Gospod Isus Hristos – jedini istiniti Bog i večni život

U ovom članku osvrnućemo se na tvrdnju muslimanskog davagandiste Samija Zatarija (Sami Zaatari) da Jovan 17:3 pobija božanstvo Gospoda Isusa Hrista.

Nakon što citira Jovana 17:3,

„A ovo je vječni život da poznaju tebe jednoga istinitoga Boga i koga si poslao Isusa Hrista.“

Zatari kaže:

Grčka reč koja se koristi za „jedini“ jeste monos, a biblijski grčki leksikon definiše tu reč ovako:

Sam (bez saputnika), ostavljen, lišen pomoći, sam, jedini, samo (Izvor)

Dakle, reč „jedini“ znači jedini!

Zatari je u pravu kada kaže da „jedini“ znači jedini. Međutim, greši kada misli da to isključuje mogućnost da je i Isus Bog. Nadahnuto, kanonsko Sveto pismo često koristi takav jezik u vezi sa Ocem ili sa Sinom (kao i sa Svetim Duhom), a da time nije nameravano isključivanje drugih božanskih Ličnosti Božanstva. Ako Gospod da, o ovoj tački imaćemo više da kažemo u nekom od narednih članaka.

Štaviše, Zatari je prinuđen da tekstove poput Jovana 17:3 tumači u svetlu onoga što doživljava kao sastavni deo islamske vere, naime unitarizma. Zatari u tome nije usamljen, budući da sledeći muslimanski autor priznaje da će se muslimanski Isus pojaviti iz jevanđelja jedino ako se ona čitaju u svetlu islamskog unitarizma:

„Apsolutno je nemoguće doći do istine, do prave religije, iz ovih jevanđelja, osim ako se ona ne čitaju i ne ispituju sa islamskog i unitarnog stanovišta. Tek tada se istina može izdvojiti od laži, a autentično razlikovati od krivotvorenog. Jedino duh i vera islama mogu prosejati Bibliju i odbaciti pleve i zabludu sa njenih stranica…“ (Reverend David Benjamin Keldani (‘Abdul Ahad Dawud), Muhammad in World Scriptures – the Bible [Islamic Book Trust, Malaysia 2006], str. 154)

Međutim, kada bi muslimanski propagandisti poput Zatarija prestali da jevanđelja poput Jovanovog čitaju u svetlu svoje pretpostavke o islamskom unitarizmu i kada bi dopustili da kontekst 17. poglavlja Jovanovog jevanđelja sam govori za sebe, možda bi mogli da uvide da Isus zapravo potvrđuje svoje savršeno božanstvo i suštinsku jednakost sa Ocem.

S tim u vezi, od životne je važnosti da citiramo neposredni kontekst Jovana 17:3 pre nego što pređemo na naš odgovor:

„Ovo izgovori Isus, pa podiže oči svoje nebu i reče: Oče, došao je čas, proslavi Sina svojega, da i Sin tvoj proslavi tebe; Kao što si mu dao vlast nad svakim tijelom, da svemu što si mu dao, daruje im život vječni. A ovo je vječni život da poznaju tebe jednoga istinitoga Boga i koga si poslao Isusa Hrista. Ja te proslavih na zemlji; djelo svrših koje si mi dao da izvršim. I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade. Objavih ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta; tvoji bijahu pa si ih meni dao, i tvoju su riječ održali.“… „Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja, da gledaju slavu moju koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanja svijeta.“ Jovan 17:1-6, 24

Sada kada smo citirali kontekst Isusovih reči, možemo početi da se bavimo Zatarijevim izvrtanjem Isusove izjave.

**
Isus – suvereni Gospod svakoga tela**

Prva stvar koju treba primetiti jeste da Isus kaže kako mu je Otac dao vlast nad svakim telom, što je uloga koja se uobičajeno pripisuje Bogu, kao što svedoči i sledeći apokrifni izvor:

„A kralj mu reče: ’Zašto se ne klanjaš Vilu?’ On odgovori: ’Zato što ne poštujem idole načinjene ljudskom rukom, već živoga Boga, koji je stvorio nebo i zemlju i koji ima vlast nad svakim telom.’“ Vil i zmaj 1:5

Isus, dakle, ima udela u Božjoj isključivoj vladavini nad čitavim čovečanstvom. O Isusovoj vladavini biće uskoro više reči.

**
Isus – izvor života**

Drugo, Isus ne samo da kaže da večni život zavisi od poznavanja Oca i Sina, čineći tako sebe nužnim predmetom spasavajuće vere, već dalje tvrdi da je Otac dopustio Sinu da da večni život svakom pojedincu koga mu Otac daje. Gospod Isus ponavlja upravo ovu tvrdnju kroz čitavo jevanđelje, idući čak dotle da kaže da će lično vaskrsnuti mrtve iz njihovih grobova u poslednji dan, i to samim zvukom svoga glasa!

„Jer kao što Otac podiže mrtve i oživljava, tako i Sin koje hoće oživljava.“… „Zaista, zaista vam kažem, da dolazi čas, i već je nastao, kada će mrtvi čuti glas Sina Božijega, i čuvši ga oživjeće. Jer kao što Otac ima život u sebi, tako dade i Sinu da ima život u sebi; I dade mu vlast i da sudi, jer je Sin Čovječiji. Ne čudite se tome, jer dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas Sina Božijega, I izići će oni koji su činili dobro u vaskrsenje života, a oni koji su činili zlo u vaskrsenje suda.“ Jovan 5:21, 25-29

„A ovo je volja Oca koji me posla, da sve što mi je dao ništa od toga ne izgubim, nego da to vaskrsnem u posljednji dan. A ovo je volja Oca koji me posla, da svaki koji vidi Sina i vjeruje u njega ima život vječni; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan.“… „Koji jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan.“ Jovan 6:39-40, 54

„I Judejci ga opkoliše i govorahu mu: Dokle ćeš mučiti duše naše? Ako si ti Hristos, kaži nam otvoreno. Isus im odgovori: Rekoh vam pa ne vjerujete. Djela koja tvorim ja u ime Oca svojega, ona svjedoče o meni, Ali vi ne vjerujete; jer niste od ovaca mojih, kao što vam rekoh. Ovce moje slušaju glas moj, i ja njih poznajem, i za mnom idu. I ja im dajem život vječni, i nikad neće izginuti, i niko ih neće oteti iz ruke moje. Otac moj koji mi ih je dao veći je od sviju; i niko ih ne može oteti iz ruke Oca mojega. Ja i Otac jedno smo. A Judejci opet podigoše kamenje da ga kamenuju. Isus im odgovori: Mnoga dobra djela pokazah vam od Oca svojega, za koje od tih djela me kamenujete? Odgovoriše mu Judejci govoreći: Ne kamenujemo te za dobro djelo, nego za hulu, što se ti, čovjek budući, praviš Bog.“ Jovan 10:24-33

Isus dalje tvrdi da je sâm Život, i to u kontekstima u kojima kaže da je takođe i Istina i Vaskrsenje:

„Reče joj Isus: Vaskrsnuće brat tvoj. Marta mu reče: Znam da će vaskrsnuti o vaskrsenju u posljednji dan. Isus joj reče: Ja sam vaskrsenje i život; koji vjeruje u mene ako i umre, živjeće. I svaki koji živi i vjeruje u mene neće umrijeti vavijek. Vjeruješ li ovo? Reče mu: Da, Gospode! Ja vjerujem da si ti Hristos Sin Božiji koji dolazi u svijet.“ Jovan 11:23-27

„Isus mu reče: Ja sam Put i Istina i Život; niko ne dolazi Ocu osim kroz mene.“ Jovan 14:6

Ove izjave su značajne po tome što Isus pripisuje sebi upravo one funkcije i osobine koje Stari zavet pripisuje Jahveu (upor. Ponovljeni zakoni 32:39; 1. Samuilova 2:2, 6; Psalam 95:6-8; Isaija 25:6-9; 43:10-13; Jezekilj 37:12-14).

