Avgustin, filiokve i ikonomijska ishođenja
Sledeći odlomak preuzet je iz dela svetog Avgustina O Svetom Trojstvu, Knjiga 4. U njemu blaženi svetitelj zaključuje da je Očevo slanje Sina u svet znak i odraz toga što je Otac večno rodio/proizveo Sina. Avgustin ovo ikonomijsko ishođenje, npr. Očevo slanje Sina da se rodi od žene, uzima kao pokazatelj njihovog večnog odnosa. Upravo zato što Otac večno rađa, a Sin je večno rođen, Jedan je onaj koji šalje, a Drugi onaj koji je poslan.
Blaženi bogoslov zatim istim rasuđivanjem brani filiokve, tj. činjenica da Sveti Duh biva poslan od Sina iz Oca u svet pokazuje da je Otac Izvor bez izvora i da Duh ishodi od Oca kroz Sina. Avgustin iz te činjenice zaključuje da se zbog toga za Svetog Duha kaže da je Duh i Oca i Sina.
Imajući prethodno u vidu, sada prelazim na citate. Sav naglasak je moj.
Glava 19. — Na koji način je Sin poslan i unapred objavljen. Kako je u slanju svoga rođenja u telu postao manji bez štete po svoju jednakost sa Ocem.
25. Pogledaj, dakle, zašto je Sin Božiji poslan; štaviše, pogledaj šta znači to da Sin Božiji bude poslan. Sve ono što je u vremenu učinjeno da bi se proizvela vera, kojom bismo bili očišćeni da bismo sozercavali istinu, u stvarima koje imaju početak, koje su iznete iz večnosti, i koje se na večnost vraćaju: to su bila ili svedočanstva ovog poslanja, ili je to bilo samo poslanje Sina Božijeg. Ali neka od tih svedočanstava unapred su Ga objavljivala kao onoga koji će doći, a neka su svedočila da je već došao. Jer to da je postao tvar Onaj kroz koga je sva tvar načinjena, moralo je nužno naći svedoka u svoj tvari. Jer da Jedan nije bio propovedan slanjem mnogih [svedoka], ne bi se čovek vezivao za slanje mnogih. I da nije bilo takvih svedočanstava koja se poniženima čine velikima, ne bi se verovalo da On, budući velik, čini ljude velikima, On koji je kao ponizan poslan poniženima. Jer nebo i zemlja i sve što je u njima neuporedivo su veća dela Sina Božijeg, budući da je sve kroz Njega postalo, nego znaci i čudesa koja su izbila kao svedočanstvo o Njemu. Pa ipak, ljudi su, da bi kao ponizni poverovali da je On učinio te velike stvari, drhtali pred onim malim stvarima kao da su bile velike.
- „A kad dođe punoća vremena, posla Bog Sina svojega, koji se rodi od žene, koji bi pod zakonom,“; toliko ponizan da je postao; na taj način, dakle, poslan, u tome što je postao. Ako, dakle, veći šalje manjeg, i mi priznajemo da je On postao manji; i utoliko manji, ukoliko je postao; i utoliko postao, ukoliko je poslan. Jer „posla Bog Sina svojega, koji se rodi od žene“. Pa ipak, zato što je sve kroz Njega postalo, ne samo pre nego što je On postao i bio poslan, nego pre nego što je išta uopšte bilo, ispovedamo da je Isti jednak Onome koji šalje, iako Ga nazivamo manjim, kao poslanog. Na koji su Ga onda način mogli videti oci, kada su im pokazivana izvesna anđeoska viđenja, pre one punoće vremena u kojoj je priličilo da bude poslan, dakle pre nego što je poslan, u vreme kada, još neposlan, beše viđen kao jednak Ocu? Jer kako kaže Filipu, koji Ga je zacelo video kao i svi ostali, pa i oni koji su Ga raspeli u telu: „Toliko sam vremena s vama i nisi me poznao, Filipe? Ko je vidio mene, vidio je Oca;“; osim zato što je bio i viđen i ipak neviđen? Viđen je bio kao onaj koji je postao time što je poslan; nije bio viđen kao Onaj kroz koga je sve postalo. Ili kako i ovo kaže: „Ko ima zapovijesti moje i drži ih, to je onaj koji me ljubi; a koji mene ljubi, toga će ljubiti Otac moj; i ja ću ga ljubiti i javiću mu se sam.“, u vreme kada je bio očigledan pred očima ljudi; osim zato što je nudio to telo, koje je Reč postala u punoći vremena, da ga primi naša vera; a samu Reč, kroz koju je sve postalo, čuvao je da bude sozercavana u večnosti umom očišćenim verom?
