Katolik pogrešno čita Justina?
Navodim odlomak iz članka Denisa Minsa o Justinu Mučeniku, koji se bavi teologijom ovog blaženog svetitelja.
BOG I NJEGOV LOGOS
Postojanje Boga je za Justina aksiom. To je nešto što duše mogu da opaze bez pomoći milosti ili otkrivenja (Dial. 4.7). Justin naglašava Božju transcendentnost, opisujući ga izrazima koji se sreću kod savremenih ili gotovo savremenih platonista. Bog je nerođen (1 Apol. 14.1; 25.2; 49.5; 53.2; 2 Apol. 6.1; 12.4; 13.4; Dial. 5.4; 114.3; 126.2; 127.1), neizreciv (1 Apol. 9.3; 61.11; 2 Apol. 10.8; 12.4; 13.4; Dial. 126.2; 127.2), neimenljiv (1 Apol. 61.11; 63.1; 2 Apol. 6.1), neraspadljiv (Dial. 5.4), nepromenljiv (1 Apol. 13.4), apathes (1 Apol. 25.2.). U Dial. 3.4 starac pita Justina za definiciju filozofije, a on odgovara da je filozofija znanje o onome što jeste (episteme . . . tou ontos) i temeljno poznavanje onoga što je istinito (tou alethous epignosis). U rukopisnom tekstu, Justin zatim biva upitan za definiciju Boga, ali neki komentatori predlažu da je „Bog“ ovde iskvarenje izraza „ono što jeste“ (pri čemu je to on pogrešno pročitano kao ton theon). Justinov odgovor glasi: „ono što je uvek isto i na isti način i što je uzrok postojanja svemu ostalom – to, doista, jeste Bog“. Ovo poistovećivanje Boga s onim što jedino istinski postoji, koje je pozajmilo Platonov opis Ideja i bilo potkrepljeno time što Bog sebe naziva „onaj koji jeste“ (ho on) u Izlasku 3:14, čvrsto će se ukoreniti u hrišćanskoj tradiciji kao način opisivanja razlike između Boga kao uzroka svega, koji jedini postoji u punom smislu te reči, i svega ostalog što nastaje (ginetai) zato što ga Bog uzrokuje. Budući da Bog toliko prevazilazi svoja stvorenja, ona sama po sebi ne mogu imati nikakvo stvarno znanje o njemu. Pošto su stvorene (Dial. 5.4), ljudske duše nemaju srodnost s Bogom kojom bi mogle da opaze Boga, niti sposobnost mišljenja o Bogu (Dial. 4). Znanje o Bogu moguće je jedino zahvaljujući milostivom božanskom otkrivenju, koje je najpre predato kroz nadahnuće proroka božanskim Duhom (Dial. 7), a zatim kroz ovaploćenje Logosa.
Zbog Božje transcendentnosti potrebna je posrednička „sila Božja“, poput Logosa, da bi otkrila njegovu volju. Na nekoliko mesta božanska transcendentnost izražena je prostornim terminima: „niko ko ima imalo razuma ne bi se usudio da kaže da je Otac i Tvorac svega napustio sve nadnebesko Justinov način bavljenja Bogom i božanskim Logosom ima izvesnih srodnosti s prikazima Boga i drugih bogova koje daju Alkinoj, Maksim iz Tira i Numenije,9 ali Justinova primarna briga tiče se Logosa kao otkrivaoca istine i Očeve volje (1 Apol. 23.2; 63.5; Dial. 11.4–5; 34.8; 43.2; 133.6), a ne kao posrednika u stvaranju i upravljanju kosmosom. Logos se opisuje kao „drugi Bog“ (hetereos theos) (Dial. 62.2; 128.4; 129.1, 4), različit po broju ali ne i po nameri (gnome, Dial. 56.11). Ovo je shvatano tako da podrazumeva da su njih dvojica isti po suštini.10 Ali Justin misli, kao što ga i Trifon razume, da „drugi“ bog „nikada nije učinio niti rekao išta drugo osim onoga što Tvorac svega namerava (para gnomen)“.11 I Alkinoj govori o poslušnosti stvorenih bogova tvorcu (up. Alkinoj, Priručnik 15.2).
Justin se ne slaže s onima, možda među svojim jednovernicima, koji veruju da je ta „sila“ „nedeljiva i neodvojiva od Oca“ na način na koji je svetlost sunca neodvojiva od samog sunca (Dial. 128.3). Kada Justin kaže da je Logos rođen od Oca Očevom silom i voljom, a ne odsecanjem (Dial. 128.4), to je da bi se uklonila svaka pomisao da je božanska suština (ousia) podeljena ili izmenjena; to nije tvrdnja o suštinskom jedinstvu Logosa s Bogom [sic].12 Iako logika Justinovog argumenta zahteva da Logos ne može biti, poput Boga, agen(n)etos, nije jasno da li se, i u kom smislu, biti „rođen“ od Boga razlikuje od toga biti stvoren, osim što se kaže da ga je Bog rodio IZ SEBE SAMOGA kao razumnu silu PRE SVIH STVORENJA (ktismaton) (Dial. 61.1; up_. Dial_. 62.4; 129.4–5). Postoji nekoliko odlomaka u kojima se smatralo da Justin ovom „drugom“ Bogu pripisuje posredničku ulogu u stvaranju vaseljene iz neuobličene materije, ali ni u jednom od njih nije neosporno jasno da je to Justinovo značenje (1 Apol. 59.5; 64.5; 2 Apol. 6.3).
