Papa sveti Lav o rimskom primatu i filiokveu
Navodiću određene izvode iz pisama i beseda pape svetog Lava koji se odnose na rimsko prvenstvo i filiokve. Svi naglasci su moji.
Sledeći odlomak potiče iz Besede 3, održane 29. septembra 443. godine, u prevodu iz Leo The Great: Sermons (Fathers of the Church Patristic Series), koju je 1996. objavio The Catholic University of America Press, str. 19-24.
Svaki put kada Bog u svojoj milosti nađe za shodno da vrati dan svojih darova, preljubljeni, imamo pravedan i razuman razlog da se radujemo, pod uslovom da poreklo službe koju smo primili pripišemo na hvalu njenom izvoru. Svestan sam da je ovo obeležavanje, koliko god priličilo svim sveštenicima, na poseban način moja dužnost.
Naprotiv, prelata rađa odobrenje nebeske milosti.
Kada uporedim siromaštvo svoje nedovoljnosti sa veličinom dara koji sam primio, i ja bih morao da uzviknem onim rečima proroka: „Gospode, čuh riječ tvoju, i uplaših se; Gospode, djelo svoje usred godina sačuvaj u životu, usred godina objavi ga, u gnjevu sjeti se milosti.“20 Šta bi doista moglo uliti toliko strepnje i straha kao trud za slabe, uzdizanje za ponizne, dostojanstvo za nedostojne? Ipak ne očajavamo niti odustajemo, budući da se ne oslanjamo na sebe, nego na onoga „koja djejstvuje u nama“21 Stoga smo jednoglasno otpevali Davidov psalam, preljubljeni, ne radi sopstvenog uzvišenja, nego radi slave Hrista Gospoda. On je takođe onaj o kome je proročki rečeno: „Ti si sveštenik dovijeka po redu Melhisedekovu.“22 to jest, „a ne po činu Aronovu“23 čije se sveštenstvo prenosilo potomstvom njegovog roda i bilo je privremena služba koja je prestala sa zakonom Starog zaveta, nego „po činu Melhisedekovu“24 u kome je bila praobražena služba večnog Prvosveštenika. Budući da se ne pominju roditelji od kojih je potekao, mora se razumeti da on predstavlja onoga „a rod njegov ko će iskazati“25
Najzad, budući da se tajna ovog božanskog Sveštenstva proteže i na njeno vršenje po ljudima, ona se ne prenosi tokom naraštaja. Ne bira se ono što su stvorili telo i krv. Naprotiv, povlastice očinstva ustupaju mesto, a društveni položaji porodica se zanemaruju, jer Crkva prima za svoje upravitelje one koje je Sveti Duh pripremio. Među narodom Božjeg usinovljenja, koji je u celini sveštenički i carski,26 pravo zemaljskog porekla ne zadobija pomazanje.
2. Stoga, preljubljeni, iako se pokažemo slabi i tromi u vršenju dužnosti svoje službe – čak i kada želimo da nešto učinimo pobožno i revnosno, usporava nas sama krhkost naše prirode – ipak imamo neprestano umilostivljenje svemoćnog i večnog Sveštenika. Budući u isti mah nama sličan i jednak Ocu, on je svoje božanstvo spustio do ljudskog stanja, a svoje čovečanstvo uzdigao do božanskog.
S pravom se i pobožno radujemo njegovom uređenju jer, iako je brigu o svojim ovcama poverio mnogim pastirima, on sam nije napustio čuvanje svog ljubljenog stada. Iz njegove večne zaštite proističe potpora apostolske pomoći koju smo primili. Ni ona nikada ne prestaje da dela, i postojanost temelja na kome je sazidana visina čitave Crkve ne pokazuje nikakve znake naprezanja, ma koliko velika bila težina hrama koji na njega pritiska. Jer traje čvrstina one vere koja je pohvaljena u prvaku apostola. Kao što ostaje ono što je Petar verovao o Hristu, tako isto ostaje i ono što je Hristos ustanovio u Petru.
Kada je – kao što je izloženo u jevanđeoskom čitanju – Gospod upitao učenike za koga ga smatraju, budući da je bilo mnogo različitih mišljenja, i kada je blaženi apostol Petar odgovorio govoreći: „Ti si Hristos, Sin Boga živoga.“ Gospod reče: „Blažen si, Simone, sine Jonin! Jer tijelo i krv ne otkriše ti to, nego Otac moj koji je na nebesima. A i ja tebi kažem da si ti Petar, i na tome kamenu sazidaću Crkvu svoju, i vrata pakla neće je nadvladati. I daću ti ključeve Carstva nebeskoga: i što svežeš na zemlji biće svezano na nebesima; i što razdriješiš na zemlji biće razdriješeno na nebesima.“27
3. Ovaj obrazac istine ostaje. Istrajavajući u snazi koju je primio, blaženi Petar ne napušta svoju upravu nad Crkvom. On je rukopoložen pre ostalih da bismo, kada se naziva stenom, proglašava temeljem, postavlja za vratara Carstva nebeskog, imenuje za sudiju vezivanja i razrešivanja (pri čemu njegove konačne presude zadržavaju snagu i na nebu), kroz same tajne ovih naziva saznali kakvo je zajedništvo imao sa Hristom. On sada potpunije i delotvornije upravlja onim što mu je povereno. Svaki vid svojih dužnosti i odgovornosti vrši u onome i sa onim kroz koga je proslavljen.
