Isaija 53 ne govori o nacionalnom Izraelu

Postoje muslimanski polemičari i antihrišćanski rabini poput Tovije Singera koji poriču da je Isaija 52:13-53:12 proroštvo o zamenskom stradanju i zamenskoj smrti Mesije, posebno Isusa. Neki tvrde da se to odnosi na nacionalni Izrael koji strada za grehe naroda kako bi svetu doneo isceljenje i obnovu.

Poznati mesijanski jevrejski učenjak i apologeta dr Majkl L. Braun objašnjava zašto je ovo tumačenje zapravo očajničko i izveštačeno:

IDENTITET SLUGE

Hrišćanski tumači su u Isaiji 40-55 prepoznali četiri pesme o Sluzi, na osnovu onoga što izgleda kao identitet Sluge u 42:1-4 (neki uključuju i 5-7); 49:1-6 (neki uključuju i 7-11); 50:4-10; i 52:13-53:12. Iako je to privlačno, s obzirom na očiglednu tematsku saglasnost ova četiri odlomka, najbolje je ispitati svako pojavljivanje reči sluga (hebrejski ‘ebed) u pogl. 40-55 pre nego što se bilo koji od tih tekstova izdvoji iz šireg konteksta. To će 52:13-53:12 dovesti u jasniji fokus.

Imenica ‘ebed (u jednini) javlja se ukupno 17 puta u Isaiji 40-51, ponekad u odnosu na narod Izrael kao celinu (41:8-9; 42:19 [2x]; 43:10; 44:21 [2x]; 45:4; 48:20), a ponekad u odnosu na pravednog pojedinca unutar naroda (49:1-2, 4-7; 50:10). U nekoliko stihova nije jasno da li se misli na pojedinca ili na narod (ili, možda, na pravedni ostatak unutar naroda), premda se u prilog tumačenju o pojedincu može izneti dobar razlog (42:1; 44:1-2). Imenica se ponovo javlja u 52:13 i 53:11, pri čemu se tumačenje o pojedincu čini najverovatnijim, što bi značilo da se pominjanja sluge kao naroda zapravo završavaju sa Isaijom 48:20, dok pominjanja sluge kao pojedinca dolaze u najjasniji fokus počev od Isaije 49 i nastavljaju se do kraja 53. poglavlja. U skladu s tim, u pogl. 40-48 „Izrael” se javlja 34 puta, a „Jakov” 19 puta, dok se u pogl. 49-53 „Izrael” javlja 6 puta (5 puta u pogl. 49), a „Jakov” 3 puta (sva tri puta u pogl. 49). Tako je, kada se stigne do Isaije 52:13, u središtu pažnje osoba, a ne narod, iako je ta osoba svakako povezana sa svojim narodom. („Sluga” u jednini se u Isaiji ne javlja više posle 53:11; za množinu vidi 54:17; 56:6; 63:17; 65:9, 13 [3x], 14-15; 66:14.)

Rabinska egzegeza takođe u nekoliko odlomaka prepoznaje pojedinca; up. npr. Targum uz 42:1; 52:13 (Mesija; to je još jasnije izraženo u Midraš Tanhuma uz 52:13; vidi dole); Raši i Ibn Ezra uz 49:1 (prorok); Radak uz 42:1 (Mesija), 49:1 i 50:10 (prorok); Abravanel uz 42:1 (Mesija), 49:1 i 50:10 (prorok); zapazimo takođe da Raši 50:10 tumači u odnosu na proroke. Zato je netačno tvrditi da tradicionalna jevrejska egzegeza uvek prepoznaje Izrael kao slugu Gospodnjeg u Isaiji 40-55, budući da rabini u nekoliko odlomaka izvan Isaije 53 prepoznaju slugu kao pojedinca (bilo Mesiju bilo proroka). Znakovito je da se u 49:1-6 Sluga, koji je očigledno pojedinac, u 3. stihu naziva „Izrael”, ali ima zadatak da obnovi Jakova i ponovo sabere Izrael u 5-6. stihu.

Kao što stoji u Mecudat Davidu: „Gle, preda Mnom si ti [misli se na proroka] kao mnoštvo Izraela [hamon yisra’el], i proslaviću se u tebi kao u svima njima” (up. Ibn Ezru, koji je objasnio da Bog gleda na slugu, koji je prorok, kao da je on sav Izrael). Tako sluga Gospodnji, kao pojedinac unutar Izraela, ispunjava zadatak Izraela, što uključuje i to da bude svetlost narodima (49:6-7; vidi i 42:3-7; setimo se da je Izrael najpre bio lično ime pre nego što je postao ime naroda, kao što je bio slučaj i sa Jakovom, pa lična upotreba tog imena u 49:3 nije nimalo neprikladna).