Uprkos svom naglašavanju božanske transcendentnosti, Justin prikazuje Boga kao nekoga ko je izuzetno neposredno uključen u svoje stvorenje i zainteresovan za njega: upravo kao tvorca Justin, doista, razlikuje Boga od Logosa (Dial. 55.1, up. 1 Apol. 58.1; Dial. 56.1; 60.2, i Alkinoj, Priručnik 15.2). Čak i ako je njegova promisao posredovana Logosom i anđelima (2 Apol. 5.2; up. Alkinoj, Priručnik 15.1), on je „samilosni Otac svih, koji obiluje milošću“ (Dial. 108.3), koji se stara o ljudskim bićima (1 Apol. 28.4; Dial. 1.4) i koji je, iz svoje dobrote, sve stvorio radi njih (1 Apol. 10.2). On se raduje onima koji podražavaju „dobra koja su mu prisutna: uzdržanost, pravednost i čovekoljublje“ (2 Apol. 4.2; 1 Apol. 10.1).
Platonu se takođe pripisuje da je od Mojsija izveo svoju tvrdnju u Timaju (36b; 34a–b) da je Bog postavio Dušu sveta (za Justina, Sina Božjeg) u vaseljenu u obliku slova X (1 Apol. 60.1–5). Dalja tvrdnja da je Platon kod Mojsija našao zagonetnu naznaku o Svetom Duhu (1 Apol. 60.6–7) ne odnosi se na Timaja, nego na izraz iz Druge poslanice (312e: „treće o trećem“ – ta de trita peri ton triton) koji je možda uticao na Numenijevu trijadu bogova (up. Numenije fr. 24). (Mins, „Justin Martyr“, u The Cambridge History of Philosophy in Late Antiquity, priredio Lojd P. Gerson [Cambridge University Press, 2010], tom 1, str. 263-265; naglasak moj)
10 Osborne 1981: 215. (Isto, str. 264)
Nasuprot Minsovom skepticizmu, Justin je jasan u onome što veruje o Hristu. Ali najpre, da istaknem neka od Minsovih ključnih priznanja u vezi s Justinovim hristološkim/teološkim stavovima:
Hristos je razumna/logosna Sila Božja koja je rođena iz same Božje suštine pre svih stvorenja. Nasuprot Minsu, ovo jasno pokazuje da Justin nije smatrao da je Logos stvorenje niti da je među stvarima koje je Bog stvorio.
Drugi naučnici razumeju Justina tako da on potvrđuje da su Bog i njegova Reč jednaki po suštini. Ovo pokazuje da Mins nije poslednja reč o toj temi, niti nepogrešivi autoritet za Justinove hristološke stavove.
Transcendentni Bog koji voli svoja stvorenja poslao je svoju rođenu Reč (a i anđele) kako bi se neposredno uključio u svoje stvorenje.
U vezi s tom činjenicom, nestvorena Reč je poslata u svet da se ovaploti, tj. da postane Čovek Hristos Isus.
Proroci su bili nadahnuti BOŽANSKIM Duhom.
Justin Platonov izraz „treće o trećem“ shvata kao ukazivanje na Svetog Duha, što upućuje na trojstveni oblik njegove teologije. Uostalom, jedini način na koji je Justin mogao da u tom izrazu o trojem vidi aluziju na Svetog Duha jeste ako je imao u vidu tri Božanske Ličnosti Božanstva.
Ovo možda objašnjava zašto na drugom mestu taj isti pisac Mins može da govori o trojstvenom razumevanju Justinovog spisa:
5 Ovo poglavlje, zajedno sa sledećim, prekida Justinov izveštaj o liturgijskom životu njegove zajednice i očigledno uključuje građu iz drugog izvora, koja je loše prilagođena njegovoj neposrednoj svrsi i koja je ponovljena u istom poglavlju. Primamljivo je pretpostaviti da je pred nama ili Justinov sopstveni nedovršeni nacrt, ili spajanje građe iz Justinovog pera koje je izvršio veoma rani priređivač, a koja je ovde sastavljena, u kontekstu izveštaja o krštenju u ime Oca, Sina i Duha, da bi poslužila kao odbrana određenog razumevanja trojstvene teologije. Teško je reći koja je bila prvobitna svrha tog izvora, premda je verovatno da je taj izvor bio Justinovo sopstveno delo, a ne nečije drugo. Naizgled je usmeren protiv Jevreja, ali se možda ticao i hrišćanskih jeretika, možda Markiona, možda modalista, pa tako 128. poglavlje Dijaloga, koje ima mnogo odjeka s ovim poglavljem Prve apologije, ukazuje na to da su hrišćanski modalisti bili ti koje je Justin napadao. Moguće je da je Justin koristio svoju Apologiju kao katehetsko sredstvo i da ju je prošaravao beleškama koje su proširivale njenu upotrebljivost, i da su one bile uključene u prototip objavljene Apologije. (Justin, Philosopher and Martyr: Apologies (Oxford Early Christian Texts), priredili s komentarom na tekst Denis Mins i Pol Parvis [Oxford University Press, 2009], „Justin’s Apology on Behalf of Christians“, 63.1, str. 245; naglasak moj)
Imajući prethodno u vidu, sada ću pokazati da su naučnici poput Ozborna, koji su tvrdili da je Justin učio da Reč deli istu suštinu s Bogom, u pravu, i da Mins greši. To ću utvrditi navodeći mesta na kojima blaženi svetitelj poistovećuje Isusa s JHVH Bogom Svemogućim o kome se govori i koji se obožava kroz čitave Psalme.
Takođe ću dokazati da je Justin razmišljao u skladu s trojstvenim verovanjima, budući da o hrišćanima govori kao o onima koji obožavaju tri Ličnosti, naime Boga, Hrista i proročkog Duha.
JHVH nad vojskama postaje Čovek Hristos Isus
Koristiću prevod Tomasa B. Folsa, The Fathers of the Church Patristic Series: Justin Martyr, The First Apology, The Second Apology, Dialogue with Trypho, Exhortation to the Greeks, Discourse to the Greeks, The Monarchy of the Rule of God, koji je 2008. objavio Catholic University of America Press. Sav naglasak biće moj.