Zapravo, prema islamskoj teologiji, titule „Istina“, „Vaskrsenje“ i „Život“ spadaju u imena Alaha koja se ne mogu pripisati nijednom stvorenju. Za detalje pogledajte sledeće članke i odgovore:

http://answering-islam.org/authors/shamoun/jesus_tauhid.html
http://answering-islam.org/Shamoun/unique.htm
http://answering-islam.org/Shamoun/jesus_divine_functions_quran.htm
http://answering-islam.org/Responses/Ataie/divine_attributes.htm
http://answering-islam.org/authors/shamoun/rebuttals/zaatari/miracles_divine.html

U svetlu ovoga, Isus jasno potvrđuje da je Bog, dok se istovremeno lično razlikuje od Oca (kao i od Svetog Duha [upor. 14:16-17, 26; 15:26; 16:7-15; 20:22]).

Isus – preegzistentni Gospod slave

Gospod Isus takođe u svojoj molitvi kaže da su on i Otac zajedno delili istu božansku slavu pre nego što je svet nastao, potvrđujući time svoje lično preegzistiranje! Zapravo, Isus ne bi mogao ovako da se moli kada ne bi verovao da je on sâm Jahve i jednak sa Ocem, budući da Jahve odlučno izjavljuje da svoju slavu neće podeliti ni sa kim:

„Sebe radi, sebe radi učiniću, jer kako bi se hulilo na ime moje? I slave svoje neću dati drugome.“ Isaija 48:11

Sveto pismo dalje svedoči da nema nebeskog bića poput Jahvea, što podrazumeva da nema nikoga ko deli Jahveov sjaj i veličanstvo:

„Nema među bogovima takvoga kakav si ti, Gospode, i nema djela takvijeh kakva su tvoja. Svi narodi, koje si stvorio, doći će i pokloniti se pred tobom, Gospode, i slaviti ime tvoje. Jer si ti velik i tvoriš čudesa; ti si jedan Bog.“ Psalam 86:8-10

„Nebo kazuje čudesa tvoja, Gospode, i istinu tvoju sabor svetijeh. Jer ko je nad oblacima ravan Gospodu? Ko će se izjednačiti s Gospodom među sinovima Božijim? Bogu se valja klanjagi na saboru svetijeh, strašniji je od svijeh koji su oko njega. Gospode, Bože nad vojskama! Ko je silan kao ti, Bože? I istina je tvoja oko tebe.“ Psalam 89:5-8

A ipak Isus kaže da je imao (i da će ponovo imati) istu onu božansku slavu koju je Otac imao pre nego što je svet stvoren!

Dakle, budući da i Otac i Sin dele istu božansku slavu, obojica moraju biti Jahve Bog. Kao što objašnjava evanđeoski naučnik Krejg S. Kiner (Craig S. Keener):

17:4-5. O dovršenju dela vidi 4:34 i 19:30. Stari zavet je objavio da Bog svoju slavu neće dati drugome (Isaija 42:8; 48:11); to što Isus deli Očevu slavu u tom smislu jeste tvrdnja da je božanski. Judaizam je ipak imao kategoriju u okviru koje se Isusova ovdašnja božanska tvrdnja može razumeti: Božja Premudrost bila je povezana sa njegovom slavom i u izvesnom smislu poistovećena sa njom (Premudrosti Solomonove 7:25-29). Jovanovi jevrejsko-hrišćanski čitaoci možda su Isusov identitet razumeli u analognim (mada superiornijim) terminima (vidi komentare na 1:1-18). (Keener, The IVP Bible Background Commentary: New Testament [InterVarsity Press, Downers Grove, Il. 1993], str. 304-305; podvučeni naglasak naš)

1:1-2. Počinjući poput Postanja 1:1, Jovan aludira na starozavetnu i jevrejsku sliku Boga koji stvara kroz svoju preegzistentnu mudrost ili reč. Prema standardnom jevrejskom učenju njegovog vremena, mudrost je postojala pre stvaranja, ali je i sama bila stvorena [sic]. Time što izjavljuje da je Reč „bila“ u početku, a naročito time što Reč naziva „Bogom“ (st. 1; što je ujedno i najverovatnije čitanje 1:18), Jovan prevazilazi uobičajeno jevrejsko shvatanje i implicira da Isus nije stvoren (upor. Isaija 43:10-11). (Isto, str. 264; podvučeni naglasak naš)

Sledeći rani crkveni otac to je najbolje izrazio:

REČ, OVAPLOĆENI BOG. KIRILO ALEKSANDRIJSKI: Sin, dakle, svakako jeste Bog po prirodi; kako mu je onda Otac dao ono „Ime koje je iznad svakoga imena“? Na to kažemo da je, kada je bio telo, to jest čovek poput nas, uzeo ime sluge i primio na sebe naše siromaštvo i nisko stanje. Ali kada je dovršio tajnu domostroja u telu, uzdignut je u slavu koja mu je pripadala po prirodi – ne kao u nešto nenaviknuto, tuđe ili spolja mu pridodato i od drugoga dato, već pre kao u ono što je bilo njegovo vlastito. Jer on je govorio Bogu Ocu na nebu: „I sada proslavi ti mene, Oče, u tebe samoga, slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade.“ Jer, postojeći pre vekova i pre svetova, kao onaj koji beše od Boga i koji beše Bog, bio je zaodenut slavom koja pripada Božanstvu; a kada je postao čovek, kao što rekoh, nije pretrpeo ni promenu ni preinačenje, već je pre ostao u onom stanju u kome je postojano bio i takav kakav je bio Otac koji ga je rodio, to jest, njemu sličan u svemu. BESEDE NA JEVANĐELJE PO LUCI 128. (We Believe in One Lord Jesus Christ (Ancient Christian Doctrine), priredio John Anthony McGuckin, Thomas C. Oden (urednik serije) [IVP Academic, Downers Grove, Il (30. jun 2009)], tom 2, str. 4; podvučeni naglasak naš)

**
Isus – vidljivo pojavljivanje Jahvea Boga**

Jovan pruža dalju potvrdu da je Isus imao slavu koja jedinstveno pripada Jahveu:

„A Isus im odgovori govoreći: Došao je čas da se proslavi Sin Čovječiji. Zaista, zaista vam kažem: ako zrno pšenice padnuvši na zemlju ne umre, onda jedno ostane; ako li umre, rod mnogi donosi. Koji voli život svoj izgubiće ga, a ko mrzi život svoj na ovome svijetu sačuvaće ga za život vječni. Ko meni služi, za mnom neka ide, i gdje sam ja, ondje će i sluga moj biti; i ko meni služi, tome će dati počast Otac moj. Sad je duša moja uzbuđena, i šta da rečem? Oče, spasi me od časa ovoga; ali zato dođoh za čas ovaj. Oče, proslavi ime svoje! Tada glas dođe s neba: I proslavih, i opet ću proslaviti! A narod koji stajaše, kada to ču, govoraše da je grom zagrmio; a drugi govorahu: Anđeo mu je govorio. Isus odgovori i reče: Ovaj glas nije bio mene radi no vas radi. Sad je sud ovome svijetu; sad će knez ovoga svijeta biti izbačen napolje. I kada ja budem podignut sa zemlje, sve ću privući sebi. A ovo govoraše ukazujući kakvom će smrću umrijeti. Narod mu odgovori: Mi čusmo iz Zakona da Hristos ostaje vavijek; i kako ti govoriš da se Sinu Čovječijemu valja podignuti? Ko je taj Sin Čovječiji? A Isus im reče: Još je malo vremena svjetlost sa vama; idite dok svjetlost imate da vas tama ne obuzme; a ko ide po tami ne zna kuda ide. Dok svjetlost imate vjerujte u svjetlost, da budete sinovi svjetlosti. Rekavši ovo, Isus otide i sakri se od njih. Jer iako je učinio tolika znamenja pred njima, ne vjerovahu u njega; Da se ispuni riječ Isaije proroka koji reče: Gospode, ko vjerova propovjedi našoj? I ruka Gospodnja kome se otkri? Zato ne mogahu vjerovati, jer opet reče Isaija: Zaslijepio je oči njihove i okamenio srca njihova, da ne vide očima ni srcem razumiju, i ne obrate se da ih iscijelim. Ovo reče Isaija kada vidje slavu njegovu i govoraše o njemu.“ Jovan 12:23-41

