Hristos i žrtveni jarac
Levitska 16 pominje žrtvenog jarca koji je na dan pomirenja (yom ha’kippurim) bivao biran da odnese grehe Izrailja u pustinju:
„A od zbora sinova Izrailjevijeh neka uzme dva jarca za žrtvu radi grijeha, i jednoga ovna za žrtvu paljenicu. I neka prinese Aron junca svojega na žrtvu za grijeh i očisti sebe i dom svoj. Potom neka uzme dva jarca, i neka ih metne pred Gospoda na vrata šatora od sastanka. I neka Aron baci ždrijeb za ta dva jarca, jedan ždrijeb Gospodu, a drugi ždrijeb Azazelu. I neka Aron prinese na žrtvu jarca na kojega padne ždrijeb Gospodnji, neka ga prinese na žrtvu za grijeh. A jarca na kojega padne ždrijeb Azazelov neka metne živa pred Gospoda, da učini očišćenje na njemu, pa neka ga pusti u pustinju Azazelu.“… „A kad očisti svetinju i šator od sastanka i oltar, tada neka dovede jarca živoga. I metnuvši Aron obje ruke svoje na glavu jarcu živomu, neka ispovjedi nad njim sva bezakonja sinova Izrailjevih i sve prijestupe njihove u svijem grijesima njihovijem, i metnuvši ih na glavu jarcu, neka ga da čovjeku spremnom da ga istjera u pustinju. I jarac će odnijeti na sebi sva bezakonja njihova u pustinju; i pustiće onoga jarca u pustinju.“ Levitska 16:5-10, 20-22
tn Hebrejski izraz preveden kao „nepristupačna“ potiče od korena koji znači „odseći“ (upor. NAB „izolovan predeo“). Drugi mogući prevod bio bi „neplodna zemlja“ (vidi HALOT 187 s.v. *גָּזֵּר i upor. NRSV „pusta oblast“; NLT „opustošena zemlja“. New English Translation (NET https://netbible.org/bible/Leviticus+16; naglasak moj)
Žrtveni jarac nosi (nasa) prestup (awon) i greh (pesha) Izrailja. A kao što NET primećuje, reč gezerah (Strongov hebrejski 1509) izvedena je od korena גָּזַר (gazar), koji znači „seći“ ili „odrediti“:
Strongov leksikon
gazar: seći, deliti, odrediti
Izvorna reč: גָּזַר
Vrsta reči: glagol
Transliteracija: gazar
Izgovor: gah-ZAR
Fonetski zapis: (gaw-zar’)
Definicija: seći, deliti, odrediti
Značenje: poseći, odseći, uništiti, podeliti, isključiti, odlučiti
Poreklo reči: primitivni koren
Odgovarajuće grčke / hebrejske odrednice: – G2919 (κρίνω, krinō): suditi, odlučivati
– G3724 (ὁρίζω, horizō): odrediti, postaviti
Upotreba: Hebrejski glagol „gazar“ prvenstveno znači „seći“ ili „deliti“. Upotrebljava se u različitim kontekstima, uključujući fizičko sečenje ili deljenje, kao i u prenesenim značenjima, poput donošenja uredbe ili odluke. Izraz nosi osećaj razdvajanja ili određivanja, često podrazumevajući vlast ili konačnost u postupku.
Kulturna i istorijska pozadina: U drevnoj hebrejskoj kulturi čin sečenja ili deljenja bio je značajan i u praktičnom i u simboličkom smislu. Sečenje se moglo odnositi na fizičke radnje, poput sečenja drva ili deljenja zemlje, ali je imalo i obredne i pravne implikacije. Na primer, savezi su se često „sekli“ kao način formalizovanja sporazuma. Pojam donošenja uredbe ili odluke takođe je bio važan u društvu u kome se od vođa i proroka očekivalo da donose autoritativne presude.
NAS Exhaustive Concordance
Poreklo reči
primitivni koren
Definicija
seći, deliti
NASB prevod
poseći (1), odseći (6), uredba (1), odredio (1), deliti (2), podelio (1), odseći komad (1).
https://biblehub.com/nasec.htm
Brown-Driver-Briggs
גָּזַר glagol seći, deliti (arapski , pozni hebrejski גָּזַר seći, odrediti, obrezati; etiopski aramejski גְּזַר, ) —
Kal perfekat גָּזַר Avakum 3:17; imperfekat וַיִּגְזֹר Isaija 9:19; 2. lice jednine muškog roda תִּגְזַר Jov 22:28; וַיִּגְזְרוּ 2. Carevima 6:4; particip aktivni גֹּזֵר Psalam 136:13; —
1 deliti, preseći na dvoje, sa akuzativom 1. Carevima 3:25 (לִשְׁנָ֑יִם ׳ג) upor. 1. Carevima 3:26 (objekat nije izražen).
2 razdeliti Crveno more (akuzativ) Psalam 136:13 sa לִגְזָרִים.
3 poseći הָעֵצִים 2. Carevima 6:4.
4 odseći (komad mesa za jelo, ali objekat nije izražen “” אכל) Isaija 9:19.
5 odseći****, tj. uništiti, istrebiti Avakum 3:17 (sa akuzativom; neodređeni subjekat), sa mesnim מִן
6 odrediti uredbom (aramaizam, upor. biblijski aramejski) Jov 22:28 sa akuzativom
Nif`al perfekat נִגְזַר2. Dnevnika 26:21; Jestira 2:1, נִגְזָ֑רְתִּי Plač Jeremijin 3:24, נִגְזָ֑רוּ Psalam 88:6, נִגְזַרְנוּ Jezekilj 37:11; Isaija 53:8; —
1 biti odsečen, odvojen, isključen iz (מִן) hrama 2. Dnevnika 26:21, iz (מִן) Jahvine ruke Psalam 88:5 (o pobijenima), iz (מִן) zemlje živih Isaija 53:8 (o Sluzi stradalniku ׳י).
