Avraham kao ehad: odgovor na muslimanski prigovor

Jedan muslimanski polemičar izneo je sledeći prigovor na hrišćansko shvatanje da jevrejska reč ehad, kojom Ponovljeni zakoni 6:4 opisuju jednost Boga, zapravo ukazuje na to da je Bog složeno ili sastavljeno jedinstvo, a ne da postoji kao pojedinačno ili apsolutno jedno:

„I jahid i ehad mogu se koristiti i u apsolutnom i u složenom smislu. Baš kao i reč JEDAN u engleskom. Kada jevrejski tekst kaže da je Avraham bio jedna (ehad) osoba, znači li to da je Avraham složen?“

Evo tekstova koje je ovaj muhamedanac imao na umu:

„Poslušajte me koji idete za pravdom, koji tražite Gospoda; pogledajte stijenu iz koje ste isječeni, i duboku jamu iz koje ste iskopani; Pogledajte Avrama, oca svojega, i Saru, koja vas je rodila, kako ga inokosna pozvah i blagoslovih ga i umnožih ga.“ Isaija 51:1-2 Revised Standard Version (RSV)

„I dođe mi riječ Gospodnja govoreći: Sine čovječji, koji žive u onijem pustolinama u zemlji Izrailjevoj govore i kažu: Avram bijaše jedan, i naslijedi ovu zemlju; a nas je mnogo; nama je data ova zemlja u našljedstvo.“ Jezekilj 33:23-24

Očigledno je da se ni musliman, ni jevrejski polemičari od kojih je ovaj prigovor preuzet, nisu potrudili da pažljivo pročitaju te tekstove koji Avrahama opisuju kao ehad, budući da ti odlomci zapravo na kraju podupiru trinitarnu tvrdnju. Obratite pažljivo pažnju na to šta sledeći navod zaista kaže:

„Pogledajte Avrama, oca svojega, i Saru, koja vas je rodila, kako ga inokosna pozvah i blagoslovih ga i umnožih ga.“ Isaija 51:2 New American Standard Bible (NASB)

Ovde vidimo da je Avraham, iako je bio jedan, na kraju postao mnoštvo. Čitalac se sada može pitati kako jedan čovek može postati mnoštvo ako je prosto jedan.

Odgovor se nalazi u sledećim tekstovima:

„I reče Gospod Avramu: Idi iz zemlje svoje i od roda svojega i iz doma oca svojega u zemlju koju ću ti ja pokazati. I učiniću od tebe velik narod, i blagosloviću te, i ime tvoje proslaviću, i ti ćeš biti blagoslov. Blagosloviću one koji tebe uzblagosiljaju, i prokleću one koji tebe usproklinju; i u tebi će biti blagoslovena sva plemena na zemlji. Tada pođe Avram, kao što mu kaza Gospod, i s njim pođe Lot. A bješe Avramu sedamdeset i pet godina kad pođe iz Harana. I uze Avram Saru, ženu svoju, i Lota, sina brata svojega, sa svijem blagom koje bjehu stekli i s dušama koje bjehu dobili u Haranu; i pođoše u zemlju Hanansku, i dođoše u nju. I prođe Avram tu zemlju do mjesta Sihema i do ravnice Moreške; a bijahu tada Hananeji u toj zemlji. I javi se Gospod Avramu i reče: Tvojemu sjemenu daću zemlju ovu. I Avram načini ondje žrtvenik Gospodu koji mu se javio.“ Postanje 12:1-7

„A Gospod reče Avramu, pošto se Lot odijeli od njega: Podigni sada oči svoje, pa pogledaj s mjesta gdje si na sjever i na jug i na istok i na zapad. Jer svu zemlju što vidiš tebi ću dati i sjemenu tvojemu do vijeka. I učiniću da sjemena tvojega bude kao praha na zemlji; ako ko uzmože izbrojiti prah na zemlji, moći će izbrojiti i sjeme tvoje. Ustani i prolazi tu zemlju u dužinu i u širinu; jer ću je tebi dati. I Avram diže šatore i dođe i naseli se u ravnici Mamrijskoj, koja je kod Hevrona, i ondje načini žrtvenik Gospodu.“ Postanje 13:14-18

