Analiza dijaloga Basama Zavadija i Tabitija Anjabvajla [Deo 2]

Nastavljamo našu analizu Zavadijevih argumenata iz debate.

Upotreba zamenica u jednini – dokaz islamskog unitarijanizma?

Zavadi je u svom uvodnom izlaganju izneo sledeće tvrdnje:

Hrišćanin bi u ovom trenutku rekao sebi da se slaže sa svim tačkama koje sam upravo naveo. Pa gde je onda tačka neslaganja između dve vere? Tačka neslaganja je sledeća: islam insistira [sic] da je Alah samo jedna osoba i da može biti samo jedna osoba…

Islam kaže da je Alah jedna osoba. Za proroka Muhameda se izveštava da je u verodostojnom predanju koje mu se pripisuje rekao:

„Nema osobe (zamenica u jednini) ljubomornije od Alaha, i nema osobe (opet zamenica u jednini) koja više voli da prihvati izvinjenje od Alaha, zbog čega je i poslao poslanike, donosioce radosnih vesti i opominjače, i nema osobe (opet jednina) koja više voli pohvalu od Alaha, zbog čega je Alah obećao raj.“

Sledeće predanje čini ovu tačku jasnijom. Ono dolazi u veoma dugom predanju koje raspravlja o zagrobnom životu. Nakon što prorok Muhamed kaže svom saputniku da će Alah sabrati sve muslimane i da će ga oni gledati na Sudnjem danu, saputnik kaže:

„O Alahov Poslaniče! Kako će se to dogoditi kada je on“ – „on“ se odnosi na Alaha – „samo jedna osoba, a mi ispunjavamo zemlju?“

Primetite da je prorokov saputnik rekao da je Alah jedna osoba; a kada nastavite da čitate predanje, videćete da prorok nije prigovorio toj izjavi, što podrazumeva njegovo odobravanje.

Štaviše, već samim čitanjem Kurana može se videti da je očigledno [sic] da je Alah samo jedna osoba. Kuran u suri 112, ajetu 1 – ajet je ekvivalent stiha, a sura je ekvivalent poglavlja – kaže: „Reci: On (zamenica u jednini) je jedan jedini.“

Alah je stalno [sic] upućivao na sebe zamenicama u jednini kroz ceo Kuran. Nećete stalno [sic] upućivati na nekoga zamenicom u jednini osim ako taj neko nije jedna osoba [sic].

Nakon što je pomenuo da Sveto pismo, istinita Božja Reč, koristi zamenicu u jednini preko 20.000 puta, Zavadi priznaje da postoje slučajevi u kojima se koristi množina, kao u Postanju 1:26, i kaže da se ova pojava „ponekad“ javlja i u Kuranu! Zatim kaže:

Međutim, Jevreji su tradicionalno razumeli da se ovo odnosi na plural veličanstva, a ne količine [sic].

**
Zavadijeva nedosledna apologetska metodologija**

Zavadi je dalje tvrdio da su biblijski odlomci koji za Boga koriste množinu malobrojniji od onih koji koriste jedninu. Zatim tvrdi da je pravilo biblijske hermeneutike da se ovih nekoliko primera tumači u svetlu većine.

Problem je u tome što Zavadi grubo iskrivljuje hrišćansko stanovište o metodi biblijske egzegeze. Ne tumači se prosto mali skup odlomaka u svetlu većine biblijskih stihova. Ispravna metoda je da se takvi stihovi najpre tumače u njihovim neposrednim, odgovarajućim kontekstima kako bi se razumelo šta ti odlomci znače. Tek nakon toga treba preći na ispitivanje kako se ti navodi odnose i uklapaju sa ostatkom nadahnutog Svetog pisma.

Štaviše, ovo je zaista ironična izjava kada dolazi od Zavadija, budući da njegova tvrdnja pretpostavlja unutrašnju doslednost Svetog pisma, tj. da pojedinačne knjige Svetog pisma ne protivreče jedna drugoj niti su u sukobu, već zapravo objašnjavaju i pojašnjavaju jedna drugu. Razlog zbog kojeg kažem da je ovo ironično jeste to što u mnogim svojim spisima i člancima na koje upućuje, Zavadi i autori koje podržava ulažu mnogo vremena i truda pokušavajući da dokažu da Sveto pismo sadrži protivrečnosti i da su učenja raznih biblijskih pisaca međusobno nedosledna (*; *). A ipak, evo ga kako pokušava da potkopa upotrebu množine za Boga na osnovu dosledne i ponovljene upotrebe jednine u Bibliji!