2 biti odsečen = uništen Plač Jeremijin 3:54; Jezekilj 37:11.
3 biti određen uredbom, Jestira 2:1 sa עַל protiv (upor. kal 6).https://biblehub.com/bsoft2.htm Strong’s Exhaustive Concordance
poseći, odseći, odrediti uredbom, podeliti, ugrabiti
Primitivni koren; poseći ili odseći; (u prenesenom smislu) uništiti, podeliti, isključiti ili odlučiti — poseći (odseći), uredba, podeliti, ugrabiti.
Sva četiri ova hebrejska izraza upotrebljena su za Slugu stradalnika iz Isaije 53:
„Ali on bi ranjen za naše prijestupe, izbijen za naša bezakonja; kar bješe na njemu našega mira radi, i ranom njegovom mi se iscijelismo. Svi mi kao ovce zađosmo, svaki nas se okrenu svojim putem, i Gospod pusti na nj bezakonje svijeh nas.“… „Od tjeskobe i od suda uze se, a rod njegov ko će iskazati? Jer se istrže iz zemlje živijeh i za prijestupe naroda mojega bi ranjen.“… „Vidjeće trud duše svoje i nasitiće se; pravedni sluga moj opravdaće mnoge svojim poznanjem, i sam će nositi bezakonja njihova. Zato ću mu dati dio za mnoge, i sa silnima će dijeliti plijen, jer je dao dušu svoju na smrt, i bi metnut među zločince, i sam nosi grijehe mnogih, i za zločince se moli.“ Isaija 53:6, 8, 11-12 New International Version (NIV)
Ovo pokazuje da Sluga vrši ulogu žrtvenog jarca koji odnosi grehe Božjeg naroda, što priznaju biblijski komentatori različitih teoloških usmerenja.
TUMAČI
b. Dva jarca (16:5–10)
Žrtva za greh naroda sastoji se od dva jarca, dok se ovan prinosi kao žrtva paljenica. Aron započinje zvanične obrede žrtvovanjem junca kao žrtve za greh za sveštenike. Tek pošto je bio očišćen od greha i izvršio pomirenje za svoj dom, mogao je da počne da pribavlja oproštenje za zajednicu (upor. Jevrejima 7:26). Aronovi žrtveni prinosi bili su njegova sopstvena imovina, sa kojom je morao da se poistoveti na uobičajen način. Pošto je oba jarca izveo pred Gospoda, Aron je bacio žreb za njih (8) kao uvod u obrede očišćenja zajednice. Bacanje žreba (hebr. gôrālôt) verovatno je uključivalo upotrebu svetih kamenova poznatih kao Urim i Tumim, a bacao se tako da odredi koji jarac treba da bude žrtvovan Gospodu, a koji da bude dodeljen Azazelu. Značenje ove reči daleko je od izvesnog, što je utoliko nezgodnije jer je obred inače sačuvan jasno i pregledno. Očigledno je to bio toliko poznat izraz u vreme lutanja pustinjom i u kasnijim razdobljima da se nije smatralo potrebnim da mu se značenje sačuva dodatnim objašnjenjem. Reč možda označava „uklanjanje“ ili „otpuštanje“, ali pošto se javlja samo u ovom poglavlju u vezi sa određenim obrednim radnjama, to objašnjenje je i posredno i pretpostavljeno. Prevod av i niv sa „žrtveni jarac“, koji sledi Vulgatu, sasvim primereno opisuje životinju kojoj je bilo dopušteno da ode na slobodu, ali da li izraz lĕ‘ǎzā’zēl može imati to značenje daleko je od izvesnog. Prevod ove reči veoma je varirao i uključuje rešenja poput „onaj koji će biti poslat napolje“ (Viklif), „za otpust“ (Noks), „Azazel“ (rsv) i „za Provaliju“ (neb). Zamisao o „provaliji“ izgleda da potiče iz talmudske tradicije, gde je lĕ‘ǎzā’zēl prevedeno kao „strma planina“. Čini se da je aluzija bila na strmu padinu ili stenu u pustinji sa koje je u posleizgnaničkom razdoblju jarac bacan u smrt.
Predložena su tri glavna objašnjenja: prvo, da izraz opisuje apstraktan pojam uklanjanja; drugo, da je reč vlastito ime istoznačno silama zla kojima je, sasvim dosledno, odlazio jarac natovaren grehom; i treće, da je to bilo ime pustinjskog demona koga je trebalo na neki način umilostiviti. Svako mitološko objašnjenje može se odmah odbaciti kao nešto što nema baš nikakvog mesta u najsvetijoj uredbi hebrejskog obrednog obožavanja. Pomisao da bi Izrailjci trebalo da prinose žrtve umilostivljenja ili druge prinose takvim pretpostavljenim pustinjskim demonima kakvi su satiri odbačena je u sledećem poglavlju (Levitska 17:7), te se stoga ne može povezati sa jedinstvenim karakterom Dana pomirenja. Verovatno je najbolje objašnjenje da je reč bila redak tehnički izraz koji označava „potpuno uklanjanje“, tj. zajedničke krivice, a da su kasnije personifikacije dovele do mitova i legendi o Azazelu u jevrejskim spisima.
