Rana crkva, Jovan 16:13, perihoreza i Filiokve
Katolička crkva uči da su hrišćani oduvek verovali i potvrđivali Filiokve, tj. da Otac duhovno diše/spirira Svetoga Duha kroz Sina, bezvremeno i večno. To zauzvrat čini Svetoga Duha Duhom i Oca i Sina, što je upravo ono što nadahnuto Sveto pismo objavljuje (up. Dela apostolska 16:6-7; Rimljanima 8:9-17; Galatima 4:4-6; Filipljanima 1:19; 1. Petrova 1:10-12).
Obratite pažnju na ono što je Drugi lionski sabor 1274. godine izjavio:
II
1. O vrhovnom Trojstvu i katoličkoj veri{5}
1. Verno i pobožno ispovedamo da Sveti Duh večno ishodi od Oca i Sina****, ne kao od dva počela, nego kao od jednog počela; ne dvema spiracijama, nego jednom jedinom spiracijom. To je sveta Rimska crkva, majka i učiteljica svih vernih, do sada ispovedala, propovedala i učila; toga se čvrsto drži, to propoveda, ispoveda i uči; to je nepromenljivo i istinito verovanje pravoslavnih otaca i učitelja, kako latinskih tako i grčkih. Ali pošto su neki, usled neznanja o pomenutoj neospornoj istini, zapali u razne zablude, mi, želeći da zatvorimo put takvim zabludama, uz odobrenje svetog sabora, osuđujemo i ukoravamo sve one koji se usuđuju da poriču da Sveti Duh večno ishodi od Oca i Sina, ili da nepromišljeno tvrde da Sveti Duh ishodi od Oca i Sina kao od dva počela, a ne kao od jednog. (Drugi lionski sabor – 1274)
U ovoj objavi navešću odlomke ranohrišćanskih bogoslova i svetitelja, koje priznaju i istočni pravoslavni, a koji su svi učili da Duh svoju suštinu izvodi i prima od Oca kroz Sina. Čitaoci će videti da je jedan od stihova koje oni navode kao dokaz za Filiokve Jovan 16:13.
Sveti Amvrosije
Poglavlje 12.
Nakon dokaza da je Duh Davalac otkrivenja jednako sa Ocem i Sinom, objašnjava se kako isti Duh ne govori sam od sebe; i pokazuje se da se u Njemu ne smeju zamišljati nikakvi telesni organi, i da se iz činjenice da čitamo kako On sluša ne sme pretpostaviti nikakva podređenost, budući da bi se isto moralo pripisati i Sinu, pa čak i Ocu, jer On sluša Sina. Duh, dakle, sluša i proslavlja Sina u tom smislu što Ga je otkrio prorocima i apostolima, odakle se izvodi jedinstvo delovanja Triju Lica; i, budući da Duh čini ista dela kao i Otac, objavljuje se da je i suština svakoga od Njih ista.
130. Dokazano je, dakle, da kao što je Bog otkrio nama ono što je Njegovo, tako je i Sin, i tako je i Duh, otkrio ono što je Božije. Jer naše saznanje ishodi od jednoga Duha, kroz jednoga Sina ka jednome Ocu; a od jednoga Oca kroz jednoga Sina jednome Svetom Duhu predaju se dobrota i posvećenje i suvereno pravo večne sile. Gde je, dakle, ispoljenje Duha, tu je i sila Božija, niti može biti ikakve razlike gde je delo jedno. I stoga, ono što Sin govori, govori i Otac, i ono što Otac govori, govori i Sin, a ono što Otac i Sin govore, govori i Sveti Duh.
131. Otuda je i Sin Božiji rekao o Svetom Duhu: „jer neće govoriti od sebe“ Jovan 16:13 to jest, ne bez učešća Oca i Mene. Jer Duh nije podeljen ni odvojen, nego govori ono što čuje. On čuje, to jest, po jedinstvu suštine i po svojstvu znanja. Jer On ne prima slušanje nikakvim otvorima tela, niti božanski glas odzvanja ikakvim telesnim merama, niti On čuje ono što ne zna; jer obično u ljudskim stvarima slušanje proizvodi znanje, pa ipak ni u samim ljudima nije uvek reč telesna niti slušanje puteno. „Jer koji govori jezik,“ kaže se, „ne govori ljudima nego Bogu; jer niko ne razumije, pošto on duhom govori tajne.“ 1. Korinćanima 14:2
132. Dakle, ako u ljudima slušanje nije uvek telesno**, zar ćeš u Bogu tražiti glasove** ljudske slabosti, i neke organe telesnog sluha, kada se kaže da On čuje da bismo verovali da On zna? Jer mi znamo ono što smo čuli, i unapred čujemo da bismo mogli znati; ali u Bogu, koji zna sve stvari, znanje prethodi slušanju. Stoga, da bismo rekli da Sin nije neupućen u ono što Otac hoće, kažemo da je čuo; ali u Bogu nema ni zvuka ni sloga, kakvi obično označavaju izraz volje; nego se jedinstvo volje shvata na skrivene načine u Bogu, a u nama se pokazuje znacima.
