Greška u Bibliji: Koji Zaharija?

Prema biblijskim kritičarima, Matej je pogrešio time što Isusu pripisuje reči da je Zaharija, sin Varahijin, ubijen između hrama i oltara, budući da je to bio Zaharija, sin Jodajev (up. 2. Dnevnika 23:20-22).

Ova navodna nepodudarnost nestaje uz malo istraživanja.

Dr David H. Stern, jevrejski hrišćanin, objašnjava:

35 Hevel (Avelj). Vidi Postanje 4:8.

Z’kharyah Ben-Berekhyah, „kojega ubiste između hrama i žrtvenika“. Postoji nepodudarnost. Prema 2. Dnevnika 24:20–21, Zaharija, sin Jodajev, ubijen je „u trijemu doma Gospodnjega“; dok Zaharija 1:1 pisca knjige označava kao sina Varahijinog, sina Idovog, ali Tanah ne govori kako je umro. Moguće je da je Jodaj imao i dodatno ime Varahija (nije bilo neuobičajeno dodavati imena); ili je Jodaj, koji je doživeo 130 godina (2. Dnevnika 24:15), bio Idov otac, ili je pak i sam bio Ido (Jezdra 5:1 i 6:14 govore o Zahariji kao o „sinu svoga dede Ida; vidi 1:1N o „sin”). Josif Flavije govori o Zahariji, sinu Varahovom, kao o nekome ko je ubijen u hramu, a Targum Jonatan pripisuje istu vrstu smrti proroku Zahariji. Drugi bi ovu nepodudarnost objasnili kao prepisivačku grešku. (Jewish New Testament Commentary, izdanje Jewish New Testament Publications, Inc. 1992], str. 139; naglasak moj)

Više o targumima.

Evo šta je napisao pokojni dr Gleason L. Archer:

Kako je Zaharija, sin Varahijin, mogao biti poslednji od mučenika? I zar on zapravo nije bio sin Jodajev?

U Mateju 23:34-35 Isus kaže književnicima i farisejima koji kuju zaveru protiv Njegovog života: „Zato, evo, ja ću vam poslati proroke i mudrace i književnike; i vi ćete jedne pobiti i raspeti, a druge šibati po sinagogama svojim i goniti od grada do grada; Da dođe na vas sva krv pravedna što je prolivena na zemlji od krvi Avelja pravednoga do krvi Zaharije, sina Varahijina, kojega ubiste između hrama i žrtvenika.“ Uobičajeno se pretpostavlja da je Isus zapravo mislio na Zahariju, sina Jodajevog, koji je kamenovan u dvorištu hrama po naredbi cara Joasa, zato što je imao smelosti da prekori vlast i narod zbog negovanja idolopoklonstva. To je zabeleženo u 2. Dnevnika 24:20-22. Ali kada se ova prividna greška u pogledu imena mučenikovog oca objasni kao tekstualna greška, uočava se da Zaharija ben Jodaj, koji je umro 800. godine pre Hrista, nikako nije bio poslednji starozavetni mučenik; stoga je slab protivteg Avelju, koji je svakako bio prvi.

Očigledno rešenje jeste da se počne iznova i pretpostavi da Matej 23:25 ispravno prenosi Isusove reči i da je On znao o čemu govori. Ako je tako, onda otkrivamo da je Zaharija na koga je mislio zaista bio sin Varahijin (a ne Jodajev), i da je on zaista bio poslednji starozavetni mučenik pomenut u jevrejskom Svetom pismu. Drugim rečima, Hristos svojim slušaocima priziva u sećanje okolnosti smrti proroka Zaharije, sina Varahijinog (Zaharija 1:1), čija je služba počela oko 520. i završila se nešto kasnije od 480. godine pre Hrista. Stari zavet ne sadrži nikakav zapis o događajima tokom prvih nekoliko decenija petog veka pre Hrista, sve do otprilike 457. godine, kada se Jezdra vratio u Jerusalim. Ali je sasvim moguće da je negde između 580. i 570. godine prorok Zaharija postradao od rulje na gotovo isti način na koji je Zaharija, sin Jodajev, postradao nekih tri veka ranije. Budući da je Isus Zahariju označio kao poslednjeg starozavetnog mučenika, ne može biti opravdane sumnje da je imao na umu jedanaestog od dvanaest malih proroka. Stoga možemo samo zaključiti da je kasniji Zaharija umro na gotovo isti način kao i onaj raniji, kao žrtva narodnog gneva zbog toga što je prekoravao njihove grehe.