Ovo pokazuje da je Zavadi spreman da usvoji nedoslednu polemiku protiv hrišćanstva. Kada mu odgovara da pobija hrišćanstvo, izdvajaće navodne biblijske nepodudarnosti, a ipak će napustiti taj pristup i pozvati se na doslednost Svetog pisma da bi pobio određena hrišćanska verovanja poput Trojstva.

**
Da li je upotreba jednine u sukobu sa shvatanjem da je Bog višeličan?**

Uz to rečeno, razlog zbog kojeg biblijski pisci, pa i trinitarci, koriste imenice, zamenice, glagole, prideve, participe itd. u jednini kada govore o Bogu jeste da označe činjenicu da je Jahve jedno Biće, a ne da je jedna Osoba. Ovo se odnosi i na Kuran i hadise, tj. samo zato što su Muhamed i njegovi sledbenici koristili zamenice u jednini da upute na svoje božanstvo ne znači da su verovali da je Alah samo jedna osoba. To samo pokazuje da su verovali da je Alah jedno Biće, a da ga to ne sprečava da postoji kao neka vrsta mnoštva. Uostalom, čak i Zavadi se slaže da su Muhamed i njegovi sledbenici verovali da Alah ima mnoštvo imena i svojstava.

Štaviše, sami biblijski pisci koriste jedninu u kontekstima u kojima imaju u vidu više od jedne Božanske Osobe:

„Anđeo koji me je izbavljao od svakoga zla, da blagoslovi djecu ovu“ Postanje 48:15-16

Glagol „blagoslovi“ koji Jakov ovde koristi stoji u jednini iako se on moli dvama subjektima, tačnije Bogu i Anđelu!

Apostoli vaskrslog Gospoda Isusa čine nešto slično:

„A sam Bog i Otac naš i Gospod naš Isus Hristos da upravi put naš k vama.“ 1. Solunjanima 3:11

„A sam Gospod naš Isus Hristos, i Bog i Otac naš, koji nas je zavolio i dao utjehu vječnu i nadu dobru u blagodati, Neka utješi srca vaša i utvrdi vas u svakoj riječi i djelu dobrome.“ 2. Solunjanima 2:16-17

Iako Pavle i Oca i Sina opisuje kao one koji vole, daruju milost, hrabre itd., ovde svuda koristi glagole u jednini, što je prosto njegov način da opiše njihova dela kao suštinski jedno. I:

„I noći više neće biti, i neće trebati svjetiljke, ni svjetlosti sunčane, jer će ih obasjavati Gospod Bog, i carovaće u vijekove vijekova.“ Otkrivenje 22:5

Uporedite ovo sa sledećim:

„A hrama ne vidjeh u njemu, jer hram je njegov Gospod Bog Svedržitelj, i Jagnje. I Grad ne potrebuje sunca ni mjeseca da mu svijetle, jer ga slava Božija osvijetli, i svjetlost je njegova Jagnje. I narodi će hoditi u svjetlosti njegovoj, i carevi zemaljski donijeće slavu i čast svoju u njega;“ Otkrivenje 21:22-24

Jovan ovde pokazuje da su i Otac i Sin jedan Hram i slavna Svetlost novog stvorenja. Dakle, Gospod Bog koji daje svetlost novim nebesima i zemlji zapravo su Otac i Sin zajedno!

Jovan dalje piše:

„I pokaza mi rijeku vode života, bistru kao kristal, koja izvire od prijestola Božijeg i Jagnjetovog. Nasred trga njegova i sa obje strane rijeke Drvo života, koje rađa dvanaest rodova dajući svakoga mjeseca svoj rod, i lišće od Drveta bijaše za liječenje naroda. I više neće biti nikakvoga prokletstva; i prijesto Božiji i Jagnjetov biće u njemu, i sluge njegove služiće Mu. I gledaće lice Njegovo, i Ime Njegovo biće na čelima njihovim.“ Otkrivenje 22:1-4

Jovan kaže da će vernici videti „NJEGOVO“ lice, imati „NJEGOVO“ ime na svojim čelima i služiti „NJEMU“. Ipak, Jovan na drugom mestu kaže da će verni primiti ime i Oca i Sina:

„Tako govori Sin Božiji, čije su oči kao plamen ognjeni, a noge kao sjajni bakar: Znam djela tvoja, i ljubav, i vjeru, i služenje, i trpljenje tvoje, i sadašnja djela tvoja su brojnija od ranijih. Ali malo mi je krivo na tebe što dopuštaš ženi Jezavelji, koja veli za sebe da je proročica, da uči i zavodi sluge moje da bludniče i da jedu žrtve idolske.“ Otkrivenje 2:18, 20b

„Onoga koji pobijedi učiniću stubom u hramu Boga moga, i više neće izići napolje; i napisaću na njemu Ime Boga moga, i ime grada Boga moga, novoga Jerusalima, koji silazi s neba od Boga moga, i novo Ime moje.“ Otkrivenje 3:12

