Filiokve, petrovski i rimski primat
Sledeći odlomak preuzet je iz knjige Fransisa Dvornika, Byzantine missions among the Slavs. SS. Constantine-Cyril and Methodius (F. Dvornik, Byzantine missions among the Slavs - 6), str. 189-192. Navodi se odnose na pismo pape svetog Stefana (latinski – Stephanus V, umro 14. septembra 891), u kojem pominje da je Rimska crkva sedište Petra, prvaka apostola, postavljena da čuva od jeresi. Sva isticanja su moja.
Njihova zebnja bila je opravdana. Odmah nakon Metodijevog odlaska Vihing je požurio u Rim kako bi pridobio papu Stefana V za sopstvene planove. Iz pisma koje je papa krajem 885. godine uputio Svatopluku zaključujemo da je Vihing optužio Metodija za jeretičko učenje o ishođenju Svetog Duha, za neposlušnost naredbi Svete stolice, koja mu je zabranila upotrebu narodnog jezika u liturgiji, i za kršenje crkvenih kanona zato što je sam imenovao svog naslednika — Gorazda. Optužio ga je i da je u Moravsku uveo vizantijske propise o postu. [61]
Vihing je iz Moravske sigurno otišao uz Svatoplukovu saglasnost jer, na početku svog pisma, papa vrlo otvoreno hvali Svatoplukovu odanost Svetoj stolici i njegovu želju da sledi njeno učenje. Ova pohvala najmoćnijeg vladara u Srednjoj Evropi razumljiva je, budući da je papin položaj na početku njegove vladavine bio nesiguran, a podrška tako uticajnog kneza poželjna. Nije iznenađujuće što se papa Svatopluku obraća kao „slovenskom kralju“. [62] Očigledno je da je Vihing dobro znao kako da nestabilan položaj papstva iskoristi za sopstvene ciljeve, naglašavajući odanost moćnog kneza i svoju sopstvenu odanost svetom Petru.
Papa najpre daje opširno objašnjenje rimskog učenja o ishođenju Svetog Duha, napominjući, međutim, da ova tajna nije pogodna za raspravu onima koji nisu dobro upućeni u bogoslovlje. Zatim Svatopluku daje obaveštenja o karakteru posta. Zanimljivo je primetiti da je papa, iako o Metodiju govori ne navodeći njegovu titulu, vrlo uzdržan u pogledu optužbe da je Metodije učio jeretičko učenje. Izražava zaprepašćenje što čuje takvu optužbu i osuđuje Metodijevo učenje uslovno, „ako je to istina“. Zatim zabranjuje upotrebu slovenskog jezika u liturgiji.
Verodostojnost pisma mora se ispitati zajedno sa uputstvima koja je papa dao svojim legatima — episkopu Dominiku i dvojici sveštenika — kada ih je poslao u Moravsku da urede prilike. Legatima se najpre kaže kako da se obrate Svatopluku u ime pape i rimskog klira. Zatim slede uputstva u vezi sa Filioque. [63]
„Za Svetog Duha se ne kaže da je rođen od Oca i Sina, da to ne bi značilo dva Oca, niti da je rođen, da to ne bi značilo dva Sina, nego se kaže da ishodi. Ako bi rekli: ’Sveti oci su zabranili da se Simvolu bilo šta dodaje ili od njega oduzima‘, recite: ’Sveta rimska crkva je čuvarka svetih dogmata i potvrđuje ih, jer se ona, predstavljajući prvaka apostola, ni u čemu ne koleba u pogledu katoličanske vere‘, kao što je i sam Gospod rekao: „Simone, Simone, evo vas zaiska satana da vas vije kao pšenicu. A ja se molih za tebe da vjera tvoja ne prestane; i ti, kada se obratiš, utvrdi braću svoju.“ (Luka 22:31, 32). Ova Crkva je sve zabludele crkve privela veri i utvrdila ono što se kolebalo, ne menjajući svete dogmate, nego objašnjavajući ih ljudima koji ih nisu razumeli ili su ih pogrešno tumačili.“
