Sveti Kirilo o Filiokveu
U ovoj objavi navodiću dela svetog Kirila Aleksandrijskog, gde je ovaj blaženi svetitelj govorio o suštinskom/prirodnom ishođenju Duha i od Oca i od Sina. Sav naglasak je moj.
1. Da je Sveti Duh po prirodi od Boga, i u Sinu, i kroz Njega i u Njegovoj Suštini.
14 „On će mene proslaviti, jer od mojega će uzeti, i javiće vam.“
Pošto je Sveti Duh trebalo da onima koji se pokažu dostojnima otkrije tajnu koja je u Hristu, i da potpuno pokaže ko je On po prirodi, i kolika je Njegova sila i moć, i da sa Ocem caruje nad svima, Hristos je pobuđen da kaže: „On će mene proslaviti“. Jer On uzdiže naš um iznad jevrejskih uobraženja i ne dopušta nam da gajimo tako ograničeno i skučeno shvatanje da bismo pomislili kako je On puki čovek, koji tek malo prevazilazi proroke u visini koju su oni dostigli, ili čak zaostaje za njihovom slavom----jer nalazimo da su jevrejske vođe imale takvu predstavu o Njemu, budući da su, ne poznajući tajnu pobožnosti, često izgovarali hule na Hrista i, sukobljavajući se sa Njegovim rečima u svome bezumlju, jednom prilikom rekli: „Ko si ti?“ „Avraam umrije i proroci, a ti govoriš: ko održi riječ moju neće okusiti smrti vavijek. Eda li si ti veći od oca našega Avraama, koji umrije? I proroci pomriješe. Ko se ti sam praviš?“ A drugom prilikom prebacivali su Mu neznatnost Njegovog rođenja po telu i Njegovu veliku beznačajnost u tom pogledu: „Nije li ovo Isus, sin Josifov, kome mi znamo oca“ |455 „i mater? Kako, dakle, on govori: S neba sam sišao?“ Zapazi ovde jadno rasuđivanje Jevreja. Budući, dakle, da je mnoštvo bilo tako raspoloženo i mislilo da Gospod nije istinski Bog zato što je u ovom ljudskom obličju bio podložan smrti, i zato što se nisu ustezali da o Njegovoj Prirodi gaje najniže shvatanje, Duh je, kada je sišao s neba, u potpunosti objasnio svetima Njegovu slavu; ne da bismo rekli kako ih je samo ubedio mudrim rečima, nego da je i stvarnim dokazom uverio umove svih da je On zaista Bog i plod Suštine Boga Oca. Koji je, dakle, taj dokaz? I kako je uvećao čast i divljenje koje se ukazivalo Hristu? Time što je svoju delatnost svuda ispoljavao na čudesan i božanski način i što je u svete usadio potpuno i savršeno znanje, unapredio je Njegovu slavu. Jer jedino Prirodi koja vlada svemirom moramo pripisati sveznanje i pogled pred kojim je „sve obnaženo i otkriveno“, kao i moć da ostvari sve svoje namere.
