Sveti Grigorije Niski o Filiokve
U ovom tekstu podeliću nekoliko citata svetog Grigorija u vezi sa Filiokve, tj. sa večnim ishođenjem Svetog Duha od Oca po/kroz Sina. Sav naglasak je moj.
Zaista, bio bi dug posao potanko izložiti iz Svetog pisma one izraze koji su neprecizno iskazani, kako bi se dokazala tvrdnja koju sam izneo; tamo gde, međutim, postoji opasnost da bude povređen neki deo istine, više ne nalazimo u izrazima Svetog pisma nikakvu nasumičnu ili ravnodušnu upotrebu reči. Iz tog razloga Sveto pismo dopušta imenovanje ljudi u množini, jer takvim izrazom niko nije u svojim predstavama zaveden da zamisli mnoštvo čovečanstava, niti pretpostavlja da je mnoštvo ljudskih priroda označeno time što se ime koje izražava tu prirodu upotrebljava u množini. Ali reč Bog ono pažljivo upotrebljava samo u obliku jednine, čuvajući se da množinskim značenjem reči bogovi ne uvede pomisao o različitim prirodama u božanskoj suštini. Ovo je razlog zašto ono kaže: „Gospod je Bog naš jedini Gospod“ Ponovljeni zakoni 6:4, i takođe objavljuje Jedinorodnog Boga imenom Božanstva, ne deleći Jedinstvo na dvojako značenje, tako da bi Oca i Sina nazvalo dvama bogovima, iako je svaki od njih objavljen od svetih pisaca kao Bog. Otac je Bog: Sin je Bog: a ipak je istom objavom Bog jedan, jer se u Božanstvu ne razmatra nikakva razlika ni u prirodi ni u delovanju. Jer kada bi (prema shvatanju onih koji su zavedeni) priroda Svetog Trojstva bila raznorodna, broj bi se posledično proširio na mnoštvo bogova, budući podeljen prema različitosti suštine u nosiocima. Ali pošto božanska, jedinstvena i nepromenljiva priroda, da bi bila jedna, odbacuje svaku različitost u suštini, ona u svom slučaju ne dopušta značenje mnoštva; ali kao što se naziva jednom prirodom, tako se i svim ostalim svojim imenima naziva u jednini, Bog, Dobri, Sveti, Spasitelj, Pravedni, Sudija, i svakim drugim zamislivim božanskim imenom: bilo da neko kaže da se imena odnose na prirodu ili na delovanje, nećemo se o tome sporiti.
Ako, međutim, neko zamera našem dokazu, na osnovu toga što on, ne priznajući razliku u prirodi, vodi u mešanje i brkanje Lica, na takvu optužbu daćemo ovaj odgovor — da, iako ispovedamo nepromenljivost prirode, ne poričemo razliku s obzirom na uzrok i ono što je uzrokovano, po čemu jedino shvatamo da se jedno Lice razlikuje od drugog — to jest, po našem verovanju da je jedno Uzrok, a drugo je od Uzroka; i opet, u onome što je od Uzroka prepoznajemo još jednu razliku. Jer jedno je neposredno od prvog Uzroka, a drugo posredstvom onoga što je neposredno od prvog Uzroka; tako da svojstvo Jedinorodnosti bez sumnje ostaje u Sinu, a posredovanje (mesiteias) Sina, dok čuva Njegovo svojstvo Jedinorodnosti, ne isključuje Duha iz Njegovog odnosa po prirodi prema Ocu. (O tome da nema tri Boga (Avlaviju))
Grigorije jasno kaže da je Duh od Oca po/kroz posredovanje ili posredništvo Sina, tako da ishođenje Duha dolazi od Onoga čije je rađanje neposredno od Prvog Uzroka, tj. od Oca.