„I vidjeh, i gle Jagnje koje stajaše na gori Sionu i sa Njime sto četrdeset i četiri hiljade, koji imahu Ime njegovo i Ime Oca njegovog napisano na čelima svojim. I čuh glas sa neba kao glas voda mnogih, i kao glas groma jakog; i glas koji čuh bješe kao guslanje guslara u gusle svoje. I pjevahu pjesmu novu pred prijestolom i pred četiri živa bića i pred starješinama; i niko ne mogaše naučiti ovu pjesmu osim onih sto četrdeset i četiri hiljade koji su otkupljeni sa zemlje. Ovo su oni koji se ne oskvrniše sa ženama, jer su djevstvenici; ovo su oni koji idu za Jagnjetom kuda god pođe; ovi su otkupljeni između ljudi kao prvina Bogu i Jagnjetu;“ Otkrivenje 14:1, 4

Jovan takođe piše da i Otac i Sin imaju sveštenike i sluge koji im služe:

„I vidjeh prijestole, i sjedoše na njih, i dade im se sud; i duše posječenih za svjedočanstvo Isusovo i za riječ Božiju, koji se ne pokloniše zvijeri i liku njezinom, i ne primiše žiga na čelima svojim i na ruci svojoj; i oživješe i carovaše sa Hristom hiljadu godina. A ostali mrtvaci ne oživješe dok se ne svrši hiljada godina. Ovo je prvo vaskrsenje. Blažen je i sveti onaj koji ima udjela u prvom vaskrsenju; nad njima druga smrt nema vlasti, nego će biti sveštenici Bogu i Hristu, i carovaće s Njim hiljadu godina.“ Otkrivenje 20:4-6

„I reče mi: Ove su riječi vjerne i istinite, i Gospod Bog svetih proroka posla anđela svojega da pokaže slugama svojim šta će biti uskoro.“ Otkrivenje 22:6, 16

Konačno, Jovan tvrdi da reka vode života teče od jednog prestola koji dele i Bog i Jagnje, što je simboličan način da se kaže da Sveti Duh ishodi i od Oca i od Sina kako bi održavao novo stvorenje. Da reka vode života označava Svetog Duha lako se pokazuje uvidom u Jovanovo jevanđelje:

„A u posljednji veliki dan Praznika stajaše Isus i povika govoreći: Ko je žedan neka dođe meni i pije! Koji u mene vjeruje, kao što Pismo reče, iz utrobe njegove poteći će rijeke vode žive. A ovo reče o Duhu koga trebaše da prime oni koji vjeruju u ime njegovo, jer Duh Sveti još ne bješe dat, zato što Isus još ne bješe proslavljen.“ Jovan 7:37-39

Evo, dakle, prikaza Trojedinog Boga zajedno, dok objavljuju svoju slavu na novim nebesima i zemlji!

**
Dokazi za mnoštvenog Tvorca i Stvoritelja – ponovno razmatranje konteksta Postanja 1:26**

Kao što smo ranije primetili, zdravo pravilo biblijskog tumačenja jeste da se stih tumači unutar njegovog neposrednog konteksta kako bi se došlo do ispravnog razumevanja i primene određenog teksta. Primenom ove metode egzegeze na upotrebu množine u Postanju 1:26 postaje jasno da se Bog zapravo obraćao drugoj Božanskoj Osobi koja mu je pomagala u stvaranju čoveka:

„U početku stvori Bog nebo i zemlju. A zemlja bješe bez obličja i pusta, i bješe tama nad bezdanom; i duh Božji dizaše se nad vodom. I reče Bog: Neka bude svjetlost. I bi svjetlost. I vidje Bog svjetlost da je dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. I svjetlost nazva Bog dan, a tamu nazva noć. I bi veče i bi jutro, dan prvi. Potom reče Bog: Neka bude svod posred vode, da rastavlja vodu od vode. I stvori Bog svod, i rastavi vodu pod svodom od vode nad svodom; i bi tako. A svod nazva Bog nebo. I bi veče i bi jutro, dan drugi. Potom reče Bog: Neka se sabere voda što je pod nebom na jedno mjesto, i neka se pokaže suho. I bi tako. I suho nazva Bog zemlja, a zborišta vodena nazva mora; i vidje Bog da je dobro. Opet reče Bog: Neka pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi sjeme, i drvo rodno, koje rađa rod po svojim vrstama, u kojem će biti sjeme njegovo na zemlji. I bi tako. I pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi sjeme po svojim vrstama, i drvo, koje rađa rod, u kojem je sjeme njegovo po njihovijem vrstama. I vidje Bog da je dobro. I bi veče i bi jutro, dan treći. Potom reče Bog: Neka budu vidjela na svodu nebeskom, da dijele dan i noć, da budu znaci vremenima i danima i godinama; I neka svijetle na svodu nebeskom, da obasjavaju zemlju. I bi tako. I stvori Bog dva vidjela velika: vidjelo veće da upravlja danom, i vidjelo manje da upravlja noću, i zvijezde. I postavi ih Bog na svodu nebeskom da obasjavaju zemlju. I da upravljaju danom i noću, i da dijele svjetlost od tame. I vidje Bog da je dobro. I bi veče i bi jutro, dan četvrti. Potom reče Bog: Neka vrve po vodi žive duše, i ptice neka lete iznad zemlje pod svod nebeski. I stvori Bog kitove velike i sve žive duše što se miču, što provrvješe po vodi po vrstama svojim, i sve ptice krilate po vrstama njihovijem. I vidje Bog da je dobro; I blagoslovi ih Bog govoreći: Rađajte se i množite se, i napunite vodu po morima, i ptice neka se množe na zemlji. I bi veče i bi jutro, dan peti. Potom reče Bog: Neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovijem, stoku i sitne životinje i zvijeri zemaljske po vrstama njihovijem. I bi tako. I stvori Bog zvijeri zemaljske po vrstama njihovijem, i stoku po vrstama njezinijem, i sve sitne životinje na zemlji po vrstama njihovijem. I vidje Bog da je dobro. Potom reče Bog: Da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cijele zemlje i od svijeh životinja što se miču po zemlji. I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih.“ Postanje 1:1-2, 26-27

Prema neposrednom kontekstu, Duh Božji je bio prisutan pri stvaranju, i to stoga pokazuje da je On bio Onaj sa kojim je Bog govorio prilikom stvaranja čovečanstva. Već sledeća glava pruža dodatnu potvrdu da je Duh bio uključen u stvaranje čoveka:

„A stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh životni; i posta čovjek duša živa.“ Postanje 2:7

Ovaj tekst nam pomaže da razumemo kako je Duh pomogao Bogu u stvaranju prvog čoveka, naime, Bog je poslao svog Duha da oživi Adamovo telo.

Zapravo, sledeći stih nam pomaže da jasnije uvidimo vezu između Jahveovog Duha i njegovog Daha u Postanju 1:26 i 2:7:

„Duh Božji stvorio me je, i dah Svemogućega dao mi je život.“ Jov 33:4

Ovde autor izjednačava Božjeg Duha sa njegovim Dahom, npr. Duh je Dah Božji, i to su prosto dva načina govorenja o istom Božanskom entitetu kroz koga Bog daje život svojim stvorenjima.

Ovo jasno iznosi smisao Postanja 2:7. Pokazuje da je nadahnuti pisac Postanja (tj. Mojsije) koristio metaforu da opiše Jahveov čin slanja svoga Duha da oživi telo prvog čoveka i da mu da sopstveni razumni duh ili dušu. Uostalom, Jahve nije fizičko biće i stoga ne diše fizički.

Postoji još jedan odjek priče o stvaranju iz Postanja u Jovu:

„Duhom je svojim ukrasio nebesa, i ruka je njegova stvorila prugu zmiju.“ Jov 26:13

I Psalmi pripisuju delo stvaranja Duhu Božjem:

„Odvratiš lice svoje, žaloste se; uzmeš im duh, ginu, i u prah svoj povraćaju se. Pošlješ duh svoj, postaju, i obnavljaš lice zemlji.“ Psalam 104:29-30

Ovi stihovi su očigledno aluzije na ono što izveštaj o stvaranju u Postanju kaže o tome kako Jahve stvara svojim Duhom.

Ono što dokazi izneti iz svih ovih biblijskih knjiga utvrđuju jeste da je Jahve zaista govorio Duhu koji je bio prisutan pri stvaranju, pozivajući Svetog Duha da mu pomogne u stvaranju čoveka po njihovom sopstvenom obličju i podobiju.

