„Načinimo čoveka“ i kohortativni način

Još jedan muslimanski pokušaj poricanja
trojstvenih implikacija Postanja 1:26

U Postanju 1 postoji prilično snažan odlomak koji govori o Bogu kao višeličnom, nasuprot jednoličnom. Reč je o opisu stvaranja čoveka po Božjem obličju:

„Potom reče Bog: Da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cijele zemlje i od svijeh životinja što se miču po zemlji.“ Postanje 1:26

Nepotrebno je i reći da antitrinitarcima nikada nije bilo ugodno da dopuste ovom tekstu da govori sam za sebe, kako u neposrednom tako i u širem kontekstu Božjeg nadahnutog otkrivenja. Smislili su brojna tumačenja kako bi objasnili i uklonili prilično izričito svedočanstvo koje ovaj stih pruža o Bogu kao uni-pluralnom Biću.

Jedno takvo objašnjenje, koje nudi jedan muslimanski davagandista, jeste da je Postanje 1:26 primer kohortativnog načina (*). Ovaj neofit citira jedan izvor koji kaže da,

„kohortativni način jeste glagolski način za izražavanje zapovesti od 1. lica (govornika) ka 1. licu jednine ili množine. To je način srodan imperativnom načinu, koji je uobičajeniji zapovedni način za izražavanje zapovesti od 1. lica ka 2. licu jednine ili množine — kao u Sedi!, ili Na počast!

U kohortativnom načinu koji nalazimo u Postanju 1:26, govornik u jednini, Bog, obraća se sebi zajedno sa onima koji su tada bili prisutni. Stoga u Postanju 1:26 Bog, i oni koji su bili s Njim, zajedno čine množinu izraženu zamenicom „nas“ u „Načinimo“.

Naročito se množina „nas“ NE SME uzeti tako da se iz nje izvodi množina govornika Boga, pa čak ni onih kojima se Bog obraćao. (Velika slova i podvlačenje naši)

Čini se da ovaj davagandista nije razumeo ni šta ovaj način podrazumeva ni šta njegov sopstveni izvor govori, budući da iznosi sledeću prilično smelu tvrdnju,

Sada je na različite načine pokazano da lingvistički ne postoji opravdanje da se iz „I reče Bog: Načinimo.“ zaključi da se množina „nas“ proteže unazad na Boga. Naprotiv, kohortativni način ZAHTEVA [sic] da Bog, kao govornik koji izdaje zapovest, bude u jednini! To potvrđuje i jednina hebrejskog glagola za „reče“ (I reče Bog) kao i zamenice u jednini i glagoli u jednini u narednim stihovima, koji se odnose na Boga iz Postanja 1:26.

Ovo bi trebalo da razjasni dosadašnju zabunu koja proističe iz negramatičkih i nebiblijskih tvrdnji da je hebrejsko „Elohim“ (Strong #430 Bog) iz Postanja 1:26 uni-pluralno ili zbirna imenica ili da na neki drugi način ukazuje na postojanje ili nepostojanje više od jedne Božanske Ličnosti. U stvari, iz Postanja 1:26 ne može se zaključiti ništa u pogledu broja Božanskih Ličnosti! (Velika slova i podvlačenje naši)

Na prvom mestu, njegov sopstveni izvor ne kaže ništa o tome da ovaj način zahteva da se Bog posmatra kao jednina, što neofit tumači kao jednu jedinu Božansku Ličnost. To je prosto njegovo grubo pogrešno čitanje autora koga navodi.

Drugo, čak i kada bi dokazivalo da je Bog jedan, to ne izražava onu vrstu jednosti koju pisac ili govornik ima u vidu. Na primer, da li je Bog jedna ličnost sa jednim svojstvom ili poseduje množinu svojstava? Ili bi ovo trebalo da shvatimo tako da je Bog jedno Biće koje postoji kao množina Božanskih Ličnosti zajedno sa množinom osobina? Da bi se to sa sigurnošću znalo, mora se čitati neposredni i celokupni kontekst Postanja, kao i [S]tari [z]avet u celini.

Treće, kao što ćemo sada nastojati da dokažemo, kohortativ se savršeno slaže sa trojstvenim objašnjenjem. Na primer, lingvistički, kohortativni način se u ovom konkretnom kontekstu može posmatrati kao množinski oblik podsticaja u kome govornik (a to je u ovom slučaju Bog) podstiče samoga sebe da izvrši određeni zadatak ili funkciju.

Ipak, izgleda da u ovom konkretnom kontekstu kohortativni način ukazuje na to da je Bog govorio i drugima. Pa ipak, ko god da su ti drugi bili, oni nisu mogli biti stvorenja, naročito ne anđeli, i to iz nekoliko razloga.

