Grigorije Nazijanzin o monarhiji
Ovo je iz Besede 25 svetog Grigorija. Svako isticanje je moje.
Odredi našu pobožnost poučavajući poznanju: jednog Boga, nerođenog, Oca; i jednog rođenog Gospoda, njegovog Sina, koji se naziva „Bog“ kada se pominje zasebno, a „Gospod“ kada se imenuje zajedno sa Ocem — prvo zbog [božanske] prirode, drugo zbog monarhije; i jednog Svetog Duha, koji ishodi ili izlazi od Oca, „Boga“ onima koji ispravno razumeju stvari — osporavanog od nečastivih, ali shvaćenog od onih koji su iznad njih, pa i ispovedanog od onih koji su duhovniji.
Poučavaj takođe da Oca ne smemo podvrgavati [nekom drugom] izvoru, da ne bismo postavili „prvo od Prvog,“ i time izvrnuli [božansko] postojanje; niti treba da kažemo da su Sin ili Sveti Duh bez izvora, da ne bismo oduzeli Očevu posebnu odliku. Jer oni nisu bez izvora — pa ipak su u izvesnom smislu bez izvora, što je paradoks. Nisu bez izvora u pogledu svog uzroka, jer su od Boga čak i ako nisu vremenski posle njega, kao što svetlost dolazi od sunca. Ali su bez izvora u pogledu vremena, budući da nisu podložni vremenu.
I poučavaj da ne verujemo u tri prvobitna počela**, da ne bismo prigrlili politeizam Grka**; niti u usamljeno počelo, jevrejsko u svojoj skučenosti i pomalo zavidljivo i nemoćno, bilo govoreći da Božanstvo upija samo sebe (gledište onih koji kažu da Sin proishodi od Oca samo da bi se ponovo rastvorio u njemu) bilo obarajući prirode [Sina i Duha] i čineći ih stranim Božanstvu (gledište naših sadašnjih stručnjaka) — kao da se Božanstvo plašilo nekakvog suparničkog protivljenja, ili kao da nije bilo kadro da proizvede ništa više od stvorenja! Poučavaj da Sin nije nerođen, jer je Otac jedinstven; i da Duh nije Sin, jer je Jedinorodni jedinstven, tako da svaki od njih poseduje to božansko svojstvo jedinstvenosti — jedan sinovstvo, a drugi ishođenje, koje se razlikuje od sinovstva.
Naprotiv, poučavaj da je Otac zaista otac — mnogo istinitije nego što su to ljudski očevi — jer je otac na jedinstven i osoben način, drukčije nego telesna bića; jedinstven, budući bez saputnice; otac onoga koji je jedinstven, naime Jedinorodnog; samo otac, jer ranije nije bio sin; potpuno otac i otac onoga koji je potpun, što kod nas nije jasno; i otac od početka, jer nije postao otac u nekom kasnijem trenutku vremena.
Poučavaj da je Sin zaista sin, jer je jedini sin, i to jedinoga, apsolutno i isključivo, budući da nije ujedno i otac; i potpuno sin, i sin onoga koji je potpun, i od početka, nikada ne postavši sin, jer njegovo božanstvo nije posledica promene namere, niti je njegovo obogotvorenje posledica moralnog napretka; inače bi postojalo vreme kada jedan nije bio otac a drugi nije bio sin.
Poučavaj da je Sveti Duh zaista svet, jer nema ničega drugog što je poput njega ili sveto na isti način. Njegovo posvećenje ne dolazi putem dodavanja, nego je on sama svetost. Nije ni više ni manje; nije počeo, niti će se okončati, u vremenu.
U stvari, zajedničko Ocu, Sinu i Svetom Duhu jeste to što nisu stvoreni****, kao i njihovo Božanstvo. Sinu i Svetom Duhu zajedničko je to što dolaze od Oca. Ocu je isključivo svojstvena nerođenost; Sinu rođenost; a Duhu to što je poslat. Ali ako tragaš za načinom [božanskog rađanja], šta ćeš ostaviti onima za koje Sveto pismo svedoči da jedini poznaju jedni druge i da su poznati jedni od drugih, ili čak onima među nama koji će kasnije biti prosvetljeni odozgo? Beseda 25.15–16 (Simvol vere svetog Grigorija Bogoslova – Eclectic Orthodoxy)
Dodatna literatura
Grigorije Nazijanzin o trojičnoj monarhiji