Poglavlje 66
Ovu hranu nazivamo Evharistijom, u kojoj može učestvovati samo onaj ko je priznao istinitost naših učenja, ko je očišćen krštenjem radi otpuštenja svojih grehova i radi svog preporoda, i ko svoj život uređuje po načelima koja je Hristos postavio. Ne uzimamo ih kao običan hleb niti kao obično piće, nego, kao što se naš Spasitelj Isus Hristos, kroz reč Božju, ovaplotio i uzeo na sebe telo i krv radi našeg spasenja, tako, kako smo poučeni, i hrana koja je molitvom Njegove reči1 postala Evharistija, i koja usvajanjem hrani naše telo i krv, jeste i telo i krv onoga Isusa koji je postao telo. Apostoli su u svojim uspomenama, koje se zovu jevanđelja, predali ono što im je Isus zapovedio da čine; da je uzeo hleb i, pošto je zahvalio, rekao: „Ovo činite u spomen na mene; ovo je telo moje.“ Na isti način, uzeo je i čašu, zahvalio i rekao: „Ovo je krv moja“;2 i samo njima je dao. Zli demoni su, podražavajući ovo, naredili da se isto vrši u mitrejskim misterijama.3 Jer, kao što znate ili možete lako saznati, u njihovim mističnim obredima posvećenja koriste se hleb i čaša vode, uz izvesne bajalice. (Prva apologija, str. 105-106)
Poglavlje 36
Trifon tada reče: „Može se i priznati da je upravo onako kako kažeš, i da su Proroci prorekli da Hristos treba da strada, da će biti nazvan Kamenom, da će nakon Njegovog prvog dolaska, u kome je objavljeno da će se pojaviti u stradanju, uslediti drugi u slavi, i da će On odsad biti Sudija svih ljudi, i Večni Car i Sveštenik. Ali dokaži nam da je Isus Hristos onaj o kome su ova proroštva izrečena.“
„U pravo vreme“, odgovorio sam, „daću dokaze koje želiš, ali za sada mi dopusti da navedem sledeća proroštva kako bih pokazao da je Sveti Duh u prispodobi nazvao Hrista Bogom, i Gospodom nad vojskama i Jakovljevim. Sam Bog naziva vaše tumače glupima1 zato što tvrde da ova proroštva nisu izrečena o Hristu, nego o Solomonu, kada je preneo kovčeg svedočanstva u hram koji je sam sagradio. Poslušaj ove reči Davidovog psalma: ‘Gospodnja je zemlja i sve što je na njoj; vasiona i svi koji žive u njoj. Jer ju je On osnovao na morima i utvrdio je na rekama. Ko će se popeti na goru Gospodnju; ili ko će stati na Njegovom svetom mestu? Onaj ko je nevin rukama i čist srcem, ko dušu svoju nije uzalud uzeo, niti se lažno zakleo bližnjemu svome. On će primiti blagoslov od Gospoda i milost od Boga Spasitelja svoga. Ovo je naraštaj onih koji Ga traže, onih koji traže lice Boga Jakovljevog. Podignite vrata svoja, o knezovi, i uzdignite se, o večna vrata, i ući će Car Slave. Ko je taj Car Slave? Gospod koji je jak i moćan u boju. Podignite vrata svoja, o knezovi, i uzdignite se, o večna vrata, i ući će Car Slave. Ko je taj Car Slave? Gospod nad vojskama, On je Car Slave.’2 Ovo dokazuje da Solomon nije bio Gospod nad vojskama. Ali, kada je naš Hristos vaskrsao iz mrtvih i uzašao na Nebo, nebeskim knezovima koje je Bog izabrao naređeno je da otvore vrata Neba da bi Car Slave mogao ući i sesti s desne strane Oca dok ne položi svoje neprijatelje za podnožje svojim nogama (kao što je rečeno u drugom3 psalmu). A kada su ti nebeski knezovi videli da je po izgledu bez lepote, časti i slave, ne prepoznavši Ga, upitali su: ‘Ko je taj Car Slave?’ A Sveti Duh je, bilo u svoje ime bilo u Očevo, odgovorio: ‘Gospod nad vojskama. On je Car Slave.’ Ali siguran sam da će svako priznati da nijedan od vratara Hrama u Jerusalimu nikada nije za Solomona (koliko god da je bio slavan car), niti za kovčeg svedočanstva, rekao: ‘Ko je taj Car Slave?’“
Poglavlje 37
„Hristos je dalje ovako opisan“, nastavio sam, „u dijapsalmu četrdeset šestog psalma, ‘Bog se uzneo uz klicanje, i Gospod uz glas trube. Pevajte hvale Bogu našemu, pevajte; pevajte hvale caru našemu, pevajte. Jer Bog je car sve zemlje, pevajte mudro. Bog je zacario nad neznabošcima; Bog sedi na svom svetom prestolu. Knezovi naroda sabrali su se s Bogom Avraamovim, jer jaki zemaljski pripadaju Bogu, i veoma su uzvišeni.’1 A u devedeset osmom psalmu Sveti Duh vas kori, i objavljuje da je Onaj koga odbijate da priznate za svog cara Car i Gospod Samuila, Arona, Mojsija i svakog drugog čoveka. Evo reči tog psalma: ‘Gospod je zacario, neka se narodi gneve. On sedi na heruvimima; neka se zemlja pokrene. Gospod je velik na Sionu i uzvišen nad svim narodima. Neka slave Tvoje veliko ime, jer je strašno i sveto; i čast Cara ljubi sud. Ti si pripremio pravila; Ti si izvršio sud i pravdu u Jakovu. Uzvisujte Gospoda Boga našega i klanjajte se podnožju nogu Njegovih, jer je svet. Mojsije i Aron među sveštenicima Njegovim, i Samuilo među onima koji prizivaju ime Njegovo. Prizivali su Gospoda (kažu Pisma), i On ih je uslišio. Govorio im je u stubu od oblaka. Držali su svedočanstva Njegova i zapovest koju im je dao. Ti si ih uslišio, Gospode Bože naš. Bio si im milostiv, Bože, a [ipak] si se osvećivao za sve njihove izmišljotine. Uzvisujte Gospoda Boga našega i klanjajte se na svetoj gori Njegovoj; jer je svet Gospod Bog naš.’2