Utešitelj, dakle, to jest Njegov sopstveni Duh, budući svemoćan i sveznajući, proslavlja Sina. A kako Ga proslavlja? Zacelo, ono što Njegov Duh zna i može da učini, to Hristos zna i može da učini. I ako, kao što On kaže, Duh prima od Njega, a sam Duh je svemoćan, onda i On sam ima moć koja je sveobuhvatna. I nikako ne smemo pretpostaviti da Utešitelju, to jest Duhu, nedostaje urođena i Njemu svojstvena moć, tako da Njegova sopstvena sila, kada ne bi primala pomoć spolja, ne bi bila dovoljna sama sebi da potpuno ostvari božanske naume. Svako ko bi i samo zamislio da je takva misao o Duhu istinita, s pravom bi podlegao optužbi za najgoru od svih hula. Nego, zato što je jednosuštan sa Sinom i božanski ishodi kroz Njega, |456 ispoljavajući svuda svu svoju delatnost i moć, Hristos kaže: „od mojega će uzeti“. Jer verujemo da Duh ima samostalno postojanje i da uistinu jeste ono što jeste, sa svojstvima koja Mu se pripisuju; premda, budući da prebiva u Suštini Boga, ishodi i izvire iz nje i ima u sebi urođeno sve ono što ta priroda podrazumeva. Jer božanska Suština nije Njegova po učešću ili po odnosu, još manje je Njegova kao da bi On postojao odvojeno od nje, budući da je On njeno svojstvo. Jer kao što miris mirisnog cveća, ishodeći na neki način iz suštinskog i prirodnog delovanja funkcija ili svojstava cvetova koji ga ispuštaju, prenosi opažaj o njemu spoljašnjem svetu susrećući se sa telesnim čulima mirisa, a ipak, koliko je reč o njegovom pojmovnom određenju, izgleda na neki način odvojen od svog prirodnog uzroka, dok (nemajući samostalno postojanje) po prirodi nije odvojen od izvora iz kojeg ishodi i u kojem postoji — upravo tako možeš, uzimajući ovo kao poređenje, shvatiti odnos Boga i Svetoga Duha. Na ovaj način, dakle, tvrdnja da Njegov Duh prima nešto od Jedinorodnoga potpuno je besprekorna i ne može joj se prigovoriti. Jer ishodeći po prirodi kao Njegovo svojstvo kroz Njega****, i imajući u punoći sve što On ima, kaže se da prima ono što ima. A ako je taj smisao izražen nejasnim jezikom, umesto da se time sablažnjavamo, pravednije je da krivicu pripišemo siromaštvu sopstvenog jezika, koji nije u stanju da na doličan način izrazi božanske istine. I koji je jezik dovoljan da objasni neizrecivu Prirodu i Slavu Božiju? On, dakle, kaže da će Utešitelj „od mojega će uzeti, i javiće vam“; to jest, neće reći ništa što nije u skladu sa Mojom namerom; nego, budući da je On Moj Duh, Njegove reči biće u svemu istovetne sa Mojima, i On će vam objaviti Moju volju. |457
15 „Sve što ima Otac moje je, zato rekoh da će od mojega uzeti, i javiti vam.“
Sin nam i ovde ponovo pokazuje potpun i savršen karakter Ličnosti samoga Oca i dopušta nam da vidimo zašto je rekao da On, budući plod Očeve Suštine, obuhvata u sebi sve što njoj pripada i kaže da je sve to Njegovo sopstveno — i to s razlogom. Jer, budući da nema ničega što bi Sina odvojilo ili otuđilo od Oca, ukoliko je reč o njihovoj potpunoj sličnosti i jednakosti, osim jedino toga što On sam nije Otac, i budući da se božanska Suština ne pokazuje različito u Dvema Ličnostima, njihova svojstva su zacelo zajednička, ili tačnije, istovetna; tako da je ono što Otac ima Sinovljevo, i ono što ima Onaj koji je rodio pripada i Onome koji je od Njega rođen. Iz tog razloga nam je, mislim, u svojoj budnoj brizi za nas, o tome tako govorio. Jer nije rekao: „Sve što ima Otac“ imam i ja, da bi sprečio da zamislimo kako misli na puku nalikost zasnovanu na sličnosti, koja je tek pridodatim milostima uobličena u saobraznost sa Praobrazom, kao što je slučaj sa nama; jer smo mi po podobiju Božijem. Naprotiv, kada kaže: „Sve što ima Otac moje je“, time pokazuje savršeno jedinstvo koje ima sa svojim Ocem i smisao |458 njihove jednosuštnosti koja postoji u nepromenljivim svojstvima. A ovo možeš videti i po tome što na drugom mestu jasno kaže, obraćajući se Ocu: „sve moje tvoje je, i tvoje moje“ Jer oni su zacelo istovetni po prirodi, oni u kojima nema nikakvog razdvajanja, nego potpuna i savršena suštinska jednakost i sličnost. Bog Otac, dakle, ima od sebe i u sebi svoga sopstvenog Duha; to jest Svetoga Duha, kroz koga obitava u svetima i otkriva im svoje tajne; ne kao da je Duh pozvan da vrši tek službeničku ulogu (ne pomišljaj to), nego pre zato što je u Njemu suštinski i ishodi od Njega neodvojivo i nedeljivo, tumačeći ono što je uistinu Njegovo sopstveno kada tumači ono što pripada Onome u kome postoji i iz koga izvire. Jer Bog jedino kroz svoga Sina u Duhu ima zajednicu sa tvorevinom. A ovaj Duh je takođe svojstvo Jedinorodnoga****, jer je On jednosuštan sa Ocem. (Kirilo Aleksandrijski, Tumačenje Jevanđelja po Jovanu, LFC 43, 48 (1874/1885), knjiga 11. tom 2, str. 453-588)
Sledeći niz navoda preuzet je od G. I. Beneviča (izvorni ruski prevodilac, a nezvanični engleski prevod WooDeeWoo/Davion): Sveti Kirilo Aleksandrijski i njegovo delo „Knjiga riznica“.