133. Šta, dakle, znači „jer neće govoriti od sebe“? To znači: On neće govoriti bez Mene; jer On govori istinu, On diše mudrost. On ne govori bez Oca, jer je On Duh Božiji; On ne čuje sam od Sebe, jer je sve od Boga.
134. Sin je sve primio od Oca, jer je sam rekao: „Sve je meni predao Otac moj“ Matej 11:27 Sve što je Očevo ima i Sin, jer opet kaže: „Sve što ima Otac moje je“ Jovan 16:15 A ono što je On sam primio po jedinstvu prirode, to je i Duh po istom jedinstvu prirode primio od Njega, kao što sam Gospod Isus izjavljuje, govoreći o svome Duhu: „zato rekoh da će od mojega uzeti, i javiti vam.“ Jovan 16:15 Dakle, ono što Duh govori jeste Sinovljevo, a ono što je Sin dao jeste Očevo. Tako ni Sin ni Duh ne govori ništa sam od Sebe. Jer Trojstvo ne govori ništa izvan Sebe.
135. Ali ako tvrdiš da je ovo dokaz slabosti Svetoga Duha i nekakve sličnosti sa niskošću tela, učinićeš to i dokazom na štetu Sina, jer je Sin rekao o Sebi: „Kako čujem onako sudim,“ Jovan 5:30 i „Sin ne može ništa činiti sam od sebe nego što vidi da Otac čini“ Jovan 5:19 Jer ako je istinito, kao što jeste, ono što je Sin rekao: „Sve što ima Otac moje je“ Jovan 16:15 a Sin je po Božanstvu jedno sa Ocem, jedno po prirodnoj suštini, ne po savelijanskoj laži; ono što je jedno po svojstvu suštine svakako ne može biti razdvojeno, pa tako Sin ne može činiti ništa osim onoga što je čuo od Oca, jer Reč Božija ostaje doveka, niti je Otac ikada odvojen od delovanja Sina; i ono što Sin čini, On zna da Otac hoće, a ono što Otac hoće, Sin zna kako da učini.
136. Najzad, da niko ne bi pomislio da postoji ikakva razlika u delu, bilo po vremenu bilo po redu, između Oca i Sina, nego da bi verovao u jedinstvo istoga delovanja, On kaže: Dela koja Ja činim, čini i On. I opet, da niko ne bi pomislio da postoji ikakva razlika u razlikovanju dela, nego da bi rasudio da su volja, delovanje i sila Oca i Sina isti, Mudrost kaže o Ocu: „jer što On čini, to isto čini i Sin“ Jovan 5:19 Tako delanje nijednoga Lica nije pre ni posle delanja Drugoga, nego je isti ishod jednoga delovanja. I zbog toga Sin kaže da ne može činiti ništa sam od Sebe, jer se Njegovo delovanje ne može odvojiti od Očevog. Na isti način nije odvojeno ni delovanje Svetoga Duha. Otuda se i za ono što On govori kaže da čuje od Oca.
137. Šta ako pokažem da i Otac sluša Sina, kao što i Sin sluša Oca? Jer u jevanđelju imate zapisano da Sin kaže: „Oče, blagodarim ti što si me uslišio!“ Jovan 11:41 Kako je Otac čuo Sina, kada u prethodnom odlomku o Lazaru Sin ništa nije govorio Ocu? A da ne bismo pomislili da je Sin samo jednom bio uslišen od Oca, dodao je: „A ja znadoh da me svagda slušaš“ Jovan 11:42 Dakle, to slušanje nije slušanje potčinjene poslušnosti, nego večnog Jedinstva.