Ovakvo tumačenje slaže se sa opštom upotrebom u lxx („onaj koji treba da bude otpušten“) i u Mišni. Ali kakvo god da je tačno značenje izraza, svrha ovog veoma dramatičnog dela obreda Dana pomirenja bila je da pred oči Izrailjaca stavi nedvosmislen znak da su njihovi gresi iz nehata uklonjeni iz njihove sredine. Bio je to simbol činjenice da su i narod i zemlja očišćeni od svoje krivice, budući da bi prvosveštenik nad glavom jarca izvršio ispovest zajedničkog greha pre nego što bi ga isterali u pustinju. Drugi jarac, izabran žrebom za Gospoda, bio je prinesen kao žrtva za greh naroda (9) i potom žrtvovan (15). Obe životinje čuvaju starozavetni pojam greha koji odnosi neko drugi, a ne sam grešnik. Ovo načelo zamenskog pomirenja nalazi svoj najpuniji izraz u Hristu, božanskom Jagnjetu, koje svojom smrću odnosi ljudski greh (upor. Jovan 1:29). Iz levitske upotrebe izraz „žrtveni jarac“ i danas se koristi da opiše osobu koja preuzima krivicu za neki prestup koji je počinio drugi pojedinac ili grupa. (R. K. Harrison, Leviticus: An Introduction and Commentary, vol. 3, Tyndale Old Testament Commentaries [Downers Grove, IL: InterVarsity Press, 1980], 172-174)
Kada je to bilo obavljeno, prvosveštenik je trebalo da dovede jarca na otvoren prostor u dvorištu skinije i da nad njim ispovedi sve mnogostruke prestupe Izrailjaca, koji su zatim simbolički prenošeni na životinju polaganjem Aronovih ruku. Bezakonja, prestupi i gresi naroda predstavljali su posledice neznanja ili nehata. Ali to nije bilo sve. Pošto hebrejski izraz peša‘ (21) ne znači samo „prestupi“, već sa sobom dosledno nosi i smisao pobune ili ustanka protiv gospodara, neki od prestupa za koje je trebalo izvršiti pomirenje bili su počinjeni uprkos poznatoj Božjoj volji.
Ovi potonji smatrali bi se gresima iz zablude ili nehata ako bi grešnik istinskim pokajanjem pokazao da su njegovi prestupi većinom bili plod neznanja. Jarac je zatim slat u pustinjski predeo izvan tabora, odakle nije mogao da se vrati, čime se prikazivalo potpuno uklanjanje greha i krivice naroda. Obredi su psihološki i duhovno sasvim ispravni u tome što povezuju oproštenje greha i uklanjanje krivice. Na drevnost ovog odeljka ukazuje činjenica da je u kasnijim razdobljima izrailjske istorije jarac bacan u smrt sa strme litice u pustinji. Božja ljubav je takva da On nalazi radost u tome da može da očisti grešnika i da izvrši potpuno uklanjanje greha, bilo u starom poretku (upor. Psalam 103:12; Mihej 7:19) bilo u novom (1. Jovanova 1:7, 9). (Isto, 175–176)
6–10. Pošto su obredni materijali navedeni, stihovi 6–10 daju pregled onoga što Aron treba da učini sa juncem i jarcima. Stihovi 11–22 daće dodatne pojedinosti.
Aron je trebalo da prinese junca kao „žrtvu očišćenja“ (niv žrtva za greh) za sebe i za sveštenike (st. 6), što pokazuje da je svim sveštenicima bilo potrebno pomirenje (upor. Jevrejima 7:27). On bi bacio žreb za dva jarca, možda uz upotrebu Urima i Tumima (st. 7–8; vidi kod 8:7–9). Žreb bi pokazao da je jedan jarac za Gospoda (st. 8); on je trebalo da bude žrtvovan kao žrtva očišćenja (st. 9). Drugi je bio za ‘ăzā’zēl (često prevođeno kao žrtveni jarac; tako niv); njega je trebalo poslati u pustinju (st. 10).
Značenje reči ‘ăzā’zēl je neizvesno; postoje tri glavna pristupa. Prvo, mogla bi biti ime, ovde navedeno naporedo sa Gospodnjim ličnim imenom: „jedan žreb za Gospoda i drugi žreb za Azazela“ (st. 8, esv; tako i Milgrom, 1991: 1020). Oni koji zastupaju ovaj pristup često smatraju da bi Azazel bio zla duhovna sila, poput demona (upor. Levitska 17:7), ali naglašavaju da jarac nije bio žrtva prinesena tom biću (uočimo da nije bio zaklan). Naprotiv, korišćen je kao znak krajnjeg prezira, kojim se demonu vraća tovar greha i nečistote (upor. Noordtzij, 1982: 163).
Teškoća sa ovim gledištem jeste u tome što Gospod svom narodu po pravilu govori da nema apsolutno nikakva posla sa lažnim bogovima (Izlazak 23:24; 34:13; Ponovljeni zakoni 12:3), kao što u stvari i čini u samom sledećem poglavlju (17:7). Čovek se pita da li bi On uključio demona u ovaj obred, makar i na tako negativan način, i rizikovao da Izrailjci taj obred pretvore u neki oblik umilostivljavanja tog demona (Wenham, 1979: 234).
Drugo, ‘ăzā’zēl bi moglo da se odnosi na „neravno“ ili „kamenito mesto“. Mogući oslonac za ovaj pristup nalazi se u arapskoj reči ‘azâzu („neravno tlo“) (Driver, 1956: 98), i to bi bio još jedan način da se ukaže na „odsečenu zemlju“ (niv udaljeno mesto), koja se pominje u stihu 22.
Treće, ‘ăzā’zēl bi mogao biti složen izraz, sastavljen od imenice ‘ēz („jarac“) i glagola ’āzal („otići, nestati“), to jest „jarac koji odlazi/odilazi“ (upor. lxx). Ovo vodi tradicionalnom prevodu žrtveni jarac (av, niv), budući da jarac odlazi noseći sve grehe Izrailjaca.