1 Jeremija 4:22.
2 Psalam 23:1-10.
3 Psalam 109:1.
1 Psalam 46:6-10.
2 Psalam 98:1-9. (Dijalog s Trifonom, str. 202-204)
Poglavlje 41
U još jednom proroštvu, Proročki Duh, otkrivajući kroz istog Davida da će Hristos carovati posle svog raspeća, govorio je ovako: „Pevajte Gospodu, sva zemljo, i objavljujte spasenje Njegovo iz dana u dan. Jer velik je Gospod i vrlo hvale dostojan; Njega se treba bojati više nego svih bogova. Jer svi bogovi neznabožaca idoli su demona; a Bog je stvorio nebesa. Slava i hvala su pred Njim, snaga i slavljenje u svetilištu su Njegovom. Dajte slavu Gospodu, Ocu večnome; primite milost, i uđite pred lice Njegovo, i klanjajte se u svetim dvorima Njegovim. Neka se sva zemlja boji pred licem Njegovim, i neka se utvrdi i ne pokoleba. Neka se raduju među neznabošcima, govoreći: ‘Gospod je zacario s drveta.’“1
Poglavlje 42
Sada ćemo objasniti zašto Proročki Duh govori o onome što tek treba da se dogodi kao da se već dogodilo (kao što se može videti u gore navedenim odlomcima), tako da naši čitaoci nemaju izgovora [da ostanu u zabludi]. Ono za šta pouzdano zna da će se zbiti, On proriče kao da se već zbilo. Morate posvetiti punu pažnju ovim proroštvima da biste shvatili da ih tako treba i prihvatiti. David je izgovorio reči navedene [u prethodnom poglavlju] hiljadu petsto1 godina pre nego što je ovaploćeni Hristos bio raspet, i niko pre Njega ni posle Njega nije svojim raspećem izazvao radost među neznabošcima. Pa ipak, naš Isus Hristos je, posle svog raspeća i smrti, vaskrsao iz mrtvih i, pošto je uzašao na Nebo, tamo zavladao; kroz vest koju su apostoli u Njegovo ime objavili ljudima svakog naroda, radost je data onima koji iščekuju besmrtnost koju je On obećao.
1 Psalam 95:1-15. Justin je (Dijalog 73) pogrešno optužio Jevreje da su iz svog teksta izbrisali reči: „s drveta“. Te reči se ne javljaju ni u hebrejskom ni u septuagintskom tekstu, ali ih je Tertulijan poznavao; one su rani hrišćanski dodatak (Up. Varnavina poslanica 8). (Isto, str. 78-79)
Poglavlje 85
„Zatim, neki od vas se usuđuju da sledeće reči, ‘Podignite vrata svoja, o knezovi, i uzdignite se, o večna vrata, da uđe Car Slave,’1 objašnjavaju kao da se odnose na Jezekiju, dok ih drugi među vama primenjuju na Solomona. Naprotiv, možemo dokazati da nisu izrečene ni o jednome ni o drugome, niti o bilo kom od vaših careva, nego samo o našem Hristu, koji se pojavio bez lepote i časti (kao što svedoče Isaija, David i sva Pisma); koji je Gospod nad vojskama po volji Oca koji Mu je tu čast podario; koji je opet ustao iz mrtvih i uzašao na Nebo (kao što je rečeno u Psalmu i drugim odlomcima Pisma koji su Ga takođe proglasili Gospodom nad vojskama). Lako možete videti istinitost ovoga, ako samo otvorite oči i pogledate ono što se oko vas zbiva. Svaki demon biva pobeđen i pokoren kada se nad njim vrši egzorcizam u ime ovog istinitog Sina Božjeg, koji je bio Prvorođeni od svih stvorenja, koji se rodio od device, koji je stradao i bio raspet od vašeg naroda pod Pontijem Pilatom, koji je umro i zatim, posle svog vaskrsenja iz mrtvih, uzašao na Nebo. Ali, kada pokušate da nad njima vršite egzorcizam u ime bilo kog čoveka rođenog među vama (bilo careva, pravednika, proroka ili patrijaraha), nijedan demon vam neće biti pokoran. Ako bi neko među vama nad njima vršio egzorcizam u ime Boga Avraamovog, i Boga Isakovog, i Boga Jakovljevog, oni će vam se možda pokoriti. Ali neki od vaših egzorcista, kao što sam već primetio, zaklinju demone koristeći magijsku veštinu neznabožaca, služeći se kađenjem i amajlijama. Davidove reči takođe pokazuju da postoje anđeli i sile kojima je reč proroštva, kroz Davida, naredila da podignu vrata kako bi Onaj koji je ustao iz mrtvih, Isus Hristos, Gospod nad vojskama, ušao po volji Očevoj. Radi onih koji juče nisu bili s nama, ponoviću Davidovo proroštvo i sažeti mnogo od onoga što je tada rečeno. Ne smatram to beskorisnim, čak i ako to znači da se često ponavljam. Bilo bi bezumno posmatrati sunce i mesec i ostale zvezde kako se okreću istim putanjama i izazivaju istu smenu godišnjih doba; i posmatrati matematičara kako neprestano daje odgovor ‘četiri’ kada ga upitaju koliko je dva puta dva; i uvek na isti način govoriti priznajući sve druge stvari koje su čvrsto utvrđene kao istinite – pa ipak, kada se raspravlja o značenju Evo odlomka iz koga sam pokazao da nam je Bog otkrio da na Nebu postoje anđeli i sile: ‘Hvalite Gospoda s nebesa; hvalite Ga na visinama. Hvalite Ga, svi anđeli Njegovi; hvalite Ga, sve vojske Njegove.’“2