Na drugom mestu ovaj blaženi svetitelj piše:
Ako se, dakle, Sveti Duh zaista, a ne samo po imenu, naziva božanskim i u Svetom pismu i kod naših Otaca, kakvo uporište preostaje onima koji se protive slavi Duha? On je božanski, i apsolutno dobar, i svemoguć, i mudar, i slavan, i večan; On je sve što se od takvih stvari može imenovati da bi se naše misli uzdigle ka veličanstvenosti Njegovog bića. Jedinstvenost nosioca ovih svojstava svedoči da ih On ne poseduje samo u nekoj meri, kao da bismo mogli zamisliti da je On jedno po samoj svojoj suštini, a da je postao nešto drugo prisustvom pomenutih svojstava. To stanje svojstveno je onim bićima kojima je data složena priroda; dok je Sveti Duh jedinstven i prost u svakom pogledu podjednako. To svi priznaju; ne postoji čovek koji to poriče. Ako, dakle, postoji samo jedno prosto i jedinstveno određenje Njegovog bića, dobro koje On poseduje nije stečeno dobro; nego, šta god da je On uz to, On je sâm Dobrota, i Mudrost, i Sila, i Posvećenje, i Pravednost, i Večnost, i Neraspadljivost, i svako ime koje je uzvišeno i koje uzdiže iznad drugih imena. Kakvo je, dakle, to stanje uma koje ove ljude, koji se ne boje strašne presude izrečene nad hulom na Svetoga Duha, navodi da tvrde da takvo Biće ne poseduje slavu? Jer oni jasno iznose tu tvrdnju: da ne treba da verujemo da Njega treba slaviti; mada ne znam iz kog razloga smatraju korisnim da ne ispovede pravu prirodu onoga što je po suštini slavno.
Jer im u samoodbrani neće pomoći izgovor da Ga je naš Gospod predao svojim učenicima kao trećeg po redu, i da je zbog toga otuđen od našeg pojma Božanstva. Tamo gde u svakom slučaju delatnost u činjenju dobra ne pokazuje nikakvo umanjenje niti promenu, kako je nerazumno pretpostaviti da je brojčani red znak nekog umanjenja ili suštinske razlike! To je kao kad bi neko video zaseban plamen kako gori na tri baklje (a pretpostavimo da je treći plamen izazvan tako što se plamen prve prenosi na srednju, a ona zatim pali poslednju baklju****), pa bi tvrdio da toplota u prvoj nadmašuje toplotu ostalih; da ona do nje pokazuje razliku u pravcu manjeg; i da se treća uopšte ne bi mogla nazvati vatrom, iako gori i sija baš kao vatra i čini sve što vatra čini. Ali ako zaista ništa ne sprečava da treća baklja bude vatra, iako je zapaljena od prethodnog plamena, kakva je filozofija ovih ljudi, koji bogohulno misle da mogu umanjiti dostojanstvo Svetog Duha zato što je božanskim usnama imenovan posle Oca i Sina? Zaista, ako u našim predstavama o suštini Duha ima nečega što zaostaje za božanskim merilom, oni dobro čine što svedoče da On ne poseduje slavu; ali ako se uzvišenost Njegovog dostojanstva opaža u svakoj tački, zašto škrtare da ispovede Njegovu slavu? Kao kad bi neko, opisavši nekoga kao čoveka, smatrao da nije bezbedno da za njega nastavi da kaže i to da je razuman, smrtan, ili bilo šta drugo što se može pripisati čoveku, pa bi tako poništio ono što je upravo dopustio; jer ako nije razuman, uopšte nije čovek; ali ako se ovo drugo prizna, kako može biti ikakvog oklevanja u pogledu pojmova koji su već sadržani u reči čovek? Tako i u pogledu Duha: ako neko govori istinu kada Ga naziva božanskim, ne laže ni kada Ga određuje kao dostojnog časti, kao slavnog, dobrog, svemoćnog; jer se svi takvi pojmovi odmah priznaju zajedno s pojmom Božanstva. Tako da moraju prihvatiti jednu od dve mogućnosti: ili Ga uopšte ne nazivati božanskim, ili se uzdržati od toga da Njegovom Božanstvu oduzmu bilo koji od onih pojmova koji se mogu pripisati Božanstvu. Moramo, dakle, sasvim sigurno, zajedno obuhvatiti ove dve misli, naime božansku prirodu, a uz nju i ispravnu predstavu, pobožno sagledavanje te božanske i transcendentne prirode.
