Atanasije o Anđelu Božjem
U ovom tekstu pokazaću da je Atanasije zaista tvrdio da se Isus u hebrejskoj Bibliji javljao kao Anđeo Božji. Istovremeno ću, međutim, pokazati da Atanasije nije zastupao gledište prema kojem tekstovi koji su se (i danas se) uobičajeno navode kako bi se dokazalo da je Hristos taj koji se opisuje kao Anđeo Gospodnji, zaista govore o Njemu. Naprotiv, Atanasije je odlomke poput Izlaska 3:1-6, 23:20-23, Isusa Navina 4:13-15, Sudija 6:11-24, 13:3-24, itd., shvatao kao ukazivanja na stvorene anđele u kojima je i kroz koje je Bog govorio. Sve isticanje je moje.
Poglavlje 25. Objašnjeni tekstovi; deveto, Jovan 10:30; 17:11, itd. Arijansko objašnjenje, da je Sin jedno sa Ocem u volji i sudu; ali takvi su i svi dobri ljudi, štaviše i neživa stvorenja; suprotnost Sina. Jedinstvo među Njima jeste po prirodi, jer je jedinstvo u delovanju. Anđeli nisu predmet molitve, jer oni ne dejstvuju zajedno sa Bogom, nego Sin; navedeni tekstovi. Videti anđela nije videti Boga. Arijanci zapravo drže dva Boga i naginju neznabožačkom politeizmu. Arijansko objašnjenje da su Otac i Sin jedno onako kako smo mi jedno sa Hristom, odbacuje Regula Fidei, a pokazuje se nevažećim i upotrebom Svetog pisma u poređenjima; prava snaga poređenja; snaga upotrebljenih izraza. Snaga izraza ‘u nama’; snaga izraza ‘kao’; potvrđeno od svetog Jovana. U kom smislu smo ‘u Bogu’ i Njegovi ‘sinovi’.
10. Ipak, i ovde oni uvode svoje lične izmišljotine i tvrde da Sin i Otac nisu ‘jedno’, niti ‘slični’, onako kako Crkva propoveda, nego onako kako bi oni to hteli. Jer kažu: budući da ono što Otac hoće, hoće i Sin, i nije Mu protivan ni u onome što misli ni u onome što sudi, nego je u svemu saglasan s Njim, objavljujući ista učenja i reč doslednu i sjedinjenu s Očevim učenjem, zato su On i Otac jedno; a neki od njih usudili su se to i da napišu, a ne samo da kažu. A šta može biti nedoličnije ili nerazumnije od toga? Jer ako su zbog toga Sin i Otac jedno i ako je Reč na taj način slična Ocu, odmah sledi da bi i anđeli, i druga bića iznad nas, Sile i Vlasti, i Prestoli i Gospodstva, i ono što vidimo, Sunce i Mesec, i zvezde, takođe morali biti sinovi, kao što je Sin; i da bi se i za njih moralo reći da su oni i Otac jedno, i da je svaki od njih Božji Lik i Reč. Jer šta Bog hoće, to hoće i oni; i ni u sudu ni u učenju nisu nesaglasni, nego su u svemu poslušni svome Tvorcu. Jer ne bi ostali u svojoj slavi, da nisu hteli ono što je Otac hteo. Onaj, na primer, koji nije ostao, nego je zastranio, čuo je reči: „Kako pade s neba, zvijezdo Danice, kćeri zorina?“ (Isaija 14:12). Ali ako je tako, kako je onda samo On Jedinorodni Sin i Reč i Mudrost? Ili kako je On jedini Lik, kada je toliko njih slično Ocu? Jer i među ljudima naći će se mnogi slični Ocu, na primer mnoštvo mučenika, a pre njih apostoli i proroci, i opet pre njih patrijarsi. I mnogi i danas drže Spasiteljevu zapovest, budući milostivi ‘kao njihov Otac koji je na nebesima’, i držeći se opomene: „Ugledajte se, dakle, na Boga kao djeca voljena. I živite u ljubavi kao što je i Hristos nas ljubio“ (Efescima 5:1-2); mnogi su takođe postali sledbenici Pavla, kao što je i on Hristov. 1. Korinćanima 11:1 A ipak niko od njih nije Reč, ni Mudrost, ni Jedinorodni Sin, ni Lik; niti se iko od njih usudio da kaže: „Ja i Otac jedno smo.“, ili: „da sam ja u Ocu i Otac u meni“; nego se za sve njih kaže: „Nema među bogovima takvoga kakav si ti, Gospode“ i „Ko će se izjednačiti s Gospodom među sinovima Božijim?“, a za Njega, naprotiv, da je On jedini istiniti i po prirodi Lik Očev. Jer iako smo stvoreni po Liku i nazvani i likom i slavom Božjom, to ipak nije zbog nas samih, nego zbog toga što u nama prebiva onaj Lik i istinita Slava Božja, a to je Njegova Reč, koja je posle radi nas postala telo — po njoj imamo tu milost svoga naziva.
