponavljanju člana prikladno izloženo, kao i kod g. Šarpa, i izveden je isti zaključak, sa jednakom jasnoćom.“ (Grenvil Šarp, Remarks on the uses of the definitive article in the Greek text of the New Testament, containing many new proofs of the divinity of Christ, from passages which are wrongly translated in the common English version [Sold by Ernor & Hood, F. & C. Rivington J. White, & J. Hatchard & L. Pennington, Durham: Third Edition 1803], str. 104-105: PDF)
Beza nije jedini među biblijskim kritičarima koji je zapazio ovaj idiom; na njega su povremeno ukazivali razni pisci. G. Grenvilu Šarpu pripada obilna pohvala što ga je izneo na tako jasan način i što ga je potkrepio tolikim mnoštvom prikladnih primera; ali ne smemo, ako želimo da budemo tačni, smatrati to njegovim otkrićem čak ni među novijim piscima. Wolfius kaže: ‘Articulus ta prasmittendus fuisset voci Soteros (in Tit. ii. 13) fiquidem hic a megalou theou distingui debuisset.' In loco. Drusius o istom tekstu kaže: ‘Non solum Deus, sed etiam Deus Magnus, vocatur hic Christus' (in Grit. Sacro); gde se, iako pravilo nije pomenuto, ono uzima zdravo za gotovo kao neosporno. Wolfius se poziva na biskupa Bula, Calovija, Vitringu i dr Twellsa kao na one koji podržavaju ovo značenje u gorepomenutom stihu iz Tita; a Erazmo, koji o tom odlomku govori kao o dvosmislenom, isuviše je dobro poznavao grčki da ne bi priznao da izostavljanje člana ima izvesnu težinu protiv tog mišljenja.' Quanquam omissus articulus, in libris Gracis, facit nonnihil pro diveria fententia. Megalou Theou kai Soter. evidentius distinxisset personas si dixisset, kai tou Soteros.' Rev.“ (Isto, str. 104; isticanje moje)
Evo grubog prevoda Bezinog latinskog teksta:
„Što se pak tiče drugog, kada je napisano e. tou megalou theou kai soteros hemon I. X., a ne tou megalou theou kai soteros, kažem da nije nimalo verovatnije da se to može odnositi na dve različite osobe nego što je zajednički onaj izraz ho theos kai pater soteros, theos kai pater: budući da se, kao što rekoh ranije, epiphania ili parousia nikada ne pripisuju nikome osim jedinom Sinu. Zato zaključujem da se ovde Hristos Isus otvoreno naziva Velikim Bogom, koji se metonimijski naziva i onom našom blaženom Nadom. Njemu, dakle, kao istinski velikom i večnom Bogu, pripada sva slava i hvala, na najponizniji mogući način.
Bezina fusnota iz 1598. uz 2. Petrova 1:1 glasi:
„Boga našega i Spasa“ itd. tou theou hemon kai soteros, itd. Ove reči moraju se objasniti spojeno, jer postoji samo jedan član, kao što je potpunije objašnjeno uz Titu 2:13. Stoga i ovaj odlomak sadrži jasno svedočanstvo o božanstvu Hrista.“
Prethodno pokazuje da je Beza donekle bio svestan Šarpovog prvog pravila. Kao što primećuje tekstualni kritičar Novog zaveta dr Danijel B. Volas:
25 Za detaljnu obradu vidi D. B. Wallace, „The Article with Multiple Substantives Connected by Καί in the New Testament: Semantics and Significance“ (doktorska disertacija, Dallas Theological Seminary, 1995) 50-80. Ovde treba primetiti da je prvi talas reakcija na Šarpov kanon bio svojevrsna posredna potvrda njegovog pravila. Jedan recenzent je ustvrdio da je pravilo bilo poznato već poduže vreme i da Šarp nije bio prvi koji je izneo ovo načelo. U British Critic 20.1 (jul 1802) neimenovani recenzent pominje Bezu, Wolfiusa, Drusiusa, biskupa Bula, Calovija, Vitringu i dr Twellsa kao one koji su za pravilo znali pre Šarpa. Ipak, oni ne postavljaju ograničenja tog kanona onako kako je to učinio Šarp. Bezini komentari uz Titu 2:13, koje je recenzent olako smatrao jednako jasnim kao Šarpovo pravilo, ovde se navode (Theodor Beza, Annotationes Maiores in Novum Dn. Nostri Iesu Christi Testamentum [2 vols.; n.p.: n.p., 1594] 2.478):
Quod autem ad alterum attinet, quum scriptum sit, ἐπιφανvειαν [sic] τοῦ μεγάλου Θεοῦ καὶ σωτῆρος ἡμῶν Ιησοῦ Χριστοῦ, non autem τοῦ μεγάλου Θεοῦ καὶ τοῦ σωτῆρος, dico non magis probabiliter ista posse ad duas distinctas personas referri quàm illam loquutionem ὁ Θεὸς καὶ πατὴρ Ιησοῦ Χριστοῦ. Nam id certè postulat Graeci sermonis usus, quum unus tantùm sit articulus, duobus istis, nempe Θεοῦ καὶ σωτῆρος & Θεὸς καὶ πατήρ, communis: quum praesertim (ut antè dixi) nunquam ἐπιφανvεια [sic] aut παρουσία nisi uni Filio tribuatur. Itaque sic concludo, Christum Iesum hic apertè magnum Deum dici, qui & beata illa spes nostra metonymicè vocatur. Illi igitur, ut verè magno & aeterno Deo, . . . sit gloria & laus omnis in secula seculorum.