Prvo, u priči o stvaranju u Postanju 1 nema nijednog pomena bilo kakvog anđeoskog bića. Ni Jahvin nebeski savet ni anđeli nigde se izričito ne pominju tokom šest dana stvaranja. Doduše, to samo po sebi nije konačan dokaz protiv ovog gledišta, budući da se na osnovu drugih tekstova, kao što je Jov 38:4-7, može zaključiti da su duhovna stvorenja bila prisutna u vreme stvaranja čoveka:

„Gdje si ti bio kad ja osnivah zemlju? Kaži ako si razuman. Ko joj je odredio mjere, znaš li, ili ko je rastegao uže preko nje? Na čem su podnožja njezina uglavljena? Ili ko joj je metnuo kamen ugaoni? Kad pjevahu zajedno zvijezde jutarnje i svi sinovi Božji klikovahu.“ Jov 38:4-7

Štaviše, Postanje pominje heruvime:

„I reče Gospod Bog: Eto, čovjek posta kao jedan od nas znajući što je dobro što li zlo; ali sada da ne pruži ruke svoje i uzbere i s drveta od života, i okusi, te do vijeka živi! I Gospod Bog izagna ga iz vrta Edemskoga da radi zemlju, od koje bi uzet; I izagnav čovjeka, postavi pred vrtom Edemskim heruvima s plamenijem mačem, koji se vijaše i tamo i amo, da čuva put ka drvetu od života.“ Postanje 3:22-24

Ovo nas vodi do naše druge tačke. Prema Postanju, Bog je stvorio čoveka sam i po svom sopstvenom obličju:

„I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih.“ Postanje 1:27

„A stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh životni; i posta čovjek duša živa. I nasadi Gospod Bog vrt u Edemu na istoku; i ondje namjesti čovjeka, kojega stvori. I učini Gospod Bog, te nikoše iz zemlje svakojaka drveta lijepa za gledanje i dobra za jelo, i drvo od života usred vrta i drvo od znanja dobra i zla. A voda tecijaše iz Edema natapajući vrt, i odande se dijeljaše u četiri rijeke. Jednoj je ime Fison, ona teče oko cijele zemlje Evilske, a ondje ima zlata, I zlato je one zemlje vrlo dobro; ondje ima i bdela i dragoga kamena oniha. A drugoj je rijeci ime Geon, ona teče oko cijele zemlje Huske. A trećoj je rijeci ime Hidekel, ona teče k Asirskoj. A četvrta je rijeka Eufrat. I uzevši Gospod Bog čovjeka namjesti ga u vrtu Edemskom, da ga radi i da ga čuva. I zaprijeti Gospod Bog čovjeku govoreći: Jedi slobodno sa svakoga drveta u vrtu; Ali s drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi; jer u koji dan okusiš s njega, umrijećeš. I reče Gospod Bog: Nije dobro da je čovjek sam; da mu načinim druga prema njemu. Jer Gospod Bog stvori od zemlje sve zvijeri poljske i sve ptice nebeske, i dovede k Adamu da vidi kako će koju nazvati, pa kako Adam nazove koju životinju, onako da joj bude ime; I Adam nadjede ime svakom živinčetu i svakoj ptici nebeskoj i svakoj zvijeri poljskoj; ali se ne nađe Adamu drug prema njemu. I Gospod Bog pusti tvrd san na Adama, te zaspa; pa mu uze jedno rebro, i mjesto popuni mesom; I Gospod Bog stvori ženu od rebra, koje uze Adamu, i dovede je k Adamu.“ Postanje 2:7-8, 18, 21-22

„Ovo je pleme Adamovo. Kad Bog stvori čovjeka, po obličju svojemu stvori ga. Muško i žensko stvori ih, i blagoslovi ih, i nazva ih čovjek, kad biše stvoreni.“ Postanje 5:1-2

Dalje nam se kaže da Jahve ne samo da je sve stvorio sam, nego da se pri tom ni sa kim nije savetovao, što odgovara na svaki mogući pokušaj da se ublaži snaga gornjih zapažanja tvrdnjom da Bog nije podsticao anđele da mu pomognu u delu stvaranja, već se samo savetovao s njima:

„Ko je upravljao duh Gospodnji? Ili mu bio savjetnik i naučio ga? S kim se je dogovarao i ko ga je urazumio i naučio putu suda, i naučio ga znanju i pokazao mu put razuma?“ Isaija 40:13-14

„On sjedi nad krugom zemaljskim, i njezini su mu stanovnici kao skakavci; on je razastro nebesa kao platno i razapeo ih kao šator za stan. On obraća knezove u ništa, sudije zemaljske čini da su kao taština. Kao da nijesu posađeni ni posijani, i kao da im se stablo nije ukorijenilo u zemlji, čim dune na njih, posahnu, i vihor kao pljevu raznese ih. S kim ćete me, dakle, izjednačiti da bih bio kao on? veli sveti. Podignite gore oči svoje i vidite; ko je to stvorio? Ko izvodi vojsku svega toga na broj i zove svako po imenu, i velike radi sile njegove i jake moći ne izostaje nijedno? Zašto govoriš, Jakove, i kažeš, Izrailju: Sakriven je put moj od Gospoda, i stvar moja ne izlazi pred Boga mojega? Ne znaš li? Nijesi li čuo da Bog vječni Gospod, koji je stvorio krajeve zemaljske, ne sustaje niti se utruđuje? Razumu njegovu nema mjere.“ Isaija 40:22-28

„Ovako govori Bog Gospod, koji je stvorio nebesa i razapeo ih, koji je rasprostro zemlju i što ona rađa, koji daje disanje narodu što je na njoj i duh onima što hode po njoj:“ Isaija 42:5