Glava 20. — Onaj koji šalje i Poslani su jednaki. Zašto se kaže da je Sin poslan od Oca. O poslanju Svetog Duha. Kako je i od koga poslan. Otac je počelo celoga Božanstva.
27. Ali ako se kaže da je Sin poslan od Oca zbog toga što je jedan Otac, a drugi Sin, to nas ni na koji način ne sprečava da verujemo da je Sin jednak, jednosuštan i savečan Ocu, a ipak da je kao Sin poslan od Oca. Ne zato što je jedan veći, a drugi manji; nego zato što je jedan Otac, a drugi Sin; jedan roditelj, drugi rođeni****; jedan je Onaj od koga jeste Onaj koji je poslan; drugi je Onaj koji je od Onoga koji šalje. Jer Sin je od Oca, a ne Otac od Sina. I na taj način sada možemo razumeti da se ne kaže samo da je Sin poslan zato što „I Logos postade tijelo“, nego je zato i poslan da bi Reč postala telo, i da bi kroz svoje telesno prisustvo izvršio ono što je napisano; to jest, da se ne razume samo da je poslan kao čovek, što je Reč postala, nego je i sama Reč poslana da bi postala čovek; jer nije poslan s obzirom na neku nejednakost moći, ili suštine, ili bilo čega što u Njemu nije jednako Ocu; nego s obzirom na to, da je Sin od Oca, a ne Otac od Sina****; jer Sin je Reč Oca, koja se naziva i Njegovom mudrošću. Kakvo čudo, dakle, ako je poslan, ne zato što je nejednak sa Ocem, nego zato što je čista emanacija (manatio) koja proističe iz slave Boga Svemogućeg? Jer tamo je ono što proističe i ono iz čega proističe jedne iste suštine. Jer ne proističe kao što voda proističe iz otvora u zemlji ili kamenu, nego kao što svetlost proističe iz svetlosti. Jer reči „Jer ona je odbljesak svjetlosti vječne“, šta su drugo nego to da je ona svetlost od večne svetlosti? Jer šta je sjaj svetlosti ako ne sama svetlost? I tako je savečna sa svetlošću iz koje svetlost jeste. Ali je bolje reći sjaj svetlosti nego svetlost svetlosti; da se ne bi pomislilo da je ono što proističe tamnije od onoga iz čega proističe. Jer kada neko čuje da je sjaj svetlosti sama svetlost, lakše je poverovati da prvo svetli posredstvom drugog, nego da drugo manje svetli. Ali pošto nije bilo potrebe opominjati ljude da ne misle da je manja ona svetlost koja je rodila drugu (jer nijedan jeretik nikada nije smeo to da kaže, niti treba verovati da će se iko usuditi na to), Sveto pismo izlazi u susret onoj drugoj misli, po kojoj bi svetlost koja proističe mogla izgledati tamnija od one iz koje proističe; i uklonilo je tu pretpostavku govoreći: „ona je odbljesak svjetlosti vječne“, naime, od večne svetlosti, i tako pokazuje da je jednaka. Jer da je manja, bila bi njena tama, a ne njen sjaj; a da je veća, ne bi mogla iz nje proisticati, jer ne bi mogla nadmašiti ono iz čega je izvedena. Dakle, pošto proističe iz nje, nije veća od nje; i pošto nije njena tama, nego njen sjaj, nije manja od nje: dakle, jednaka je. Niti treba da nas uznemirava to što se naziva čistom emanacijom koja proističe iz slave Boga Svemogućeg, kao da sama nije svemoguća, nego emanacija od Svemogućeg; jer se ubrzo potom o njoj kaže: „Jedna je ona, a sve može“. A ko je svemoguć, ako ne Onaj koji sve može? Ona je, dakle, poslana od Onoga iz koga proističe; jer tako je traži onaj koji ju je voleo i želeo. „Nispošlji nju“, kaže on, „sa svetih nebesa i sa trona slave Tvoje pošalji je, da bi bila sa mnom i pomogla mi“; to jest, neka me nauči da se trudim [svesrdno] da se ne bih mučio [teško]. Jer njeni su trudovi vrline. Ali na jedan način biva poslana da bude sa čovekom; na drugi način je poslana da sama bude čovek. Jer „pokoljenjima se useljavajući u duše svetih, prijatelje Božje i proroke stvara.