Zapazimo i to da je Sluga Gospodnji u Isaiji 53 pravednik koji strada bez krivice (vidi dalje dole), dok Izrael kao sluga često nije nimalo pravedan. Tako se u 42:24-25 kaže da je sluga Izrael odveden u izgnanstvo zbog greha, navukavši na sebe Božji gnev; u 43:8 sluga Izrael je slep i gluv (vidi i 42:18-19); u 43:22-28 Izrael ne priziva Gospoda; u 47:6 Bog je gnevan na Izrael; u 48:1-6 Izrael je ponovo kriv, uz proricanje izgnanstva i povratka (vidi i 48:8b-11, 17-19); a u 50:1 Božja optužba je otvorena: „za bezakonja svoja prodadoste se i za vaše prijestupe bi puštena mati vaša“ (Isaija 50:1 ESV); biti „prodan” i „otpušten” istoznačno je sa odlaskom u izgnanstvo. Kao što primećuje Hugenberger: „Deuteroisaija više puta naglašava da je savremeni Izrael grešan narod, koji strada zbog sopstvenih prestupa (40:2; 42:18-25; 43:22-28; 47:7; 48:18 i dalje; 50:1; 54:7; 57:17; 59:2 i dalje). Ta se tvrdnja izričito iznosi u vezi sa ostatkom u 43:22; 46:3, 12; 48:1, 8; 53:6, 8; 55:7; 58:1 i dalje; 63:17; 64:5-7.”

To je u saglasnosti sa proročkim glasovima poput Amosa (npr. 4:4-12) i Osije (npr. 5:7-15), kao i sa izričitim svedočanstvom 2. Carevima 17 (vidi naročito 7-23. stih), koji naglašeno tvrde da je asirsko izgnanstvo 10 severnih plemena Izraela usledilo zbog istrajne, nepokajane pobune i greha Izraela. Shodno tome, proroci poput Jeremije (npr. 32:28-36) i Jezekilja (npr. 5:5-17), zajedno sa izričitim svedočanstvom 2. Dnevnika 36 (vidi naročito 15-16. stih), naglašeno tvrde da je vavilonsko izgnanstvo južnih plemena Jude usledilo zbog istrajne, nepokajane pobune i greha Jude. To potvrđuje i retrospektivno svedočanstvo Plača Jeremijinog (1:5, 8, 14, 18, 20, 22; 2:14; 3:40-42; 4:12-13; 5:7, 16), zajedno sa Jezdrom (9:6-7), Nemijom (9:26-36), Danilom (9:4-13) i Zaharijom (1:1-6).

Tradicionalna jevrejska egzegeza pre svega vidi Izrael (ili pravedni ostatak Izraela) kao slugu iz Isaije 53, shvatajući 52:14-53:8 kao odraz zaprepašćenja kraljeva narodâ koji su, pri budućem uzvišenju Izraela (52:13), zapanjeni kada shvate da narod Izraela, prognan među njih, nije stradao za sopstvene grehe, nego za grehe tih stranih zemalja. I ti kraljevi shvataju da je upravo stradanje Izraela njima donelo oproštaj i isceljenje.

Tako su Raši i niz drugih jevrejskih tumača razumeli da Isaija 53 govori o zamenskom stradanju – štaviše, čak i o zamenskom pomirenju – uprkos teškoći da se objasni kako se to primenjuje na dejstva stradanja Izraela u izgnanstvu. Raši je prokomentarisao (uz 53:4) da je sluga „bio kažnjavan bolovima da bi za sve narode bilo izvršeno pomirenje stradanjem Izraela. … bio je kažnjavan da bi bilo mira za ceo svet.” Slično tome, rabin Josef Kara iz 11. veka pisao je da je „Sveti sebi stvorio jedan pravedan narod na svetu, koji je na sebe poneo sva bezakonja da bi ceo svet bio sačuvan; „ranom njegovom“ bilo je isceljenja za nas.” U skladu s tim, rabin Josef ben Natan, antihrišćanski apologeta iz 13. veka, objasnio je: „„A on bolesti naše nosi“: sada mi [misli se na neznabožačke kraljeve] vidimo da to nije bio uzrok: bolest koja je trebalo da dođe na nas došla je na njega, i kroz njih je za nas izvršeno pomirenje: njegova kaznenja bila su za naše prestupe i donela su nam mir; Sveti nije, kao što bi inače učinio, uništio svet zbog naših bezakonja.”

Rabin Jehuda Halevi u Kuzariju takođe je razumeo da Isaija 53 govori o zamenskom stradanju, opet u vezi sa stradanjima Izraela u izgnanstvu: „Sada smo mi njima opterećeni [tj. nemoćima i bolestima iz Isaije 53:4], dok celina uživa počinak i blagostanje. Iskušenja koja nas snalaze imaju za cilj da iskušaju našu veru, da nas potpuno očiste i da sa nas uklone svaku ljagu. Ako smo dobri, Božanski Uticaj je sa nama na ovom svetu” [2:44, Hiršfeldov prevod]. A onda srž stvari iz Kuzarija gotovo doslovno prenosi Isak Troki, karaitski polemičar i pisac, u svom delu Hizzuk Emunah, „Ojačana vera”: „Razlog za to je što je Izrael najodabraniji među ljudskim rodom, kao što je srce najodabraniji organ u telu; kada su, dakle, u izgnanstvu usred naroda, poput srca usred ostalih organa, oni nose sve nevolje koje pogađaju neznabošce među kojima se nalaze, upravo kao što srce nosi gorčinu i muku celoga tela u čijem središtu prebiva.”