Pošto je, dakle, potvrđeno, i to istinito potvrđeno, da je Duh iz božanske suštine, i pošto je u toj jednoj reči božanski, kao što rekosmo, sadržana svaka predstava veličine, sledi da je onaj ko priznaje to Božanstvo potencijalno priznao i sve ostalo — slavnost, svemoć, sve što ukazuje na nadmoć. Zaista je čudovišno odbiti da se to ispoveda u slučaju Duha; čudovišno, zbog nesaglasnosti — kada se na Njega primene — onih izraza koji u nizu suprotnosti odgovaraju gornjim izrazima. Mislim, ako neko ne prizna slavnost, mora priznati odsustvo slavnosti; ako odbaci Njegovu silu, mora pristati na njenu suprotnost. Tako i u pogledu časti, i dobrote, i svake druge nadmoći: ako se ne prihvate, moraju se dopustiti njihove suprotnosti…
Naprotiv, Sveti Duh jeste, pre svega, zbog svojstava koja su po suštini sveta, ono što je Otac, po suštini Svet; i kakav je Jedinorodni, takav je i Sveti Duh; zatim, opet, On je to na osnovu životvornosti, neraspadljivosti, nepromenljivosti, večnosti, pravednosti, mudrosti, ispravnosti, vlasti, dobrote, sile, sposobnosti da daje sva dobra, a povrh svega i sam život, i time što je svuda, prisutan u svakome, ispunjava zemlju, prebiva na nebesima, izliven na natprirodne Sile, ispunjava sve prema zasluzi svakoga, sam ostajući pun, sa svima koji su dostojni, a ipak neodvojen od Svetog Trojstva. On UVEK ispituje dubine Božje, UVEK prima od Sina, uvek biva poslan, a ipak nije odvojen, i biva proslavljan, a ipak je oduvek imao slavu. Očigledno je, zaista, da onaj ko drugome daje slavu mora i sam posedovati preobilnu slavu; jer kako bi onaj ko je lišen slave mogao proslaviti drugoga? Ako neka stvar i sama nije svetlost, kako može pokazati blagodatni dar svetlosti? Tako moć da proslavlja nikada ne bi mogao pokazati onaj ko sam nije slava, i čast, i veličanstvo, i veličina. A Duh zaista proslavlja Oca i Sina. Niti laže Onaj koji kaže: „one ću poštovati koji mene poštuju“ 1. Samuilova 2:30; i „Ja te proslavih“, kaže naš Gospod Ocu; i opet kaže: „proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade“ Božanski Glas odgovara: „I proslavih, i opet ću proslaviti!“. Vidiš krug slave koji se okreće, prelazeći od Sličnog ka Sličnom. Sin biva proslavljen Duhom; Otac biva proslavljen Sinom; opet, Sin ima svoju slavu od Oca; i Jedinorodni tako postaje slava Duha. Jer čime će Otac biti proslavljen, ako ne istinskom slavom Sina; i čime će opet Sin biti proslavljen, ako ne veličanstvom Duha? Na isti način, opet, vera zatvara krug i proslavlja Sina posredstvom Duha, a Oca posredstvom Sina. (O Svetom Duhu (Protiv sledbenika Makedonija))
Ali će se, možda, neko čak i među veoma pobožnim ljudima zaustaviti nad ovim našim istraživanjima o Božijoj večnosti i reći da će, prema onome što smo rekli, biti teško da vera u Jedinorodnog ostane nepovređena. Od dva neprihvatljiva učenja, reći će, naše izlaganje neizbežno mora doći u dodir s jednim. Ili ćemo ispasti da je Sin nerođen, što je besmisleno; ili ćemo Mu potpuno poreći večnost — poricanje koje ono bratstvo hulnika čini svojom specijalnošću. Jer ako se večnost odlikuje time da nema ni početka ni kraja, neizbežno je ili da budemo bezbožni i poreknemo Sinu večnost, ili da u svojim skrivenim mislima o Njemu budemo odvedeni do predstave o nerođenosti. Šta ćemo, dakle, odgovoriti? Da bi se, ako bismo — poimajući Oca pre Sina jedino po osnovu uzročnosti — umetnuli ikakvu vremensku oznaku pre postojanja Jedinorodnog, s pravom moglo reći da je ugroženo verovanje koje imamo u večnost Sina. Ali, ovako, večna priroda — podjednako u slučaju Očevog i Sinovljevog života, kao i u onome što verujemo o Svetome Duhu, ne dopušta pomisao da će ikada prestati da postoji; jer gde nema vremena, tu je zajedno s njim ukinuto i „kada“. I ako se Sin, koji se uvek javlja zajedno s pomišlju na Oca, uvek nalazi u kategoriji postojanja, kakve opasnosti ima u priznavanju večnosti Jedinorodnog, koji „niti mu dani imaju početka niti mu život ima svršetka“ Jevrejima 7:3 . Jer kao što je On Svetlost od Svetlosti, Život od Života, Dobro od Dobra, i Mudar, Pravedan, Snažan, i sve ostalo na isti način, tako je najsigurnije i Večan od Večnoga.