„Ja sam načinio zemlju i čovjeka na njoj stvorio, ja sam razapeo nebesa svojim rukama, i svoj vojsci njihovoj dao zapovijest. Ja ga podigoh u pravdi, i sve putove njegove poravniću; on će sazidati moj grad i roblje moje otpustiće, ne za novce ni za darove, veli Gospod nad vojskama. Ovako veli Gospod: Trud Misirski i trgovina Etiopska i Savaca ljudi visoka rasta doći će k tebi i biti tvoja; za tobom će pristati, u okovima će ići, i tebi će se klanjati, tebi će se moliti govoreći: Doista, Bog je u tebi, i nema drugoga Boga. Da, ti si Bog koji se kriješ, Bog Izrailjev, spasitelj. Oni će se svi postidjeti i posramiti, otići će sa sramotom svi koliki koji grade likove. A Izrailja će spasti Gospod spasenjem vječnijem, nećete se postidjeti niti ćete se osramotiti dovijeka. Jer ovako veli Gospod koji je stvorio nebo, Bog koji je sazdao zemlju i načinio je i utvrdio, i nije je stvorio naprazno, nego je načinio da se na njoj nastava: Ja sam Gospod, i nema drugoga.“ Isaija 45:12, 18

„Ovako govori Gospod, izbavitelj tvoj, koji te je sazdao od utrobe materine: Ja Gospod načinih sve: Razapeh nebo sam, rasprostrijeh zemlju sam sobom;“ Isaija 44:24

„Ja sam stvorio zemlju i ljude i stoku, što je po zemlji, silom svojom velikom i mišicom svojom podignutom; i dajem je kome mi je drago.“ Jeremija 27:5

U svetlu prethodnog, kohortativ ne može biti upućivanje na to da Bog zapoveda skupini duhovnih stvorenja da se udruže s njim kako bi stvorili čovečanstvo. Sasvim je moguće da je ovaj davagandista bio svestan ovih problema, čime se objašnjava činjenica da je, nakon što je ponudio gornje „rešenje“, okrenuo ploču i rekao da su zamenice u množini zapravo primer takozvane množine veličanstva — tumačenja koje bi bilo isključeno kada bi njegovo shvatanje kohortativnog načina bilo tačno.

**
Duh Božji – Jahvin sa-Stvoritelj**

Kontekst Postanja 1 pruža nagoveštaj o tome ko je bila ta druga Ličnost s kojom je Bog govorio:

„U početku stvori Bog nebo i zemlju. A zemlja bješe bez obličja i pusta, i bješe tama nad bezdanom; i duh Božji dizaše se nad vodom.“ Postanje 1:1-2

Božji Duh je bio prisutan sa Bogom pri stvaranju, što snažno upućuje na to da je Bog govorio Duhu. Zapravo, postoje i drugi tekstovi koji izričito tvrde da je Božji Duh pomogao Bogu u stvaranju kosmosa, naročito čoveka:

„Duhom je svojim ukrasio nebesa, i ruka je njegova stvorila prugu zmiju.“ Jov 26:13

„Duh Božji stvorio me je, i dah Svemogućega dao mi je život.“ Jov 33:4

„Odvratiš lice svoje, žaloste se; uzmeš im duh, ginu, i u prah svoj povraćaju se. Pošlješ duh svoj, postaju, i obnavljaš lice zemlji.“ Psalam 104:29-30

Iako bismo mnogo toga mogli reći u vezi sa ulogom koju Stari zavet pripisuje Božjem Duhu u stvaranju, radi zadržavanja razumne dužine ovi primeri moraće da budu dovoljni. Predlažemo da se za dodatne informacije konsultuju članci i pobijanja navedena na kraju naše rasprave.

**
Reč Jahvina kao posrednik stvaranja**

Prema proročkim Svetim pismima, postojala je još jedna stvarnost kojom se Bog služio da stvara, a to je njegova Reč:

„Riječju Gospodnjom nebesa se stvoriše, i duhom usta njegovijeh sva vojska njihova.“ Psalam 33:6

Važno je zapaziti da Reč, u određenim kontekstima, nije prosto Božja zapovest ili otkrivenje, već živi, lični, svesni Posrednik koji otkriva Boga njegovim prorocima i slugama:

„A Gospod opet viknu Samuila, i Samuilo usta, i otide k Iliju i reče: Evo me, što si me zvao? A on reče: Nijesam te zvao, sine; idi lezi. A Samuilo još ne poznavaše Gospoda, i još mu ne bješe javljena riječ Gospodnja. Tada opet viknu Gospod Samuila treći put, i on usta i otide k Iliju i reče: Evo me, što si me zvao? Tada razumje Ilije da Gospod zove dijete. I reče Ilije Samuilu: Idi lezi; a ako te zovne, a ti reci: Govori Gospode, čuje sluga tvoj. I Samuilo otide i leže na svoje mjesto. A Gospod dođe i stade; i zovnu kao prije: Samuilo! Samuilo! A Samuilo reče: Govori, čuje sluga tvoj. I reče Gospod Samuilu: Evo, učiniću nešto u Izrailju da će zujati oba uha svakome ko čuje. U taj dan ću učiniti Iliju sve što sam govorio za kuću njegovu, od početka do kraja. Jer sam mu javio da ću suditi domu njegovu dovijeka za nevaljalstvo za koje je znao da njim navlače na se prokletstvo sinovi njegovi, pa im nije zabranio. Zato se zakleh domu Ilijevu da se neće očistiti nevaljalstvo doma Ilijeva nikakvom žrtvom ni prinosom dovijeka. I Samuilo spava do jutra, pa otvori vrata doma Gospodnjega. Ali se bojaše Samuilo kazati Iliju za utvaru. A Ilije zovnu Samuila i reče: Samuilo, sine! A on reče: Evo me. A on reče: Kakve su riječi što ti je kazao? Nemoj zatajiti od mene; tako ti učinio Bog i tako ti dodao ako zatajiš od mene što god što ti je kazao. I Samuilo mu kaza sve i ništa ne zataji od njega. A on reče: Gospod je, neka čini što mu je volja. A Samuilo rastijaše, i Gospod bijaše s njim, i ne pusti da padne na zemlju nijedna riječ njegova. I sav Izrailj od Dana do Virsaveje pozna da je Samuilo vjeran prorok Gospodnji. I Gospod se stade opet javljati u Silomu, jer se Gospod javljaše Samuilu u Silomu riječju Gospodnjom.“ 1. Samuilova 3:6-7, 19-21

Postoje i mnogi primeri gde tekst govori o Reči koja dolazi proroku i govori:

„Poslije ovijeh stvari dođe Avramu riječ Gospodnja u utvari govoreći: Ne boj se, Avrame, ja sam ti štit, i plata je tvoja vrlo velika. A Avram reče: Gospode, Gospode, šta ćeš mi dati kad živim bez djece, a na kom će ostati moja kuća to je Elijezer ovaj Damaštanin? Još reče Avram: Eto, meni nijesi dao poroda, pa će sluga rođen u kući mojoj biti moj našljednik. A gle, Gospod mu progovori: Neće taj biti našljednik tvoj, nego koji će izaći od tebe – taj će ti biti našljednik. Pa ga izvede napolje i reče mu: Pogledaj na nebo i prebroj zvijezde, ako ih možeš prebrojiti. I reče mu: Tako će biti sjeme tvoje. I povjerova Avram Bogu, a on mu primi to u pravdu.“ Postanje 15:1-6

„I dođe mi riječ Gospodnja govoreći: Ruke Zorovaveljeve osnovaše ovaj dom, ruke će njegove i dovršiti, i poznaćeš da me je Gospod nad vojskama poslao k vama. Jer ko je prezreo dan malijeh stvari? Jer će se radovati kad vide kamen mjerački u ruci Zorovavelju onijeh sedam očiju Gospodnjih koje prelaze svu zemlju. Tada odgovarajući rekoh mu: Što su one dvije masline s desne strane svijećnjaku i s lijeve? I opet progovorih i rekoh mu: Što su one dvije grančice maslinove, što su među dva lijevka zlatna, koji toče zlato? I reče mi govoreći: Zar ne znaš što je to? A ja rekoh: Ne, gospodaru moj. Tada reče: To su dvije masline koje stoje kod Gospoda sve zemlje.“ Zaharija 4:8-14

Ovde Reč obaveštava proroka da će, kada se njene reči ispune, znati da je Jahve poslao Reč njemu! Jednom drugom prilikom Reč izričito tvrdi da je Stvoritelj:

„I dođe mi riječ Gospodnja govoreći: Prije nego te sazdah u utrobi, znah te; i prije nego izide iz utrobe, posvetih te; za proroka narodima postavih te. A ja rekoh: Oh, Gospode, Gospode! Evo, ne znam govoriti, jer sam dijete. A Gospod mi reče: Ne govori: Dijete sam; nego idi kuda te god pošljem, i govori što ti god kažem. Ne boj ih se, jer sam ja s tobom da te izbavljam, govori Gospod. I pruživši Gospod ruku svoju, dotače se usta mojih, i reče mi Gospod: Eto, metnuh riječi svoje u tvoja usta. Vidi, postavljam te danas nad narodima i carstvima da istrebljuješ i obaraš, i da zatireš i raskopavaš, i da gradiš i da sadiš. Poslije mi dođe riječ Gospodnja govoreći: Šta vidiš, Jeremija? I rekoh: Vidim prut bademov. Tada mi reče Gospod: Dobro si vidio, jer ću nastati oko riječi svoje da je izvršim. Opet mi dođe riječ Gospodnja drugom govoreći: Šta vidiš? I rekoh: Vidim lonac gdje vri, i prednja mu je strana prema sjeveru. Tada mi reče Gospod: Sa sjevera će navaliti zlo na sve stanovnike ove zemlje.“ Jeremija 1:4-14

Reč obaveštava Jeremiju da ga je ona sazdala i postavila da bude prorok! Zanimljivo je videti i kako tekst prelazi sa Reči koja govori na Jahvea koji govori. Razlog se čini očiglednim, naime, Reč Jahvina jeste Jahve koji govori!

Postoje mnogi drugi slični odlomci koje bismo mogli navesti, ali ovi za sada moraju biti dovoljni.

Novi zavet preuzima ovu temu i razvija je.