Drugi i treći pristup ne poriču paralelizam stiha 8; oni samo uviđaju da taj paralelizam ne zahteva da ‘ăzā’zēl bude vlastito ime (Hess, 2008: 721; upor. niv, koji lepo čuva paralelizam). Štaviše, oni izbegavaju teškoću uključivanja demona u ovaj obred. Konačno, njihove predložene etimologije su barem verovatne. Na sadašnjem stupnju našeg znanja, međutim, nemoguće je dokazati da je bilo koja od njih tačna, pa je možda najbolje slediti stari Bošarov savet: „… razboritiji ostavljaju hebrejsku reč neprotumačenu“ (navedeno kod Bush, 1842: 147). Napomene koje slede stoga će ovog jarca nazivati „‘ăzā’zēl jarac“.
Bez obzira na to koji se pristup prevodu izraza ‘ăzā’zēl zauzme, celokupna uloga jarca ostaje jasna: da izvrši pomirenje u korist Izrailjaca noseći njihove grehe daleko od njih (st. 10). (U tom pogledu tradicionalni prevod žrtveni jarac zapravo dobro pogađa ulogu koju je jarac imao tog dana; vidi kod st. 20–22.) (Jay Sklar, Leviticus: An Introduction and Commentary, ed. David G. Firth, vol. 3, Tyndale Old Testament Commentaries [Nottingham, England: Inter-Varsity Press, 2013], 208-210)
ii. ‘ăzā’zēl jarac: pomirenje za Izrailj uklanjanjem njihovih grehova iz tabora (16:20–22)
Prethodni obredi bavili su se nečistotom i grehom kao skvrnavom materijom koju je trebalo očistiti sa svetilišta (st. 11–19). Ovaj obred bavio se grehom kao smrtonosnom materijom koju je trebalo ukloniti iz tabora (st. 20–22).
Aron je počinjao tako što bi ispovedao sve grehe Izrailjaca i stavljao ih na jarca. To je u skladu sa biblijskim načelom da je ispovest neophodan prvi korak kada se traži pomirenje (5:5; upor. Psalam 32:5; 1. Jovanova 1:9). Jarac je zatim „nosio na sebi sve njihove grehe u odsečenu zemlju“ (st. 22; moj prevod). Time je smrtonosna materija greha veoma javno uklanjana iz tabora. Za razliku od obreda unutar Svetinje nad svetinjama, ovaj obred obavljao se pred očima svih Izrailjaca, koji su mogli da posmatraju kako jarac — natovaren njihovim grehom — nestaje u pustinji, da se nikada ne vrati (upor. Psalam 103:12).
Jarac nije nosio samo njihove grehe, već i kaznu koju su njihovi gresi zaslužili, na šta ukazuju sledeća zapažanja. Prvo, gresi su stavljani na glavu jarca (st. 21), što podrazumeva da je jarac sada bio odgovoran za njih (baš kao što je onaj sa krvnom krivicom na svojoj glavi bio odgovoran za nju; 2. Samuilova 1:15–16). Drugo, za jarca se kaže da nosi na sebi sve njihove grehe (st. 22), a izraz „nositi greh“ na drugim mestima označava nošenje greha i njegove kazne (vidi kod 5:1). Konačno, jarac je slat u „odsečenu zemlju“ (st. 22; moj prevod). Reč za „odsečen“ (gĕzērâ) građena je na korenu koji se drugde koristi da opiše ljude odsečene od obožavanja u hramu (2. Dnevnika 26:21, nasv), od života (Plač Jeremijin 3:54) ili od samog Gospoda (Psalam 88:5). Ukratko, smrtonosni teret i kazna greha Izrailjaca skidani su sa njihovih ramena i stavljani na jarca, koji ih je odnosio i podnosio njihove posledice umesto njih. (Upor. Isaija 53, gde se jezikom ovog poglavlja opisuje Sluga stradalnik kao onaj koji je „poneo greh mnogih“ [st. 12] i bio „odsečen“ iz zemlje živih [st. 8]. Novi zavet vidi Isusa kao konačnog Slugu stradalnika koji nosi grehe drugih [Jevrejima 9:28; 1. Petrova 2:24].) (Isto, 212–213)
Značenje
Izrailjci su imali ozbiljan problem: sveti Gospod je sada prebivao u njihovoj sredini, ali su njihovi gresi i nečistote skvrnavili Njegovo sveto prebivalište. Istina, za mnoge od njih izvršili bi propisano pomirenje (Levitska 4–5; 11–15), ali bi mnoge druge propustili, koje su onda sve više skvrnavile skiniju (vidi Kontekst). Kako bi sveti Gospod mogao da ostane u njihovoj sredini a da ne primeni svoju pravdu protiv njih? Putem redovnog obreda pomirenja — Dana pomirenja — koji bi očistio i uklonio grehe i nečistote Izrailjaca da bi oni mogli da nastave u savezničkom zajedništvu sa Njim.
Tri obreda činila su srce ove svetkovine, a svaki je vršio pomirenje na svoj način. Prvo, žrtve očišćenja bile su usredsređene na čišćenje Gospodnjeg doma od skvrni prouzrokovane gresima i nečistotama Izrailjaca, uključujući Arona i njegovu porodicu (16:11–19). Zatim je ‘ăzā’zēl jarac imao ulogu da ponese smrtonosni teret njihovih grehova i odnese ih daleko, da se nikada više ne vide (st. 20–22). Konačno, žrtve paljenice — kao treći obred u nizu — podvlačile su izvršeno pomirenje (st. 23–24; upor. kod Levitska 12, Kontekst). Uzeti zajedno, ovi obredi u potpunosti su izvršavali pomirenje za Izrailjce; njihovi gresi i nečistote više nisu ostajali, i računica je bila potpuno čista (upor. Psalam 103:12). Sveti Bog, koga greh i nečistota vređaju, ujedno je i samilostan i milostiv Bog koji nalazi radost u tome da ih očisti i oprosti (upor. st. 21 sa Izlazak 34:6b–7a; vidi takođe Mihej 7:19; 1. Jovanova 1:9).