138. Na isti način, dakle, kaže se da Duh sluša od Oca i da proslavlja Sina. Da proslavlja, jer nas je Sveti Duh naučio da je Sin „Koji je ikona Boga nevidljivoga,“ Kološanima 1:15 i „sjaj slave i obličje bića Njegovoga“ Jevrejima 1:3 Duh je takođe govorio u patrijarsima i prorocima, i, najzad, apostoli su tek tada počeli da budu savršeniji, pošto su primili Svetoga Duha. Nema, dakle, razdvajanja božanske sile i milosti, jer „Različni su darovi, ali je Duh isti. I različne su službe, ali je Gospod isti. I različna su djejstva, ali je isti Bog koji djejstvuje sve u svima.“. Postoje različite službe, ali ne i razdeljivanja Trojstva.
139. Najzad, isti je Bog koji čini sve u svemu, da biste znali da nema različitosti delovanja između Boga Oca i Svetoga Duha; jer ono što Duh čini, čini i Bog Otac, „koji djejstvuje sve u svima.“ Jer dok Bog Otac čini sve u svemu, „Jer jednome se daje kroz Duha riječ mudrosti; a drugome riječ znanja po istom Duhu; A drugome vjera istim Duhom; a drugome darovi iscjeljivanja istim Duhom; A drugome činjenje čudesa, a drugome proroštvo, a drugome razlikovanje duhova, a drugome različni jezici, a drugome tumačenje jezika. A sve ovo čini jedan i isti Duh, dijeleći svakome ponaosob kako hoće.“.
140. Nema, dakle, sumnje da ono što Otac čini, čini i Duh. Niti On dela po zapovesti, kao onaj koji čuje na telesan način, nego dobrovoljno, kao slobodan u sopstvenoj volji, ne sluga tuđe vlasti**. Jer On se ne** pokorava kao onaj kome je naređeno, nego kao darodavac On upravlja sopstvenim darovima.
141. Razmotri u međuvremenu možeš li reći da Duh proizvodi sve ono što proizvodi Otac; jer ne možeš poreći da Otac proizvodi ono što proizvodi Sveti Duh; inače Otac ne proizvodi sve, ako ne proizvodi ono što proizvodi i Duh. Ali ako i Otac proizvodi ono što proizvodi Duh, budući da Duh razdeljuje svoja dejstva po sopstvenoj volji, moraš nužno reći ili da ono što Duh razdeljuje razdeljuje po sopstvenoj volji, protiv volje Boga Oca; ili, ako kažeš da Otac hoće isto ono što hoće Sveti Duh, moraš nužno ispovediti jedinstvo božanske volje i delovanja, makar to činio i nerado, i ako ne srcem, a ono barem ustima.
142. Ali ako je Sveti Duh jedne volje i delovanja sa Bogom Ocem, On je i jedne suštine, jer se Tvorac poznaje po svojim delima. Dakle, to je isti Duh, kaže on, isti Gospod, isti Bog. 1. Korinćanima 12:5 I ako kažeš Duh, On je isti; i ako kažeš Gospod, On je isti; i ako kažeš Bog, On je isti. Ne isti tako da je On sam Otac, On sam Sin, On sam Duh [jedno te isto Lice]; nego zato što su i Otac i Sin ista Sila. On je, dakle, isti po suštini i po sili, jer u Božanstvu nema ni Savelijeve pometnje ni podele Arijeve, niti ikakve zemaljske i telesne promene.
Sveti Atanasije
Proučavaoci Atanasija izjavili su da je ovaj voljeni svetitelj i čuveni branilac Trojstva verovao u ishođenje Duha od Oca kroz Sina. Kao što je sledeći prevodilac primetio:
Pa ipak, ako gledamo na ono što je u ovim poslanicama implicitno, a ne na ono što je eksplicitno, opravdani smo da tvrdimo da je ishođenje Duha kroz Sina nužna posledica čitave njegove argumentacije.