„U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga. Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima. I svjetlost svijetli u tami, i tama je ne obuze. Bi čovjek poslan od Boga, po imenu Jovan. Ovaj dođe za svjedočanstvo, da svjedoči o svjetlosti, da svi vjeruju kroz njega. On ne bješe svjetlost, nego da svjedoči o svjetlosti. Bješe svjetlost istinita koja obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. U svijetu bješe, i svijet kroz njega postade, i svijet ga ne pozna. Svojima dođe, i svoji ga ne primiše. A onima koji ga primiše dade vlast da budu čeda Božija, onima koji vjeruju u ime njegovo; Koji se ne rodiše od krvi, ni od želje tjelesne, ni od želje muževljeve, nego od Boga. I Logos postade tijelo i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, pun blagodati i istine. Jovan svjedoči o njemu i viče govoreći: Ovo je onaj za koga rekoh: Koji za mnom dolazi ispred mene je, jer prije mene bješe. I od punoće njegove mi svi primismo, i blagodat na blagodat. Jer se 3akon dade preko Mojseja, a blagodat i istina postade kroz Isusa Hrista. Boga niko nije vidio nikad: Jedinorodni Sin koji je u naručju Oca, on ga objavi.“ Jovan 1:1-5, 9-10, 14, 18

Prema Jovanu, Božja večna Reč, koja je stvorila svako živo stvorenje i često govorila sa starozavetnim svetima, ušla je u svet i postala ljudsko biće. Nakon što je postala telo, Božja ovaploćena Reč sada nosi ime Isus Hristos!

Jovan ne samo da odjekuje uvodnu izjavu Postanja 1:1, tj. „U početku“, već i izlaže sledeće stihove:

„I reče Bog: Neka bude svjetlost. I bi svjetlost. I vidje Bog svjetlost da je dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. I svjetlost nazva Bog dan, a tamu nazva noć. I bi veče i bi jutro, dan prvi.“ Postanje 1:3-5

Jovan nam pomaže da razumemo da je svetlost koju je Bog prizvao bila ona koja je došla kroz njegovu večnu Reč, koja je kasnije postala telo u Ličnosti Gospoda Isusa Hrista!

Zanimljivo je da čak i neprijateljski kritičar hrišćanstva, na čije se knjige poziva isti taj musliman neofit, ume da uvidi vezu između Postanja 1 i Jovanovog prologa! Antihrišćanski naučnik dr Bart D. Erman odlično objašnjava odnos između ova dva teksta:

„… Jovan počinje prologom koji tajanstveno opisuje Reč Božju koja je u samom početku bila sa Bogom, koja je i sama bila Bog, i kroz koju je Bog stvorio svemir. Ta Reč je, kako nam se kaže, postala ljudsko biće, i to je ono što Isus Hristos jeste: Reč Božja koja je postala telo. Ničega sličnog tome nema u sinoptičkim jevanđeljima.“ (Ehrman, Jesus, Interrupted: Revealing the Hidden Contradictions in the Bible (and Why We don't Know About Them) [HarperOne, 3. mart 2009], Three. A Mass of Variant Views, str. 72)

„U Jovanovom jevanđelju ova preegzistentna božanska Reč Božja postala je ljudsko biće: ‘I Reč postade telo i nastani se među nama, i videsmo slavu njegovu’ (1:14). Isus ovde nije prosto jevrejski prorok koji se iznenada pojavljuje na sceni, kao u Marku [sic]; niti je božansko-ljudsko biće koje je počelo da postoji u trenutku svog začeća (ili rođenja) od žene koju je Bog oplodio. On je sama Božja Reč, koja je bila sa Bogom u početku, koja je privremeno došla da prebiva na zemlji, donoseći mogućnost večnog života.

„Naučnici se stolećima prepiru oko pojedinosti ovog odlomka. Moje lično mišljenje jeste da se autor vraća na priču o stvaranju u Postanju 1, gde je Bog govorio i stvaranje je usledilo: ‘I reče Bog: Neka bude svetlost, i bi svetlost.’ Bog je izgovaranjem reči stvorio sve što je postojalo. Autor Četvrtog jevanđelja, kao i neki drugi u jevrejskoj tradiciji, zamišljao je da je reč koju je Bog izgovorio bila neka vrsta nezavisne stvarnosti sama po sebi. Ona je bila ‘sa’ Bogom, jer je, jednom izgovorena, bila odvojena od Boga; i ona ‘je bila’ Bog u smislu da je ono što je Bog izgovorio bilo deo njegovog bića. Njegovo govorenje samo je učinilo spoljašnjim ono što je već bilo unutrašnje, u njegovom umu. Reč Božja je, dakle, bila spoljašnje ispoljenje unutrašnje božanske stvarnosti. Ona je i bila sa Bogom, i bila Bog, i bila sredstvo kojim je sve nastalo.

„Jovan ne kaže kako je ta Reč došla u svet. On nema pripovest o rođenju i ne kaže ništa o Josifu i Mariji, o Vitlejemu, niti o začeću od device. I on odstupa [sic] od Luke upravo u ovoj ključnoj tački: dok Luka prikazuje Isusa kao onoga koji je počeo da postoji u nekom istorijskom trenutku (začeće ili rođenje), Jovan ga prikazuje kao ljudsko ispoljenje božanskog bića koje prevazilazi istoriju.“ (Isto, str. 75-76; podebljanje i podvlačenje naši)

Kao što smo ranije videli, Jovan i ti izvesni jevrejski izvori nisu bili usamljeni u verovanju da je Reč bila lično različita, Božanska svesna stvarnost od Boga, budući da su i sami starozavetni pisci u to verovali i to učili!