11. Budući da je, dakle, ovo njihovo shvatanje očigledno nedolično i nerazumno, kao i ostala, sličnost i jedinstvo moraju se odnositi na samu Suštinu Sina; jer ako se tako ne shvati, neće se pokazati da On ima išta iznad stvorenih bića, kao što je rečeno, niti će biti sličan Ocu, nego će biti sličan Očevim učenjima; a od Oca se razlikuje po tome što je Otac — Otac, dok su učenja i pouke Očevi. Ako je, dakle, Sin sličan Ocu u pogledu učenja i pouke, onda će Otac po njima biti Otac samo po imenu, a Sin neće biti tačan Lik, ili će se pre pokazati da uopšte nema nikakvu svojstvenost niti sličnost s Ocem; jer kakvu sličnost ili svojstvenost ima onaj ko se toliko razlikuje od Oca? Jer Pavle je učio kao i Spasitelj, a ipak Mu nije bio sličan ‘po suštini’. Imajući, dakle, takva shvatanja, oni govore laž; dok su Sin i Otac jedno na način koji je opisan, i na takav način je Sin sličan samom Ocu i od Njega je, kao što možemo videti i razumeti da je sin u odnosu na oca, i kao što možemo videti zračenje u odnosu na sunce. Budući da je Sin takav, onda kada Sin dela, Otac je Delatnik, a kada Sin dolazi svetima, Otac je Onaj koji dolazi u Sinu, kao što je obećao rekavši: „njemu ćemo doći i u njemu ćemo se nastaniti“ (Jovan 14:23); jer se u Liku sagledava Otac, a u Zračenju je Svetlost. Stoga, kao što upravo rekosmo, kada Otac daje milost i mir, daje ih i Sin, kao što Pavle pokazuje u svakoj poslanici, pišući: „Blagodat vam i mir od Boga Oca našega i Gospoda Isusa Hrista.“ Jer jedna te ista milost jeste od Oca u Sinu, kao što je svetlost sunca i zračenja jedna, i kao što se obasjavanje suncem vrši kroz zračenje; pa i kada se moli za Solunjane, govoreći: „A sam Bog i Otac naš i Gospod naš Isus Hristos da upravi put naš k vama.“ (1. Solunjanima 3:11), on je sačuvao jedinstvo Oca i Sina. Jer nije rekao ‘Neka Oni upute’, kao da se dvostruka milost daje iz dva Izvora, ovog i onog, nego „da upravi“, da bi pokazao da je Otac daje kroz Sina;— zbog čega ovi bezbožnici neće pocrveneti, iako bi imali dobrog razloga.