Ako, kao što tvrdi u c. Ar. IlL3-6, činjenica da je Sin u Ocu podrazumeva da je Sin od Oca,43 **zar ne mora biti jednako istinito da Duh, budući u Sinu, mora biti od Sina? Ako je dopušteno zaključivati od jedinstva delovanja na jedinstvo suštine,**44 zar ne moramo priznati da Onaj od koga Duh prima ono što je Očevo ništa manje ne daruje Njemu onaj božanski život čiji je jedinstveni izvor Otac? Zar vremensko poslanje ne mora počivati na večnom odnosu? Ponovo potvrdivši pripadnost Duha Sinu, Atanasije nije samo osigurao, u presudnom času, veru Crkve u jedno Božanstvo; on je utvrdio pravac po kome je njeno učenje o Duhu imalo da se razvija.45 (The Letters of St. Athanasius Concerning the Holy Spirit, prevod i uvod C.R.B. Shapland [The Epworth Press, 1951], Uvod, str. 42-43; naglasak moj)
Evo relevantnog odeljka Atanasijevog odgovora, koji, čini se, potvrđuje Shaplandovu tvrdnju:
20. Ali ako postoji takva uzajamna usklađenost1 i jedinstvo unutar svete Trijade, ko može odvojiti bilo Sina od Oca, / bilo Duha od Sina ili od samoga Oca? Ko bi bio toliko drzak da kaže da je Trijada nesaglasna sa sobom i različita po prirodi,2 ili da je Sin po suštini stran Ocu, ili Duh tuđ Sinu? Ali kako to stoji? Ako bi neko ispitivao i ponovo pitao: Kako se, kada je Duh u nama, kaže da je Sin u nama? Kako se, kada je Sin u nama, kaže da je Otac u nama? Ili kako se, kada je zaista Trijada, Trijada opisuje kao jedno?3 Ili zašto se, kada je Jedan u nama, kaže da je Trijada u nama? — neka najpre razdvoji4 sjaj od svetlosti, ili mudrost od mudroga, ili neka kaže kako to stoji. A ako se to ne može učiniti, mnogo je veća drskost bezumnika da takva ispitivanja sprovode o Bogu. Jer predanje nam, kao što rekosmo, ne objavljuje Božanstvo dokazivanjem u rečima,5 nego verom i pobožnom i blagogovejnom upotrebom razuma.6 Jer ako je Pavle propovedao spasonosno jevanđelje Krsta, „ne bi u ubjedljivim riječima ljudske mudrosti, nego u pokazivanju Duha i sile.“7; i ako je u Raju čuo „neiskazane riječi koje čovjeku nije dopušteno govoriti.“8: ko može objaviti samu svetu Trijadu? Ipak, možemo izaći na kraj sa ovom teškoćom, prvenstveno verom, a zatim upotrebom gore pomenutih slika, mislim na lik9 i sjaj, izvor i reku, suštinu i izraz. Kao što je Sin u Duhu kao u sopstvenom liku,10 tako je i Otac u Sinu. Jer božansko Sveto pismo nam je, da bi ublažilo11 nemogućnost da se ove stvari objasne i shvate rečima, dalo ovakve slike; da bi bilo dopušteno, zbog neverja drskih ljudi, govoriti jasnije i govoriti bez opasnosti, i misliti ispravno, i verovati da postoji jedno posvećenje,12 koje potiče od Oca, kroz Sina, u Svetome Duhu.
Kao što je Sin jedinorodni porod,13 tako je i Duh, budući dat i poslat od Sina, sam jedan a ne mnogi, niti jedan između mnogih,14 nego jedini Duh. Kao što je Sin, živa Reč, jedan, tako i životvorno dejstvo15 i dar kojim On posvećuje i prosvetljuje mora biti jedno, savršeno i potpuno; za koje se kaže da ishodi od Oca16, jer od Reči, za koju se ispoveda da je od Oca, ono zrači17 i biva poslato i dato. Sin je poslat od Oca; jer on kaže: „Jer Bog tako zavolje svijet da je Sina svojega Jedinorodnoga dao“18 Sin šalje Duha19; 'Ako odem,' kaže on, 'poslaću Paraklita.'20 Sin proslavlja Oca, govoreći: „Ja te proslavih na zemlji“21 Duh proslavlja Sina; jer on kaže: „On će mene proslaviti“22 Sin kaže: „ja govorim u svijetu ono što čuh od njega.“23 Duh uzima od Sina24; 'On će uzeti od mojega,' kaže on, 'i objaviće vam.'25 Sin je došao u ime Oca. 'Sveti Duh,' kaže Sin, 'koga će Otac poslati u moje ime.'26