Jovan nije jedini koji govori o Hristu kao Stvoritelju. Postoje i drugi nadahnuti novozavetni pisci koji takođe objavljuju da je Isus Božji Božanski Posrednik koji je stvorio i održava celokupno stvorenje:

„Koji nas izbavi od vlasti tame i prenese u Carstvo Sina ljubavi svoje, U kome imamo iskupljenje, oproštenje grijehova; Koji je ikona Boga nevidljivoga, Prvorođeni prije svake tvari, Jer Njime bi sazdano sve, što je na nebesima i što je na zemlji, što je vidljivo i što je nevidljivo, bili prijestoli ili gospodstva, ili načalstva ili vlasti; sve je Njime i za Njega sazdano. I On je prije svega, i sve u njemu postoji.“ Kološanima 1:13-17

„Bog koji je iz davnine mnogo puta i raznim načinima govorio ocima preko Proroka, U ove posljednje dane govorio je nama preko Sina, kojega postavi nasljednikom svega, kroz kojega je i vijekove stvorio; On koji je sjaj slave i obličje bića Njegovoga i koji drži sve moćnom riječju svojom, pošto sam izvrši očišćenje grijehova naših, sjede sa desne strane Veličanstva na visinama, I toliko se pokaza veći od anđela koliko je slavnije Ime naslijedio nego oni. Jer kome od anđela ikada reče: Sin moj jesi Ti, ja te danas rodih? I opet: Ja ću njemu biti Otac, a on meni Sin. I opet, kada uvodi Prvorodnoga u vaseljenu, govori: I neka mu se poklone svi anđeli Božiji. A za anđele govori: Koji čini anđele svoje duhovima i sluge svoje plamenom ognjenim. Za Sina pak: Prijesto je tvoj, Bože, vavijek vijeka; žezal pravičnosti je žezal Carstva tvojega. Zavolio si pravdu i omrzao bezakonje; zbog toga te pomaza, Bože, Bog tvoj uljem radosti više nego drugove tvoje. I opet: Ti, Gospode, u početku osnova zemlju, i nebesa su djelo ruku tvojih; Oni će proći, a ti ostaješ, i sve će ostarjeti kao odijelo, I savićeš ih kao haljinu, i izmjeniće se, a ti si uvijek isti, i godine tvoje neće minuti.“ Jevrejima 1:1-3, 10-12

Sa svim prethodnim u vidu, ovo nam pomaže da razumemo zašto pojedini starozavetni pisci nazivaju Jahvea svojim Stvoriteljima i Tvorcima, u množini!

„A nijedan ne govori: Gdje je Bog, Stvoritelj moj, koji daje pjesmu noću;“ Jov 35:10

„Neka se veseli Izrailj o Stvoritelju svom, sinovi sionski nek se raduju o Caru svom.“ Psalam 149:2

„Jer ti je muž Tvorac tvoj, ime mu je Gospod nad vojskama, i izbavitelj ti je Svetac Izrailjev, Bog svoj zemlji zvaće se.“ Isaija 54:5

„Ali opominji se Tvorca svojega u mladosti svojoj prije nego dođu dani zli i prispiju godine za koje ćeš reći: Nijesu mi mile;“ Propovednik 12:1 Young’s Literal Translation (YLT)

Ovi nadahnuti ljudi znali su da je Bog koji je stvorio svemir to učinio svojim Svetim Duhom i živom Rečju! Zato bez teškoća naizmenično upotrebljavaju i množinske i jedninske reči, pokazujući da nisu bili ni politeisti ni unitarijanci.

Stoga je iz prethodnih primera jasno da su biblijski pisci znali i verovali da je Bog koji je sve stvorio višelično Biće. Oni nisu bili unitarijanci koji su učili da je njihov Bog jednolična monada.

Za više o starozavetnoj upotrebi zamenica, glagola, participa itd. u množini za Boga, molimo pogledajte članke koji se nalaze na kraju ovog pobijanja.

**
Postanje 11 i kohortativni način**

Postanje 11 pruža odličan primer zašto kohortativni način nije u sukobu sa trojstvenim tumačenjem Postanja 1:26, već ga zapravo podupire:

„A bijaše na cijeloj zemlji jedan jezik i jednake riječi. A kad otidoše od istoka, nađoše ravnicu u zemlji Senarskoj, i naseliše se ondje. Pa rekoše među sobom: Hajde da pravimo ploče i da ih u vatri pečemo. I bjehu im opeke umjesto kamena i smola zemljana umjesto kreča. Poslije rekoše: Hajde da sazidamo grad i kulu, kojoj će vrh biti do neba, da stečemo sebi ime, da se ne bismo rasijali po zemlji. A Gospod siđe da vidi grad i kulu, što zidahu sinovi čovječiji. I reče Gospod: Gle, narod jedan, i jedan jezik u svijeh, i to počeše raditi, i neće im smetati ništa da ne urade što su naumili. Hajde da siđemo i da im pometemo jezik da ne razumiju jedan drugoga što govore. Tako ih Gospod rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidaše grada. Zato se prozva Vavilon, jer ondje pomete Gospod jezik cijele zemlje, i odande ih rasu Gospod po svoj zemlji.“ Postanje 11:1-9

Ovde se u 11:3-4 kohortativni način odnosi na skupinu, tj. „jedan narod“ (st. 6), koja govori među sobom, budući da je glagol u trećem licu množine muškog roda, npr. „Rekoše“. U 11:7 kohortativni način („Hajde da siđemo“) isti je kao u Postanju 1:26, naime uz glagol u trećem licu jednine muškog roda, pošto stih 6 glasi: „Jahve reče“. Štaviše, glagol koji Jahve upotrebljava za „pomesti“ u stihu 7 stoji u množini.