1 Psalam 23:7.
2 Psalam 148:1-2. (Isto, str. 282-284)
Evo psalama za koje je Justin verovao da se svi odnose na Hrista:
„Vrata, uzvisite vrhove svoje, uzvisite se vrata vječna! Ide Car slave. Ko je taj Car slave? Gospod krjepak i silan, Gospod silan u boju. Vrata, uzvisite vrhove svoje, uzvisite se vrata vječna! Ide Car slave. Ko je taj car slave? Gospod nad vojskama; on je Car slave.“ Psalam 24:7-10
„Ide Bog uz podvikivanje, Gospod uz glas trubni. Pojte Bogu, pojte; pojte caru našemu, pojte; Jer je Bog car od sve zemlje, pojte pjesmu. Bog caruje nad narodima; Bog sjedi na svetom prijestolu svom. Knezovi narodni sastavljaju se s narodom Boga Avramova. Jer su štitovi zemaljski Božiji. Da je uzvišen!“ Psalam 47:5-9
„pjevaj Gospodu, sva zemljo! Pjevajte Gospodu, blagosiljajte ime njegovo, javljajte od dana na dan spasenje njegovo. Kazujte po narodima slavu njegovu, po svijem plemenima čudesa njegova. Jer je velik Gospod i valja ga hvaliti; strašniji je od svijeh bogova. Jer su svi bogovi u naroda ništa; Gospod je nebesa stvorio. Slava je i veličanstvo pred licem njegovijem, sila i krasota u svetinji njegovoj.“ Psalam 96:2-6
„Gospod caruje: neka strepe narodi; sjedi na heruvimima: nek se drma zemlja! Gospod je na Sionu velik, i visok nad svima narodima. Neka slave veliko i strašno ime tvoje; da je sveti! Neka slave silu cara koji ljubi pravdu. Ti si utvrdio pravdu; sud i pravdu ti si uredio u Jakovu. Uzvisujte Gospoda Boga našega, i klanjajte se podnožju njegovu; da je sveti! Mojsije i Aron, sveštenici njegovi, i Samuilo jedan od onijeh koji prizivlju ime njegovo, prizivahu Boga, i on ih usliši. U stupu od oblaka govoraše njima; oni čuvaše zapovijesti njegove i uredbu koju im dade. Gospode, Bože naš, ti si ih uslišio; ti si im bio Bog blag i plaćao za djela njihova. Uzvisujte Gospoda Boga našega, i klanjajte se na svetoj gori njegovoj, jer je sveti Gospod Bog naš.“ Psalam 99:1-9
Budući da se svi ovi psalmi odnose na JHVH Boga, to znači da Justin zastupa stav da je Isus ljudsko ovaploćenje JHVH Boga Svemogućeg. A pošto i psalmi i ostali proročki spisi izričito uče da je JHVH nestvoren i jedini istiniti Bog,
„Gospode, ti si nam utočište od koljena do koljena. Prije nego se gore rodiše i sazda se zemlja i vaseljena, i od vijeka i do vijeka ti si Bog.“ Psalam 90:1-2
„Jer je Gospod velik Bog i velik car nad svijem bogovima. U njegovoj su ruci dubine zemaljske, i visine gorske njegove su. Njegovo je more i on ga je stvorio, i suhotu ruke su njegove načinile.“ Psalam 95:3-5
„Gospode! Čuj molitvu moju, i vika moja nek izađe preda te.“... „Davno si postavio zemlju, i nebesa su djelo ruku tvojih. To će proći, a ti ćeš ostati; sve će to kao haljina ovetšati, kao haljinu promijenićeš ih i promijeniće se. Ali ti si taj isti i godine tvoje neće isteći.“ Psalam 102:25-27 – Up. Jevrejima 1:1-3, 8-12
to znači da je Justin morao verovati da je Isus Hristos jedini istiniti Bog, i stoga jednak neizrecivom i bezimenom Bogu koji ga je rodio. Jednostavno nema načina da se ta činjenica zaobiđe. Stoga Mins prosto greši kada je neodređen u pogledu Justinovog gledišta da je Hristos jednak Ocu po suštini.
Obožavanje i slavljenje Trojstva
Poglavlje 6
Tako nas čak nazivaju i bezbožnicima.1 Mi sebe zaista proglašavamo bezbožnicima u pogledu onih koje vi nazivate bogovima, ali ne i u pogledu Najistinitijeg Boga, koji je stran svakom zlu i koji je Otac pravednosti, uzdržanosti i ostalih vrlina. Njega poštujemo i obožavamo, i Sina koji je izašao od Njega i naučio nas ovim stvarima, kao i mnoštvo dobrih anđela2 koji Ga prate i odražavaju Njegove vrline, i Proročkog Duha, i odajemo im počast u razumu i istini, i predajemo Njegovo učenje neokrnjeno svakome ko želi da ga nauči.