21. **Ali ako se, u pogledu poretka i prirode1, Duh odnosi prema Sinu isto kao Sin prema Ocu, zar onaj ko Duha naziva tvorevinom neće nužno morati isto da smatra istinitim i za Sina?**2 Jer ako je Duh tvorevina Sina, biće dosledno da kažu da je Reč tvorevina Oca. Držeći se takvih mišljenja, arijanci su zapali u judaizam Kajafin.3 Ali ako oni koji takve stvari govore o Duhu tvrde da ne dele Arijeva mišljenja, neka izbegavaju njegove reči i neka se uzdrže od bezbožnosti prema Duhu. Jer kao što Sin, koji je u Ocu i Otac u njemu, nije tvorevina nego pripada suštini Oca (jer i vi ispovedate da to govorite); tako nije dopušteno ni ubrajati među tvorevine Duha koji je u Sinu, i Sina u njemu,4 niti ga deliti od Reči i svoditi Trijadu na nesavršenost. (Isto, Prva poslanica, str. 113-119; naglasak moj)
Sveti Epifanije Kiparski
Osmo poglavlje
(1) Svako od imena je mononimno i nema udvostručenje.1 Jer Otac je Otac i nema paralelu, niti je sjedinjen sa nekim drugim ocem, da ne bi bila dva boga.2 (2) A Sin je jedinorodni, istiniti Bog od istinitog Boga, ne nosi ime Oca, niti je stran Ocu, nego postoji kao Sin Oca. On je jedinorodni, da bi „Sin“ bio mononiman;3 i on je Bog od Boga, da bi se Otac i Sin nazivali jednim Bogom. (3) A Sveti Duh je jedinstven u svojoj vrsti,4 ne nosi ime „Sina“, niti naziv „Oca“, nego se tako naziva Svetim Duhom, ne stran Ocu. (4) Jer sam Jedinorodni kaže: „Duh Oca vašega“5 i „koji od Oca ishodi“6 i „od mojega će uzeti“7, da se ne bi verovalo da je stran Ocu i Sinu, nego da je iste usije****, istog božanstva, božanski Duh, „Duh istine“,8 „Duh Božiji“,9 Duh „Paraklit“,10 mononimno nazvan,11 bez paralele, ne izjednačen sa nekim drugim duhom, ne nazvan imenom Sina niti imenovan nazivom Oca, da mononimna imena ne bi bila homonimna, (5) **osim „Bog“ u Ocu, „Bog“ u Sinu, u Svetome Duhu, „Božiji“**12 i „Bog“.13 (6) **Jer „Duh Božiji“,**14 i Duh Oca i Duh Sina, nije po nekakvoj sintezi, kao što su duša i telo u nama, nego je usred Oca i Sina, od Oca i Sina, treći po imenovanju.15 (7) Jer kaže: „Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha.“16 A ako Otac krštava u svoje ime, u ime Boga, i savršeni pečat u ime Boga je zapečaćen u nama, i Hristos krštava u svoje ime, u ime Boga, i savršeni pečat u ime Boga je zapečaćen u nama, ko bi se usudio da ratuje protiv sopstvene duše, govoreći da je Duh stran božanstvu? (8) Jer ako je u ime Oca i u ime Sina i u ime Svetoga Duha, postoji jedan pečat Trojstva. Dakle, postoji jedna sila božanstva u Trojstvu. A ako je Bog Jedan, a ostali su stvoreni i nisu Bog, po kom su razlogu dvojica povezana sa jednim u pečatu savršenstva? (9) Onda bismo, u svakom slučaju, bili zapečaćeni carskim imenom, imenom Oca (a ostala nisu carska), ali bismo uz to bili porobljeni elementima i stvorenim stvarima. I samo ime Oca ne bi bilo u stanju da spase, nego bi onaj koji je stvorio pridodao sebi dva druga elementa, prema razmišljanju onih koji hule, da bi njegovo božanstvo dodalo druge sile i moglo da spase onoga koga je zapečatilo, i da bi čovek koga je stvorio zadobio iskupljenje kroz oproštenje greha.17 (Epifanije Kiparski, Ancoratus (Fathers of the Church Patristic Series), prevod Young Richard Kim [The Catholic University of America Press, 2014], str. 72-74; naglasak moj)
(3) Verujemo u jednoga Boga, Oca svedržitelja, Tvorca svih stvari, vidljivih i nevidljivih,3 (4) i u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Sina Božijeg, rođenog od Boga Oca, jedinorodnog,4 to jest, iz usije Oca, Boga od Boga, Svetlost od Svetlosti, istinitog Boga od istinitog Boga, rođenog a ne stvorenog,5 homoousios sa Ocem,6 kroz koga je sve postalo, i ono što je na nebesima i ono što je na zemlji, i vidljivo i nevidljivo.7 (5) [Verujemo u] onoga koji je, radi nas ljudi i radi našeg spasenja, sišao i postao telo, to jest savršeno rođen od svete Marije Uvekdeve kroz Svetoga Duha, koji je postao čovek,8 to jest, uzeo je savršenog čoveka, dušu i telo i um i sve što je čovek, osim greha: (6) koji ne od semena