Budući da se kohortativni način u prvom delu teksta upotrebljava u vezi sa skupinom koja podstiče jedni druge da izvrše određeni zadatak, i Jahve mora govoriti nekoj skupini. Međutim, razlika između ta dva slučaja jeste u tome što je Jahve samo jedno jedino Biće, pošto kontekst pokazuje da je on sam sišao i rasejao narod pometnjom koju je sam izazvao. I, kao što smo napomenuli, upotrebljeni glagoli stoje u trećem licu jednine muškog roda.

U svetlu ovih tačaka, Jahve nije mogao da se obraća svom nebeskom savetu, te ovo stoga mora biti još jedan slučaj u kome jedna određena Ličnost unutar Božanstva podstiče drugu Božansku Ličnost (ili Ličnosti) na delovanje. Kao takva, reč Jahve u Postanju 11 mora se odnositi na Božanstvo skupno, na pojedinačne članove te zajednice koju nazivamo Bogom.

**
Stvaranje čoveka kao ilustracija Božanske množine**

Postoji još jedna linija dokaza koja dodatno podupire gledište da je Bog koji je stvorio čoveka množina Božanskih Ličnosti — te da zamenice u množini iz Postanja 1:26 stoga treba razumeti kao Božanstvo koje govori — a to je stvaranje Adama. Prema Postanju, jedan čovek sačinjen je i od muškarca i od žene, koji se skupno nazivaju Adam!

„Potom reče Bog: Da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cijele zemlje i od svijeh životinja što se miču po zemlji. I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih.“ Postanje 1:26-27

„Ovo je pleme Adamovo. Kad Bog stvori čovjeka, po obličju svojemu stvori ga. Muško i žensko stvori ih, i blagoslovi ih, i nazva ih čovjek, kad biše stvoreni.“ Postanje 5:1-2

Nije slučajno što se jedino na ovom mestu u pripovesti Bog obraća sebi u množini. Očigledno je da stvaranje Adama kao muškarca i žene, koji zajedno čine jedno telo (upor. Postanje 2:21-24), treba da bude odraz činjenice da i sam Bog postoji kao zajednica Božanskih Ličnosti. Sama ljudskost za koju se kaže da, na konačnom nivou, odražava Boga, da je stvorena po Njegovom obličju ili podobiju, istovremeno je jedinstvena celina, a ipak zajednica ličnosti. Kao što jedan komentar objašnjava:

„Načinjeni su mnogi pokušaji da se objasne množinski oblici: ‘Načinimo čoveka po našem obličju, po našem podobiju’: npr. (1) množina je upućivanje na Trojstvo; (2) množina je upućivanje na Boga i njegov nebeski dvor anđela; (3) množina je pokušaj da se izbegne ideja neposredne sličnosti ljudi sa Bogom; (4) množina je izraz Božjeg promišljanja dok se sprema da stvori ljudski rod. Jednine u st. 27 (‘po svom obličju’ i ‘po obličju Božjem’; upor. 5:1) isključuju objašnjenje 2, budući da se u neposrednom kontekstu za stvaranje muškarca i žene kaže da je ‘po njegovom obličju’, bez ikakvog pomena da su po obličju anđela. Objašnjenja 3 i 4 oba su moguća, ali nijedno objašnjenje nije izričito potkrepljeno kontekstom. Stih 27 dvaput navodi da je ‘čovek’ stvoren po Božjem obličju, a treći put da je čovek stvoren ‘muško i žensko’. Isti obrazac nalazi se u Postanju 5:1-2a. Jedninski ‘čovek’ stvoren je kao množina, ‘muško i žensko’. Na sličan način jedan Bog (‘I reče Bog’) stvorio je ljudski rod kroz izraz svoje množine (‘Načinimo čoveka po našem obličju’). Prateći ovaj trag, božanska množina izražena u st. 26 vidi se kao nagoveštaj ljudske množine muškarca i žene, čime se ljudski odnos između muškarca i žene predstavlja kao odraz Božjeg sopstvenog ličnog odnosa sa samim sobom.“ (Zondervan NIV Study Bible Commentary: Volume 1: Old Testament – An Abridgement of the Expositor’s Bible Commentary, Kenneth L. Barker i John R. Kohlenberger III, urednici savetnici [Zondervan Publishing House, Grand Rapids, MI 1994], str. 6)

**
Zaključne napomene**

Videli smo iz dokaza pruženih iz Starog zaveta da kohortativni način treba tumačiti i kao množinski oblik podsticaja i kao zapovest upućenu skupini. Iz našeg istraživanja jasno je da Bog ne samo da podstiče samoga sebe da stvori čoveka, već da ovde imamo slučaj u kome određeni član Božanstva podstiče drugog Božanskog člana (ili članove) da to takođe učini, a to u kontekstu mora biti barem Duh, tj. Bog zapoveda Duhu koji je bio prisutan pri stvaranju da mu pomogne u načinjenju čoveka po njihovom podobiju i obličju. Istovremeno, budući da Duh nije neko stvorenje već potpuno Božanska Ličnost, može se reći da je Bog podsticao samoga sebe na delovanje i da je on sam stvorio čoveka po svom obličju, pošto nijedno stvoreno biće nije pomoglo Bogu da sazda ili načini čovečanstvo.