2 Doslovno: „i ostale dobre anđele.“ Iz ovog odlomka proizlaze dve teškoće. (I) Čini se da Justin podrazumeva da je i Hristos jedan od anđela; ali „drugi“ (allos) se u grčkom često upotrebljava pleonastički za drugi od dva odvojena subjekta, ne znaseći ništa više od „povrh toga: Up. i francusko now autres citoyens, „mi građani: (2) Odlomak bi Justina obavezao na obožavanje anđela. Da to nije bilo njegovo učenje jasno je iz poglavlja 13, 16. i 61. Činjeni su razni pokušaji drugačijeg prevoda ovog odlomka time što bi reči „mnoštvo drugih dobrih anđela; na ovaj ili onaj način zavisile od glagola „naučio: Prevod bi tada glasio: „naučio ovim stvarima nas i mnoštvo drugih dobrih anđela“; ili, još drugačije: „naučio nas o ovim stvarima, i o mnoštvu drugih dobrih anđela“: Treći objašnjavajući prevod odnosio bi reč „poštujemo“ na anđele a reč „obožavamo“ na Sveto Trojstvo. (Prva apologija, str. 38-39)
Poglavlje 13
Koji razuman čovek neće priznati da nismo bezbožnici, budući da obožavamo Tvorca ovoga sveta i tvrdimo, kao što smo poučeni, da Mu nisu potrebne krvave žrtve, livenice i tamjan. Ali Ga hvalimo koliko je u našoj moći molitvom i zahvaljivanjem za svu našu hranu.1 Poučeni smo da je jedino obožavanje dostojno Njega to da ognjem ne trošimo ono što je stvorio za našu ishranu, nego da to upotrebimo na dobro sebi i onima u nevolji, i da Mu zahvalnim glasovima prinosimo svečane molitve i himne2 za naše sopstveno stvaranje, za očuvanje našeg zdravlja, za raznolikost stvari i za smene godišnjih doba, i da Ga u molitvi preklinjemo da vaskrsnemo u život večni zbog naše vere u Njega. Naš Učitelj u ovim stvarima jeste Isus Hristos, koji je radi toga rođen i koji je raspet pod Pontijem Pilatom, prokuratorom Judeje, za vladavine cara Tiberija. Dokazaćemo da Ga obožavamo s razlogom, budući da smo saznali da je On Sin samoga živoga Boga, i verujemo da je On na drugom mestu, a Proročki Duh na trećem.3 Zbog toga nas optužuju za ludilo, govoreći da raspetom čoveku pripisujemo mesto odmah do nepromenljivog i večnog Boga, Tvorca svih stvari, ali oni ne poznaju tajnu koja je u tome. Molimo vas da toj tajni posvetite pažnju, dok vam je objašnjavamo. (Isto, str. 45-46)
Poglavlje 32
Zaista, Mojsije, prvi od Proroka, doslovno je govorio ovim rečima: „Palica se neće oduzeti od Jude, ni vladar od bedra njegovog, dok ne dođe Onaj kome je ona sačuvana; i On će biti želja naroda, koji privezuje magare svoje za lozu, koji pere haljinu svoju u krvi grožđa.“1 Na vama je da temeljno istražite i saznate do kog su vremena Jevreji imali svog vladara i cara. [Imali su vladara] do dolaska Isusa Hrista, našeg Učitelja i Tumača proroštava koja tada nisu bila shvaćena, kao što je božanski i sveti Proročki Duh prorekao kroz Mojsija: „Vladar neće otići od Jude, dok ne dođe Onaj kome je carstvo sačuvano.“ Jer Juda je bio praotac Jevreja, i od njega potiče njihovo ime; a nakon što se On [Hristos] pojavio, vi ste počeli da vladate Jevrejima i postali gospodari čitave njihove zemlje. Ali proroštvo „On će biti želja naroda“ značilo je da će ljudi iz svih naroda iščekivati Njegov drugi dolazak, kao što i sami možete videti svojim očima i uveriti se činjeničnim dokazima; jer ljudi svakog naroda iščekuju Onoga koji je raspet u Judeji, nakon čijeg je dolaska zemlja Jevreja odmah predata vama kao ratni plen. A reči „koji privezuje magare svoje za lozu i pere haljinu svoju u krvi grožđa“ alegorijski su označavale ono što će se dogoditi Hristu i dela koja će izvršiti. Jer magare je stajalo privezano za lozu2 na ulazu u selo, i On je zapovedio svojim učenicima da mu ga dovedu, i kada je to učinjeno, uzjahao je i seo na njega, i ušao u Jerusalim, gde se nalazio najveći jevrejski hram, koji ste vi kasnije razorili. Nakon toga je bio raspet, kako bi se ostatak proroštva potvrdio, jer reči „koji pere haljinu svoju u krvi grožđa“ bile su nagoveštaj stradanja koje je imao da pretrpi, očistivši svojom krvlju one koji u Njega veruju. Jer, ono što je Božanski Duh nazvao kroz proroka „Njegovom haljinom“ jesu oni koji veruju u Hrista, u kojima prebiva seme3 Božje, naime, Reč. A izreka „krv grožđa“ znači da će Onaj koji je imao da se pojavi imati krv, ali ne kroz seme čoveka, nego kroz silu Božju. Prva sila posle Boga Oca i Gospoda svih stvari jeste Reč, koja je i Njegov Sin, koji je uzeo ljudsko telo i postao čovek na način koji ćemo sada objasniti. Jer, kao što je Bog, a ne čovek, načinio krv grožđa, tako je bilo naznačeno i da ova krv neće poteći iz ljudskog semena, nego iz sile Božje, kao što smo gore rekli. Drugi Prorok, Isaija, izražavajući te misli drugačijim jezikom, govorio je ovako: „Zvezda će izaći iz Jakova, i cvet će niknuti iz korena Jesejevog, i u Njegovu mišicu narodi će se uzdati.“4 Zaista, blistava zvezda je izašla i cvet je niknuo iz korena Jesejevog – to je Hristos. Jer, silom Božjom je začet od device koja je bila potomak Jakova, koji je bio otac Jude, gore pomenutog oca jevrejskog roda; a Jesej je bio Njegov praotac po ovom proroštvu, i On je po lozi bio sin Jakova i Jude. (Isto, str. 68-70)