Stoga, ako išta ispravno činimo ili ispravno sudimo, ako išta uopšte zadobijemo od milosti Božje kroz svakodnevne molitve, to biva kao plod njegovih dela i zasluga. U ovoj stolici živi njegova sila i njegov autoritet vlada vrhovno. To je, preljubljeni, ono što je zadobilo ono ispovedanje. Budući da ga je Bog Otac nadahnuo u srcu apostola, ono se uzdiglo iznad svih nesigurnosti ljudskog mišljenja i primilo snagu stene koju nikakvi udarci ne mogu poljuljati.
U sveopštoj Crkvi Petar svakoga dana govori: „Ti si Hristos, Sin Boga živoga.“28 **„svaki jezik“ koji „ispovijediće Boga“**29 prožet je učenjem ove izreke. Ova vera vezuje đavola i razrešava okove njegovih zarobljenika. Ona izgnanike ovoga sveta uvodi u nebo, i vrata pakla je ne mogu nadvladati. Tolika je čvrstina kojom je božanski utvrđena da je nikakva jeretička izopačenost nikada ne može pokvariti niti je ikakvo pagansko neverje nadvladati.
4. Pod tim okolnostima, dakle, preljubljeni, proslava današnjeg praznika podrazumeva pokornost saobraznu razumu. Smatrajte ga prisutnim u neznatnosti moje ličnosti****. Poštujte ga. U njemu i dalje prebiva odgovornost za sve pastire, zajedno sa zaštitom onih ovaca koje su im poverene. Njegovo dostojanstvo ne bledi ni u nedostojnom nasledniku. Zbog toga prisustvo moje časne braće i sasluživaca – iako sam ga zaista žarko želeo i smatrao ga za čast – ima utoliko svetiji i pobožniji karakter ako poštovanje ovog služenja, kome su blagoizvoleli da prisustvuju, preusmere na onoga za koga znaju da nije samo upravitelj ove stolice nego i primas svih episkopa.
Kada upućujemo svoje pouke vašim svetim ušima, smatrajte da vam se obraća onaj umesto koga vršimo ovu službu. Njegovom ljubavlju vas opominjemo. Ne propovedamo vam ništa drugo do ono što je on učio, moleći da „opasavši bedra razuma svojega“ da živite „čedno ponašanje“ životom „sa strahom“ Božjim,30 i da vaš um ne pristaje na svoje požude zaboravljajući sopstveno prvenstvo [nad telom]. Kratke su i prolazne radosti zemaljskih naslada, koje pokušavaju da one koji su pozvani u večnost odvrate sa puta života.
(2) Neka vaši verni i pobožni umovi začnu žarku želju za nebeskim stvarima i neka se, sa čežnjom za božanskim obećanjima, uzdignu ka ljubavi prema nepropadljivom dobru i ka nadi u istinsku svetlost. Budite uvereni, preljubljeni, da je trud kojim se odupirete porocima i odbijate telesne želje ugodan pred Bogom i dragocen. On će pred milošću Božjom biti na korist ne samo vama nego i meni. Iz napretka Gospodnjeg stada pastirsko čuvanje zadobija slavu. „vijenče moj“ kaže apostol, „radosti moja“31 ako „vjeri vašoj“ koja je propovedana „po svemu svijetu“32 od početka jevanđelja, „ostanu u vjeri i ljubavi i u svetinji sa čestitošću“33
Iako bi sve Crkve po celom svetu trebalo da cvetaju svakom vrlinom, posebno priliči da se vi među drugim narodima istaknete zaslugama vernosti. Vi ste čvrsto usađeni u samu tvrđavu apostolske stene. Gospod naš Isus Hristos iskupio je vas zajedno sa svima ostalima, ali vas je blaženi apostol Petar poučio pre svih drugih. Kroz Hrista Gospoda našeg.
20. Avakum 3:2.
21. Up. 1. Korinćanima 12:6, Efescima 3:20 i Filipljanima 2:13.
22. Psalam 109(110):4 i Jevrejima 5:6.
23. Jevrejima 7:11.
24. Jevrejima 6:20 i 7:11.
25. Isaija 53:8.
26. Up. 1. Petrova 2:9.
27. Matej 16:16-19.
28. Matej 16:16.
29. Up. Rimljanima 14:11.
30. Up. 1. Petrova 1:13 i 3:2.
31. Up. Filipljanima 4:1 i 1. Solunjanima 2:19-20.
32. Up. Rimljanima 1:8.
33. Up. 1. Timoteju 2:15.
Sledeći navodi uzeti su iz Pisma 14 (Lav Veliki).