„Ja sam Gospod koji te izvedoh iz Ura Haldejskoga da ti dam zemlju ovu da bude tvoja. A on reče: Gospode, Gospode, po čemu ću poznati da će biti moja?“… „Znaj zacijelo da će sjeme tvoje biti došljaci u zemlji tuđoj, pa će joj služiti, i ona će ih mučiti četiri stotine godina. Ali ću suditi i narodu kojemu će služiti; a poslije će oni izaći s velikim blagom. A ti ćeš otići k ocima svojim u miru, i bićeš pogreben u dobroj starosti. A oni će se u četvrtom koljenu vratiti ovamo; jer grijesima Amorejskim još nije kraj. A kad se sunce smiri i kad se smrče, gle, peć se dimljaše, i plamen ognjeni prolažaše između onijeh dijelova. Taj dan učini Gospod zavjet s Avramom govoreći: Sjemenu tvojemu dadoh zemlju ovu od vode Misirske do velike vode, vode Efrata, Kenejsku, Kenezejsku i Kedmonejsku, I Hetejsku i Ferezejsku i Rafajsku, I Amorejsku i Hananejsku i Gergesejsku i Jevusejsku.“ Postanje 15:7-8, 13-21

„A kad Avramu bi devedeset i devet godina, javi mu se Gospod i reče mu: Ja sam Bog svemogući, po mojoj volji živi i budi pošten. I učiniću zavjet između sebe i tebe, i vrlo ću te umnožiti. A Avram pade ničice. I Gospod mu još govori i reče: Od mene evo zavjet moj s tobom da ćeš biti otac mnogim narodima. Zato se više nećeš zvati Avram, nego će ti ime biti Avram, jer sam te učinio ocem mnogih naroda; Daću ti porodicu vrlo veliku, i načiniću od tebe narode mnoge, i carevi će izaći od tebe. A postavljam zavjet svoj između sebe i tebe i sjemena tvojega nakon tebe od koljena do koljena, da je zavjet vječan, da sam Bog tebi i sjemenu tvojemu nakon tebe; I daću tebi i sjemenu tvojemu nakon tebe zemlju u kojoj si došljak, svu zemlju Hanansku u državu vječnu, i biću im Bog.“… „I još reče Bog Avramu: A Saru ženu svoju ne zovi je više Sara nego neka joj bude ime Sara. I ja ću je blagosloviti, i daću ti sina od nje; blagosloviću je, i biće mati mnogim narodima, i carevi narodima izaći će od nje.“ Postanje 17:1-8, 15-16

U svim ovim odlomcima Bog je obećao da će od Avrahama načiniti veliki narod tako što će ga silno umnožiti. Bog se takođe zakleo da će Avrahamu dati zemlju, u kojoj se nastanio kao stranac, u nasledstvo doveka. Dalje je obećao ne samo da će od njega proizaći narodi i carevi, nego i da će od Sare, njegove žene, načiniti majku naroda iz koje će nići carevi. A ipak znamo da ni Avraham ni Sara nikada nisu nasledili zemlju, već su to učinili njihovi potomci stotinama godina kasnije, zbog čega je Bog Avrahamu rekao da će upravo njegovom semenu Hanan biti dat kao obećani posed doveka.

Isto obećanje dato je Jakovu:

„A Jakov otide od Virsaveje idući u Haran. I dođe na jedno mjesto, i ondje zanoći, jer sunce bješe zašlo; i uze kamen na onom mjestu, i metnu ga sebi pod glavu, i zaspa na onom mjestu. I usni, a to ljestve stajahu na zemlji, a vrhom ticahu u nebo, i gle, anđeli Božji po njima se penjahu i slažahu; I gle, na vrhu stajaše Gospod i reče: Ja sam Gospod Bog Avrama oca tvojega i Bog Isakov; tu zemlju na kojoj spavaš tebi ću dati i sjemenu tvojemu; I sjemena će tvojega biti kao praha na zemlji, te ćeš se raširiti na zapad i na istok i na sjever i na jug, i svi narodi na zemlji blagosloviće se u tebi i u sjemenu tvojem. I evo, ja sam s tobom, i čuvaću te kuda god pođeš, i dovešću te natrag u ovu zemlju, jer te neću ostaviti dokle god ne učinim što ti rekoh. A kad se Jakov probudi od sna, reče: Zacijelo je Gospod na ovom mjestu; aja ne znah. I uplaši se i reče: Kako je strašno mjesto ovo! Ovdje je doista kuća Božja, i ovo su vrata nebeska.“ Postanje 28:10-17

Ovde Bog govori Jakovu da će se on sam raširiti na istok, zapad, sever i jug, budući da će mu čitava ta oblast biti data u nasledstvo. To se očigledno odnosi na Jakovljeve potomke, koje će Bog kasnije raširiti po celoj hananskoj zemlji da bi je zaposeli.