Isus opisuje svoju smrt i potonje uzvišenje rečima Isaije 52-53, gde je reč o Jahveovom Sluzi koji strada i umire za grehe Božjeg naroda. Sâm Jovan upućuje na Isaiju 53:1 objašnjavajući zašto tako mnogi Jevreji nisu poverovali u Isusa. Evo odlomaka o kojima je reč, uzetih iz engleskog prevoda grčke verzije Starog zaveta, inače poznate kao Septuaginta (LXX):

„Gle, sluga će moj biti srećan, podignuće se i uzvisiće se i proslaviće se. Kako se mnogi začudiše tebi što bijaše nagrđen u licu mimo svakoga čovjeka, i u stasu mimo sinove čovječije, Tako će opet udiviti mnoge narode, carevi će pred njim zatisnuti usta svoja, jer će vidjeti što im nije kazivano i razumjeće što nijesu slušali.“ Isaija 52:13-15

„Ko vjerova propovijedanju našemu, i mišica Gospodnja kome se otkri? Jer izniče pred njim kao šibljika, i kao korijen iz suhe zemlje; ne bi obličja ni ljepote u njega; i vidjesmo ga, i ne bješe ništa na očima čega radi bismo ga poželjeli. Prezren bješe i odbačen između ljudi, bolnik i vičan bolestima, i kao jedan od koga svak zaklanja lice, prezren da ga ni za što ne uzimasmo. A on bolesti naše nosi i nemoći naše uze na se, a mi mišljasmo da je ranjen, da ga Bog bije i muči. Ali on bi ranjen za naše prijestupe, izbijen za naša bezakonja; kar bješe na njemu našega mira radi, i ranom njegovom mi se iscijelismo. Svi mi kao ovce zađosmo, svaki nas se okrenu svojim putem, i Gospod pusti na nj bezakonje svijeh nas. Mučen bi i zlostavljen, ali ne otvori usta svojih; kao jagnje na zaklanje vođen bi i kao ovca nijema pred onijem koji je striže ne otvori usta svojih. Od tjeskobe i od suda uze se, a rod njegov ko će iskazati? Jer se istrže iz zemlje živijeh i za prijestupe naroda mojega bi ranjen. Odrediše mu grob sa zločincima, ali na smrti bi s bogatijem, jer ne učini nepravde, niti se nađe prijevara u ustima njegovijem. Ali Gospodu bi volja da ga bije, i dade ga na muke; kad položi dušu svoju u prinos za grijeh, vidjeće natražje, produljiće dane, i što je Gospodu ugodno napredovaće njegovom rukom. Vidjeće trud duše svoje i nasitiće se; pravedni sluga moj opravdaće mnoge svojim poznanjem, i sam će nositi bezakonja njihova. Zato ću mu dati dio za mnoge, i sa silnima će dijeliti plijen, jer je dao dušu svoju na smrt, i bi metnut među zločince, i sam nosi grijehe mnogih, i za zločince se moli.“ Isaija 53:1-12

Jovan takođe citira Isaiju 6:10 da bi pokazao kako je razlog zbog koga ti Jevreji nisu poverovali taj što za to nisu bili sposobni, budući da im je Bog otvrdnuo srca kao pravednu posledicu njihove uporne pobune i neverja.

Ono što ovu tvrdnju čini tako zapanjujućom jeste to što odmah nakon što citira Isaiju 6:10 Jovan kaže da je Isaija zapravo video Isusovu slavu i govorio o njemu! Međutim, ako Isaiju 6 čitamo u kontekstu, slava koju je blaženi prorok video bila je Jahveova slava dok je sedeo na svom uzvišenom prestolu:

„Godine koje umrije car Ozija vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolu visoku i izdignutu, i skut mu ispunjavaše crkvu. Serafimi stajahu više njega, svaki ih imaše šest krila: dvjema zaklanjaše lice svoje i dvjema zaklanjaše noge svoje, a dvjema lećaše. I vikahu jedan drugome govoreći: Svet, svet, svet je Gospod nad vojskama; puna je sva zemlja slave njegove. I zadrmaše se pragovi na vratima od glasa kojim vikahu, i dom se napuni dima. I rekoh: Jaoh meni! Pogiboh, jer sam čovjek nečistijeh usana, i živim usred naroda nečistijeh usana, jer cara Gospoda nad vojskama vidjeh svojim očima. A jedan od serafima doletje k meni držeći u ruci živ ugljen, koji uze s oltara kliještima, I dotače se usta mojih i reče: Evo, ovo se dotače usta tvojih, i bezakonje tvoje uze se, i grijeh tvoj očisti se. Potom čuh glas Gospodnji gdje reče: Koga ću poslati? I ko će nam ići? A ja rekoh: Evo mene, pošlji mene. A on reče: Idi, i reci tome narodu: Slušajte ali nećete razumjeti, gledajte ali nećete poznati. Učini da odeblja srce tome narodu i uši da im otežaju, i oči im zatvori, da ne vide očima svojim i ušima svojim da ne čuju i srcem svojim da ne razumiju i ne obrate se i ne iscijele.“ Isaija 6:1-10

Iz navedenog je prilično jasno da Jovan tvrdi kako je, kada je Isaija video Jahvea kako sedi na svom prestolu, blaženi prorok zapravo gledao preovaploćenog Hrista u njegovoj nebeskoj slavi! To znači da Isus nije niko drugi do Gospod Starog zaveta koji je govorio prorocima!

Ovo nije neko novo tumačenje, već gledište koje zastupa većina novozavetnih naučnika, kao što pokazuju sledeći citati:

„Citat u ovom odlomku uzet je iz Isaije 6:10, dela odlomka u kome Isaija pripoveda o svom pozivu u proročku službu. Kada Jovan kaže da je Isaija video ’njegovu slavu’, on misli na Isusovu slavu, kao što kontekst jasno pokazuje (st. 36-38; vidi takođe 1:14). Ali u kontekstu Isaije 6, slava koju je Isaija video bila je slava Gospodnja… Ovde Jovan ponovo govori o Isusu ne samo kao o onome koji je postojao tokom starozavetnih vremena, već i kao o slavnom Gospodu koji je govorio prorocima i kroz njih. Stoga je ovaj odlomak još jedna novozavetna potvrda božanskog preegzistiranja Isusa Hrista.“ (Robert M. Bowman Jr. & J. Ed Komoszewski, Putting Jesus in His Place: The Case for the Deity of Christ [Kregel Publications, Grand Rapids, MI 2007], 2. deo: Like Father, Like Son: Jesus Shares the Attributes of God, 8. poglavlje: Jesus Has Always Been There, str. 93-94; podebljani naglasak naš)