Budući da se u Starom zavetu pominje oko dvadeset sedam različitih osoba sa imenom Zaharija, nije iznenađujuće što su dvojica od njih doživela sličnu sudbinu. Drugim rečima, ako Mateja 23:35 uzmemo upravo onako kako stoji, to ima savršenog smisla u svom kontekstu i ne predstavlja protivrečnost nijednoj poznatoj i utvrđenoj istorijskoj činjenici. U odsustvu bilo kakvih drugih podataka o tome kako je prorok Zaharija umro, možemo slobodno zaključiti da nam je Isus dao istinit izveštaj o tome i da ga dodamo na spisak plemenitih mučenika biblijskih vremena. (Archer, Encyclopedia of Bible Difficulties [Zondervan Publishing House, Grand Rapids, MI 1982], str. 342-343; naglasak moj)

Sada, kao potvrdu Archerovih tvrdnji, nalazimo izjavu u aramejskim targumima, koja izričito kaže da je Zaharija, sin Varahijin, zaista ubijen u hramu na Jom kipurim („dan pomirenja”):

חֲזֵי יְיָ וּתְהֵי מִסְתַּכֵּל מִן שְׁמַיָּא לְמַן אִיסְתַּקִיפְתָּא כִּדְנַן אִם חֲזֵי לִבְנָתָא דְיִשְׂרָאֵל לְמֵיכַל פֵּירֵי בִטְנֵיהוֹן עוּלְמַיָּא רְגִיגְתָא דַהֲווּ מְלַפְפִין בִּסְדִינִין דְמֵלָתֵיהּ עֲנַת מִדַּת דִינָא וְכֵן אֲמָרַת אִם חֲזֵי לְמִקְטַל בְּבֵית מוּקְדְּשָׁא דַייָ כַּהֲנָא וּנְבִיָּא כְּמָה דִקְטַלְתּוּן יָת זְכַרְיָה בַּר עִידּוֹ כַּהֲנָא רַבָּא וּנְבִיָּא מְהֵימָן בְּבֵית מוּקְדְשָׁא דַייָ בְּיוֹמָא דְכִפּוּרַיָּא עַל דְאוֹכַח יַתְכוֹן דְלָא תַעַבְדוּן דְבִישׁ קֳדַם יְיָ:

Pogledaj, Gospode, i posmatraj sa neba protiv koga si se okrenuo. Zar je tako pravo da kćeri Izrailjeve jedu plod utrobe svoje zbog gladi, ljupke dečake povijene u tanko platno? Svojstvo pravde odgovori i reče: „Zar je pravo ubiti sveštenika i proroka u Hramu GOSPODNJEM, kao kada ste ubili Zahariju, sina Idovog, prvosveštenika i vernog proroka u Hramu Gospodnjem na Dan pomirenja, zato što vas je opominjao da ne činite zlo pred Gospodom?” (Aramejski targum na Plač Jeremijin 2:20)

Ovaj Zaharija, sin Idov, isti je onaj Zaharija, jer je Ido bio otac Varahijin, te je tako prorokov deda po ocu:

„Tada Agej prorok i Zaharija, sin Idov, prorok prorokovahu Judejcima koji bijahu u Judeji i u Jerusalimu u ime Boga Izrailjeva.“ Jezdra 5:1

„I starješine Judejske zidaše i napredovaše, po proroštvu Ageja proroka i Zaharije, sina Idova; zidaše i dovršiše, po zapovijesti Boga Izrailjeva i po zapovijesti Kira i Darija i Artakserksa, cara Persijskoga.“ Jezdra 6:14

„Osmoga mjeseca druge godine Darijeve, dođe riječ Gospodnja proroku Zahariji, sinu Varahije sina Idova, govoreći: Gospod se vrlo razgnjevi na oce vaše.“ Zaharija 1:1-2

I Stari i Novi zavet koriste izraze „otac” i „sin” u širem smislu, da bi ukazali na nečijeg potomka ili pretka.

Dakle, nema protivrečnosti i Božja Reč je još jednom opravdana.