ARGUMENT §. O prisnosuštnome. Silogizam, povezan sa izvesnom aporijom, koji vodi ka priznanju onoga što priliči razumeti — da je Sin [koji postoji] iz suštine Očeve, a ne da dolazi spolja, i ako je tako — onda očigledno i savečan sa Ocem. <75.45>Ako je, prema vašoj pretpostavci, o bogoborci, Sin iz nepostojanja i nije postojao pre nego što je rođen, onda je očigledno da se On, kao i druga razumna [stvorenja], naziva Bogom, Sinom i Premudrošću po učešću u Bogu. Jer to pripada razumnim stvorenjima, kod kojih lepota božanstva nije potvrđena njihovom prirodom, nego je darovana milošću Darodavca, kao [na primer], kada kaže: „Rekoh: Bogovi ste, i sinovi Višnjega svi.“125. Jer mi, usinovljeni kroz [naš] odnos prema Bogu, bivamo od Njega obogotvoreni. Dakle, ako se, pričestivši se Bogom po milosti, nazivamo sinovima Božijim, šta ćemo onda dati Reči da se pričesti, kako bi postala Sin ili Bog? Jer mi se [pričešćujemo] Svetim Duhom, a tako misliti o Reči je neuko. Jer On sam govori o Duhu: „od mojega će uzeti“126. Čega se, dakle, On pričešćuje? Ostaje da se kaže — „Ocem“. A kakav je oblik učešća? Na primer, kao što od vatre [dolazi] toplota [, primećena] u [zagrejanom] telu, ili od nekog cveta — miris, ili, bolje reći, kao što našim [dušama dolazi] Duh, za koga Sveto pismo kaže da „od Oca ishodi“127. Šta je, dakle, ono što ishodi od Oca i nastaje u Reči****? Da li će to, dakle, biti primljeno [od Reči] iz Očeve suštine, ili odnekud spolja? Ako je, prema tome, spolja, onda Sin neće biti pričasnik Oca, nego se osvećuje pričešćujući se nečim drugim, što je čak i bezbožno pomisliti. Ali ako pristaješ da smatraš da je ono što [dolazi] iz suštine Očeve dato Njemu od Reči u učešću****, onda si ili dopustio da se u božanskoj prirodi može dogoditi neko presecanje, deljenje i stradanje, ili — govoreći da se u Bogu takve stvari zbivaju bestrasno i nedeljivo — uzalud razaraš rođenje Sina, uvodeći u njega deobu i stradanje. Ali ako Bog rađa nedeljivo i bestrasno rađa iz sebe, onda ništa ne sprečava da se ispoveda živa Reč rođena od Oca. A onaj koji je došao od prisnosuštnog Oca uvek će i [sam] biti prisnosušti, jer će na taj način, imajući i čuvajući u sebi Očinsko plemstvo, svedočiti govoreći: „Ko je vidio mene, vidio je Oca“. Jer se u stvorenome ne otkriva prisnosušti. (Riznica o svetom i jednosuštnom Trojstvu, str. 68-70)