Ovo ne bi trebalo da iznenađuje budući da je Jahve često uključivao svoga Duha u ostvarivanje svoje namere i/ili u izvršavanje određenog zadatka, kao što je izgradnja skinije ili šatora od sastanka zajedno sa svim pripadajućim predmetima:

„I reče Gospod Mojsiju govoreći: Gle, pozvah po imenu Veseleila, sina Urije sina Orova, od plemena Judina. I napunih ga duha svetoga, mudrosti i razuma i znanja i svake vještine, Da vješto izmišlja kako se što može načiniti od zlata i od srebra i od mjedi, Da umije rezati kamenje i ukivati, da umije tesati drvo, i svaki posao raditi. I evo, udružih s njim Elijava, sina Ahisamahova od plemena Danova, i svakomu vještom čovjeku u srce dadoh vještinu da izrade sve što sam ti zapovjedio. Šator od sastanka, i kovčeg za svjedočanstvo i zaklopac na nj, i sve sprave u šatoru, I sto i sprave njegove, i svijetnjak čisti sa svijem spravama njegovijem, i oltar kadioni, I oltar za žrtvu paljenicu sa svijem spravama njegovijem, i umivaonicu i podnožje njezino, I haljine službene i svete haljine Aronu svešteniku i haljine sinovima njegovijem, da vrše službu svešteničku, I ulje pomazanja, i kad mirisni za svetinju. Sve neka načine onako kako sam ti zapovjedio.“ Izlazak 31:1-11

„Tada reče Mojsije sinovima Izrailjevim: Vidite, Gospod pozva po imenu Veseleila, sina Urije sina Orova, od plemena Judina, I napuni ga duha Božijega, mudrosti, razuma i znanja i vještine za svaki posao, Da vješto izmišlja kako se što radi od zlata i od srebra i od mjedi, Da umije rezati kamenje i ukivati, da umije tesati drvo i raditi svaki posao vrlo vješto.“ Izlazak 35:30-33

Ovo takođe objašnjava zašto su biblijski pisci mogli da govore o Bogu kao mnoštvenom Tvorcu i Stvoritelju, budući da su znali da je Bog stvarao svojim Duhom:

„A nijedan ne govori: Gdje je Bog, Stvoritelj moj, koji daje pjesmu noću;“ Jov 35:10

Reč ‘osaay je participski oblik množine od asa’ (tj. činiti, oblikovati, proizvoditi, raditi itd.). I:

„Ali opominji se Tvorca svojega u mladosti svojoj prije nego dođu dani zli i prispiju godine za koje ćeš reći: Nijesu mi mile;“ Propovednik 12:1, Jangov doslovni prevod (YLT)

Ovde autor koristi množinu od bara (npr. stvoriti, oblikovati, uobličiti, izvajati itd.). Konačno:

„Jer ti je muž Tvorac tvoj, ime mu je Gospod nad vojskama, i izbavitelj ti je Svetac Izrailjev, Bog svoj zemlji zvaće se.“ Isaija 54:5

Prorok Isaija koristi množinu za ba’al (oženiti se, vladati nad, posedovati, imati itd.) i asah.

Ovi primeri pokazuju da su nadahnuti pisci hebrejskog Svetog pisma bili svesni da je Bog koji je stvorio sve stvari višelično Biće. Stoga oni nisu bili unitarijanci koji su verovali da je njihov Bog jednolična monada. Niti je (jesu) to bio (bili) autor(i) Kurana!

Ovo nas vodi do našeg sledećeg odeljka.

Plural veličanstva i problemi koje on postavlja za Alahovo jedinstvo.

Drugi problem sa kojim se Zavadi suočava jeste da ne postoji baš nikakav dokaz koji bi podržao tvrdnju da su upotrebe zamenica u množini bilo u hebrejskoj Bibliji bilo u Kuranu slučajevi plurala veličanstva (*; *). Zavadi ne može da pruži nikakav dokaz da je takva jezička odlika bila poznata ili u upotrebi tokom starozavetnog perioda, niti da je autor Kurana tako nameravao da koristi množinu. Kao što je pokojni hrišćanski učenjak i misionar među muslimanima Sent Kler V. Tizdal napisao u sledećem argumentu koji je izneo u obliku dijaloga između muslimana (M) i hrišćanina (C):

139. M. U Kuranu nema ničega što bi podržalo učenje o Trojstvu.

C. Mi ga prihvatamo samo na autoritetu Biblije. Ipak, u Kuranu postoje dve činjenice koje se ne mogu ispravno objasniti ili razumeti osim prihvatanjem tog učenja. Prva je da se o Bogu govori kao o Jednom, naziva se Bog (الله Allah), Gospod (الرب Ar Rabb) u jednini, i oslovljava se sa Ti. Druga je da je prikazan kako o sebi govori u množini kao Mi, Nas. Primeri se nalaze u gotovo svakoj suri: na primer, u suri XCVI, Al 'Alaq, za koju se pretpostavlja da je prva sura objavljena Muhamedu, Bog se naziva „Gospod“ (st. 8) i „Bog“ (st. 13) u jednini, a ipak u st. 17 On kaže: „I Mi ćemo pozvati čuvare pakla“, koristeći množinu. Zar ovo ne podrazumeva postojanje neke vrste mnoštva, drugačijeg od mnoštva svojstava, u Božanskom Jedinstvu?