Ovi primeri pokazuju da Avraham (a uostalom i svako drugi) stoji na mestu svih svojih potomaka koji će od njega proizaći. Zato je Bog mogao reći Avrahamu da će on sam naslediti zemlju, ili obavestiti Jakova da će ga lično raširiti po čitavom području, jer je Bog imao u vidu njihove potomke koji će proizaći iz njihovih bedara. Tako Avraham, iako jedan, predstavlja mnoštvo ljudi koje će proizaći iz njegovog tela.

Drugim rečima, Avraham je jedan u složenom smislu, a ne u jedinstvenom, izolovanom smislu, jer stoji na mestu svog potomstva kao njihov predstavnik. Zato su Avrahamova dela mogla biti pripisana njegovim potomcima, ili su njemu mogla biti pripisana obećanja koja će njegovo potomstvo tek kasnije primiti, budući da onaj od koga su mnogi potekli stoji umesto njih kao njihova federalna glava. Na to ukazuje nadahnuti pisac Poslanice Jevrejima:

„I moglo bi se reći, da Levije, koji uzima desetak, dade desetak kroz Avraama, Pošto on još bijaše u bedrima oca kada ga srete Melhisedek.“ Jevrejima 7:9-10

Budući da je Avraham stajao na mestu svojih potomaka, njegov čin davanja desetka Melhisedeku mogao je biti pripisan i Levitima, jer je Avraham njihova federalna glava koja ih je predstavljala u svemu što je govorio i činio.

Ovo takođe objašnjava zašto čak i samo muslimansko sveto pismo naziva Avrahama UMMA, što znači narod:

„Avram je bio primer čestitosti, pokoran Allahu, pravi vernik, i nije bio od onih koji su druge pored Allaha obožavali.“ S. 16:120 Pickthall

Kuran samo ponavlja biblijsko učenje da čovek ne predstavlja samo sebe, već i svoje potomke koji će od njega proizaći. Obratite pažnju, na primer, na to šta kaže sledeći tekst:

„Zbog toga smo Mi propisali Izrailjevim sinovima: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini, kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši su im poslanici donosili jasne dokaze, ali su mnogi od njih, i posle toga, zaista, na Zemlji sve granice zla prelazili.“ S. 5:32 Y. Ali

Ovde vidimo kako islamsko sveto pismo priznaje da čovek stoji na mestu svog celokupnog potomstva, zbog čega je tako gnusno i zlo nepravedno ubiti ljudsko biće, jer se time ne okončava samo život jedne ljudske duše, već čitavo mnoštvo života koji bi proizašli iz tog jednog pojedinca.

Na ovom mestu Kuran papagajski ponavlja sledeće rabinsko predanje:

Nalazimo da je rečeno u slučaju Kajina, koji je ubio svog brata: „Glas krvi brata tvojega viče“ (Postanje 4:10). Ovde nije rečeno krv u jednini, već krvi u množini, to jest, njegova sopstvena krv I KRV NJEGOVOG SEMENA. Čovek je stvoren kao jedan da bi se pokazalo da se onome ko ubije jednog pojedinca RAČUNA DA JE POBIO CEO LJUDSKI ROD, a onome ko sačuva život jednog pojedinca RAČUNA SE DA JE SAČUVAO CEO LJUDSKI ROD. Mišna, Sanhedrin 4:5

Dakle, prema jevrejskom predanju, koje je i samo izvedeno iz učenja Svetog pisma i koje čak i Kuran prihvata kao ispravno, ni Avraham niti bilo koja druga osoba ne smatra se apsolutno pojedinačnom, budući da čovek ne predstavlja samo sebe, nego stoji i na mestu onih koji će od njega poteći.

Kakva ironija što upravo onaj pojedinac na koga su muslimani ukazali, tj. Avraham, u pokušaju da opovrgnu hrišćansko stanovište, na kraju zapravo potvrđuje trinitarnu tvrdnju da ehad može da ukazuje — i doista ukazuje — na složeno ili sastavljeno jedinstvo!

Toliko o muslimanskom prigovoru.