12. Jer da nema jedinstva, niti da Reč nije sopstveni Porod Očeve Suštine, kao zračenje svetlosti, nego da je Sin po prirodi odvojen od Oca, bilo bi dovoljno da samo Otac daje, budući da nijedno stvoreno biće nije saučesnik svome Tvorcu u Njegovim darovima; ali ovakav način davanja pokazuje jedinstvo Oca i Sina. Niko se, na primer, ne bi molio da primi od Boga i anđela, ili od bilo kog drugog stvorenja, niti bi iko rekao: ‘Neka ti dadu Bog i anđeo’; nego od Oca i Sina, zbog Njihovog jedinstva i jedinstva Njihovog davanja. Jer kroz Sina se daje ono što se daje; i nema ničega što Otac ne dela kroz Sina; jer tako je milost sigurna onome ko je prima. A kada je patrijarh Jakov, blagosiljajući svoje unuke Jefrema i Manasiju, rekao: „Bog koji me je hranio otkako sam postao do današnjega dana, Anđeo koji me je izbavljao od svakoga zla, da blagoslovi djecu ovu“, on ipak nijednog od stvorenih anđela po prirodi nije pridružio Bogu, njihovom Tvorcu, niti je, odbacujući Boga koji ga je hranio, od anđela tražio blagoslov za svoje unuke; nego je, govoreći: „Anđeo koji me je izbavljao od svakoga zla“, pokazao DA TO NIJE BIO STVORENI ANĐEO, NEGO REČ BOŽJA, koju je u svojoj molitvi pridružio Ocu, i kroz koju Bog izbavlja koga hoće. Jer znajući da se On naziva i Očevim ‘Anđelom velikog Saveta’, rekao je da niko drugi osim Njega nije Davalac blagoslova i Izbavitelj od zla. Niti je želeo blagoslov za sebe od Boga, a za svoje unuke od anđela, nego je Onoga koga je sam preklinjao govoreći: „Neću te pustiti dokle me ne blagosloviš.“ (jer to je bio Bog, kao što i sam kaže: „Boga vidjeh licem k licu“), Njega je molio da blagoslovi i Josifove sinove. Anđelu, dakle, priliči da služi po zapovesti Božjoj, i često izlazi da istera Amorejca, i biva poslat da čuva narod na putu; ali to nisu njegova dela, nego dela Boga koji mu je zapovedio i poslao ga, čije je i da izbavi koga hoće da izbavi. Stoga niko drugi nego sam Gospod Bog beše onaj koga je video, koji mu je rekao: „evo, ja sam s tobom, i čuvaću te kuda god pođeš“; i niko drugi nego Bog, koga je video, beše onaj koji je Lavana sprečio u njegovom podvaljivanju, naredivši mu da ne govori zle reči Jakovu; i nikoga drugog osim Boga on sam nije preklinjao, govoreći: „Izbavi me iz ruke brata mojega, iz ruke Isavove, jer se bojim“; jer je i u razgovoru sa svojim ženama rekao: „Bog ne dade da me ošteti“
13. Stoga niko drugi nego sam Bog beše onaj koga je i David molio za svoje izbavljenje: „Ka Gospodu zavikah u nevolji svojoj, i usliši me. Gospode, izbavi dušu moju od usta lažljivijeh i od jezika lukavoga.“ Njemu je, zahvaljujući, izgovorio i reči Pesme u sedamnaestom psalmu, u dan u koji ga je Gospod izbavio iz ruke svih njegovih neprijatelja i iz ruke Saulove, govoreći: „Ljubiću te, Gospode, krjeposti moja, Gospode, grade moj, zaklone moj, koji se oboriti ne može, izbavitelju moj“ A Pavle, pretrpevši mnoga gonjenja, nikome drugom nego Bogu zahvali, govoreći: „od svih izbavi me Gospod!“; „u koga se nadamo da će nas i opet izbaviti“ I niko drugi nego Bog blagoslovio je Avrama i Isaka; a Isak, moleći se za Jakova, reče: „A Bog svemogući da te blagoslovi, i da ti da veliku porodicu i umnoži te da od tebe postane mnoštvo naroda. I da ti da blagoslov Avramov, tebi i sjemenu tvojemu s tobom, da naslijediš zemlju u kojoj si došljak, koju Bog dade Avramu.“ Ali ako nikome drugom osim Bogu ne pripada da blagosilja i izbavlja, i ako niko drugi nije bio Jakovljev izbavitelj nego sam Gospod, i ako je patrijarh Onoga koji ga je izbavio molio za svoje unuke, onda očigledno nikoga drugog nije pridružio Bogu u svojoj molitvi osim Božje Reči, koju je stoga nazvao Anđelom, jer je On jedini onaj koji otkriva Oca. To je učinio i apostol, kada je rekao: „Blagodat vam i mir od Boga Oca našega i Gospoda Isusa Hrista.“ Jer tako je blagoslov bio siguran, zbog Sinove nerazdvojivosti od Oca, i zato što je milost koju Oni daju jedna te ista. Jer iako je Otac daje, kroz Sina je dar; i iako se kaže da je Sin udeljuje, Otac je taj koji je pruža kroz Sina i u Sinu; jer „Blagodarim neprestano Bogu mojemu“, kaže apostol pišući Korinćanima, „za vas, na blagodati Božijoj koja vam je data u Hristu Isusu“ (1. Korinćanima 1:4). A to se može videti na primeru svetlosti i zračenja; jer ono što svetlost obasjava, to zračenje ozaruje; a ono što zračenje ozaruje, od svetlosti ima svoje obasjanje. Tako i kada se gleda Sin, gleda se i Otac, jer je On Očevo zračenje; i tako su Otac i Sin jedno.