Jedini suštinski gramatički uvid koji Beza iznosi jeste da jedan član povezuje obe imenice. On u toj povezanosti vidi pokazatelj istovetnosti ne zbog same konstrukcije, već zbog bogoslovskih razloga. Očigledno, ovo nipošto nije tako precizno kao Šarpovo pravilo. Ipak, treba primetiti da su Bezini instinkti u vezi sa ovim odlomkom (i sa drugim hristološki značajnim tekstovima) išli istim tokom kao i Šarpovi (up. Beza, Annotationes Maiores 2.376 [uz Efescima 5:5], 2.586 [uz 2. Petrova 1:1]). (Wallace, Sharp Redivivus? – A Reexamination of the Granville Sharp Rule; isticanje moje)
Napomene za proučavanje Ženevske Biblije
Titu 2:13 (e) „Očekujući blaženu nadu i javljanje slave velikoga Boga i Spasa našega Isusa Hrista,“
(e) Hristos se ovde najjasnije naziva onim silnim Bogom, a njegovo javljanje i dolazak nazivaju se, stilskom figurom metonimije, našom nadom.
2. Petrova 1:1 Simon (1) „Simon Petar, sluga i apostol Isusa Hrista, onima što su primili sa nama jednako dragocjenu vjeru u pravdi“ (a) „u pravdi Boga našega i Spasa Isusa Hrista:“
(1) Pozdrav, u kome im daje do znanja da sa njima postupa kao sa Hristovim izaslanicima i da se inače sa njima slaže u istoj veri koja je utemeljena na pravednosti Isusa Hrista, našeg Boga i Spasitelja.
(a) Utoliko što se Bog, stojeći iza svojih obećanja, pokazao vernim, i stoga pravednim prema nama.
Rimljanima 9:5 „Čiji su i oci, i od kojih je Hristos po tijelu,“ (2) „koji je nad svima Bog blagosloveni u vijekove. Amin.“
(2) Ili: „koji je nad svima Bog blagosloveni u vijekove.“ Najočiglednije svedočanstvo o Božanstvu i božanskoj prirodi Hrista.
Važno je pomenuti činjenicu da su Bezine napomene činile sastavni deo Ženevske Biblije, naročito u vezi sa Novim zavetom. Zapravo, Bezine napomene uz latinski Novi zavet iz 1565. prevedene su na engleski i uvrštene u mnoge Ženevske Biblije, posebno u one koje je posle 1576. štampao Laurence Tomson.
Dodatna literatura
GRENVIL ŠARP I HRISTOVO BOŽANSTVO
Efescima 5:5: Još jedan primer prvog pravila Grenvila Šarpa?
Isus Hristos: Veliki Bog, Car i Pastir
Sinajski kodeks i 2. Petrova 1:1
Biblijski stihovi koji Isusa nazivaju Bogom
NOVOZAVETNA UPOTREBA IZRAZA THEOS SOTER I BOŽANSTVO HRISTA
Isus Hristos: Bog koji je spasavao i kažnjavao tokom Izlaska