“; tako ispunjava i svete anđele, i kroz njih čini sve što priliči takvim službama. Ali kada je došla punoća vremena, poslana je, ne da ispuni anđele, niti da bude anđeo, osim utoliko što je objavila savet Očev, koji je bio i njen; niti opet da bude sa ljudima ili u ljudima, jer se i to zbivalo ranije, i u ocima i u prorocima; nego da sama Reč postane telo, to jest, da postane čovek. U kojoj je budućoj tajni, kada se otkrije, trebalo da bude spasenje i onih mudrih i svetih ljudi koji su, pre nego što se On rodio od Djeve, bili rođeni od žena; a u kojoj je, kada se izvrši i obznani, spasenje svih koji veruju, i nadaju se, i ljube. Jer ovo je „I zaista velika je tajna pobožnosti: Bog se javi u tijelu, opravda se u Duhu, pokaza se anđelima, propovjedi se neznabošcima, vjerova se u svijetu, vaznese se u slavi.“.
28. Stoga Reč Božija biva poslana od Onoga čija je Reč; poslana je od Onoga od koga je rođena (genitum); šalje Onaj koji je rodio, a šalje se Ono što je rođeno. I tada biva poslan svakome, kada Ga svako shvati i opazi, utoliko ukoliko može biti shvaćen i opažen, srazmerno poimanju razumne duše, bilo da napreduje ka Bogu, bilo da je već savršena u Bogu. Za Sina se, dakle, ne kaže u pravom smislu da je poslan u tome što je rođen od Oca; nego ili u tome što se Reč koja je postala telo pojavila svetu, otkuda i kaže: „Iziđoh od Oca, i došao sam na svijet“; ili u tome što Ga s vremena na vreme opaža um svakoga, prema reči: „Nispošlji nju sa svetih nebesa i sa trona slave Tvoje pošalji je, da bi bila sa mnom i pomogla mi“. Ono što je, dakle, rođeno (natum) od večnosti jeste večno, jer „ona je odbljesak svjetlosti vječne“; a ono što se s vremena na vreme šalje jeste ono što svako shvata. Ali kada se Sin Božiji javio u telu, poslan je u ovaj svet u punoći vremena, postavši od žene. „Pošto, dakle, u premudrosti Božijoj svijet mudrošću ne pozna Boga“ (budući da „I svjetlost svijetli u tami, i tama je ne obuze.“), „izvoli se Bogu da ludošću propovijedi spase one koji vjeruju.“, i da Reč postane telo i nastani se među nama. Ali kada s vremena na vreme izlazi i biva opažen umom svakoga, kaže se doduše da je poslan, ali ne u ovaj svet; jer se ne javlja čulno, to jest, ne predaje se telesnim čulima. Jer ni mi sami nismo u ovom svetu utoliko ukoliko umom dohvatamo, koliko možemo, ono što je večno; i duhovi svih pravednika nisu u ovom svetu, čak ni onih koji još žive u telu, utoliko ukoliko imaju rasuđivanje u božanskim stvarima. Ali se za Oca ne kaže da je poslan, kada Ga s vremena na vreme neko shvati, jer On nema nikoga od koga bi bio, niti od koga bi ishodio; pošto Mudrost kaže: „Ja iz usta Višnjega iziđoh“, a za Svetog Duha se kaže: „koji od Oca ishodi“, ali Otac nije ni od koga.