41. Osvrćući se na proroštvo, jevanđelist kaže: „Ovo reče Isaija kada vidje slavu njegovu i govoraše o njemu.“ Aluzija se odnosi na Isaijino viđenje Boga u hramu i na njegovo poslanje da bude Božji glasnik Izrailju (Isaija 6:1-13). Jevanđelist implicira da je ono što je Isaija video u hramu zapravo bila ’Isusova slava’, tj. slava preegzistentnog Hrista. Postoje i drugi novozavetni i ranohrišćanski spisi koji impliciraju da se preovaploćeni Hristos javljao u starozavetna vremena. Pavle govori o steni u pustinji iz koje je potekla voda kao o Hristu (1. Korinćanima 10:4). Justin Mučenik kaže da je, kada je Mojsije ’čuvao stada svoga ujaka u zemlji Arabiji, naš Hristos razgovarao s njim u obličju ognja iz grma’ (I Apology lxii. 3-4; Dialogue with Trypho the Jew 128). (Colin Kruse, The Gospel According to John: An Introduction and Commentary (Tyndale New Testament Commentaries) [William B. Eerdmans Publishing Company, 30. jul 2004], str. 275; podvučeni naglasak naš)

Ponovo:

12:39-41. O tekstu (Isaija 6:10) vidi komentar na Marka 4:12. Isaija 6:1-5 jasno govori o tome da je Isaija, kada je primio ovu poruku, video viđenje Boga, Gospoda nad vojskama, u njegovoj slavi, ali Jovan objašnjava da je ovo pojavljivanje Boga bio Sin, Isus (st. 41). (Keener, The IVP Bible Background Commentary, str. 296; podvučeni naglasak naš)

I na kraju,

88 tn Grč. „njegovu“; referent (Hristos) je u prevodu naznačen radi jasnoće. Ovde je kao referent stavljeno „Hristos“, a ne „Isus“, jer je reč o onome što je Isaija video. Jasno je da autor prikazuje Isaiju kao onoga koji je video preovaploćenu slavu Hrista, koja je bila samo otkrivenje Oca (vidi Jovan 1:18; Jovan 14:9).

sn Zato što je video Hristovu slavu. Slava koju je Isaija video u Isaiji 6:3 bila je slava Jahvea (u Starom zavetu obično prevedeno kao „Gospod“). Ovde Jovan govori o proroku koji vidi slavu Hrista, budući da se u narednoj rečenici i govorio je o njemu „njemu“ teško može odnositi na Jahvea, već se mora odnositi na Hrista. Na osnovu izjava kao što je 1:14 u prologu, autor verovatno nije pravio veliku razliku između to dvoje. Budući da autor prikazuje Isusa kao potpuno Boga (upor. Jovan 1:1), za njega ne predstavlja nikakav problem da reči koje je Isaija prvobitno izgovorio o samom Jahveu primeni na Isusa. (NET Bible; podvučeni naglasak naš)

Ovo dalje znači da je Isaija video upravo onu slavu za koju Isus kaže da ju je imao sa Ocem pre nego što je svet stvoren.

Zanimljivo je da Jovan koristi isti jezik da opiše svoje iskustvo očevica koji je video Hrista nakon što je on, postavši telo, razapeo svoj šator među njima:

„I Logos postade tijelo i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu, slavu kao Jedinorodnoga od Oca, pun blagodati i istine.“ Jovan 1:14

Tako je i Isaiji i Jovanu bila data povlastica da vide slavu Gospoda Isusa Hrista. Isaija je video slavu preovaploćenog Hrista, dok je Jovan video slavu ovaploćenog Hrista!

Takođe je zanimljivo da je u ovom istom poglavlju Jovanovog jevanđelja Isus nastavio da govori kako onaj ko vidi njega, vidi Oca:

„A Isus povika i reče: Ko vjeruje u mene, ne vjeruje u mene, nego u Onoga koji me je poslao. I ko vidi mene, vidi Onoga koji me je poslao. Ja u svijet dođoh kao svjetlost, da svako ko vjeruje u mene ne ostane u tami.“Jovan 12:44-46

Niti je ovo jedini put da je Isus to rekao:

„Kad biste mene znali, i Oca mojega biste znali; i od sada poznajete ga, i vidjeli ste ga. Reče mu Filip: Gospode, pokaži nam Oca, i biće nam dosta. Isus mu reče: Toliko sam vremena s vama i nisi me poznao, Filipe? Ko je vidio mene, vidio je Oca; pa kako ti govoriš: Pokaži nam Oca? Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam ja govorim ne govorim od samoga sebe, nego Otac koji prebiva u meni on tvori djela. Vjerujte mi da sam ja u Ocu i Otac u meni; ako li ne, zbog samih djela vjerujte mi.“ Jovan 14:7-11

Isusova poenta jeste da je on jedini koji je sposoban da savršeno objavi Boga, budući da je Sin koji deli istu prirodu i slavu sa Ocem i koji ga jedini shvata. Kao takav, nema potrebe videti Oca kada je Sin prisutan, jer Otac sebe savršeno otkriva – to jest svoju prirodu, svoja svojstva itd. – u Ličnosti svoga ljubljenog Sina. To se jasno vidi u sledećim odlomcima:

„I okrenuvši se učenicima reče: Sve je meni predao Otac moj, i niko ne zna ko je Sin, osim Oca, ni ko je Otac, osim Sina, i ako Sin hoće kome otkriti.“ Luka 10:22 – upor. Matej 11:27

„Niko ne može doći meni ako ga ne privuče Otac koji me posla; i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan. U Prorocima je napisano: I biće svi naučeni od Boga. Svaki koji čuje od Oca i nauči, dolazi k meni. Ne da je ko vidio Oca, osim Onoga koji je od Boga: on je vidio Oca.“ Jovan 6:44-46

Isus objašnjava da je razlog zbog koga svi koje pouči Bog Otac dolaze njemu taj što je on jedini koji ga je video, tj. on jedini savršeno shvata Boga i stoga je jedini kvalifikovan da ga objavi. Kao što objašnjava poznati novozavetni naučnik Marej Dž. Haris (Murray J. Harris):

„Za hrišćansko predanje središnje je verovanje da Boga, onakvog kakav je sam po sebi, fizičko oko ne može videti; on je nevidljiv (1. Timoteju 1:17; 1. Jovanova 4:12). Niko ga nije video niti ga može videti (1. Timoteju 6:16). Ali jednako je središnje uverenje da je u Hristu Bog Otac savršeno otkrio sebe. Isus Hristos je tačno i sveobuhvatno učinio vidljivom nevidljivu prirodu Boga:

„Boga niko nije vidio nikad: Jedinorodni Sin koji je u naručju Oca, on ga objavi.“ (Jovan 1:18, moj prevod)

„Jedino je Sin koji deli božansku prirodu (upor. Jovan 1:1) kvalifikovan da Oca objavi lično i potpuno. Jovanov složeni glagol (exegesato, ’on ga je objavio’) implicira savršenstvo Božjeg samootkrivenja u Hristu. Kao odgovor na Filipov zahtev: „Gospode, pokaži nam Oca, i biće nam dosta.“ (Jovan 14:8), Isus je primetio: „Ko je vidio mene, vidio je Oca“ (Jovan 14:9).

„Nije samo apostol Jovan taj koji izražava ovakvo shvatanje Isusove uloge. Pavle prikazuje Isusa kao „ikona Boga nevidljivoga“ (Kološanima 1:15). To jest, on je tačan i vidljivi izraz Boga koji nije viđen i koji se ne može videti. Zatim, tu je i pisac Poslanice Jevrejima, koji izjavljuje da je „On koji je sjaj slave i obličje bića Njegovoga“ (Jevrejima 1:3). Dva grčka termina u ovom stihu su slikovita. Apaugasma (’sjaj’) prikazuje Hrista kao ’isijavanje’ ili ’blistanje’ ili ’ozarenu svetlost’ urođene slave Boga Oca. Charakter (’tačan izraz’) ukazuje na Hrista kao na besprekoran izraz Božje prirode, na onoga koji je neizbrisivo utisnut Božjim karakterom.“ (Harris, Three Crucial Questions about Jesus [Baker Books, Grand Rapids MI, 1994], str. 70-71)

**
Isus – božanski Car na prestolu**

Isaija 6:1 i 52:13 takođe nam pomažu da bolje razumemo Isusovo pominjanje slave koju je delio sa Ocem i koju je trebalo da primi. Poređenje ovih tekstova, zajedno sa nekim drugima, pokazuje da je Sluga uzvišen da sedne na Božji presto, čime učestvuje u Jahveovoj vladavini nad stvorenjem:

„Gle, sluga će moj biti srećan, podignuće se i uzvisiće se i proslaviće se.“ 52:13 hebr.