čoveka niti u čoveku,9 nego je u sebi iznova uobličio telo u jedno sveto jedinstvo,10 ne samo kao što je disao i govorio i delovao u prorocima, nego je savršeno postao čovek.11 (7) „I Logos postade tijelo“12 ne zamenivši to promenom,13 niti menjajući sopstveno božanstvo u čovečanstvo,14 sjedinivši [ovo] u jednu svetu savršenost i sopstveno božanstvo.15 Jer Gospod Isus Hristos je jedan a ne dva, isti Bog, isti Gospod, isti car.16 (8) [Verujemo u] istoga onoga koji je stradao17 u telu i vaskrsao i uzašao na nebesa u samome telu, slavno sedeći sa desne strane Oca,18 koji dolazi u telu samome u slavi da sudi živima i mrtvima, čijem carstvu neće biti kraja.19 (9) I [verujemo u] Svetoga Duha, onoga koji je govorio u Zakonu i objavljivao u prorocima, sišao na Jordan, govori u apostolima, obitava u svetima.20 (10) Tako verujemo u njega,21 jer on je Sveti Duh, Duh Božiji,22 savršeni Duh, Duh Paraklit,23 **nestvoren,24 **koji ishodi od Oca25 i prima od Sina i u koga se veruje.26 (11) Verujemo u jednu sabornu i apostolsku crkvu i u jedno krštenje pokajanja i u vaskrsenje mrtvih i pravedan sud duša i tela i u carstvo nebesko i u život večni.27 (12) One koji kažu da je ikada bilo [vreme] kada Sina ili Svetoga Duha nije bilo, ili da je postao iz nepostojanja****28 ili iz druge ipostasi ili **usije****,**29 **govoreći da je Sin Božiji ili Sveti Duh promenljiv ili nestalan, te ljude saborna i apostolska crkva,**30 **majka i vaša i naša,**31 anatemiše. I opet anatemišemo one koji ne ispovedaju vaskrsenje mrtvih32 i sve jeresi koje nisu od ove prave vere. (Isto, str. 225-227; naglasak moj)
Sveti Didim Aleksandrijski
O Svetom Duhu
Jovan 16:13b: Božanski govor [153–162]
153. Zatim, u onome što sledi, Spasitelj, koji je i Istina, govori o Duhu Istine koga šalje Otac i koji je Paraklit: „neće govoriti od sebe“ [Jovan 16:13b]. Time misli: „ne bez mene i ne bez moje i Očeve vlasti, budući da je nerazdvojiv od moje i Očeve volje jer nije od sebe samoga nego od Oca i mene. Jer samo njegovo biće i govorenje pripada mu od Oca I OD MENE. Što se mene tiče, ja govorim istinu, pod čim mislim da nadahnjujem ono što on govori, jer on je, uostalom, Duh Istine.“
154. A kada kažemo da unutar Trojstva postoji „kazivanje i govorenje“, to ne treba da razumemo kao da se odvija na način na koji smo navikli kada naizmenično razgovaramo i govorimo među sobom, nego na način koji odgovara bestelesnim prirodama, a naročito Trojstvu, koje usađuje svoju volju u srce vernih i onih koji su dostojni da je čuju. To je ono što „kazivanje i govorenje“ znači.
155. Kada mi, ljudska bića, govorimo jedni drugima o nečemu, najpre u svom umu, bez govora, začnemo ono što želimo da kažemo. Zatim, kada želimo da to prenesemo u um drugoga, pokrećemo jezik kao oruđe i, udarajući njime poput neke vrste plektruma po žicama zuba, ispuštamo artikulisan zvuk. Dakle, kao što upravljamo time kako jezikom udaramo o nepce i zube i podešavamo kako vazduh oblikujemo u razne izgovore da bismo drugima saopštili ono što imamo na umu, tako je i neophodno da slušalac pruži otvorene uši, neometene bilo kakvom preprekom, i da ih usmeri126 ka onome što se govori, kako bi mogao da zna ono što se izražava isto onako kako to zna onaj koji govori.
156. Ali Bog, koji je prost i prirode koja je nesložena i jedinstvena, nema ni uši ni organe kojima ispušta glas. Naprotiv, njegova jedinstvena i nepojmljiva suština nije sastavljena ni od kakvih udova ili delova. Isto to treba razumeti i u pogledu Sina i Svetoga Duha. 157. Stoga, kada u Svetom pismu čitamo: „Jer se usta bezbožnička i usta lukava na me otvoriše; govore sa mnom jezikom lažljivijem.“ [Psalam 109:2], a drugde: „I reče Bog: Neka bude svjetlost.“ [Postanje 1:3], i njima slične stvari, treba da ih razumemo na način dostojan Boga.