14. Ali nije tako sa stvorenim stvarima i tvorevinama; jer kada Otac dela, ne dela nikakav anđeo, niti bilo koje drugo stvorenje; jer nijedno od njih nije delatni uzrok, nego spadaju u ono što je nastalo; štaviše, budući odvojeni i razdvojeni od jedinog Boga, i druge prirode, i budući dela, oni niti mogu činiti ono što Bog čini, niti, kao što rekoh ranije, kada Bog daje milost, mogu s Njim davati milost. Niti bi, ugledavši anđela, čovek rekao da je video Oca; jer anđeli su, kao što je pisano, „duhovi za služenje, koji se šalju da služe“ (Jevrejima 1:14), i glasnici su darova koje On kroz Reč daje onima koji ih primaju. I anđeo, kada se javi, sam priznaje da ga je poslao njegov Gospod; kao što je Gavrilo priznao u slučaju Zaharije, a i u slučaju Marije, Bogorodice. A onaj ko vidi viđenje anđela, zna da je video anđela, a ne Boga. Jer Zaharija je video anđela; a Isaija je video Gospoda. Manoje, otac Samsonov, video je anđela; ali je Mojsije gledao Boga. Gedeon je video anđela, a Avramu se javio Bog. I niti je onaj ko je video Boga gledao anđela, niti je onaj ko je video anđela smatrao da vidi Boga; jer se veoma, ili pre potpuno, ono što je po prirodi nastalo razlikuje od Boga Tvorca. Ali ako je ikada, kada je anđeo bio viđen, onaj ko ga je video čuo Božji glas, kao što se dogodilo kod grma; jer „I javi mu se anđeo Gospodnji u plamenu ognjenom iz kupine. I pogleda, a to kupina ognjem gori a ne sagorijeva. I Mojsije reče: Idem da vidim tu utvaru veliku, zašto ne sagorijeva kupina. A Gospod, kad ga vidje gdje ide da vidi, viknu ga Bog iz kupine i reče: Mojsije! Mojsije! A on odgovori: Evo me. A Bog reče: Ne idi ovamo. Izuj obuću svoju s nogu svojih, jer je mjesto gdje stojiš sveta zemlja. Još reče: Ja sam Bog oca tvojega, Bog Avramov, Bog Isakov i Bog Jakovljev.“, ipak anđeo nije bio Bog Avramov, nego je u anđelu Bog govorio. A ono što se videlo beše anđeo; ali je Bog govorio u njemu. Jer kao što je Mojsiju govorio u stubu od oblaka u šatoru, tako se Bog javlja i govori u anđelima. Tako je opet i sinu Navinovom govorio preko anđela. Ali ono što Bog govori, sasvim je jasno da to govori kroz Reč, a ne kroz nekog drugog. A pošto Reč nije odvojena od Oca, niti Mu je neslična i tuđa Očevoj Suštini, ono što ona dela, to su Očeva dela, i njeno sazdavanje svega jedno je s Njegovim; i ono što Sin daje, to je Očev dar. A onaj ko je video Sina, zna da je, videvši Njega, video ne anđela, niti nekoga ko je tek veći od anđela, niti uopšte bilo koje stvorenje, nego samog Oca. A onaj ko sluša Reč, zna da sluša Oca; kao što onaj koga ozaruje zračenje zna da ga obasjava sunce.(Četiri besede protiv arijanaca, Beseda III)
KOMENTARI
Očigledno je da je Atanasijeva namera sve vreme da pobije arijansku tvrdnju da su Otac i Sin jedno samo u pogledu svoje svrhe i volje, budući da bi se to moglo reći i za stvorenu duhovnu vojsku koja sluša Boga i služi Mu. Atanasije nastoji da dokaže da anđeli nisu Bog po suštini, niti su suštinski jedno s Ocem, kao što je Hristos. To čini upoređujući način na koji anđeoska stvorenja govore i deluju sa načinom na koji to čine Bog ili Hristos.