Poglavlje 44
Zaista, Sveti Proročki Duh nas je ovome naučio kada nas je obavestio kroz Mojsija da je Bog prvom čoveku rekao sledeće reči: „Gle, pred licem tvojim su dobro i zlo, izaberi dobro.“1 I opet, kroz Isaiju, drugog Proroka, kao od Boga Oca i Gospoda vaseljene, izgovorene su u istom duhu sledeće reči: „Umijte se, budite čisti; uklonite greh iz duša svojih, naučite se dobro činiti; sudite siročetu i branite udovicu; pa onda dođite i sudimo se, govori Gospod: I ako gresi vaši budu kao skerlet, učiniću ih belim kao vuna; i ako budu crveni kao purpur, učiniću ih belim kao sneg. I ako budete voljni i poslušate me, ješćete dobra zemaljska; a ako me ne poslušate, mač će vas progutati. Jer tako su govorila usta Gospodnja.“2 Reči „mač će vas progutati“ ne znače da će neposlušni biti pogubljeni mačevima, nego da je mač Božji oganj čije će gorivo postati oni koji izaberu da čine zlo. Zato On kaže: „Mač će vas progutati: jer tako su govorila usta Gospodnja.“ Da je, međutim, mislio na mač koji seče i odmah uništava, ne bi upotrebio izraz „progutaće“. I Platon je, kada je izjavio: „Krivica pripada onome ko bira, a u Bogu nema krivice“,3 tu misao pozajmio od Proroka Mojsija. Zaista, Mojsije je stariji od svih grčkih pisaca, i sve što su filozofi i pesnici rekli govoreći o besmrtnosti duše, ili o odmazdi posle smrti, ili o razmatranju nebeskih stvari, ili o drugim sličnim učenjima, uzeli su od Proroka kao izvora obaveštenja, i od njih su bili u stanju da razumeju i objasne ove stvari. Tako se čini da su semena istine među svim ljudima, ali to da nisu shvatili njihovo tačno značenje očigledno je iz činjenice da protivreče sami sebi. Dakle, ako izjavljujemo da su budući događaji prorečeni, time ne tvrdimo da se oni zbivaju nužnošću sudbine. Ali, budući da Bog unapred zna šta će svi ljudi činiti, i da je odredio da će svaki čovek biti nagrađen prema zasluzi svojih postupaka, On kroz Proročkog Duha unapred kazuje da će ih On sam nagraditi prema zasluzi njihovih dela, neprestano podstičući ljude na razmišljanje i sećanje, dokazujući da se o njima i stara i brine. Ali na podsticaj zlih demona određena je smrtna kazna“ protiv onih koji čitaju knjige Histaspa, ili Sibile, ili Proroka, da bi tako, kroz strah, sprečili buduće čitaoce da steknu znanje o lepim stvarima i zadržali ih kao svoje robove; što nisu bili u stanju da potpuno postignu. Jer, mi ne samo da te knjige čitamo bez straha, nego ih vam, kao što vidite, nudimo na uvid, uvereni da će njihov sadržaj svakome goditi. Čak i ako ubedimo samo nekolicinu, dobićemo veoma velike nagrade, jer ćemo, kao dobri radnici, primiti platu od Gospodara. (Isto, str. 80-82)
Poglavlje 61
Da ne bismo bili smatrani nepravednima u ovom izlaganju, nećemo propustiti da objasnimo1 kako smo se posvetili Bogu kada smo bili preporođeni kroz Hrista. Oni koji su ubeđeni i veruju da je ono što govorimo i učimo istina, i obavežu se da mogu tako i živeti, uče se da u molitvi i postu mole Boga da im oprosti prošle grehe, dok se mi molimo i postimo s njima. Zatim ih vodimo na mesto gde ima vode, i oni bivaju preporođeni na isti način na koji smo i mi sami bili preporođeni. U ime Boga, Oca i Gospoda svih, i našeg Spasitelja, Isusa Hrista, i Svetoga Duha,2 oni zatim primaju umivanje vodom. Jer Hristos je rekao: „Ako se ne rodite ponovo, nećete ući u carstvo nebesko.“3 A svakome je jasno koliko je nemoguće da oni koji su se jednom rodili ponovo uđu u utrobe svojih majki. Prorok Isaija je objasnio, kao što smo već rekli, kako će oni koji su sagrešili a zatim se pokajali biti oslobođeni svojih grehova. Ovo su njegove reči: „Umijte se, budite čisti, uklonite greh iz duša svojih; naučite se dobro činiti: sudite siročetu i branite udovicu; pa onda dođite i sudimo se, govori Gospod. I ako gresi vaši budu kao skerlet, učiniću ih belim kao vuna; i ako budu crveni kao purpur, učiniću ih belim kao sneg. Ali ako me ne poslušate, mač će vas progutati: jer usta Gospodnja rekoše to.“4 I to je razlog, kome su nas naučili apostoli, zašto krštavamo onako kako krštavamo. Bili smo potpuno nesvesni svog prvog rođenja, i rodili smo se po nužnosti iz tečnog semena kroz uzajamno sjedinjenje naših roditelja, i bili smo odgajani u zlim i grešnim običajima. Da ne bismo ostali deca nužnosti i neznanja, nego namernog izbora i znanja, i da bismo u vodi zadobili oproštenje prošlih grehova, nad onim ko želi da bude preporođen, i ko se kaje za svoje grehe, priziva se ime Boga, Oca i Gospoda svih; onaj ko krštenika vodi na banju priziva ga samo ovim imenom. Jer, nikome nije dopušteno da izgovori ime neizrecivog Boga, a ako se neko usudi da tvrdi da se Njegovo ime može izgovoriti, takav je beznadežno lud. Ovo umivanje naziva se prosvetljenjem,5 jer oni koji nauče ove stvari bivaju umno prosvetljeni. Štaviše, prosvetljeni se takođe krštava u ime Isusa Hrista, koji je raspet pod Pontijem Pilatom, i u ime Svetoga Duha, koji je kroz Proroke prorekao sve što se tiče Isusa. (Isto, str. 99-100)
Poglavlje 63