„Gle, sluga će moj biti srećan, podignuće se i uzvisiće se i proslaviće se.“ LXX

„Godine koje umrije car Ozija vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolu visoku i izdignutu, i skut mu ispunjavaše crkvu.“ 6:1 hebr.

„Godine koje umrije car Ozija vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolu visoku i izdignutu, i skut mu ispunjavaše crkvu.“ LXX

„Jer ovako govori visoki i uzvišeni, koji živi u vječnosti, kojemu je ime Sveti: Na visini i u svetinji stanujem i s onijem ko je skrušena srca i smjerna duha, oživljujući duh smjernijeh i oživljujući srce skrušenijeh.“ Isaija 57:15 hebr.

U svetlu ovih veza očigledno je da Gospod Isus Hrist tvrdi da je učestvovao u Očevoj vladavini nad svim stvarima i da je trebalo da se vrati kako bi seo na božanski presto na nebu zajedno sa svojim Ocem. Ovo tumačenje dodatno potvrđuje ono što je Isus rekao Pilatu:

„Onda uđe Pilat opet u sudnicu, pa dozva Isusa i reče mu: Ti li si car judejski? Odgovori mu Isus: Govoriš li ti to sam od sebe, ili ti drugi kazaše o meni? Pilat odgovori: Zar sam ja Judejac? Narod tvoj i prvosveštenici predaše te meni. Šta si učinio? Isus odgovori: Carstvo moje nije od ovoga svijeta; kad bi bilo od ovoga svijeta carstvo moje, sluge moje bi se borile da ne budem predan Judejcima; ali carstvo moje nije odavde. Tada mu reče Pilat: Dakle, ti si car? Isus odgovori: Ti kažeš da sam ja car. Ja sam za to rođen i za to sam došao na svijet da svjedočim istinu. I svaki koji je od istine sluša glas moj.“ Jovan 18:33-37

Primetite da Isus kaže kako njegovo carstvo nije od ovoga sveta, što može značiti samo to da je njegovo carstvo na nebu. Međutim, jedini koji vlada sa neba jeste Jahve Bog!

„Gospod je u svetom dvoru svom, prijesto je Gospodnji na nebesima; oči njegove gledaju; vjeđe njegove ispituju sinove čovječije.“ Psalam 11:4

„K tebi podižem oči svoje, koji živiš na nebesima!“ Psalam 123:1

„Ovako veli Gospod: Nebo je prijesto moj i zemlja podnožje nogama mojim. Gdje je dom koji biste mi sazidali, i gdje je mjesto za moje počivanje?“ Isaija 66:1

„A koji se kune nebom, kune se prijestolom Božijim i Onim koji sjedi na njemu.“ Matej 23:22 – upor. 5:34

Dakle, jedini način na koji je Hrist mogao da učestvuje u vladavini svoga Oca i da bude posađen na isti slavni presto jeste taj da je Isus Jahve Bog!

Zanimljivo je da je Isus primenio Isaiju 52:13 na uzdizanje Sina čovečjeg (tj. na njegovo raspeće i potonje uznesenje u nebesku slavu), koje je trebalo da bude sredstvo kojim će njegovo božanstvo biti otkriveno.

„I reče im: Vi ste odozdo, ja sam odozgo; vi ste od ovoga svijeta, ja nisam od ovoga svijeta. Zato vam i rekoh da ćete pomrijeti u grijesima svojim; jer ako ne povjerujete da Ja jesam, pomrijećete u grijesima svojim. Tada mu govorahu: Ko si ti? I reče im Isus: Početak, što vam i kažem. Mnogo imam o vama govoriti i suditi; ali Onaj koji me posla istinit je, i ja govorim u svijetu ono što čuh od njega. I ne razumješe da im govori za Oca. A Isus im reče: Kad podignete Sina Čovječijega, onda ćete doznati da Ja jesam, i da ništa sam od sebe ne činim; nego kako me nauči Otac moj, onako govorim. I Onaj koji me posla sa mnom je. Ne ostavi Otac mene sama; jer ja svagda činim što je njemu ugodno.“ Jovan 8:23-29

Isus kaže da će njegovo uzvišenje potvrditi da je on ovaploćeno božanstvo, tj. da je Hrist preegzistentni božanski Sin Božji koji je napustio svoje nebesko mesto slave da bi izvršio volju svoga Oca. Kako to kaže novozavetni naučnik Craig S. Keener:

U 12:41 Jovan oba navoda iz Isaije pripisuje Isaijinom otkrivenju Hristove slave (stari nisu govorili o dvojici ili više Isaija) – jedan o prizoru slave u hramu (12:39-40; Is 6:1-10), a drugi o sluzi koji je proslavljen i uzdignut u stradanju (12:38; Is 52:13-53:1). Rani hrišćani bi nesumnjivo povezali Is 6:1 sa 52:13, jer oba teksta koriste izraz „uzvišen i uzdignut“, kao i 57:15. Ako je tako, primetili bi da 6:1 i 57:15 govore o Bogu, i mogli su zaključiti da je upravo Isusovo uzdizanje raspećem ono što je otkrilo njegov identitet kao božanstva (upor. 8:28). To se uklapa sa 12:23-24 i sa mestom koje 1:14-18 ima u kontekstu celog Jovanovog jevanđelja: Isusova smrt jeste konačna teofanija. (Keener, The Gospel of John – A Commentary: 2-Volume Set [Hendrickson Publishers, Peabody Massachusetts: februar 2004, tvrdi povez], str. 885)

Sledeći bibličar se slaže:

„Isaija 52:13 sa naglaskom iznosi uzvišenje Sluge, po svemu sudeći nakon poniženja i smrti opisanih u narednom odeljku. Treba primetiti dve stvari: (1) Reči ‘uzvišen’ i ‘uzdignut’ (‘moj Sluga biće uzvišen i uzdignut’) javljaju se i u Isaiji 6:1, koja uvodi Isaijinu viziju Boga na njegovom prestolu (gde je presto opisan kao ‘uzvišen i uzdignut’), kao i u Isaiji 57:15, koja opisuje Boga, koji obitava u visinama neba, kao samog ‘uzvišenog i uzdignutog’. Spoj dvaju hebrejskih korena rum (‘biti visok’, ‘biti uzvišen’) i nasa (‘podići’) redak je u hebrejskoj Bibliji, a verbalno podudaranje između ova tri stiha je upadljivo. Savremeni starozavetni naučnici smatraju da dva kasnija odeljka, Isaija 52:13 i 57:15, moraju zavisiti od Isaije 6:1. Rani hrišćani bi zapazili to podudaranje i primenili jevrejsko egzegetsko načelo gezera šava, prema kojem odeljke u kojima se javljaju iste reči treba tumačiti jedan u svetlu drugog… Dakle, u svetlu veza sa Isaijom 6:1 i 57:15, značenje Isaije 52:13 jeste da je Sluga uzvišen na nebeski presto Božji. Zbog toga se u Jovanu 12:38-41 Isaija 53 i Isaija 6 dovode zajedno, i kaže se da je Isaija video Isusovu slavu, to jest, onda kada je u viziji iz šeste glave svog proročanstva video slavu Gospodnju…“ (Richard Bauckham, Jesus and the God of Israel – God Crucified and Other Studies on the New Testament’s Christology of Divine Identity [William B. Eerdmans Publishing Company, Grand Rapids, MI/ Cambridge, U.K. 2008], 1. God Crucified, 3.2. Christological monotheism: The early Christian reading of Isaiah 40–55, str. 36; podebljanje naše)