140. M. Svakako ne. „Mi“ se koristi, kao što kraljevi koriste tu reč, da bi se izrazilo veličanstvo.

C. Na osnovu kog autoriteta to tako odlučno tvrdite? Ako je Kuran od Boga, ništa u njemu ne može biti besmisleno. Šta god Bog kaže, istinito je: a ovaj izraz, tako često ponavljan u Kuranu, može sadržati duboko učenje. Primećujemo da se Kuran, u upotrebi množine, slaže sa Biblijom, budući da nalazimo, na primer, u Post. i. 26; iii. 22; xi. 7, upotrebljen potpuno isti izraz. Oni delovi Biblije koji uče učenje o Trojstvu u Jedinstvu mogli bi objasniti razlog za ovo, barem što se Biblije tiče. Ako je Kuran objavljen da potvrdi Toru i Indžil, možda je ovo jedna od tačaka u kojima to i čini.

141. M. Jevreji objašnjavaju ove odlomke govoreći da se Bog obraćao anđelima.

C. To je zato što Jevreji odbacuju Jevanđelje, koje Kuran „potvrđuje“. Ali bilo da je njihovo objašnjenje ispravno ili pogrešno, hoće li ono objasniti upotrebu množine u Kuranu?

142. M. Ne, neće: ali učenje o Trojstvu je protivno Kuranu. (Tizdal**,** A Manual of the Leading Muhammadan Objections to Christianity [Society for Promoting Christian Knowledge, London, 1904], Poglavlje V, „Objections Against Certain Leading Christian Doctrines (continued)“, str. 153-154)

Čak i da su ovo slučajevi kraljevske množine, očigledno je da Zavadi nije odvojio vreme da razmisli o značaju koji takva upotreba ima za njegova unitarijanska verovanja. Da se potrudio da odvoji vreme za neko istraživanje o ovoj jezičkoj odlici, video bi da mu kraljevska množina nimalo ne pomaže. Otkrio bi da bi plural veličanstva značio da se Alah zapravo obraćao svom kraljevskom dvoru ili svom nebeskom veću.

Primetite, na primer, šta onlajn enciklopedija Vikipedija piše o svrsi i funkciji kraljevske množine:

Pluralis majestatis („veličanstvena množina“) jeste zamenica u množini kada se koristi da uputi na samo jednu osobu. Ovo je poznato i kao „kraljevsko mi“ ili „viktorijansko mi“ jer je obično bilo ograničeno na uzvišene ličnosti poput monarha, episkopa, papa i univerzitetskih rektora. Razlog koji stoji iza pluralis majestatis jeste ideja da monarh ili drugi visoki zvaničnik UVEK GOVORI U IME SVOG NARODA.

Primeri navodnih slučajeva:

Nismo oduševljeni. Kraljica Viktorija (u bar jednom izveštaju o ovom citatu, ipak, ona nije govorila samo u svoje ime, VEĆ U IME DVORSKIH DAMA.)

Mi smo baba. Margaret Tačer, objavljujući rođenje Majkla, sina Marka Tačera, 1990.

Treba ga razlikovati od pluralis modestiae, takođe pluralis auctoris (uključivanje čitalaca ili slušalaca). Na primer:

Hajde da računamo! Lajbnic
Time smo dovedeni i do definicije „vremena“ u fizici. Albert Ajnštajn

Priča se da je admiral Mornarice Sjedinjenih Država Hajman G. Rikover rekao podređenom koji je koristio kraljevsko mi: „Trima grupama je dozvoljena takva upotreba: trudnicama, kraljevskim ličnostima i šizofrenicima. Kojoj vi pripadate?“

Ne postoji nešto kao „papsko mi“. Papa može koristiti „kraljevsko mi“. (*; naglašavanje velikim slovima i podvlačenjem je naše)

A evo šta isti izvor kaže o upotrebi reči „mi“:

Kraljevsko mi (Pluralis Majestatis) jeste zamenica prvog lica množine kada je koristi važna ličnost da uputi na sebe. Njegova najpoznatija upotreba jeste od strane monarha poput kralja, kraljice ili pape. Koristi se i u određenim formalnim kontekstima od strane episkopa i univerzitetskih rektora.

U javnim situacijama u kojima se koristi, monarh ili drugi dostojanstvenik obično govori NE U SVOJE SOPSTVENO IME, VEĆ KAO VOĐA NACIJE ILI INSTITUCIJE. Ipak, navika upućivanja na vođe u množini uticala je na gramatiku nekoliko jezika, u kojima se oblici množine često doživljavaju kao izraz poštovanja i učtiviji od oblika jednine. Ova gramatička odlika naziva se T-V razlikovanje.