ARGUMENT §. Ali je napisano: „Ako li živi u vama Duh Onoga koji je vaskrsao Isusa iz mrtvih, Onaj koji je podigao Hrista iz mrtvih oživjeće i vaša smrtna tjelesa Duhom svojim koji živi u vama.“1494. Ali ako bi Sveti Duh zaista bio tvar i tvorevina, po bezumlju inoslavnih, kako bi posedovao svo delo Božije? Jer ne mislim da bi iko toliko odstupio od pravilnog načina mišljenja da se usudi čak i da kaže kako se božanska suština za svoje delovanje služi nekim oruđima spolja privedenim u postojanje, a to delovanje po prirodi od nje dopire do svakoga ko je sposoban da ga primi [tj. delovanje]. Ali pošto je Sin po prirodi Život, a Duh koji On daje životvoran, neophodno je ispovedati Ga da jeste [izveden] iz suštine Sina i Boga (ek tes ousias hyperchein homologein auto tes tou Hyiou kai Theou)****, i da ima svu Njegovu silu i delovanje, na isti način na koji isparenje ustaje iz vode i svojim rashlađujućim dejstvom svedoči o samoj prirodi one [materije] koja ga ispušta. (Isto, str. 684-685)
Pobijanje ovoga. Onaj ko uvidi ludost i bezumlje naših protivnika s pravom bi se zadivio; jer ono iz čega bi se najpre moglo naučiti tajni Svetoga Duha i razumeti da je On kao neki plod božanske suštine, koji u njoj postoji i iz nje nedeljivo i neodvojivo proishodi, [ipak] njima biva kamen spoticanja, jer su, po onome što je napisano, zarobljenici svojih grehova1531 i stoga nesposobni da hode pravim stazama učenja. Jer Spasitelj to ne govori o Njemu zato da bi Duha prikazao nesavršenim, nego pre da bi obavestio slušaoce da, budući Njegova suština, [Duh] ne može govoriti ništa drugo do ono što On sam hoće. Jer, budući Njegov um**— prema onome što blaženi Pavle kaže o Duhu: „A mi imamo um Hristov.“1532 — On će zacelo misliti i zapovedati isto ono što i Onaj čiji je um. Stoga [Hristos] i tvrdi da Duh ništa ne govori sam od sebe, i jedva da kaže: „Ja sam taj koji opet govori“, kao što bi um koji je u čoveku rekao o reči koja iz njega ishodi: „neće govoriti od sebe, nego će govoriti ono što čuje“. I zacelo niko ne bi nazvao ovu običnu izgovorenu ljudsku reč nesavršenom zbog toga što se ona najpre oblikuje u umu i [spolja] iznosi značenja [uzeta iz njega]. Jer prirodno jedinstvo odmah u nju polaže ono što je [uzeto] iz njega. Na sličan način treba misliti i o Svetome Duhu. Jer, budući Um Hristov, [Duh] govori učenicima o svemu što je u Njemu**, ne po nekoj svojoj sopstvenoj volji, niti po volji tuđoj Onome u kome i od koga govori, nego kao onaj koji po prirodi ishodi iz Njegove suštine (ek tes ousias proion)****, i ima [u sebi] svu Njegovu volju kao i delovanje.