Kao potporu navodi biblijske odlomke za koje veruje da su ukazivanja na stvorene duhovne izaslanike koje Bog šalje. Te stihove uzima kao slučajeve u kojima Bog govori u anđeoskim stvorenjima i kroz njih, poput Gavrila, umnogome na isti način na koji Bog govori i deluje kroz proroke.
Međutim, Atanasije je jasan i u tome da postoje određeni slučajevi u kojima se kao Anđeo opisuje Isus, a ne duhovno stvorenje. On navodi Postanje 48:15-16, gde se Jakov moli Anđelu da blagoslovi njegove unuke, kao dokaz da to nije stvorenje, nego nestvorena Reč Božja, tj. Gospod Isus Hristos. Atanasije se dalje poziva na grčki prevod Isaije 9:6 kako bi pokazao da se Hristos naziva Anđelom velikog Saveta. Zapravo, jedan tekst u kome pominje kako se Jakov moli Bogu jeste u stvari ukazivanje na Anđela Gospodnjeg.
Evo odlomka o kome je reč:
„A kad osta Jakov sam, tada se jedan čovjek rvaše s njim do zore. I kad vidje da ga ne može savladati, udari ga po zglavku u stegnu, te se Jakovu iščaši stegno iz zglavka, kad se čovjek rvaše s njim. Pa onda reče: Pusti me, zora je. A Jakov mu reče: Neću te pustiti dokle me ne blagosloviš. A čovjek mu reče: Kako ti je ime? A on odgovori: Jakov. Tada mu reče: Otsele se nećeš zvati Jakov, nego Izrailj; jer si se junački borio i s Bogom i s ljudima, i odolio si. A Jakov zapita i reče: Kaži mi kako je tebi ime. A on reče: Što pitaš kako mi je ime? I blagoslovi ga ondje. I Jakov nadjede ime onomu mjestu Fanuil; jer, veli, Boga vidjeh licem k licu, i duša se moja izbavi. I sunce mu se rodi kad prođe Fanuil, i hramaše na stegno svoje. Zato sinovi Izrailjevi ne jedu krajeva od mišića na zglavku u stegnu do današnjega dana, što se Jakovu povrijediše krajevi od mišića na zglavku u stegnu.“ Postanje 32:24-32, Legacy Standard Bible (LSB)
A prema proroku Osiji, Čovek s kojim se Jakov rvao i koga je prepoznao kao Boga beše Anđeo Gospodnji:
„I s Judom ima Gospod parbu i pohodiće Jakova prema putovima njegovijem, platiće mu po djelima njegovijem. U utrobi uhvati za petu brata svojega, i u sili svojoj bori se s Bogom; Bori se s anđelom, i nadjača; plaka, i moli mu se; nađe ga u Vetilju, i ondje govori s nama.“ Osija 12:2-5 LSB – Up. Post. 28:10-22; 31:10-13; 35:1, 7
Dakle, Atanasije ne poriče da je Isus Božji Anđeo koji se javljao u prošlosti. Naprotiv, on nije verovao da tekstovi koje su drugi pre njega i posle njega navodili u prilog tome da je Anđeo Božji zapravo preovaploćeni Hristos, uistinu govore o Isusu.
DALJE ČITANJE
DALJE ČITANJE
PONOVNI OSVRT NA HRISTOLOGIJU JUSTINA MUČENIKA
63 citata crkvenih otaca o Anđelu Gospodnjem
Antiohijski sabor o Hristovom božanstvu
AVGUSTIN I STAROZAVETNE TEOFANIJE
AVGUSTIN O TOME DA JE ISUS ANĐEO JHVH