Ali ljubitelj svađalačkog prepiranja hvata se za taj dokaz, na osnovu toga što bi takav niz učinio da On bude Nerođeni od Nerođenoga. Neka, međutim, ohladi svoje ratoborno srce i neka insistira na pravim izrazima, jer je, ispovedajući Njegovo „dolaženje od Oca“, prognao svaku pomisao o nerođenosti kada je reč o Jedinorodnom; i tada neće biti nikakve opasnosti da Ga nazovemo Večnim, a ipak ne Nerođenim. S jedne strane, budući da postojanje Sina nije obeleženo nikakvim vremenskim razmacima, i da se beskonačnost Njegovog života proteže unazad pre vekova i unapred izvan njih u sveprožimajućoj plimi, Njemu se s pravom pridaje naziv Večni; opet, s druge strane, budući da nam pomisao na Njega kao Sina — i po stvarnosti i po nazivu — daje i pomisao na Oca kao neodvojivo s njom spojenu, On time ostaje pošteđen toga da Mu se pripiše nerođeno postojanje, dok je uvek sa Ocem koji uvek jeste, kao što su to izrazile one nadahnute reči našeg Učitelja, vezan putem rađanja za nerođenost svoga Oca. Naše izlaganje o Svetome Duhu biće takođe isto; razlika je samo u mestu koje mu je dodeljeno po redu. Jer kao što je Sin vezan za Oca, i, iako od Njega izvodi postojanje, nije po suštini posle Njega, tako je opet Sveti Duh u dodiru s Jedinorodnim, koji se poima kao pre postojanja Duha samo u teorijskom smislu uzroka (kata ton tes aitias logon). Vremenska protezanja ne nalaze pristupa u Večnom Životu; tako da, kada uklonimo pomisao o uzroku, Sveto Trojstvo ni na koji način ne pokazuje nesaglasje sa samim sobom; i Njemu pripada slava. (Protiv Evnomija, Knjiga I, 42. Objašnjenje pojma „nerođen“ i „ispitivanje“ večnosti.)
Poslednji citat uzet je iz besede svetog Grigorija o Gospodnjoj molitvi. Sav naglasak je moj.