Da je Sveti Duh iz suštine Oca i Sina. Objašnjavajući stvaranje čoveka i njegovo dolaženje u postojanje, blaženi Mojsije kaže da je Bog uzeo prah sa zemlje i svedelatnom silom (τῇ παντουργῷ δυνάμει) uobličio ovaj vidljivi oblik tela, i dunuo mu u lice dah života, tako da je čovek postao duša živa1533. Stoga kažemo da ovo božansko udahnuće (ἐμφύσημα) dato tvorevini nije sama duša (jer inače ne bi bila podložna promeni (ἄτρεπτος), budući da dolazi od takve prirode), nego zajedničarenje Svetoga Duha izvorno udahnuto u ljudsku dušu. Jer svako savršenstvo [pripada] onome što je načinjeno Duhom; otuda je živo biće (τὸ ζῶον) pripremljeno [od Boga iz zemlje] načinjeno po obrazu Božijem, budući da se zajedničarenjem Duha <75.585>u njemu obrazuje podobije Njemu. Obnavljajući u nama ono za šta blaženi Mojsije tvrdi da je Bog udahnuo u čoveka, Hristos je, po svom vaskrsenju [svom] iz mrtvih, dunuo u svoje učenike govoreći: „Primite Duha Svetoga“1534, kako bismo mi, ponovo preobraženi u prvobitni obraz (εἰς τὴν ἐξ ἀρχῆς εἰκόνα), postali saobrazni (σύμμορφοι) Tvorcu zajedničarenjem Duha. Stoga, pošto nas Sveti Duh, budući u nama, čini saobraznima Bogu, i pošto ishodi (πρόεισι) i od Oca i od Sina****, očigledno je da je On iz božanske suštine, suštinski [prebivajući] u njoj i ishodeći iz nje****, isto onako izvesno kao što dah ishodi iz ljudskog tela, mada je ovaj primer neznatan i nedostojan predmeta, jer Bog prevazilazi sve. (Isto, str. 696-699)
ARGUMENT §. Pavle ovako piše u svojoj poslanici nekima: „Zato vam dajem na znanje, da niko ko Duhom Božijim govori ne kaže: Anatema na Isusa! I niko ne može reći: Isus je Gospod, osim Duhom Svetim.“1542. Dakle, očigledno je da onaj koji je pričasnik Svetoga Duha poznaje Gospoda Isusa, a onaj koji nije pričasnik — ne poznaje. Kako onaj koji je postao pričasnik Duha zna da je Isus Gospod? Kao što oni koji su okusili med znaju da je med sladak zbog njegovog svojstva, tako i oni koji su se pričestili Duhom. Dakle, iz suštine Sina (ek tes ousias tou Hyiou) jeste Duh, koji je, da tako kažemo, izvestan kvalitet Boga koji vlada nad svime. A ako je tako, onda sledi da je On Bog, a ne stvoren ili načinjen, kako se čini inoslavnima. (Isto, str. 701)
ARGUMENT §. Pavle, objavljujući da se hvali delima koja je kroz njega Spasitelj učinio na korist neznabožaca, kaže: „Imam, dakle, hvalu u Hristu Isusu u onome što je po Bogu; Jer se neću usuditi da govorim nešto što Hristos nije učinio kroza me riječju i djelom za poslušnost neznabožaca. U sili znakova i čudesa, u sili Duha Božijega“1588. Otuda, ako se znaci i čuda kroz Pavla vrše od Hrista silom Svetoga Duha, Sveti Duh je neka vrsta prirodne i žive energije i, da tako kažemo, kvalitet (poiotes) Božanstva Sina. Ako je tako, kako će ono što po prirodi [postoji] u Bogu i od Boga biti tvorevina? Kako je sva sila Sina u tvorevini? Bezbožno je i izgovoriti takvo što. (Isto, str. 719-720)
ARGUMENT §. „Blagodat Gospoda Isusa Hrista i ljubav Boga Oca i zajednica Svetoga Duha sa svima vama. Amin.“1605. Gle, ovde se ponovo pokazuje da je Sveti Duh nadgradnja (συμπληρωτικὸν) Svetoga Trojstva. Kako je Bog jedan, kako je Bog prost, ako bi Duh koji je u Njemu, budući stvoren ili načinjen, izgledao kao nešto drugo u poređenju <75.609>sa Njim? Ali Bog je uistinu jedan, prost i nesložen, i bez primese ikakve strane prirode. I očigledno je da iz Njega i u Njemu po prirodi [postoji] Duh, budući Njegov plod, i da nije spolja priveden u postojanje (εἰς ὑπόστασιν), niti je po nečistoti ono što jeste, kako bezumno uče inoslavni.
„Dječice moja“, kaže [Pavle], „koju opet s mukom rađam, dokle se Hristos ne uobliči u vama“1606. Ako se jedino posredstvom Duha Hristos izobražava u nama i kao da polaže svoja svojstva u nas, prepisujući (ἀναζωγραφῶν) ljudsku prirodu u lepotu Božanstva, onda je, dakle, Bog Duh Hristov, koji se u nama izobražava onakav kakav jeste, i nesumnjivo je iz Njegove suštine1607, a ne primljen u postojanje spolja. (Isto, str. 726-727)