Naravno, bilo je nužno da Izrailjci ove obrede prate pokajničkim srcem. Gospoda ne zanima sposobnost Njegovog naroda da izvrši obred, već da li Ga prihvataju iz srca (st. 29, 31). Kao i kod venčanja, obred je prazan događaj ako učesnici nisu potpuno predani jedno drugom.
Novi zavet opisuje dan Isusovog raspeća kao konačni Dan pomirenja, kojim je On ušao u samu nebesku prestonu dvoranu da izvrši pomirenje za greh (Jevrejima 9:24). Za razliku od Arona, Isusu nije bilo potrebno da vrši pomirenje za sebe, jer je On savršeni prvosveštenik (upor. Jevrejima 5:1–3 sa Jevrejima 4:15; 7:26–28). Upravo zbog tog savršenstva On i može da odnese grehe drugih, prinoseći sopstvenu krv da te grehe očisti potpuno i konačno (Jevrejima 9:12, 14, 28; upor. Isaija 53:11–12; vidi dalje kod Uvod, str. 73–74). Ako su izrailjski vernici osećali kako im se teret greha podiže zahvaljujući Aronovoj službi na Dan pomirenja, koliko više današnji vernik zahvaljujući Isusovoj žrtvi na krstu! (Isto, 215–216)
16:8–10 u pustinju Azazelu … Azazelu u pustinju. Značenje izraza „Azazel“ predmet je mnogih rasprava (vidi ABD 1.536–537; Milgrom 1991:1020–1021). Pošto značenja reči proističu iz konteksta u kojima se upotrebljavaju, a ovo poglavlje sadrži jedina četiri pojavljivanja tog izraza u Starom zavetu (16:8, 10 [dvaput na hebr.], 26), svako razumevanje mora poći od ovog poglavlja. Budući da je prvi jarac bio posvećen božanstvu, jedan predlog je da je i drugi bio, te da je Azazel bio neki pustinjski demon (17:7; vidi 1. Enoh 8:1; 9:6; 10:4–8), pri čemu je pustinja stanište takvih bića (npr. Isaija 13:21–22; 34:14; Matej 12:43; Otkrivenje 18:2). Druga mogućnost je da je Azazel bio geografski naziv za pustinjsku oblast (vidi 16:10, gde doslovno stoji „Azazelu, u pustinju“, i 16:21–22, gde jarac odlazi u pustinju, koja se u 16:22 naziva i „pusta zemlja“). Čini se da NLT prevodi imajući to na umu. Ova dva tumačenja mogla bi zapravo biti povezana, tako što bi prebivalište demona ili postalo oznaka samog demona (kao što Moavac dolazi iz Moava) ili bi to dvoje postalo zamenljivo, poput istoznačnih izraza „idi u pakao“ i „idi do đavola“. Poistovećivanje mesta sa osobom poznato je i drugde (upor. Matej 5:34–35; 23:16–22), uključujući izraz „Carstvo nebesko“, koji Matej upotrebljava umesto „Carstva Božjeg“ kod ostalih jevanđelista (upor. Matej 3:2 i Marko 1:15). Treća mogućnost jeste da predlog le- [3807.1, 4200], koji stoji uz Azazela, ne označava pravac ili pripadnost („ka/za Azazela“), već da opisuje ulogu jarca kao onoga koji odnosi grehe drugih, premda je etimološka pozadina izraza „Azazel“ (‘aza’zel [5799, 6439]) nepoznata. Ovo je tumačenje koje pretpostavljaju neki od starijih prevoda i koje slede neki savremeni prevodi (LXX, Vulgata, KJV, NASB, NIV). Budući da je Izrailju bilo zabranjeno obožavanje demona (17:7; Ponovljeni zakoni 32:16–17; Psalam 106:34–39), a i ovaj jarac je bio izveden „pred Gospoda“ (16:10), prvo tumačenje je sumnjivo, dok druga dva imaju svoju vrednost. Koje god tumačenje bilo tačno, važna poenta u ovom odeljku jeste da je jarac odveden daleko od izrailjskog tabora. David W. Baker, „Leviticus“, u Cornerstone Biblical Commentary: Leviticus, Numbers, Deuteronomy, ed. Philip W. Comfort, vol. 2 (Carol Stream, IL: Tyndale House Publishers, 1996), 114)
Komentar
Kada su svetilište i svi njegovi predmeti bili očišćeni, Aron je svoju pažnju usmerio na preostalog jarca, koga je Bog izabrao da bude „za Azazela“ (16:8). Stojeći izvan skinije (16:7), i time na očigled celog naroda, Aron je obe svoje ruke položio na glavu jarca i izvršio ispovest. Polaganje ruku bilo je deo žrtve paljenice od junca (1:4), žrtve zahvalnice od junca (3:2), kao i žrtve očišćenja od junca za greh (4:4, 15, 24, 29, 33; 8:14), ali je ovaj slučaj bio drugačiji. U onima je korišćena samo jedna sveštenikova ruka, dok su ovde izričito navedene obe prvosveštenikove ruke. Ovaj poseban postupak ukazivao je na to da ovaj jarac nije bio žrtva na isti način kao ostale životinje. U nekim slučajevima, ovakav dvoruki gest prenosio je nešto sa jedne strane na drugu (vidi Brojevi 27:23; Ponovljeni zakoni 34:9, gde Mojsije prenosi svoju vlast na Isusa Navina), i ovo bi mogao biti takav prenos grehova na jarca (tako NLT). Prenošenje, međutim, nije uvek očigledno (vidi 24:14, gde je to oznaka krivca).