Ali sada je već pokazano dokazima pobožnih ljudi74 da je priroda Oca i Sina ista, te da je nemoguće imenom Boga nazvati ono što je različite prirode. Jer se sin stolara ne naziva klupom, niti bi iko pri zdravoj pameti rekao da je arhitekta rodio kuću; nego imena Sina i Oca označavaju ono što je sjedinjeno u istoj prirodi. A potpuno je nužno, ako su dvoje po prirodi sjedinjeni s jednim, da se ni na koji način ne razlikuju jedan od drugoga. To jest, ako je Sin po prirodi sjedinjen s Ocem, i ako je pokazano da Sveti Duh nije tuđ prirodi Sina zbog istovetnosti delovanja, nužno sledi, kažem, da je pokazano da je priroda Svetog Trojstva jedna, mada ne pomešana u pogledu svojstava koja pripadaju svakom Licu kao Njegova posebna odlika, budući da se njihove posebne osobine ne pretvaraju jedna u drugu. Otuda75 se odlika Očevog Lica76 ne može preneti na Sina ili Duha, niti se, s druge strane, odlika Sina može prilagoditi nekome od ostalih, niti se svojstvo Duha može pripisati Ocu i Sinu. Ali se nesaopštiva razlika svojstava sagledava unutar zajedničke prirode. Odlika je Oca da postoji bez uzroka. To se ne odnosi na Sina i Duha; jer Sin „Iziđoh od Oca“,77 kako kaže Sveto pismo, a „Duh Istine, koji od Oca ishodi“. Ali kao što se bezuzročnost, koja pripada samo Ocu, ne može prilagoditi Sinu i Duhu, tako se opet uzrokovanost, koja je svojstvo Sina i Duha, po samoj svojoj prirodi ne može sagledavati u Ocu. S druge strane, to da nisu nerođeni zajedničko je Sinu i Duhu; stoga, da bi se izbeglo brkanje u predmetu, treba opet tražiti čistu razliku u svojstvima, tako da ono što je zajedničko bude sačuvano, a ono što je vlastito ne bude pomešano. Jer Ga Sveto pismo naziva Jedinorodnim od Oca;79 i taj izraz Mu utvrđuje Njegovo svojstvo. Ali se za Svetoga Duha takođe kaže da je od Oca, i posvedočeno je da je Sinovljev (****To de hagion Pneuma kai EK tou Patros [OD Oca] legetai kai EK tou Hyiou [OD Sina] einai prosmartyreitai****). Jer kaže: „Ako pak neko nema Duha Hristova, on nije njegov.“.80 Otuda je Duh koji je od Boga i Hristov; ali Sin, koji je od Boga, niti jeste niti se za Njega kaže da je od Duha; i ovaj odnosni redosled je trajan i nepreokretljiv. Otuda se rečenica ne može ispravno razrešiti i obrnuti u svom značenju tako da bismo, kao što kažemo da je Duh Hristov, mogli i Hrista nazvati Duhovim. Budući, dakle, da ovo pojedinačno svojstvo s potpunom jasnoćom razlikuje jedno od drugoga, ali, s druge strane, istovetnost delovanja svedoči o zajedništvu prirode, ispravno učenje o Božanstvu potvrđeno je u oba; naime, da se Trojstvo broji po Licima, ali da nije podeljeno na delove različite prirode. (St. Gregory of Nyssa: The Lord's Prayer, The Beatitudes (Ancient Christian Writers), No. 18 [The Newman Press, 1954], prevod i beleške Hilda C. Graef, str. 54-55)
Doslovan prevod Grigorijevog grčkog teksta glasi da je Duh od (ek) Oca i od (ek) Sina. Neki su pokušali da potkopaju Grigorijevu izričito jasnu potvrdu filiokve tvrdeći da je drugo ek latinska interpolacija, koja se ne nalazi u izvornom grčkom tekstu Grigorijeve besede. Međutim, to je puka pobožna želja, jer rukopisni dokazi odlučno idu u prilog tome da je ono izvorno:
Književni i rukopisni dokazi pokazuju da je Filiokve izvorni deo besede. U izdanju teksta kardinala Maija, odlomak koji sadrži drugo „ek“ navodi Doctrina Patrum de Verbi Incarnatione, koja potiče još iz 700. godine. I Codex Vaticanus Graecus 2066 (7. ili 8. vek) sadrži besedu sa ovim odlomkom. Čak je i F. Dikamp (F. Diekamp) pokazao da se izrazi koje koristi sveti Grigorije Niski javljaju, ponekad čak i doslovno, i u drugim njegovim spisima, te da postoje paralele u stilu i rečniku. Drugo „ek“ nalazi se čak i u najstarijem sirijskom rukopisu, koji je stariji od grčkih rukopisa. Stoga ovaj prigovor nije potkrepljen rukopisnim dokazima. (Opera exegetica In Exodum et Novum Testamentum: Volume 2 De oratione dominica, De beatitudinibus (Gregorii Nysseni Opera, 7/2) (Ancient Greek Edition), urednik Johannes Francis Callahan [Brill, 1992], str. 8-9)
Dodatna literatura