Isto tako i sledeći komentar:

„Stih 41 mogao bi biti jasniji nama, siromašnim čitaocima dvadesetog veka. Na koji je način Isaija, koji je živeo vekovima pre Isusa, video njegovu slavu? To mora upućivati na kontekste navoda iz Is 53 i Is 6. U prvom Isaija govori o sluzi; u drugom, o svojoj uvodnoj slavnoj viziji Boga kao Cara i Gospoda nad vojskama. U Božjoj slavi video je Isusovu, jer je Otac deli s njim; i tom istom slavom sluga je uzvišen.“ (Neal M. Flanagan, O.S.M., „John“, The Collegeville Bible Commentary: Based on the New American Bible: New Testament, ur. Robert J. Karris [Liturgical Press, septembar 1992 (meki povez)], str. 1002-1003; podebljanje naše)

**
Isus deli Božja nesaopštiva svojstva**

U Jovanu 17, gde Isus kaže da su on i Otac delili istu božansku slavu, Hrist takođe govori o tome da je sveprisutan:

„Ja u njima i ti u meni, da budu usavršeni u jedno, i da pozna svijet da si me ti poslao i da ljubiš njih kao što mene ljubiš. Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu sa mnom gdje sam ja, da gledaju slavu moju koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanja svijeta. Oče pravedni, svijet tebe ne pozna, a ja te poznah, i ovi poznaše da si me ti poslao. I ja im objavih ime tvoje i objaviću: da ljubav kojom me ljubiš u njima bude, i ja u njima.“ Jovan 17:23, 26

Jedini način na koji bi Isus mogao biti u svim vernicima i svi vernici u njemu, tj. u stalnom zajedništvu sa uzvišenim Hristom i obratno, bez obzira na to gde se nalaze, jeste da je on sveprisutan. Štaviše, Isus čak tvrdi da je prisutan sa svakim pojedinačnim vernikom u istom smislu i u istoj meri u kojoj je to i Otac!

„U onaj dan znaćete vi da sam ja u Ocu svome, i vi u meni, i ja u vama. Ko ima zapovijesti moje i drži ih, to je onaj koji me ljubi; a koji mene ljubi, toga će ljubiti Otac moj; i ja ću ga ljubiti i javiću mu se sam. Reče mu Juda, ne Iskariotski: Gospode, šta je to da ćeš se javiti nama, a ne svijetu? Odgovori mu Isus i reče: Ako me neko ljubi, riječ moju držaće, i Otac moj ljubiće njega; i njemu ćemo doći i u njemu ćemo se nastaniti.“ Jovan 14:20-21, 23

Isus dalje govori svojim sledbenicima da plodan hrišćanski život na slavu Božju mogu živeti jedino ako ostanu u jedinstvu sa njim:

„Ostanite u meni, i ja ću u vama. Kao što loza ne može roda roditi sama od sebe ako ne ostane na čokotu, tako ni vi ako u meni ne ostanete. Ja sam čokot, a vi loze. Ko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogi plod, jer bez mene ne možete činiti ništa.“ Jovan 15:4-5

Hrist ovde ne potvrđuje samo svoju sveprisutnost, već sebe predstavlja i kao svemoćnog, jer je on taj koji sve svoje sledbenike osposobljava i osnažuje da donose duhovni plod!

Osim toga, Hrist je rekao svojim učenicima da će se, nakon što se uznese Ocu, moliti direktno njemu i da će ih on tada osposobiti da učine veći broj čuda nego što ih je on učinio dok je bio na zemlji:

„Zaista, zaista vam kažem: Ko vjeruje u mene, djela koja ja tvorim i on će tvoriti, i veća od ovih će tvoriti; jer ja idem Ocu svome. I što god zaištete (od Oca) u ime moje, to ću učiniti, da se proslavi Otac u Sinu. I ako šta zaištete u ime moje, ja ću učiniti.“ Jovan 14:12-14

Ponovo, jedini način na koji je Isus mogao da odgovori na molitve svih svojih sledbenika, ma gde se oni nalazili, i da im dâ sposobnost da čine veća dela, jeste da je Isus verovao kako poseduje sva Božja svojstva svemoći, tj. da je sveprisutan, sveznajući i svemoćan!

I to nije sve. U dva različita navrata Isusovi učenici su Hristu rekli da veruju kako je on sveznajući, a Isus je tu njihovu veru prihvatio, umesto da je ispravi!

„Sada znamo da sve znaš, i ne treba da te ko pita. Po tome vjerujemo da ti od Boga iziđe. Isus im odgovori: Sada li vjerujete?“ Jovan 16:30-31

„Reče mu treći put: Simone Jonin, voliš li me? Petar se ožalosti što mu reče treći put: voliš li me? I reče mu: Gospode, ti sve znaš, ti znaš da te volim. Reče mu Isus: Napasaj ovce moje.“ Jovan 21:17 – upor. 2:23-25

Ovo nas dovodi do našeg sledećeg odeljka.

**
Isus – Tomin vaskrsli Gospod i Bog**

Prema Jovanu, kada je Toma video vaskrslog Hrista nedelju dana nakon njegovog fizičkog, telesnog vaskrsenja, proglasio je Isusa svojim Gospodom i Bogom. I umesto da ukori Tomu, Isus zapravo prihvata ovo uzvišeno ispovedanje vere:

„A Toma, zvani Blizanac, jedan od Dvanaestorice, ne bješe sa njima kada dođe Isus. A drugi mu učenici govorahu: Vidjeli smo Gospoda. A on im reče: Ako ne vidim na rukama njegovim rane od klinova, i ne metnem prst svoj u rane od klinova, i ne metnem ruku svoju u rebra njegova, neću vjerovati. I poslije osam dana opet bijahu unutra učenici njegovi i Toma s njima. Dođe Isus kad bijahu vrata zatvorena, i stade na sredinu i reče: Mir vam! Zatim reče Tomi: Pruži prst svoj amo i vidi ruke moje; i pruži ruku svoju i metni u rebra moja, i ne budi nevjeran nego vjeran. I odgovori Toma i reče mu: Gospod moj i Bog moj! Reče mu Isus: Zato što si me vidio, povjerovao si; blaženi koji ne vidješe a vjerovaše.“ Jovan 20:24-29

U Starom zavetu, naročito u Septuaginti, reči Gospod i Bog često se dovode u vezu jedna s drugom. Štaviše, kad god se ove dve reči nađu zajedno, uvek se odnose na Jahvea:

„Gospode, Bože moj, u tebe se uzdam, sačuvaj me od svijeh koji me gone, i izbavi me. Da mi neprijatelj ne iščupa duše kao lav. Čupa, a nema ko da izbavi. Gospode, Bože moj! Ako sam to učinio, ako je nepravda u rukama mojima, Ako sam zlo vratio prijatelju svojemu, ili krivo učinio onima koji na me na pravdi napadahu; Neka goni neprijatelj dušu moju, i neka je stigne, i pogazi na zemlju život moj i slavu moju u prah obrati.“ Psalam 7:1-2, 4-6 [hebr. 1, 3-5]

„Gospode, Bože moj! Zavikah k tebi, i iscijelio si me. Gospode, izveo si iz pakla dušu moju, i oživio si me da ne siđem u grob. Pojte Gospodu, sveci njegovi, i slavite sveto ime njegovo. Gnjev je njegov za trenuće oka, a do života milost njegova; večerom dolazi plač, a jutrom radost. I ja rekoh u dobru svom: Neću posrnuti dovijeka. Ti šćaše, Gospode, te gora moja stajaše tvrdo. Ti odvrati lice svoje, i ja se smetoh. Tada tebe, Gospode, prizivah, i Gospoda molih: „Kakva je korist od krvi moje da siđem u grob? Hoće li te prah slaviti ili kazivati istinu tvoju? Čuj, Gospode, i smiluj se na me; Gospode, budi mi pomoćnik.“ I ti promijeni plač moj na radost, skide s mene vreću i opasa me veseljem. Zato će ti pjevati slava moja i neće umuknuti; Gospode, Bože moj, dovijeka ću te hvaliti.“ Psalam 29:3, 13 [hebr. 30:2, 12b]

„Probudi se, ustani na sud moj, Bože moj i Gospode, i na parnicu moju. Sudi mi po pravdi svojoj, Gospode, Bože moj, da mi se ne svete.“ Psalam 34[35]:23-24

Dakle, Jahve je jedini Gospod Bog koji postoji za monoteističkog Jevrejina kakav je bio Toma, što znači da je Toma, ispovedajući ga kao svog Gospoda i Boga, priznavao da je Isus Jahve!