Ispovest je bila usmeno priznanje nedela i vršila se kao deo obreda žrtve za greh (5:5) i žrtve za krivicu (upor. Brojevi 5:7). Upotreba reči „ispovediti“ ukazuje na to da se obredi u ovom poglavlju, a najverovatnije i svi obredi u ovoj knjizi, nisu obavljali u tišini. Iako nemamo zabeležene stvarne reči, verovatno su postojale molitve i druge reči koje su pratile većinu obreda. Kao ljudi koji gledaju u život drevnog Izrailja, mi često imamo samo „sliku“ njihovog života (tj. opise vidljivih vidova), a nedostaje nam mnogo toga od „tona“. Ovaj stih nam pomaže da razumemo barem sadržaj, ako već ne i tačnu formulaciju onoga što je moglo biti izgovoreno. Mišna (m. Yoma 6:2) sugeriše da je formulacija glasila: „O Gospode, tvoj narod, dom Izrailjev, počinio je bezakonje, prestupio je i sagrešio pred tobom. O, Gospode, podari pomirenje, molim te, za bezakonja i grehe koje je tvoj narod, dom Izrailjev, počinio i prestupio i sagrešio pred tobom, kao što je zapisano u Tori tvoga sluge Mojsija: „Jer u taj dan biva očišćenje za vas, da se očistite; bićete očišćeni od svijeh grijeha svojih pred Gospodom.“ [16:30].“
Tri stvari su ispovedane: zloća, pobuna i greh. Prvi izraz (hebr. ‘awon [5771, 6411]) izgleda da je bio najopštiji, a i najznačajniji za ovu priliku, budući da je jedini od trojice koji se pominje u opisu ishoda događaja (16:22, upor. „greh“, NLT). To je takođe bio izraz koji se najčešće nalazio na prvom mestu u nabrajanjima različitih vrsta nedela. Žrtva za greh prinošena je da bi uklonila njegovu krivicu (5:1; 10:17). Sav narod, uključujući i sveštenike, čuo bi ovu ispovest i, po svoj prilici, saglasio se sa njenom istinitošću. Svi ovi ispovedani gresi sada bi se povezali sa jarcem, koji je slat na daleko, pusto mesto bez izrailjskih stanovnika (upor. Ponovljeni zakoni 32:10; Jov 38:26; Jeremija 17:6), noseći njihove grehe sa sobom.
Savremena primena ovog dela obreda jasna je na nekoliko nivoa, iako se on danas ne izvodi fizički. Ispovedanje nedela nužno je za oproštenje i obnovljen odnos sa Bogom ili sa bližnjima (1. Jovanova 1:9–10). Iako različite tradicije različito postupaju sa javnim ispovedanjem privatnih grehova, sasvim je prikladno i nužno, ako su gresi zajednički, da se ispovedaju u zajedničkom kontekstu. Za hrišćanina, nedela je takođe poneo neko drugi, ali ne jarac — nego Jagnje (Jovan 1:29), koje je stradalo za sve naše grehe (Isaija 53:6; Jevrejima 9:28). Jagnje Božje, Isus Hristos, nije bio nečist sam po sebi, ali je uzeo na sebe grehe drugih (2. Korinćanima 5:21; 1. Petrova 2:24). (Isto, 117–118)
Postoji široka rasprava o tumačenju izraza „žrtveni jarac“ (hebr. ʿăzāʾzēl). Predložena su četiri glavna objašnjenja. Prvo, tvrdi se da reč opisuje ulogu jarca. Oslonac za ovo gledište dolazi iz etimologije reči: koren ʾzl, koji znači „otići“, i ʿz, koje znači „jarac“, te zajedno „jarac koji odlazi“. Iz spoja ove dve reči proizlazi tradicionalni engleski prevod „scapegoat“, koji potiče iz rane Tindejlove engleske Biblije iz 1530. Ovakvo razumevanje potkrepljuju i Septuaginta i Vulgata. Drugo stanovište shvata ʿăzāʾzēl kao apstraktnu imenicu sa značenjem „potpuno uklanjanje“. Ime bi se tako odnosilo posebno na teološki pojam da jarčev odlazak u pustinju, da se nikada više ne vidi, prikazuje potpuno uklanjanje greha. Treće stanovište, koje je steklo široko prihvatanje u jevrejskoj tradiciji, shvata ʿăzāʾzēl kao oznaku mesta na koje je jarac odlazio. Zastupnici ovog gledišta često tvrde da je prvi deo reči ʿăzāʾzēl od korena ʿzz, koji znači „jak, surov“, što verovatno opisuje teren jarčevog odredišta. Četvrto stanovište shvata ʿăzāʾzēl kao oznaku demona u pustinji. Ovo gledište steklo je u novije vreme popularnost, a potkrepljuje se i upućivanjem na demona ʿăzāʾzēl u međuzavetnom delu 1. Enoh. U Svetom pismu, međutim, nema ničega što bi ukazivalo na to da su Satana ili njegovi demoni vršili pomirujuću ulogu.23 Stoga od ovih tumačenja prva i treća mogućnost imaju najjači oslonac. Od ove dve, čini se da kontekst najbolje podržava treće stanovište. Uočimo paralelizam u Levitskoj 16:8 i, još značajnije, izraz hammidbārâ, „u pustinju“ (16:10), koji izgleda kao apozitivno objašnjenje izraza ʿăzāʾzēl. Bez obzira na tačno značenje izraza, celokupno razumevanje odeljka je jasno: puštanje jarca ukazivalo je na to da su gresi Izrailjaca uklonjeni da ih nikada više ne pohode. (Mark F. Rooker, Leviticus, vol. 3A, The New American Commentary [Nashville: Broadman & Holman Publishers, 2000], 216–217)
16:20–21 Pošto je izvršeno pomirenje za Svetinju nad svetinjama, skiniju i žrtvenik, Aron je položio ruke na živog jarca i nad njim ispovedio zloću i pobunu Izrailjaca. Zatim je poslao jarca u pustinju pod nadzorom za to određenog čoveka.