29. Kao što je, dakle, Otac rodio, a Sin rođen; tako je Otac poslao, a Sin poslan****. Ali kao što su jedno Onaj koji je rodio i Onaj koji je rođen, tako su jedno i Onaj koji je poslao i Onaj koji je poslan, jer su Otac i Sin jedno. Tako je i Sveti Duh jedno sa njima, jer su ova trojica jedno. Jer kao što roditi se, s obzirom na Sina, znači biti od Oca; tako biti poslan, s obzirom na Sina, znači biti poznat kao onaj koji je od Oca****. I kao što biti dar Božiji s obzirom na Svetog Duha znači ishoditi od Oca; tako biti poslan znači biti poznat kao onaj koji ishodi od Oca. Niti možemo reći da Sveti Duh ne ishodi i od Sina, jer se isti Duh ne bez razloga naziva Duhom i Oca i Sina. Niti vidim šta je drugo hteo da označi kada je dunuo u lice učenicima i rekao: „Primite Duha Svetoga!“. Jer to telesno dahnuće, koje je izlazilo iz tela sa osećajem telesnog dodira, nije bilo suština Svetog Duha, nego objava prikladnim znakom da Sveti Duh ishodi ne samo od Oca, nego i od Sina. Jer ni najveći bezumnik ne bi rekao da je jedan Duh onaj koga je dao kada je dunuo na njih, a drugi onaj koga je poslao posle svog vaznesenja. Jer jedan je Duh Božiji, Duh Oca i Sina, Sveti Duh, koji sve u svemu dejstvuje. Ali to što je dat dvaput svakako je bilo znamenito domostrojstvo, o čemu ćemo raspravljati na svome mestu, koliko Gospod dopusti. Ono, dakle, što Gospod kaže — „koga ću vam ja poslati od Oca“ — pokazuje da je Duh i Očev i Sinovljev; jer je, pošto je rekao: „koga će Otac poslati“, dodao i: „u ime moje“. Ipak nije rekao: Koga će Otac poslati od mene, kao što je rekao: „koga ću vam ja poslati od Oca“ — pokazujući, naime, da je Otac počelo (principium) celokupne božanstvenosti****, ili, ako se bolje kaže, Božanstva. Onaj, dakle, koji ishodi od Oca i od Sina, upućuje se natrag na Onoga od koga je Sin rođen (natus). A ono što jevanđelist kaže: „jer Duh Sveti još ne bješe dat, zato što Isus još ne bješe proslavljen.“; kako to treba razumeti, osim zato što je posebno davanje ili slanje Svetog Duha posle proslavljenja Hrista trebalo da bude takvo kakvo nikada ranije nije bilo? Jer nije da ga ranije uopšte nije bilo, nego nije bilo ovakvo. Jer ako Sveti Duh ranije nije bio davan, čime su bili ispunjeni proroci koji su govorili? A Sveto pismo jasno kaže i na mnogim mestima pokazuje da su govorili Svetim Duhom. A i za Jovana Krstitelja se kaže: „i ispuniće se Duha Svetoga još u utrobi matere svoje;“. I za njegovog oca Zahariju se nalazi da je bio ispunjen Svetim Duhom, tako da je o njemu govorio takve stvari. I Marija je bila ispunjena Svetim Duhom, tako da je prorekla takve stvari o Gospodu koga je nosila u svojoj utrobi. I Simeon i Ana behu ispunjeni Svetim Duhom, tako da su prepoznali veličinu maloga deteta Hrista. Kako to, dakle, da „Duh Sveti još ne bješe dat, zato što Isus još ne bješe proslavljen.“, osim zato što je to davanje, ili darivanje, ili poslanje Svetog Duha trebalo da ima izvesnu sopstvenu osobenost u samom svom dolasku, kakve nikada ranije nije bilo? Jer nigde ne čitamo da su ljudi govorili jezicima koje nisu znali, time što je na njih sišao Sveti Duh; kao što se tada dogodilo, kada je bilo potrebno da Njegov dolazak bude jasno pokazan vidljivim znacima, da bi se pokazalo da ceo svet i svi narodi sastavljeni od različitih jezika treba da poveruju u Hrista kroz dar Svetog Duha, da bi se ispunilo ono što se peva u Psalmu: „Nema jezika, niti ima govora, gdje se ne bi čuo glas njihov. Po svoj zemlji ide kazivanje njihovo i riječi njihove na kraj vaseljene.“.