158. Niti Otac objavljuje svoju volju Sinu, koji je Mudrost i Istina, kao da je on već ne zna. Jer Sin, koji je mudar i istinit, ima u mudrosti i u suštini sve ono što Otac govori. Stoga, kada Otac govori a Sin sluša, ili obrnuto, kada Sin govori a Otac sluša, to pokazuje da je u Ocu i Sinu ista priroda i saglasnost.127 159. Niti je moguće da Sveti Duh, koji je Duh Istine i Duh Mudrosti, čuje ono što ne zna kada Sin govori, budući da je on upravo ono što Sin izražava.128
160. Zatim, da niko ne bi odvajao Svetoga Duha od volje i zajednice Oca i Sina, napisano je: „neće govoriti od sebe, nego će govoriti ono što čuje“ [Jovan 16:13].129 Spasitelj je nešto slično ovome rekao o sebi: „Kako čujem onako sudim“ [Jovan 5:30]. I drugde: „Sin ne može ništa činiti sam od sebe nego što vidi da Otac čini“ [Jovan 5:19]. 161. Jer ako je Sin Oca jedno, ne po zabludi Savelija koji meša Oca i Sina, nego po njihovoj nerazdvojivosti suštine ili supstancije, onda on ne može ništa činiti bez Oca. Dela odvojenih pojedinaca su različita, ali kada Sin vidi Oca kako dela, i on sam dela, ipak ne delajući u drugom redu i posle njega. Uostalom, dela Sina bi počela da se razilaze od dela Oca kada ih ne bi vršili jednaki.
162. Uz to, napisano je: Jer šta god on čini — nesumnjivo misleći na Oca – to isto čini i Sin [Jovan 5:19]. Kada Otac i Sin dejstvuju, ako ne dejstvuju po redu, kao drugi posle prvoga, nego istovremeno, onda je sve što čine isto, a ne različito, i Sin ne može ništa činiti sam od sebe budući da ne može biti odvojen od Oca. Isto tako, za Svetoga Duha, koji ni na koji način nije odvojen od Sina zbog njihovog deljenja130 volje i prirode, ne veruje se da govori sam od sebe, nego govori sve što govori prema Reči i Istini Božijoj.
Tumačenje Jovana 16:14: kako Duh „prima“ Sina [163-169]
163. Sledeće Gospodnje reči potvrđuju ovo mišljenje: On će mene proslaviti — to jest, Paraklit — jer će primiti od onoga što je moje [Jovan 16:14]. Opet, „primiti“ ovde treba razumeti na način koji priliči božanskoj prirodi. 164. Jer kao što Sin, kada daje, nije lišen onoga što daje i ne deli sa drugima na sopstvenu štetu, tako ni Duh ne prima ono što ranije nije imao. Ako prima ono što ranije nije imao, onda, kada se dar prenese drugome, onaj koji ga daruje ostaje praznih ruku, prestajući da ima ono što je dao.131
165. Stoga, kao što smo u gornjem izlaganju razumeli prirode bestelesnih bića, tako sada treba da priznamo da Sveti Duh prima od Sina ono što pripada njegovoj sopstvenoj prirodi. To ne znači da postoji davalac i primalac, nego jedna suština, budući da se kaže da Sin prima od Oca iste one stvari koje pripadaju samom njegovom biću**.**132 Jer Sin nije ništa drugo do ono što mu je dato od Oca, a suština Svetoga Duha nije ništa drugo do ono što mu je dato OD SINA. 166. Ove tvrdnje se iznose iz ovog razloga: da bismo verovali da je u Trojstvu priroda Svetoga Duha ista kao priroda Oca i Sina.133
167. A svaki ljudski izraz ne može označiti ništa drugo do telesne stvari, a Trojstvo (predmet našeg sadašnjeg izlaganja) je iznad svih materijalnih supstancija. Iz tih razloga, nijedna reč se ne može primeniti na njega u pravom smislu i time označiti njegovu suštinu. Naprotiv, kada govorimo o bestelesnima uopšte, a naročito o Trojstvu, sve što kažemo rečeno je καταχρηστικῶς, to jest, u nepravom smislu.