Ovde se pojavljuje još jedna jedinstvena crta Dana pomirenja. Umesto da položi jednu ruku na žrtvenu životinju, kao u ranijim kontekstima (1:4; 3:2, 8, 13; 4:4, 24, 29, 33), ovde Aron kao prvosveštenik polaže obe svoje ruke na živog jarca (16:21). Zohar tvrdi da je ovo pojačavanje značajno jer ukazuje na to da se prenose namerni gresi. Štaviše, za razliku od žrtvenih postupaka opisanih u Levitskoj 1–7, ovde je Aron, a ne pojedinačni bogomoljac, taj koji polaže ruku na životinju. Aron, kao predstavnik naroda, posreduje za ceo narod, i sa grehom će se postupiti na najtemeljniji način. Ovo je drugo pojavljivanje izraza za ispovest u knjizi Levitskoj (vidi 5:5), premda moramo pretpostaviti da je ispovest imala presudnu ulogu u izrailjskom shvatanju pomirenja. Osnovno značenje korena ydh jeste „baciti, hitnuti“, a može nositi i smisao „otkriti sebe“. Iz konteksta je jasno da se ispovest odnosi prvenstveno na sveobuhvatnu prirodu izrailjske grešnosti i posledičnu potrebu za oproštenjem, budući da se u Levitskoj 16:21 pominju tri odvojena izraza za greh.
Prema Mišni, prvosveštenik je izgovarao sledeću molitvu dok je polagao ruke na žrtvenog jarca:
O Bože, tvoj narod, dom Izrailjev, počinio je bezakonje, prestupio je i sagrešio pred tobom. O Bože, oprosti, molim te, bezakonja i prestupe i grehe koje je tvoj narod, dom Izrailjev, počinio i prestupio i sagrešio pred tobom; kao što je zapisano u zakonu tvoga sluge Mojsija: „Jer u taj dan biva očišćenje za vas, da se očistite; bićete očišćeni od svijeh grijeha svojih pred Gospodom.“ (Levitska 16:30; Yoma 6:2).
Možda je bogoslovlje ispovesti najbolje izraženo u Pričama Solomonovim 28:13: „Ko krije prijestupe svoje, neće biti srećan; a ko priznaje i ostavlja, dobiće milost.“ Druge svečane ispovesti u Bibliji javljaju se u Nemiji 9:1–38; Danilu 9:4–19. Pošto bi ispovest bila izvršena, živi jarac slat je u pustinju…
16:22 Jarac je odnosio sve grehe Izrailjaca. Odredište jarca bilo je usamljeno mesto (gĕzērâ). Prema jevrejskoj tradiciji, jarac je potom bacan preko litice da bi se sprečilo da se vrati u tabor noseći grehe Izrailja.39
U obredu Dana pomirenja prva životinja prikazuje sredstvo pomirenja, prolivanje krvi u žrtvenoj smrti. Žrtveni jarac prikazuje učinak pomirenja, uklanjanje krivice. Ono što se postiže obredom sa žrtvenim jarcem izražava David u Psalmima: „Koliko je istok daleko od zapada, toliko udaljuje od nas bezakonja naša.“ (Psalam 103:12). Oba ova vida ovog posebnog dana imaju svoje ispunjenje u Hristovoj žrtvi na krstu. Obred sa žrtvenim jarcem možda je Isaiji bio na umu i kada je opisivao stradanje Sluge stradalnika kao nošenje bolova i grehova (Isaija 53:4, 6). Izraz nāśāʾ, upotrebljen u Levitskoj 16:22 za jarčevo „nošenje“ bezakonja, upotrebljen je u istom smislu u Isaiji 53:4, 12. (Isto, 220–221)
7. Zaključak o Danu pomirenja
Dan pomirenja, najsvečaniji dan u godini u judaizmu, bio je izuzetno važan i za pisce Novog zaveta. Kao što je Rilarsdam rekao: „Novozavetni izveštaji o stradanju, Poslanica Jevrejima i Pavlovi spisi svi su na razne načine pod njegovim uticajem.“ Ispunjenje Dana pomirenja u Hristu jeste tema Poslanice Jevrejima. Za pisca Jevrejima Dan pomirenja bio je pralik pomiriteljskog dela Isusa Hrista koji je naglašavao Hristovo savršenstvo i konačnu nedovoljnost starozavetnog obreda.54 Ili, kako Fajnberg kaže, cilj Jevrejima jeste „da pokaže ispunjavajuću konačnost središnjeg događaja Svetog pisma, Hristovog pomirenja na Golgoti“.