XII. U slučaju razilaženja mišljenja između vikara i episkopa, mora se posavetovati sa rimskim episkopom. Izlaganje o podređenosti vlasti u Crkvi.
Ali ako se u onome što ste smatrali da treba raspraviti i rešiti sa braćom njihovo mišljenje razlikuje od vaših želja, neka se sve uputi nama, uz overen zapisnik vašeg postupka, da bi se uklonile sve dvosmislenosti i odlučilo ono što je ugodno Bogu. Jer ka tome usmeravamo sve svoje želje i trudove, da ono što doprinosi našem skladnom jedinstvu i zaštiti discipline ne bude narušeno nikakvim nesuglasicama niti zanemareno ikakvom nemarnošću. Stoga, preljubljeni brate, vas i onu našu braću koja su uvređena vašim preteranim postupanjem (mada povod za pritužbu nije kod svih isti), podstičemo i opominjemo da nikakvim prepirkama ne narušavate ono što je s pravom ustanovljeno i mudro rešeno. „Niko neka ne traži što je njegovo, nego svaki ono što je drugoga.“ kako kaže apostol: „Svaki od nas neka ugađa bližnjemu na dobro radi napretka.“ Jer učvršćenje našeg jedinstva ne može biti čvrsto ako nas veza ljubavi ne poveže u nerazdvojnu celinu: jer „Jer kao što u jednom tijelu imamo mnoge ude, a svi udi nemaju isti posao, Tako smo mnogi jedno tijelo u Hristu, a pojedinačno udi smo jedni drugima.“ Povezanost čitavog tela čini da svi budu podjednako zdravi, svi podjednako lepi; a ova povezanost zahteva jednodušnost celoga tela, ali posebno traži slogu među sveštenicima. I premda imaju zajedničko dostojanstvo, ipak nemaju isti čin; jer i među blaženim apostolima, uprkos sličnosti njihovog časnog položaja, postojala je izvesna razlika u vlasti, i dok je izbor sviju njih bio jednak, ipak je jednome bilo dato da predvodi ostale. Iz tog uzora nastala je razlika i među episkopima, i važnom odredbom je ustanovljeno da niko ne prisvaja sve za sebe: nego da u svakoj pokrajini bude jedan čije mišljenje ima prvenstvo među braćom; i opet, da oni koji su postavljeni u većim gradovima preuzmu potpuniju odgovornost, kroz koje bi se briga za sveopštu Crkvu stekala ka JEDNOJ PETROVOJ STOLICI, i da ništa nigde ne bude odvojeno od svoje Glave****. Neka onda onaj koji zna da je postavljen nad nekim drugima ne uzima za zlo što je neko postavljen nad njim, nego neka i sam pruži poslušnost koju traži od njih: i kao što ne želi da nosi težak teret prtljaga, tako neka se ne usudi da na tuđa ramena stavi breme koje se ne može podneti. Jer mi smo učenici poniznog i krotkog Učitelja koji kaže: „naučite se od mene; jer sam ja krotak i smiren srcem, i naći ćete pokoj dušama svojim. Jer jaram je moj blag, i breme je moje lako.“ Matej 11:29-30. A kako ćemo to iskusiti ako nam ne dođe u sećanje i ono što isti Gospod kaže: „A najveći između vas da vam bude sluga. Jer koji se uzdiže poniziće se, a koji se ponizi uzvisiće se.“
Poslednji izvod je iz Pisma 15.
II. (1) Pobijanje priscilijanističkog poricanja Trojstva.
I tako se pod prvom tačkom pokazuje kakve nesvete poglede imaju o božanskom Trojstvu: oni tvrde da je ličnost Oca, Sina i Svetog Duha jedna te ista, kao da se isti Bog naziva čas Ocem, čas Sinom, a čas Svetim Duhom: i kao da nije jedan onaj koji je rodio, a drugi onaj koji je rođen, a treći onaj KOJI ISHODI OD OBOJICE; nego se mora razumeti nepodeljeno jedinstvo, o kome se doduše govori pod tri imena, ali koje se ne sastoji od tri ličnosti. Ovu vrstu bogohuljenja pozajmili su od Savelija, čije su sledbenike s pravom nazivali i patripasijancima: jer ako je Sin istovetan sa Ocem, Sinov krst je Očevo stradanje (patris-passio): i Otac je na sebe uzeo sve što je Sin uzeo u obličju sluge i u poslušnosti Ocu. Što je bez sumnje protivno katoličkoj veri, koja priznaje da je Trojstvo Božanstva jedne suštine (ὁμοούσιον) tako da veruje da su Otac, Sin i Sveti Duh nerazdeljivi bez mešanja, večni bez vremena, jednaki bez razlike: jer nije ista ličnost nego ista suština koja ispunjava Jedinstvo u Trojstvu.
Dodatna literatura