168. I tako, Sveti Duh proslavlja Sina pokazujući ga i objavljujući ga onima čistoga srca koji su dostojni da ga razumeju, da ga vide,134 i da poznaju Sjaj njegove suštine135 i „ikona Boga nevidljivoga“ [Kološanima 1:15]. Sam Lik zauzvrat proslavlja Oca, pokazujući sebe čistim umovima i time ga predstavljajući onima koji ga ne znaju: „Ko je vidio mene, vidio je Oca“ [Jovan 14:9]. 169. Uz to, Otac proslavlja svoga Jedinorodnoga otkrivajući Sina onima koji su se udostojili da dosegnu vrhunac znanja, pokazujući njegovu veličanstvenost i silu. Štaviše, sam Sin proslavlja Svetoga Duha darujući ga onima koji su se pripremili da budu dostojni njegovog dara i razdeljujući im uzvišenost njegovog proslavljenja i veličine.
Tumačenje Jovana 16:15: uzajamno posedovanje Oca, Sina i Svetoga Duha [170–173]
170. Zatim objašnjava na koji je način rekao: „od mojega će uzeti“, odmah dodajući: „Sve što ima Otac moje je, zato rekoh da će od mojega uzeti, i javiti vam.“ [Jovan 16:15]. Kao da je rekao: „Iako Duh Istine ishodi136 od Oca [Jovan 15:26] i Bog daje Svetoga Duha onima koji ga mole [Luka 11:13], ipak, budući da je sve što Otac ima moje, čak je i sam Duh Oca moj i on će primiti od onoga što je moje.“
171. A kada se takve stvari govore, pazi da ne skliznemo u zabludu izopačenog razumevanja i pomislimo da Otac i Sin poseduju neki predmet ili imovinu. Naprotiv, ono što Otac ima suštinski, to jest večnost, nepromenljivost, neraspadljivost, nepromenljivu dobrotu koja postoji od sebe i u sebi**— te iste stvari ima i Sin**. Uz to, šta god sam Sin jeste i šta god pripada Sinu, te iste stvari ima i Otac.
172. Neka zamke dijalektičara budu daleko odavde! Prognajte iz istine one njihove sofizme koji iz pobožne propovedi grabe priliku za bezbožnost i govore: „Dakle, Otac je Sin i Sin je Otac.“ Jer da je rekao: „Sve što god Bog ima moje je“, onda bi bezbožnost imala priliku za izmišljanje i takva bi laž izgledala verovatno. Ali pošto je rekao: „Sve što ima Otac moje je“ [Jovan 16:15], upotrebivši ime „Otac“ objavio je sebe kao Sina. Onaj koji je njegov Sin ne prisvaja njegovo očinstvo, čak i ako je sam Sin takođe otac mnogih svetih kroz milost usinovljenja, prema onom mestu u psalmima gde se čita: „Ako sinovi tvoji uščuvaju zavjet moj i otkrivenja moja kojima ću ih naučiti“ [Psalam 131:12], i opet: „Ako pogaze uredbe moje, i zapovijesti mojih ne sačuvaju“ [Psalam 88:31].
173. Iz ovog teksta i u već utvrđenom smislu, sledi da i Sin poseduje ono što pripada Ocu (gore smo pomenuli koje su to stvari), i da Sveti Duh takođe poseduje ono što pripada Sinu. Jer rekao je: „javiće vam ono što dolazi“ [Jovan 16:13]. Zaista, izvesno znanje budućih događaja daruje se svetim ljudima kroz Duha Istine. Zato su Proroci, ispunjeni tim istim Duhom, u proročanstvima predskazivali buduće događaje i gledali ih kao da su već prisutni.
Zaključak tumačenja Jovana 16:12–15 [174]
174. Ovo izlaganje o sadašnjem poglavlju jevanđelja trebalo bi da bude dovoljno i više nego dovoljno, s obzirom na siromaštvo našeg dara. Ali ako je Gospod udelio otkrivenje nekim drugima, privlačeći ih bliže Istini i čineći ih sposobnijima da raspoznaju Istinu, onda priznajemo da je njihov prikaz bolji budući da ga podupire onaj koji je Duh Istine. Osim toga, molimo one koji budu ovo čitali da oproste naš nedostatak umeća i da imaju razumevanja za revnost onoga koji želi da prinese Bogu sve što može, čak i ako nije bio u stanju da ostvari svoj naum. (Works on the Spirit (Popular Patristics) by St Athanasius the Great, Didymus the Blind, priredio John Behr, preveli Mark DelCogliano, Andrew Radde-Gallwitz i Lewis Ayres, St. Vladimir's Seminary Press, 2022; naglasak moj)
Dodatna literatura
Filiokve, petrovski i rimski primat
Epifanije Kiparski o Filiokveu
Avgustin, Filiokve i ikonomijska ishođenja
Sveti Grigorije Niski o Filiokveu