Prinošenje žrtava za greh na Dan pomirenja odgovara žrtvi Isusa Hrista na više nivoa. Samo je prvosveštenik mogao da uđe iza zavese tog posebnog dana (16:2, 29). On je u zemaljsko svetilište ulazio jednom godišnje, što je pokazivalo da dnevni, nedeljni i mesečni prinosi već izloženi u Levitskoj nisu bili dovoljni da uklone greh. Isus Hristos je ušao u nebesko svetilište, čiji je skinija bila samo kopija, jednom za svagda (Jevrejima 9:23–24). On je jednom za svagda ušao u Svetinju nad svetinjama sa sopstvenom krvlju kao žrtvom za greh (Jevrejima 9:12). Laubah čak smatra da je Levitska 16 presudna za razumevanje pojma Hristove krvi u Novom zavetu. On zapaža da krv Isusa Hrista (1. Petrova 1:2), krv Isusova (Jevrejima 10:19; 1. Jovanova 1:7), krv Hristova (1. Korinćanima 10:16; Efescima 2:13; Jevrejima 9:14), krv Gospodnja (1. Korinćanima 11:27), krv Jagnjetova (Otkrivenje 7:14; 12:11) zauzima središnje mesto u novozavetnoj misli. Značenje krvi, tvrdi on, izvodi se naročito iz žrtava Dana pomirenja (Levitska 16).
Kada je Hristos umro na krstu, zavesa hrama koja je odvajala Svetinju od Svetinje nad svetinjama razderala se nadvoje (Matej 27:51; Marko 15:38; Luka 23:45). Ta zavesa, iza koje se moglo ući samo na Dan pomirenja (Levitska 16:1–2), odgovara razdiranju Isusovog tela, čime sada ne samo prvosveštenik jednom godišnje, već svi imaju pristup samom Božjem prisustvu (vidi Jevrejima 10:19–22).
Druga ograničenja Dana pomirenja, međutim, podrazumevaju se u samom izveštaju; jer se naglašava da ta uredba treba da bude trajna, to jest da se ponavlja svake godine. Štaviše, veoma se naglašava činjenica da je prvosveštenik morao da prinese žrtvu za sebe (sedam puta u tekstu). Nasuprot tome, Isus Hristos je bio bezgrešni Prvosveštenik koji je sebe prineo kao žrtvu jednom za svagda (Jevrejima 10:10).
Slanje žrtvenog jarca izvan tabora takođe se ispunilo u Hristovoj smrti, jer je i On bio izveden izvan tabora (Jerusalima) i odneo grehe svoga naroda (Jevrejima 13:12). Iako se u Novom zavetu izričito ne pominje Hristos kao protulik žrtvenog jarca, čini se da je ovakvo podudaranje opravdano. Upućivanja na Hrista kao onoga koji je „postao greh za nas“ (2. Korinćanima 5:21), koji je „postao prokletstvo za nas“ (Galatima 3:13) i koji se javio „da uzme grehe“ (1. Jovanova 3:5) predložena su kao aluzije na obred sa žrtvenim jarcem. Štaviše, Ben-Šamaj tvrdi da ulogu žrtvenog jarca vrši Sluga stradalnik iz Isaije 53 koji nosi grehe mnogih. Budući da su novozavetni pisci Isaiju 53 nedvosmisleno razumeli kao proroštvo o Hristovom raspeću, imamo osnov da u žrtvenom jarcu vidimo pralikovni značaj. Žrtveni jarac je nedvosmisleno shvatan kao pralik Hrista u Varnavinoj poslanici.
Bilo je takođe mnogo rasprave o mogućem pralikovnom značaju upućivanja na Hrista kao hilastērion, „presto milosti“ (Rimljanima 3:25). Hebrejski izraz za „presto milosti“, kāppōret, u LXX se obično prevodio izrazom hilastērios.
L. Moris poriče svaki pralikovni značaj upotrebe reči hilastērion u Rimljanima 3:25 iz dva razloga. Prvo, grčka reč nema član, kao što ga ima u Jevrejima 9:25, gde se jasno upućuje na presto milosti. Drugo, on podrazumeva da bi bilo trivijalno da komad nameštaja ima ovako važan pralikovni značaj. Prvi argument, izostanak člana uz hilastērion, deluje suviše prefinjeno i potcenjuje tehničku prirodu ovog izraza, koji je označavao najsvetiji predmet celokupnog skinijskog sklopa. Što se tiče drugog, Moris kao da zaboravlja da je Hristos protulik starozavetne skinije (Jovan 1:14), te se stoga najvažniji predmet skinije zaista može podvrgnuti pralikovnom tumačenju. Nema ničeg pogrešnog u tome da se Hristos poveže sa predmetom kakav je presto milosti. Uostalom, Petar hrišćanske vernike naziva duhovnim domom (1. Petrova 2:5). Morisova alternativa jeste da se to tumači kao „sredstvo umilostivljenja“.
D. Mu, s druge strane, tvrdi da se upućivanje na presto milosti u Rimljanima 3:25 ne može odnositi na Hrista jer bi to pretpostavljalo preveliko poznavanje starozavetnog Svetog pisma među rimskim hrišćanima. S obzirom na to da bi korintski vernici imali otprilike isti nivo starozavetnog znanja, a Pavle ipak ne okleva da na njihove živote primeni Stari zavet, ni ovaj argument ne izdržava pomnije ispitivanje. Zapravo, Pavle je izjavio da je starozavetno otkrivenje zapisano za korintsku crkvu (1. Korinćanima 10:11)! Štaviše, Rimljani su morali imati izvesnu svest o jevrejskom zakonu, inače bi Rimljanima 7 bilo nerazumljivo.
Upotreba ovog tehničkog izraza hilastērion opravdava tvrdnju da Pavle upućuje na Hrista kao na starozavetni presto milosti. U ličnosti Isusa Hrista nalazimo mesto umilostivljenja. Presto milosti je onda pralik Hrista, budući da je hramski predmet bio tek senka nebeske stvarnosti koja dolazi (Jevrejima 10:1). (Isto, 224–227)
ZA DALJE ČITANJE
Odgovor na biblijska izvrtanja muslimanskog polemičara Abdulaha Kundea [2. deo]
Da li je Bog zaista ustanovio žrtve Satani? [1. deo], [2. deo], [3. deo], [4. deo]