30. Stoga je čovek bio sjedinjen, i u izvesnom smislu pomešan, sa Rečju Božijom, tako da bude jedno Lice, kada je došla punoća vremena i kada je Sin Božiji, postavši od žene, poslan u ovaj svet, da bi bio i Sin čovečiji radi sinova čovečijih. A ovo lice anđeoska priroda je mogla unapred da praobrazuje, tako da ga unapred objavi, ali nije mogla da ga prisvoji, tako da sama bude to lice.
Glava 21. — O čulnom pokazivanju Svetog Duha i o savečnosti Trojstva. Šta je rečeno i šta ostaje da se kaže.
Ali što se tiče čulnog pokazivanja Svetog Duha, bilo u obliku goluba, bilo u ognjenim jezicima, kada je podređena i služeća tvar vremenskim kretanjima i oblicima objavila Njegovu suštinu, savečnu Ocu i Sinu, i jednako s njima nepromenljivu, iako s Njim nije bila sjedinjena tako da bude jedno lice, kao što je bilo telo koje je Reč postala; ne usuđujem se reći da se ništa slično nije zbivalo ranije. Ali smelo bih rekao da Otac, Sin i Sveti Duh, jedne iste suštine, Bog Tvorac, Svemoguće Trojstvo, dejstvuju nerazdeljivo; ali da to ne može biti nerazdeljivo objavljeno kroz tvar, koja je daleko niža, a najmanje kroz telesnu tvar**: kao što ni** Otac, Sin i Sveti Duh ne mogu biti imenovani našim rečima, koje su svakako telesni zvuci, osim u sopstvenim vremenskim razmacima, razdvojenim jasnim odvajanjem, koje razmake zauzimaju odgovarajući slogovi svake reči. Jer u sopstvenoj suštini u kojoj jesu, troje su jedno, Otac, i Sin, i Sveti Duh, isti taj, bez ikakvog vremenskog kretanja, iznad sve tvari, bez ikakvog razmaka vremena i mesta, i ujedno jedan te isti od večnosti do večnosti, kao sama večnost, koja nije bez istine i ljubavi. Ali u mojim rečima Otac, Sin i Sveti Duh razdvojeni su, i ne mogu biti imenovani odjednom, i zauzimaju svoja sopstvena mesta odvojeno u vidljivim slovima. I kao što, kada imenujem svoje pamćenje, razum i volju, svako ime upućuje na svako pojedinačno, a ipak svako izgovaraju sva tri; jer nema nijednog od ova tri imena koje ne izgovaraju zajedno i moje pamćenje i moj razum i moja volja [duša kao celina]; tako je Trojstvo zajedno učinilo i glas Oca, i telo Sina, i goluba Svetog Duha, dok se svaka od tih stvari pojedinačno pripisuje svakom licu. I ovim se poređenjem donekle može razaznati da se Trojstvo, koje je u sebi nerazdeljivo, razdeljivo objavljuje pojavom vidljive tvari; i da je delovanje Trojstva takođe nerazdeljivo u svakoj pojedinoj od onih stvari za koje se kaže da u pravom smislu pripadaju objavljivanju bilo Oca, bilo Sina, bilo Svetog Duha.