Iz papinih reči jasno je da su Metodije i njegovi učenici prekorevali svoje protivnike što su Nikejskom simvolu dodali Filioque, tvrdeći da su sveti oci zabranili svako dodavanje ovom Simvolu ili oduzimanje od njega. To je već bilo određeno na Efeskom saboru. [64] Ali jedan sasvim skorašnji sabor, onaj iz 879-880. godine, koji Grci nazivaju Unionističkim sinodom, doneo je takvu odluku na najrečitiji način, rehabilitujući Fotija. Nikejski simvol bio je svečano izgovoren tokom šeste sednice Sabora, održane u carskoj palati pod predsedavanjem cara Vasilija, a posle čitanja oci su vrlo svečano zabranili ne samo upotrebu bilo kog drugog Simvola — što se isticalo i na drugim vaseljenskim saborima — nego jednako i svako dodavanje njemu ili oduzimanje od njega. Ista zabrana ponovljena je tokom poslednje sednice, održane u crkvi Svete Premudrosti, gde su oci koji su prisustvovali prethodnoj sednici izvestili o onome što se dogodilo i predočili carev potpis. [65]
Verovatno je da su Metodije i njegovi učenici znali za odluku Unionističkog sinoda i utoliko je spremnije priznavali što su je potpisali i legati Jovana VIII. Očigledno je Metodije za to saznao tokom svog boravka u Carigradu, ako ne i ranije. Metodijevi učenici smatrali su da imaju puno pravo da od svojih protivnika traže poštovanje odluka sabora koje je i Rim prihvatio.
Papa Stefan V izbegao je da odobri ovaj dodatak Simvolu, ali je odobrio zapadno tumačenje ove tajne, naglašavajući da Rimska crkva ima povlasticu ne samo da brani dogmate nego i da ih tumači.
Zabrana slovenske liturgije navedena je u uputstvu zajedno sa naredbom da se preporučuje samo propovedanje na narodnom jeziku. Što se tiče posta, uputstva sadrže samo kratko ponavljanje onoga što je papa rekao u pismu. [66]
Sve je to, dakle, bilo u pismu. Ali poslednja tačka uputstva protivreči pismu kakvo nam je poznato. Papa prekoreva Metodija što je izabrao naslednika, protivno kanonskim pravilima. Gorazdu se zabranjuje da vrši te funkcije sve dok se lično ne pojavi u Rimu i sam ne izloži svoj slučaj. [67]
Čini se da to ukazuje na to da papa nije doneo konačnu odluku u vezi sa nasleđem Metodija. U papskom pismu Gorazd se ne pominje. Tamo, međutim, čitamo dugačak odeljak o Vihingu, koji se Svatopluku preporučuje kao pravoveran i njemu odan, i da ga papa šalje nazad „da upravlja svojom Crkvom koja mu je od Boga poverena“. Još je zagonetnije to što su reči ove preporuke gotovo istovetne rečima kojima je Jovan VIII preporučio Metodija Svatopluku. Priređivači ovog pisma smatraju da je te reči interpolirao sam Vihing. Druga interpolacija nalazi se u odeljku u kojem papa zabranjuje upotrebu narodnog jezika u liturgiji. Tamo čitamo da je u Rimu Metodije položio zakletvu u ime svetog Petra da tako nešto nikada neće činiti. [68] Znamo da to nije istina i da je takva tvrdnja teško mogla biti napisana u Rimu.
Nema sumnje da je papska odluka doneta prilično naglo i bez saslušanja optužene strane. Ipak, čini se da papa nije doneo konačnu odluku u vezi sa nasleđem Metodija. Ta odluka verovatno je trebalo da bude doneta posle povratka legata i pošto se sasluša Gorazd.
Dodatna literatura