Sledeći evangelikalni naučnici pomažu nam da razumemo koliko je ovo ispovedanje zaista značajno budući da dolazi sa usana monoteističkog Jevrejina:

„Među bibličarima praktično i nema spora oko toga da se u Jovanu 20:28 Toma obraća Isusu i na njega misli kada kaže: ‘Gospod moj i Bog moj!’ Kao što Harris kaže u svojoj opsežnoj studiji o Isusu kao Bogu u Novom zavetu: ‘Ovo gledište preovlađuje među gramatičarima, leksikografima, tumačima i engleskim prevodima.’ Zaista, teško je naći ijedan savremeni egzegetski komentar ili akademsku studiju koja tvrdi da se Tomine reči u Jovanu 20:28 u kontekstu odnose na Oca, a ne na Isusa. Razlog je jednostavan: Jovan ono što je Toma rekao uvodi rečima: ‘Toma odgovori i reče mu’ (st. 28a, NASB). Ta naizgled suvišna formulacija odražava hebrejski idiomatski način uvođenja nečijeg odgovora prethodnom govorniku. Jovan ga koristi naročito često, i to uvek tako da su reči govornika upućene osobi ili osobama koje su u pripovesti neposredno pre toga govorile (Jovan 1:48, 50; 2:18-19; 3:3, 9-10, 27; 4:10, 13, 17; 5:11; 6:26, 29, 43; 7:16, 21, 52; 8:14, 39, 48; 9:11, 20, 30, 34, 36; 12:30; 13:7; 14:23; 18:30; 20:28). Stoga je izvesno da je Toma svoje reči upućivao Isusu, a ne Ocu. Naravno, niko nikada ne bi dovodio u pitanje ovaj očigledan zaključak da je Toma rekao samo ‘Gospode moj!’ Dodavanje reči ‘i Bože moj’ jeste ono što je izazvalo neka domišljata, ali neodrživa tumačenja teksta.

„Tomine reči predstavljaju odjek izjava koje su u Psalmima upućene Gospodu (Jehovi), naročito: ‘Probudi se! Ustani u moju odbranu, za moju parnicu, Bože moj i Gospode moj [ho theos mou kai ho kurios mou]!’ (Ps 35:23). Te reči u potpunosti odgovaraju onima u Jovanu 20:28, osim što je redosled reči ‘Bog’ i ‘Gospod’ obrnut. Šire gledano, u biblijskom jeziku ‘moj Bog’ (na usnama vernog vernika) može se odnositi jedino na Gospoda Boga Izrailjevog. Taj izraz je određen koliko god može biti i poistovećuje Isusa Hrista sa samim Bogom.

„Poistovećujući Isusa sa Bogom, Toma ga, naravno, nije poistovećivao sa Ocem. Ranije u istom odeljku Isus je Oca nazvao svojim Bogom. Zanimljivo je uporediti Isusove reči sa Tominim. Isus je rekao Mariji Magdalini: ‘Uzlazim Ocu svome i Ocu vašemu, i Bogu svome i Bogu vašemu’ (theon mou kai theon humon, Jovan 20:17). Kao i u Jovanu 1:1 i Jovanu 1:18, Otac se naziva ‘Bogom’ u neposrednoj blizini izjave koja potvrđuje da je i Isus ‘Bog’. I ovde, kao i u Jovanu 1:18, ne vidimo da apostol Jovan pravi razliku između Oca kao ‘Boga’ (ho theos) i Isusa Sina kao samo ‘Boga’ (theos bez člana). Zapravo, dok Isus Oca naziva ‘moj Bog’ bez člana (theon mou, 20:17), Toma Isusa naziva ‘moj Bog’ sa članom (ho theos mou, 20:28)! Teško je zamisliti jasniji dokaz da je upotreba ili neupotreba člana nebitna za značenje reči theos. Ono što je važno jeste kako se reč koristi u kontekstu. U Jovanu 20:28 apostol izveštava o tome kako najskeptičniji od učenika iznosi najuzvišenije ispovedanje o Isusu; Jovan očekuje da njegovi čitaoci na Tomino ispovedanje gledaju kao na uzor koji treba slediti. Prepoznajući Isusa kao Onoga koji je za nas pobedio i samu smrt, i mi treba da mu odgovorimo i ispovedimo da je on naš Gospod i Bog.“ (Putting Jesus in His Place: The Case for the Deity of Christ, poglavlje 12. Immanuel: God with Us, str. 142-143; podebljanje naše)

Stoga, budući da Toma ispoveda Isusa kao svog Gospoda Boga, i budući da je jedini Gospod Bog kojeg monoteistički Jevrejin ikada može ispovedati Jahve, jer je on jedini pravi Bog koji postoji, to znači da je Toma ispovedao da je Isus Jahve, njegov Bog. Čak i antitrinitarci poput Jehovinih svedoka priznaju da Izrailjac, kada kaže „moj Bog“, može misliti jedino na Jahvea, svoga Boga:

„U svojim člancima o JEHOVI, Imperial Bible Dictionary (tom I, str. 856) lepo ilustruje razliku između Elohim (Bog) i Jehova. O imenu Jehova kaže: ‘To je svuda lično ime, koje označava ličnog Boga i samo njega; dok Elohim više ima karakter zajedničke imenice, koja doduše obično, ali ne nužno niti dosledno, označava Svevišnjeg… Jevrejin može reći taj Elohim, istiniti Bog, nasuprot svim lažnim bogovima; ali on nikada ne kaže taj Jehova, jer je Jehova ime samo za istinitog Boga. Iznova i iznova kaže moj Bog…; ali nikada moj Jehova, jer kada kaže moj Bog, on misli na Jehovu. Govori o Bogu Izrailjevom, ali nikada o Jehovi Izrailjevom, jer nema drugog Jehove. Govori o živom Bogu, ali nikada o živom Jehovi, jer Jehovu ne može ni zamisliti drugačije nego kao živog.’“ (Aid to Bible Understanding [Watch Tower Bible and Tract Society of New York, Inc., 1971], str. 885; podebljanje naše)

Štaviše, budući da je Isus prihvatio Tomino ispovedanje, to pokazuje da je i sam Isus morao smatrati da je on Jahve, jedini istiniti Bog.

Naposletku, budući da je Isus potvrdio da je Otac jedini istiniti Bog, a on sam nije Otac, to znači da Isus nije bio ni unitarijanac ni musliman. Dokazi nepobitno pokazuju da je Isus potvrđivao i učio svoje sledbenike da je jedini istiniti Bog višeličan i da je i on sam jedini istiniti Bog zajedno sa Ocem (kao i sa Svetim Duhom).

**
Zaključne napomene**

Evo šta smo otkrili u Jovanovom jevanđelju.