Sve to je, međutim, potpuno neodrživo u širem biblijskom kontekstu (vidi gore, u vezi sa jednodušnim svedočanstvom proroka, sveštenika i vođa da su Izrael i Juda pravedno odvedeni u izgnanstvo zbog svojih mnogih greha). Jezekilj nam kaže kakva će biti presuda narodâ o uzroku izgnanstva Izraela: „I narodi će poznati da se za svoje bezakonje zarobi dom Izrailjev, što meni zgriješiše, te sakrih lice svoje od njih, i dadoh ih u ruke neprijateljima njihovijem, i svi padoše od mača. Po nečistoti njihovoj i po prijestupu njihovu učinih im i sakrih lice svoje od njih“ (Jezekilj 39:23-24 NJPS).

Dakle, daleko od toga da narodi otkrivaju kako narod Izrael nije stradao za sopstvene grehe nego za grehe naroda, ti narodi saznaju da „da se za svoje bezakonje zarobi dom Izrailjev“ Štaviše, stradanja Izraela u izgnanstvu nisu narodima donela isceljenje, nego sud. Kao što stoji u Jeremiji 50:17-18 (ESV): „Izrailj je stado razagnano, lavovi ga rasplašiše; najprije ga jede car Asirski, a poslije mu kosti izlomi Navuhodonosor, car Vavilonski. Zato ovako veli Gospod nad vojskama, Bog Izrailjev: Evo, ja ću pohoditi cara Vavilonskoga i zemlju njegovu, kao što sam pohodio cara Asirskoga“ (za opšte načelo da Bog uništava narode među koje je prognao svoj narod, vidi Jeremija 30:11; Zaharija 2:6-9).

Ukratko, nacionalni sluga, Izrael, jeste voljen od Boga, ali je kriv, slep i gluv, i strada za sopstvene grehe. Sluga kao pojedinac je pravedan i strada zamenski za grehe drugih. To je u saglasnosti sa sinajskom teologijom blagoslova za nacionalnu poslušnost i prokletstava za nacionalnu neposlušnost (Levitska 26; Ponovljeni zakoni 28). U tom svetlu, pravedni nacionalni Izrael bio bi utvrđen u zemlji i pobeđivao bi svoje neprijatelje; nepravedni Izrael bio bi prognan među narode, savladan od svojih neprijatelja. Rečima Danila, izgovorenim u vavilonskom ropstvu: „I sav Izrailj prestupi Zakon Tvoj i odstupi da ne sluša glasa Tvojega, i zato dođe na nas prokletstvo i kletva zapisana u Zakonu Mojsija, sluge Božijega, jer mu sagriješismo“ (Danilo 9:11 ESV).

Može li se Isaija 53 umesto toga odnositi na pravedni ostatak, kao što tvrde neki rabinski komentatori? Čini se da se glas tog ostatka čuje u odlomcima poput Psalma 44, gde pisac protestuje da su strašne nevolje snašle njegov narod „ali ne zaboravismo tebe, niti prestupismo zavjeta tvojega“ (Psalam 44:17 ESV).

Svakako, bilo je pravednih pojedinaca poput Danila i Jezekilja koji su stradali u izgnanstvu zbog krivice naroda kao celine. Ipak, i ovde se to tumačenje raspada, jer: (1) Stradanje pravednog ostatka nije narodima donelo isceljenje, nego ih je, naprotiv, Gospod strogo osudio zbog njihovog prekomernog postupanja prema Izraelu (vidi gore, u vezi sa Jeremijom 50:17-18; vidi i Mihej 5:5-6, gde Božje izbavljenje njegovog naroda znači sud nad narodima ugnjetačima); (2) Nasuprot gledištu Ibn Ezre, da je „isceljenje” naroda došlo kroz molitve prognanog Izraela za njihovo dobro (u skladu sa Jeremijom 29:7), ti narodi ne samo da nisu bili isceljeni, nego izgleda da se pravedni ostatak zauzimao za to da na njihove neprijatelje dođe sud (a ne isceljenje). Vidi npr. Plač Jeremijin 1:22 i 3:61-66, i zapazi da se taj pravedni ostatak poistovećivao sa grehom i krivicom ostatka naroda Izraela, priznajući time da je njihovo stradanje pravedno; (3) Budući da je sluga na drugim mestima u Isaiji 40-55 očigledno pojedinac (vidi ponovo gore), i budući da se Isaija 53 prirodnije čita lično nego kolektivno, nema dobrog razloga da se primeni na pravedni ostatak, osim ako se taj ostatak ne svede na jednoga, naime na Mesiju, istinski Pravednoga, čije zamensko stradanje donosi isceljenje pokajanom Izraelu i narodima. (Braun, The Moody Handbook of Messianic Prophecy: Studies and Expositions of the Messiah in the Old Testament, Majkl Rajdelnik i Edvin Blum (glavni urednici) [Moody Publishers, Chicago, IL 2019], Isaiah 52:13-53:12: The Substitution of the Servant of the Lord, str. 962-966)