Pape su koristile mi kao deo svog svečanog govora sve do novijih vremena. Jovan Pavle I bio je prvi koji je odustao od te prakse, koristeći umesto toga jedninu ja. Jovan Pavle II je nastavio da koristi jedninu.

Uredničko mi je sličan fenomen, u kome kolumnisti u novinama i slični komentatori u drugim medijima upućuju na sebe sa mi kada iznose svoja mišljenja. Ovde je pisac ponovo sebe stavio u ulogu portparola: bilo ZA MEDIJSKU INSTITUCIJU koja ga zapošljava, bilo uopštenije U IME STRANKE ILI TELA GRAĐANA koji se slažu sa komentarom. (*; naglašavanje velikim slovima i podvlačenjem je naše)

Dakle, pozivajući se na kraljevsku množinu kako bi objasnio kuransku upotrebu zamenica u množini, Zavadi je samo dokazao da Alah govori u ime drugih božanskih ili nebeskih bića.

Zanimljivo je da postoje muslimanski izvori koji spremno priznaju ovu činjenicu. Na primer, ovaj islamski sajt zapravo misli da pobija trinitarce kada iznosi sledeću tvrdnju:

Neki hrišćani – zbog svog neznanja – misle da je zamenica u množini, koja se koristi da pokaže poštovanje, u stihovima poput „Zaista, Mi smo ti (o Muhamede) dali očiglednu pobedu“ [al-Fath 48:1] i „Zaista, Mi smo ga objavili kao Kuran na arapskom…“ [Jusuf 12:2] dokaz za njihovo lažno verovanje u trojstvo.

Šejhul-islam Ibn Tejmija je rekao:

Stav selefa (ranijih naraštaja) ovog umeta, njegovih imama i potonjih naraštaja jeste da je Poslanik čuo Kuran od Džibrila, a Džibril ga je čuo od Alaha. Upotreba oblika množine u takvim izrazima jeste stil arapskog govora koji se koristi da uputi na onoga ko je visokog položaja I KOJI IMA POMOĆNIKE KOJI GA SLUŠAJU. Pa ako njegovi pomoćnici učine nešto po njegovoj naredbi, on kaže: „mi smo to učinili“. Ovo je kao kada kralj kaže: „Osvojili smo ovu zemlju, porazili smo ovu vojsku“ i tako dalje. Zato što je to učinio kroz dela svojih pomoćnika. Alah je Gospodar anđela i oni ne govore dok On ne progovori, i deluju u skladu sa Njegovim naredbama; oni ne krše Alahove naredbe, već čine ono što On naređuje. Štaviše, On je njihov Stvoritelj i stvoritelj njihovih dela i njihove moći. Ali On nema potrebe za njima; On nije poput kralja čiji pomoćnici čine stvari sopstvenom snagom. Zato ono što On kaže kada nešto učini preko Svojih anđela jeste: „Mi smo to učinili“; ovo je prikladnije i On ima više prava da to kaže nego neki kralj.

Ovaj oblik množine je višeznačan i hrišćani pokušavaju da ga upotrebe kao dokaz protiv Poslanika, kada u Kuranu nađu izraze poput „Zaista, Mi smo ti (o Muhamede) dali očiglednu pobedu“ [al-Fath 48:1] i slično. Ali Alah ih je osudio zato što zanemaruju jasne stihove u Kuranu koji kažu da je Bog Jedan, već se drže višeznačnih stihova koji se mogu tumačiti kao da upućuju na onoga ko ima sebi ravnog, ili na onoga ko ima pomoćnike koji su Njegovi robovi i stvorenja. Oni slede višeznačne stihove, nastojeći da na taj način izazovu pometnju. To je pometnja u srcu, kroz pomisao da ima mnogo bogova, i nastojanje da se izvrne značenje. Niko ne zna pravo tumačenje osim Alaha i onih koji su duboko utemeljeni u znanju. (Pitanje br. 12713, Da li se trojstvo u koje hrišćani veruju spominje u islamu?; podebljanje, velika slova i podvlačenje su naši)

Dakle, u nastojanju da pobije hrišćane, ovaj islamski izvor zapravo završava tako što dokazuje da množina zaista upućuje na više od jednog entiteta, tj. upotreba množine u vezi sa božanstvom koja se nalazi kroz ceo Kuran upućuje na grupu koja zajednički deluje!

Ono što ovaj članak čini još zanimljivijim jeste to što priznaje da postoje takozvani višeznačni kuranski stihovi koji se mogu razumeti pa čak i protumačiti tako da Alah zaista ima sebi ravne i pomoćnike!