Isus je Sin koji daje večni život svima koje mu Otac daje (st. 2).
Večni život zavisi od poznavanja Oca I Sina (st. 3).
Hrist i Otac delili su istu božansku slavu pre stvaranja sveta (st. 5). Prema Svetom pismu, to je slava koju Jahve ne daje nijednom drugom bogu i koju ne deli nijedno nebesko biće.
Jovan kaže da je Isaija video Isusovu slavu kada je video Jahvea kako sedi na svom prestolu u Isaiji 6:1-10. To znači da je Isus Jahve Bog, iako nije Otac, i da je slava koju je ostavio po strani imala veze sa njegovom nebeskom vladavinom, simbolizovanom prestolom koji je Isaija video, a koju je Hrist delio sa Ocem.
Isus poseduje sva Božja svojstva svemoći. Tvrdeći da poseduje ta jedinstvena božanska svojstva, Isus potvrđuje svoje apsolutno božanstvo.
Toma obožava Isusa kao svog Gospoda Boga, a Isus prihvata Tomino ispovedanje vere. Budući da je jedini Gospod Bog kojeg monoteistički Jevrejin ima Jahve, to znači da je Isus, prihvatajući Tomino ispovedanje, potvrdio da je i on Jahve, jedini istiniti Bog!
Prema tome, Isus nije samo učio da je Otac jedini istiniti Bog, već je i o sebi govorio na takav način da sebe čini jednim sa jedinim istinitim Bogom.

Možemo dodati i svedočanstvo samog jevanđeliste. Prema Jovanovom prologu, Isus je večna Reč koja je po svojoj suštini potpuno Bog, koja je postojala u prisnom zajedništvu ljubavi sa Bogom Ocem pre stvaranja i koja je bila božanski Posrednik kroz koga je sve stvoreno nastalo. Sledeći prevod najbolje prenosi značenje Jovanovog grčkog teksta:

„U početku Reč je postojala. I Reč je bila u zajedništvu sa Bogom Ocem. I Reč je po svojoj suštini bila apsolutno božanstvo (kai theos een ho logos). Ova Reč je u početku bila u zajedništvu sa Bogom Ocem. Sve je kroz Njegovo posredničko delovanje postalo, i bez Njega nije postalo ni jedno jedino od onoga što je nastalo… U svemiru je bio, i svemir je kroz Njegovo posredničko delovanje nastao, a svet grešnika Ga nije iskustveno poznavao… I Reč, ulazeći u novi način postojanja, postade telo i nastani se u šatoru [svom fizičkom telu] među nama. I mi smo pažljivim i brižnim posmatranjem i duhovnim opažanjem gledali Njegovu slavu, slavu kakva pripada jedinorodnom Sinu od Oca, punom milosti i istine… Apsolutno božanstvo u njegovoj suštini niko nikada nije video. Bog jedinorodni (monogenes theos), Onaj koji je u naručju Očevom, On je potpuno objasnio božanstvo.“ Jovan 1:1-4, 10, 14 (Kenneth S. Wuest, The New Testament: An Expanded Translation [William B. Eerdmans Publishing Company: 12. oktobar 1994. (meki povez)], str. 209-210; podebljanje i kurziv naši)

Očigledno je da Jovan nije video nikakav sukob između toga što je Isus Bog po suštini i Isusove sopstvene potvrde da je Otac jedini istiniti Bog i da postoji samo jedan Bog:

„Kako vi možete vjerovati kada primate slavu jedan od drugoga, a slavu koja je od jedinoga Boga ne tražite?“ Jovan 5:44

Zapravo, budući da upravo ovo jevanđelje kaže da postoji samo jedan istiniti Bog, to znači da i Isus mora biti istiniti Bog, osim ako ne pretpostavimo da bi monoteistički Jevreji poput Jovana i Tome zaista bili spremni da poštuju ili obožavaju lažnog boga.

Međutim, znamo da to ne može biti slučaj, budući da sam Jovan upozorava vernike da ne čine idolopoklonstvo:

„A znamo da je Sin Božiji došao i dao nam razum da poznajemo Istinitoga; i jesmo u Istinitome, u Sinu njegovom Isusu Hristu. On je istiniti Bog i život vječni. Dječice, sačuvajte sebe od idola!“ 1. Jovanova 5:21

Ovo dokazuje da je, što se Jovanovog jevanđelja tiče, Isus jednako jedini istiniti Bog kao i Otac (kao i Sveti Duh). Štaviše, potvrđujući da je i Isus jedini istiniti Bog, dodatno se potvrđuje da je Jovan verovao kako je Isus Jahve, jer je Jahve jedini istiniti Bog prema nadahnutim hebrejskim Pismima:

„Niko nije kao ti, Gospode; velik si i veliko je ime tvoje u sili. Ko se ne bi tebe bojao, care nad narodima? Jer tebi to pripada; jer među svijem mudracima u naroda i u svijem carstvima njihovijem nema takvoga kakav si ti. Nego su svi ludi i bezumni, drvo je nauka o taštini. Srebro kovano donosi se iz Tarsisa i zlato iz Ufaza, djelo umjetničko i ruku zlatarskih, odijelo im je od porfire i skerleta, sve je djelo umjetničko. A Gospod je pravi Bog, Bog živi i car vječni, od njegove srdnje trese se zemlja, i gnjeva njegova ne mogu podnijeti narodi.“ Jeremija 10:6, 10

U svetlu naše analize, svedočanstvo i Isusa i Jovana kristalno je jasno: Isus je Jahve Bog koji je ostavio po strani svoju božansku vlast da bi savršeno izvršio nameru svoga Oca. Kao takav, Jovan 17:3 ne isključuje Isusa iz toga da bude jedini istiniti Bog. To je naprosto Zaatarijevo grubo pogrešno čitanje i/ili iskrivljavanje reči Gospoda Isusa Hrista. Očigledno je da Zaatari u Sveto pismo učitava svoju islamsku pretpostavku unitarijanizma kako bi prisilio ove nadahnute dokumente da se slože sa lažnim učenjima njegovog lažnog proroka, što se, nažalost po njega, ne može učiniti.

Uz to rečeno, možemo zaključiti odličnim sažetkom hrišćanskog apologete Rona Rhodesa o Jovanovom svedočanstvu o večnom i apsolutnom božanstvu Gospoda Isusa Hrista:

„Bez sumnje, Jovanovo jevanđelje je najbogatija knjiga Novog zaveta po raznovrsnim dokazima za Hristovo božanstvo. Za razliku od pisaca sinoptičkih jevanđelja (Mateja, Marka i Luke), Jovan svoje jevanđelje započinje u večnosti: ‘U početku beše Reč, i Reč beše u Boga, i Reč beše Bog’ (Jovan 1:1, naglasak dodat). Upravo iz te večne perspektive Jovan razume istinski značaj Hristovog dela.

„U Jovanovom jevanđelju Isus tvrdi da je Bog (Jovan 8:58), drugi ga prepoznaju kao Boga (20:28), i prikazan je kao preegzistentan i večan (1:15, 30; 3:31), samopostojeći (1:4; 5:26), sveprisutan (1:47-49), sveznajući (2:25; 16:30; 21:17), svemoćan (1:3; 2:19; 11:1-44) i suveren (5:21, 22, 27-29; 10:18). Hrist se takođe prepoznaje kao Tvorac svemira (1:3), a tvrdi i da je tema celog Starog zaveta (5:39, 40). Ovi i mnogi drugi dokazi u Jovanovom jevanđelju ukazuju na puno božanstvo Isusa Hrista.“ (Rhodes, Reasoning from the Scriptures with the Jehovah’s Witnesses [Harvest House Publishers, Eugene, Oregon 1993; ovde], 4. Jehovah’s Witnesses and the Gospel of John, str. 99)

Ni mi to ne bismo mogli bolje reći!

**
Srodni članci**