Čak i sada, svi Jevreji uče da je neizrecivi Bog govorio Mojsiju. Stoga je Proročki Duh, koreći Jevreje kroz Isaiju, gore pomenutog Proroka, rekao: „Vo poznaje vlasnika svoga, i magarac jasle gospodara svoga; ali Izrailj mene nije poznao, i narod moj mene nije razumeo.“1 Budući da Jevreji nisu poznavali prirodu Oca i Sina, Isus Hristos ih je isto tako prekoreo, govoreći: „Niko ne zna Oca osim Sina; niti iko zna Sina osim Oca, i onih kojima Sin bude hteo da Ga otkrije.“2 A Reč Božja je Njegov Sin, kao što smo već rekli, i On se naziva Anđelom i Apostolom; jer, kao Anđeo On objavljuje sve što moramo znati, a [kao Apostol] poslat je da nas obavesti o onome što je otkriveno, kao što sam naš Gospod kaže: „Ko mene sluša, sluša Onoga koji me je poslao.“3 Ovo će biti dalje razjašnjeno sledećim Mojsijevim rečima: „I Anđeo Božji progovori Mojsiju u plamenu ognja iz kupine i reče: ‘JA SAM KOJI JESAM, Bog Avraamov, Bog Isakov i Bog Jakovljev, Bog otaca tvojih; siđi u Egipat i izvedi narod moj.’“4 Ako ste radoznali da saznate šta se posle toga dogodilo, možete to naći ako pogledate te iste Mojsijeve spise, jer je nemoguće sve prepričati u ovom delu. Ono što je napisano ovde je izloženo da bi se dokazalo da je Isus Hristos Sin Božji i Njegov Apostol, budući da je od davnina bio Reč, javljajući se čas u obliku ognja, čas pod vidom bestelesnih bića [tj. kao anđeo], ali sada je, po volji Božjoj, pošto je postao čovek radi čovečanstva, podneo sve muke na koje su demoni podstakli pomahnitale Jevreje da Mu ih nanesu. Iako je u Mojsijevim spisima izričito rečeno: „I Anđeo Božji progovori Mojsiju u plamenu ognja iz kupine i reče: ‘JA SAM KOJI JESAM, Bog Avraamov, Bog Isakov i Bog Jakovljev,’“6 Jevreji tvrde da je Otac i Tvorac svih stvari taj koji je tako govorio. Otuda ih Proročki Duh prekoreva, govoreći: „Izrailj mene nije poznao, i narod moj mene nije razumeo.“6 I opet, kao što smo već pokazali, Isus je, dok je još bio među njima, rekao: „Niko ne zna Oca osim Sina, niti iko zna Sina osim Oca, i onih kojima Sin bude hteo da Ga otkrije.“7 Jevreji su, dakle, uvek smatrali da je Sveopšti Otac govorio Mojsiju, dok je u stvari to bio sam Sin Božji, koji se naziva i Anđelom i Apostolom, te su ih s pravom prekorili I Proročki Duh I sam Hristos, budući da nisu poznavali ni Oca ni Sina. Jer, oni koji tvrde da je Sin Otac prekoreni su zato što ne poznaju ni Oca niti to da Otac svih ima Sina, koji je, kao Prvorođena Reč Božja, takođe Bog. On se nekada javljao Mojsiju i drugim prorocima u obliku ognja i pod vidom anđela, ali sada je, u vreme vaše vladavine, pošto je postao čovek od device, kao što smo već rekli, po naumu Boga Oca, da bi ostvario spasenje onih koji u Njega veruju, dopustio da bude predmet prezira i da trpi bol, kako bi umiranjem i ustajanjem iz mrtvih pobedio smrt. Ali ono što je Mojsiju objavljeno iz kupine: „JA SAM KOJI JESAM, Bog Avraamov, i Bog Isakov, i Bog otaca tvojih,“8 značilo je da oni koji su umrli i dalje postoje, i da pripadaju samom Hristu. Jer oni su prvi od svih koji su se bavili traženjem Boga; Avraam beše otac Isaka, a Isak otac Jakova, kao što je Mojsije napisao. (Isto, str. 101-104)
Poglavlje 67
Od tada se neprestano podsećamo jedni druge na ove stvari. Bogati među nama priskaču u pomoć siromašnima, i uvek ostajemo zajedno. Za sva dobra kojima se radujemo blagosiljamo Tvorca svih, kroz Njegovog Sina Isusa Hrista i kroz Svetoga Duha****. Na dan koji se zove nedelja imamo zajednički sabor svih koji žive u gradovima ili u okolnim krajevima, i čitaju se uspomene apostola ili spisi Proroka, dokle god ima vremena. Zatim, kada čtec završi, predstojatelj sabora rečima opominje i poziva sve da podražavaju takve primere vrline. Zatim svi zajedno ustajemo i uznosimo svoje molitve, i, kao što smo ranije rekli, pošto završimo molitve, prinose se hleb i vino i voda. Onaj koji predsedava isto tako uznosi molitve i zahvaljivanja, koliko je u njegovoj moći, a narod izražava svoje odobravanje govoreći „Amin.“ Evharistijski darovi se dele i uzimaju od prisutnih, a odsutnima se šalju po đakonima. Imućni, ako žele, prilažu koliko god hoće, a prikupljeno se poverava na čuvanje predstojatelju. [Time] on pomaže sirotima i udovicama, onima koji su u nevolji zbog bolesti ili bilo kog drugog razloga, i zarobljenicima i strancima među nama; ukratko, on se stara o svima koji su u potrebi. Nedelja je, doista, dan u koji svi držimo naš zajednički sabor zato što je to prvi dan u koji je Bog, preobrazivši tamu i [prvobitnu] materiju, stvorio svet;1 i naš Spasitelj Isus Hristos je istoga dana vaskrsao iz mrtvih. Jer, razapeli su Ga dan pre Saturnovog dana, a dan posle njega, a to je nedelja, javio se svojim apostolima i učenicima, i naučio ih onome što smo i vama predali na razmatranje. (Isto, str. 106-107)
Dalje čitanje
PRAVOSLAVČEVO POGREŠNO ČITANJE JUSTINA
Ponovni osvrt na iskrivljavanje Justina Mučenika od strane Šabira Alija, 2. deo, 2. deo
Justin Mučenik: nema drugog Boga osim Isusa
Justin: Očeva slava je Sinovljeva slava
Justinova hristologija ponovo razmotrena
Justin o Hristu kao neraspadljivoj Reči Božjoj