Muslimanski odgovor ne poriče da postoje stihovi koji nagoveštavaju mnoštvo unutar Božanstva, već ih prosto pokušava objasniti kao ništa više od višeznačnih i nejasnih tekstova! Ovo je prilično pogubno priznanje za Zavadijev argument.

Drugi muslimanski izvor iznosi istu stvar:

Ove reči, inna („Zaista Mi“) i nahnu („Mi“), i drugi oblici množine, mogu biti upotrebljeni od strane jedne osobe koja govori u ime grupe, ili mogu biti upotrebljeni od strane jedne osobe radi poštovanja ili veličanja, kao što čine monarsi kada izdaju saopštenja ili dekrete u kojima kažu „Mi smo odlučili“ itd. ... Ako neki ajet ovog tipa izaziva zabunu, neophodno je obratiti se jasnim, nedvosmislenim ajetima radi razjašnjenja [sic], a ako neki hrišćanin, na primer, insistira da uzme ajete poput ... [al-Hidžr 15:9 – tumačenje značenja] kao dokaz za božansko mnoštvo, možemo pobiti tu tvrdnju navodeći tako jasne i nedvosmislene ajete kao što su ... [al-Bekara 2:163] ... i druge ajete koji se mogu tumačiti samo na jedan način... Svaki put kada Alah koristi množinu da uputi na Sebe, to je zasnovano na poštovanju i časti koje zaslužuje, i na velikom broju Njegovih imena i svojstava, i na velikom broju Njegovih vojski i anđela. (Jahja Adel Ibrahim, Značenje zamenice „Mi“ kako se koristi u Kuranu; naglašavanje podvlačenjem je naše)

Imamo i podatke koji pokazuju kako su neki govornici arapskog iz Muhamedovog vremena razumeli upotrebu množine u Kuranu. Muslimanski biograf Ibn Ishak zabeležio je susret koji se navodno odigrao između hrišćana koji su govorili arapski i Muhameda, gde su se prvi pozvali na kuransku upotrebu množine kao dokaz da je Alah mnoštvo:

Imena četrnaestorice glavnih ljudi među šezdeset jahača bila su: ‘Abdu’l-Masih al-Akib, al-Ajham as-Sajid; Abu Harisa b. ‘Alkama, brat B. Bakra b. Vaila; Aus; al-Haris; Zejd; Kajs; Jezid; Nubejh; Huvejlid; ‘Amr; Halid; ‘Amr; Halid; ‘Abdulah; Johanes; od njih su prva tri gore navedena razgovarala sa apostolom. Bili su hrišćani po vizantijskom obredu, mada su se međusobno razlikovali u nekim tačkama, govoreći: On je Bog; i On je sin Božji; i On je treće lice Trojstva, što je učenje hrišćanstva. Oni tvrde da je on Bog zato što je vaskrsavao mrtve, i isceljivao bolesne, i objavljivao nevidljivo; i pravio ptice od gline pa u njih udahnuo, tako da su odletele; a sve to je bilo po zapovesti Boga Svemogućeg: „Učinićemo ga znakom ljudima.“ Tvrde da je on sin Božji utoliko što kažu da nije imao poznatog oca; i govorio je u kolevci, a to je nešto što nijedno dete Adamovo nikada nije učinilo. Tvrde da je on treći od trojice utoliko što Bog kaže: Mi smo učinili, Mi smo zapovedili, Mi smo stvorili i Mi smo odredili, i kažu: Da je bio jedan, rekao bi ja sam učinio, ja sam stvorio, i tako dalje, ali On je On, i Isus, i Marija. U vezi sa svim ovim tvrdnjama objavljen je Kuran. (The Life of Muhammad: A Translation of Ibn Ishaq’s Sirat Rasul Allah, sa uvodom i beleškama Alfreda Gijoma [Oxford University Press, Karači, deseti otisak 1995], str. 271-272; podebljanje i podvlačenje su naši)

Zanemarujući za trenutak očigledno iskrivljavanje hrišćanskih verovanja, u očiglednom pokušaju opravdavanja kuranskih grešaka u vezi sa suštinskim hrišćanskim učenjima (*; *; *; *; *), zanimljivo je da ni hrišćani ni muslimanski hroničar nisu razumeli ove zamenice u množini kao primere plurala veličanstva onako kako ga Zavadi definiše. Hrišćani su takve množine gledali kao dokaz stvarnog brojčanog mnoštva u Alahu, tvrdeći da ovi stihovi pokazuju da islamsko pismo priznaje da postoji više božanskih osoba.

Ovo je snažan dokaz da čak ni izvorni govornici tog jezika u Muhamedovo vreme nisu znali za „kraljevsko mi“ u kome množina upućuje na samo jednu osobu.

Više o ovoj tački u trećem delu.