U svetlu toga, apsolutno ništa u kohortativnom načinu nije u sukobu sa trojstvenim tumačenjem Postanja 1:26! Prosto je puka želja ovog muslimanskog neofita ono što ga navodi da misli da jeste.

Da bismo ovu tačku ilustrovali, evo jednog biblijskog tumača koji kohortativni način objašnjava kao Božje obraćanje svome Duhu:

„Da bi se nas iz st. 26 razumelo istorijski i gramatički, naučnici su predložili najmanje šest mogućnosti tumačenja. (1) Mitološko tumačenje shvata nas kao upućivanje na druge bogove. Prema tome, ovaj tekst je ostatak najranijeg oblika priče koji je nekako izbegao uredniku koji je iz preuzetog predanja uklonio sve paganske elemente koji bi bili uvredljivi i neprihvatljivi monoteizmu.

(2) U biblijskoj preradi priče pojam panteona zamenjen je pojmom nebeskog dvora. Prema tome, Bog ne govori drugim bogovima, već anđeoskoj vojsci, ‘sinovima Božjim’.

(3) Bog govori nečemu što je nedavno stvorio, a najverovatniji naslovljenik bila bi zemlja. Prema tome, čovek duguje svoje poreklo i Bogu i tlu.

(4) Neki gramatičari su se ovde opredelili za ono što nazivaju množinom veličanstva, jer je i sama reč Bog u množini — ’elohim. Poređenje je učinjeno sa ‘nas’ u Postanju 11:7 i Isaiji 6:8.

(5) Drugi gramatičari tumačili su nas kao množinu promišljanja. Bog govori samome sebi. To bi bilo uporedivo sa pojedincem koji bi sebi mogao reći: ‘Da vidimo, da li da sutra pešačim do posla ili da idem autobusom?’ Biblijske primere ove množine promišljanja neki su tvrdili, a drugi osporavali, za Pesmu nad pesmama 1:9-11, ‘ja … mi’, i 2. Samuilovu 24:4, ‘nas … mene’.

(6) Najbolji predlog približava se trojstvenom razumevanju, ali koristi manje izričitu terminologiju. Tako Hasel naziva nas iz st. 26 ‘množinom punoće’, a Klajns je blizu tome svojom sintagmom ‘dvojnost unutar Božanstva’. Prema Klajnsu, Bog ovde govori Duhu, pomenutom još u st. 2, koji sada postaje Božji partner u stvaranju. Jedno je reći da autor Postanja 1 nije bio upućen u tančine hrišćanske dogme. Sasvim je nešto drugo reći da je bio teološki suviše primitivan ili naivan da bi baratao takvim idejama kao što je množina unutar jedinstva. Ono što tako olako odbacujemo kao ‘strano starozavetnoj misli’ možda uopšte nije takvo. Istina, taj pojam možda nije urezan na svakoj stranici Svetog pisma, ali nagoveštaji i tragovi primamljivo su rasuti tu i tamo, i takvi nagoveštaji čekaju svoje puno razumevanje ‘u pravo vreme’ (Galatima 4:4).

„Prelaz sa dosledne upotrebe glagola u jusivu (npr. ‘Neka bude’) na kohortativ (‘Načinimo’) dovoljan je da pripremi čitaoca za nešto veličanstveno. Taj veličanstveni element jeste stvaranje čoveka po našem obličju, po našem podobiju…“ (Victor P. Hamilton, The Book of Genesis Chapters 1-17 (New International Commentary on the Old Testament Series), glavni urednici R. K. Harrison i Robert L. Hubbard Jr. [Wm. B. Eerdmans Publishing Company, novembar 1990], str. 133-134; podvlačenje naše)

Ovom tumaču očigledno nikada nije palo na pamet da je kohortativno objašnjenje u sukobu sa verovanjem da Bog postoji kao višelično Biće, da ovaj način nekako pobija svaku mogućnost postojanja množine u Bogu!

Davagandista dalje zastupa drugo tumačenje, naime množinu veličanstva, i navodi određene starozavetne tekstove za koje pogrešno pretpostavlja da dokazuju kako je takva jezička osobina bila poznata i korišćena kod biblijskih pisaca. Budući da su pitanje množine veličanstva i primeri koje on iznosi već obrađeni u člancima navedenim ispod, ovde neće biti potrebe da se na njih odgovara.

Zahvalnost

Želeli bismo da zahvalimo našem dragom bratu Entoniju Rodžersu, izvanrednom hrišćanskom apologeti po milosti Gospoda Isusa, na njegovom dragocenom doprinosu i uvidima.

Srodni članci