31. Ako me, dakle, upitaju na koji su način pre ovaploćenja Reči Božije bile učinjene reči ili čulni oblici i pojave koje su ga imale praobrazovati kao ono što će doći, odgovaram da je Bog te stvari učinio preko anđela; a to sam, mislim, dovoljno pokazao i svedočanstvima Svetog pisma. A ako me upitaju kako se samo ovaploćenje zbilo, odgovaram da je sama Reč Božija postala telo, to jest postala čovek, a da se ipak nije obrnula i promenila u ono što je postalo; nego je tako postala da tu nije samo Reč Božija i telo čovekovo, nego i razumna duša čovekova, i da se ta celina naziva i Bogom zbog Boga, i čovekom zbog čoveka. A ako se to teško razume, um treba očistiti verom, sve većim uzdržavanjem od grehova, i činjenjem dobrih dela, i molitvom uz uzdisanje svetih želja; da bi, napredujući uz božansku pomoć, mogao i razumeti i voleti. A ako me upitaju kako je, posle ovaploćenja Reči, nastao ili glas Oca ili telesna pojava kojom se Sveti Duh objavio: zaista ne sumnjam da je to učinjeno kroz tvar; ali da li samo telesnu i čulnu, ili i uz upotrebu duha razumnog ili umnog (jer je to izraz kojim neki radije nazivaju ono što Grci nazivaju νοερόν), svakako ne tako da se obrazuje jedno lice (jer ko bi mogao reći da je ma koja tvar kroz koju je odjeknuo glas Oca u tom smislu Bog Otac; ili da je ma koja tvar kroz koju se Sveti Duh objavio u obliku goluba, ili u ognjenim jezicima, u tom smislu Sveti Duh, kao što je Sin Božiji onaj čovek koji je postao od Djeve?), nego samo radi službe da se izvedu takva saopštenja kakva je Bog smatrao potrebnim; ili treba li razumeti nešto drugo: teško je otkriti, i nije uputno naprečac tvrditi. Ipak ne vidim kako su se te stvari mogle zbiti bez razumne ili umne tvari. Ali još nije pravo mesto da objasnim, koliko mi Gospod da snage, zašto tako mislim; jer najpre treba razmotriti i opovrgnuti dokaze jeretika, koje oni ne izvode iz božanskih knjiga, nego iz sopstvenih umovanja****, i kojima nas, kako misle, silom prisiljavaju da svedočanstva Svetog pisma koja govore o Ocu, i Sinu, i Svetom Duhu razumemo onako kako oni sami hoće.
32. Ali sada je, kako mislim, dovoljno pokazano da Sin nije manji zato što je poslan od Oca, niti je Sveti Duh manji zato što su Ga poslali i Otac i Sin. Jer se uviđa da su te stvari položene u Svetom pismu bilo radi vidljive tvari; ili pre radi toga da se našoj misli preporuči emanacija [unutar Božanstva****]; ali ne radi nejednakosti, ili nesrazmere, ili nesličnosti suštine; jer čak i da je Bog Otac hteo da se vidljivo javi kroz podređenu tvar, ipak bi bilo krajnje besmisleno reći da je poslan bilo od Sina, koga je rodio, bilo od Svetog Duha, koji od Njega ishodi. Neka, dakle, ovde bude kraj ove knjige. Odsada ćemo u ostalima videti, uz Gospodnju pomoć, kakvi su ti lukavi dokazi jeretika i na koji se način mogu pobiti.
Dodatna literatura
Filiokve, petrovski i rimski primat
Sveti Grigorije Niski o filiokveu